Gotovo je! Saudijska Arabija pred…
Gotovo nikada kao danas nije važila stara maksima da imati završenu školu i steći diplomu ne znači biti i obrazovan, kao što bogatstvo neke zemlje ne mora značiti da je ona i napredna. Svijet je prepun ovakvih paradoksalnih primjera, a aktualna događanja u zaljevskim monarhijama jasno pokazuju kako završavaju one države koje nisu znale iskoristiti povijesnu priliku bogatstva i izobilja usmjeravajući ga u znanost i obrazovanje. Sada isušene od nafte, bez realne proizvodnje i industrije, okružene opasnostima od terorizma kojeg su same financirale, vladajuće dinastije zaljevskih monarhija hvataju se međusobno za vratove, svjesne bezdana koji se otvara pod njihovim nogama. A moglo je drugačije …
Tko je u zadnjih, ne znam ni sam koliko godina i desetljeća, čuo za neku inovaciju nekog saudijskog znanstvenika, ili pak da je neki projekt saudijskih stručnjaka dobio neku nagradu zbog koristi koje pruža čovječanstvu? Trilijuni dolara koji su se slijevali u pustinjsko kraljevstvo nisu polučili gotovo nikakav napredak ili makar mali otklon od srednjovjekovnog poimanja svijeta i čovjeka u njemu, kakav susrećemo u Saudijskoj Arabiji. A nije da nije imala predispozicije ta ista Saudijska Arabija postati znanstveni centar Azije i svijeta. Mogla je biti magnet za slobodoumne ljude i načnike te financirati njihove projekte, ali ih i zapošljavati da prenose znanja na mlade arapske i muslimanske učenike i studente. Mogla je biti lider u domeni novih tehnoloških dostignuća, makar u kemijskoj i naftnoj industriji, ekologiji, novim rješenjima za navodnjavanje u poljoprivredi …
‘Posljednji tango u Rijadu’
Ali ne, kraljevska obitelj i vladajuća oligarhija su se zadovoljile pukom vlašću i ‘vjerskim turizmom’, a podanici što god budu zatucaniji to će bolje slušati vladare. Jer, ne daj Bože da se tu nađe desetak pametnih i školovanih umova, odmah će dignuti glas protiv jednoumlja i srednjovjekovnog poimanja svijeta, i eto ti belaja za kraljevsku obitelj. Držimo se provjerenog feudalizma – zdrava hrana i fizička snaga.
Paradoksalno, Arabijski poluotok i naftne monarhije s druge strane potrošile su stotine milijardi dolara plaćajući američke, njemačke, izraelske i druge stručnjake kako bi osmislili i izgradili velike infrastrukturne projekte. Zaljevski monarsi nisu ni pomišljali da profiliraju i obrazuju svoje stručnjake, ne – oni su samo znali unajmljivati strane. I ne samo za gradnju, nego i za održavanje. Ogromni sustavi zahtijevaju stalni monitoring i praćenje, a sve to ovisi od stranaca.
Moglo bi se kazati da bi i sama proizvodnja nafte stala ukoliko bi zapadni stručnjaci napustili Saudijsku Arabiju i druge države jer jednostavno Arape njihovi vlastodržci drže u tamnicama neznanja. Oni vlastiti narod smatraju neprijateljem i sa njim se obračunavaju, dok s druge strane povlađuju strancima. Slično je iu sferi obrane.
Saudijska Arabija je najavila kupnju američke vojne opreme i oružja u vrijednosti od preko 300 milijardi dolara. Time se nada da će osigurati pomoć Washingtona i zaštitu u slučaju rata. Međutim, žalosna je činjenica da ni ono što su do danas kupili Saudijci jednostavno ne znaju koristiti i nemaju dovoljno školovanog kadra. Tako su za potrebe vojne intervencije u Jemenu morali uvoziti egipatske i pakistanske pilote kako bi vršili zračne udare.
Međutim, naftno bogatstvo je presušilo i zaljevske monarhije, a pogotovo Saudijska Arabija nalaze se u velikim problemima, jer osim nafte, hurmi i ideologije ništa nisu uspjeli brendirati i ponuditi kao izvozni proizvod. Već u zadnjih nekoliko godina i sami Saudijci ne mogu sakriti ogromne rupe u proračunu kraljevine. Samo u 2015. godini Saudijska Arabija je imala proračunski deficit od 98 milijardi, dok je za 2016. najavljivan deficit od 86 milijardi dolara, a oba su navodno povezana s padom cijena nafte na svjetskom tržištu. Tek 2017. i 2018. smatraju se fatalnim godinama po Saudijsku Arabiju kada će vrlo vjerojatno morati i privatizirati državnu naftnu kompaniju, ali malo vjerojatno održati i nacionalnu stabilnost.
