RJEŠENJE ZA BOSNU – Marjan Hajnal

13 06 2019

SOLONOV POLIS. Uređuje: Marjan Hajnal

 

Marjan Hajnal

NA VRELU BOSNE 2007 A

RJEŠENJE ZA BOSNU

GDJE NESTADOSTE, TITOVI OFICIRI? VI KOJI STE SE NA VJERNOST OTADŽBINI ŽIVOTOM KLELI?

Čije se zastave drsko viju po Bosni? Čije se ojkačke genocidne gange urlaju? 

Čije se uniforme nose? Ko doziva mefistofelovske protektore i patronisimuse?

.

Bosna nažalost ne predstavlja homogen državno-pravni i teritorijalni sistem. Da bi taj sistem bio funkcionalan, mora biti prožet voljom slobodoumnih civiliziranih građana opredijeljenih za miroljubivu koegzistenciju svih njenih narodnosti, predvođenih Bosanskom nacijom. Prvi korak je odbaciti Dejtonski „ustav“ kao nevažeći. Okupiti sve progresivne probosanski orijentirane snage iz egzila i ujediniti ih sa matičnim. Uticaj klera na društvo svesti do zidova i kapija bogomolja, posjede im reducirati na minimum i onemogućiti im miješanje u sekularne sfere građanske i republikanske demokratije. Izbaciti iz zemlje sve naturalizirane mudžahedine, kao i infiltrirane sluge nikad zamrle Inkvizicije. Jasno je kao blistavo ljetnje jutro na koga se odnose riječi ‘sluge Inkvizicije’. Time su obuhvaćeni svi ustaški…

View original post 887 more words

Advertisements




POLITIKA – U IME NARODA ILI U IME BOGA, NIKAD U IME ČOVJEKA

12 06 2019

Autor: Hamdo Čamo

Kao što je nužno moći, znati reći i prihvatiti sa „da, u redu“, treba moći, znati reći i prihvatiti sa „ne, dosta je“. Ko će prvi skupiti hrabrosti i reći „dosta je?“ Uostalom, kao da je to i važno. Važnije je da se proces koji traje zaustavi. Na (na)govor pojedinaca koji svojim teorijama kao vapajem pokušavaju približiti masama stanje stvari, da i oni tom vapaju dadnu notu potrebe i svoj glas daju kao doprinos općem dobru. Sasvim drugačije zvuči glas jednoga ili nekolicine, ma ko oni bili, a drugačije kad to na sav glas kaže tisuće ili milioni ljudi. Svjedoci smo da među nama ima inteligencije koja je velika poput institucije, ali ne pomaže. Šta čovjek treba da uradi da njegov glas, dođe do ušiju većine i kao takav bude prihvaćen, ali ne samo akceptiran već i reproduciran? Od strane medija, političkog prostora, volje svjesne većine kao okvira, a ne bezvoljne mase. Glasovi takvih upućuju, da su u pravu oni kao pojedinci ili šire mase. Vrijedi istražiti. U psihoanalizi postoje ispitivanja koja ukazuju da sklonost većine naginje ka stereotipu. Neko ko priča mora da je mnogo pametan ili mora da je lud i glup. Stereotip većine je da pretežno šuti. Zašto se većina odlučuje za ono posljednje (lud i glup) rezultat je prihvaćanja stereotipa, jer sve što nije stereotip biva prije odbačeno nego prihvaćeno «jer izbacuje iz  šina i okvira ustaljenog i