Zvona za uzbunu doživjela su usijanje već krajem prošle godine. Bivši financijski savjetnik i saudijski ekonomist Hussein Askari izjavio je tada da je Saudijsko kraljevstvo na rubu kolapsa, potvrđujući da će ga se njegovi zapadni saveznici naposljetku odreći. Askari, koji je bio savjetnik bivšeg ministra financija Abdullaha Bin Abdul-Aziza, izjavio je da je takav scenarij neizbježan budući da je saudijsko gospodarstvo u potpunosti ovisno o prihodima od naftnih derivata, a politika upravne i političke reforme nije uspjela. U članku pod naslovom “Posljednji tango u Rijadu” objavljenom u Huffington Postu krajem prošle godine bivši financijski savjetnik napisao je da je Saudijski zamjenik krunidbenog princa Mohammed Bin Salman više puta priznao da se saudijsko gospodarstvo “temelji na slabim temeljima” i da puna i potpuna ovisnost o nafti ugrožava samo postojanje ovog entiteta i njegove budućnosti.
Askari je također podvukao izvješće koje su objavili “Reporteri bez granica”, pri čemu je Saudijska Arabija rangirana kao 165. od 180 država glede ograničenja sloboda i nametanja strožih zakona i propisa društvenim medijima. Prema izvješću, saudijske vlasti do sada su zatvorile 400 web stranica na društvenim medijima. “Mislim da im to smeta kada ih kritizira netko tko im je bio blizak. Oni smatraju da bi me strani političari, poslovni rukovoditelji, akademici i mediji mogli puno ozbiljnije shvatiti nego komentatore koji nisu općenito prihvaćeni kao poznavatelji prilika u Saudijskoj Arabiji “, rekao je Askari odgovorajući na pitanje o razlozima zbog čega je njegovu članak u Huffington Postu cenzurirala saudijska vlast.
No, bilo kako bilo, toga su svjesni iu saudijskoj vladajućoj obitelji. Jedini koji se osmjelio ponuditi bilo kakav plan reformi bio je princ Muhammed bin Salman, sin aktualnog kralja i budući prijestolonasljednik. On je naime predstavio reformsku agendu ‘Vision 2030’, međutim kako stvari stoje ona će ostati mrtvo slovo na papiru jer je Saudijska Arabija toliko uzdrmana da će svaki reformski proces vrlo vjerojatno samo ubrzati njen totalni kolaps. Reformama i modernizacijom se trebalo baviti ranije, kada se živjelo u izobilju. Trenutno stezanje remena i uvođenje poreza te privatizacija rudnika, naftne kompanije pa čak i bolnica sigurno neće proći bez reakcija radikaliziranog, neobrazovanog iu svakom segmentu unazađenog stanovništva, nesposobnog da svojim vlastitim znanstvenim i gospodarskim resursima osigura svoj opstanak i sigurnost. Moglo bi se kazati kako će saudijsku vladajuću dinastiju ugušiti upravo njen narod kojeg je držala u srednjovjekovnom mraku.
Saudijska Arabija iznutra
Da bi shvatili koliko je Saudijska Arabija daleko od univerzalnih vrijednosti koje svi spominju, dovoljno je prikazati sustav koji vlada u toj zemlji. Kraljevstvo koje se nekada zove i “Zemlja dvije svete džamije”, misleći se Mekku i Medinu, teokratska je, nedemokratska i autokratska država, tiranija za koju bi malo tko pomislio da postoji još negdje u svijetu.
Samozvani vjerski reformator Muhamed ibn Vahab (pod monitooringom Velike Britanije) udružio je polovinom 18. vijeka snage sa Muhamedom ibn-Saudom, čiji potomci i danas vladaju ovom državom te je nastalo pustinjsko kraljevstvo. Sa druge strane islam je službena i jedino dozvoljena religija, au središtu je osobeni oblik islama – vahabizam, nazvan po gorepomenutom ideologu, za koju stručnjaci kažu da je ekstremna vrsta religijskog učenja. Al-Saud dinastija danas ima potpuni monopol na vlast. Političke i sindikalne organizacije su zabranjene. Državni vrh, direktori državnih tvrtki, vojni vrh, svi su gotovo isključivo pripadnici ove dinastije. Cjelokupan javni život kontrolira religijska policija Mutavin, koja je angažirana od državnog Odbora za ‘propagiranje vrlina i sprječavanje poroka’. Oni se trude da svuda promoviraju ‘šerijat’, koji je zakon u ovoj zemlji i između ostalog da spriječe održavanje vjerskih službi bilo koje druge religije osim islama. Također, već treća generacija migranata u Saudijskoj Arabiji je na papiru nepostojeća, budući da nemaju pravo nikada steći državljanstvo. Ono je rezervirano samo za ‘čistokrvne Saudijce’.
Sloboda medija nema, ne toleriraju se napadi na saudijsku kraljevsku obitelj, a privatne radio i televizijske postaje ne mogu se osnuju u ovoj zemlji. Kazališta i kina su zabranjeni, jer vahabizam smatra da je to u suprotnosti sa islamom.
Većina sloboda normalnih za razvijeni svijet zabranjene su i izvornim Saudijcima, a sve što je u suprotnosti sa samovoljom vladarske obitelji praktično je stavljeno izvan zakona. Tako su mnogi Saudijski pisci morali pobjegnu iz zemlje u strahu za život, jer su pisali o društvenim problemima, koji su potpuno normalni u razvijenim državama svijeta. Saudijski pisac Turki al-Hamad je čak četiri puta bio pod FATVOM i život mu je bio ugrožen, samo zato što je pisao o problemima i nedoumicama običnog čovjeka u ovoj državi u svojoj trilogiji “Fantomi napuštene doline”. Kako je jednom prilikom rekao “Gdje ja živim postoje tri tabua: religija, politika i seks”.
Unatoč svim mogućim zabranama i ponižavanjima, zbog naftnog buma u državu “blagostanja” napravljenoj na ovom prirodnom bogatstvu, veliki broj stranih radnika iz najsiromašnijih država svijeta dolazi u ovu zemlju da radi. Od oko 27 milijuna stanovnika, gotovo osam milijuna su strani radnici, najčešće iz Indije, Pakistana, Indonezije i afričkih država. Oni praktično nemaju nikakva prava.
Prilikom dolaska u Saudijsku Arabiju oduzimaju im se pasoši, zabranjeno je obavljanje religijskih obreda, ukoliko nisu muslimani. Rade u vrlo teškim uvjetima, najčešće na +50 stupnjeva Celzijusa na gradilištima, a od plaća koje su im obećane prilikom dolaska, gotovo u pravilu nema ništa, već dobivaju nekoliko puta manju sumu. Vrlo često, strani radnici postaju žrtve radne eksploatacije, seksualno i fizički su maltretirani, a nemaju kome obratiti za pomoć, jer je saudijsko društvo napravljeno tako da se tamošnji stanovnici gotovo u pravilu ne nalaze na optuženičkoj klupi zbog ponašanja prema stranim radnicima. Čak su i djeca iz Bangladeša i Indonezije žrtve trgovine ljudima, i prokrijumčareni su u Saudijsku Arabiju gdje su radili kao džokeji u utrkama kamila.Prema stranim radnicima lokalni “biznismeni” ponašaju se kao prema modernom roblju, a sve je tolerirala saudijska država. Možda je razlog i činjenica da je ropstvo u Saudijskoj Arabiji relativno skoro zabranjeno, tek prije nešto više od četiri desetljeća, a do tada su robovi činili petinu stanovništva ove države. A Saudijska Arabija je država u kojoj običaji teško odumiru.Možda najveća okrutnost saudijskog društva može vidjeti u primjeni zakona. Ovo je jedna od malog broja zemalja gdje je smrtna kazna u gotovo svakodnevnoj uporabi, a “zakonske” kazne uključuju odsijecanje glave, sječenje ruku i nogu zbog krađe, a bičevanje se koristi za “manje” prekršaje poput pijanstvo. Na sve kritike iz svijeta na surovo ponašanje vlasti, saudijski dužnosnici odgovaraju da je to “legalna tradicija još od prihvaćanja islama prije 1.400 godina” .
Smrtna kazna se vrlo često primjenjuje i to za ubojstva, silovanja, trgovinu drogom ili oružane pljačke, a godišnje se izvrši od 100 do 200 egzekucija, najčešće na jednom vrlo zlokobnom mjestu, Trgu Dira u glavnog gradu Saudijske Arabije, Rijadu. Tu se izvršavaju javne egzekucije, a svi stanovnici su pozvani da prisustvuju “događaju”, gdje egzekutor sabljom odsijeca osuđenom glavu.Dodamo li na ovakvu svakodnevnicu u Saudijskoj Arabiji već sada prisutnu ekonomsku krizu, kraj ere eksploatacije nafte te trenutne geopolitičke procese koji joj nikako ne idu na ruku, i sve to pomiješamo sa nezadovoljstvom većinskog siromašnog naroda, migranata i radnika, ali i elita koje gube moć i novac zbog krize te unutarnja previranja u dinastiji, dobit ćemo postavljenu scenu za možda i najkrvaviji raspad neke od bliskoistočnih država.
Više pročitajte OVDJE!
Izvor: croative.net
hamdočamo 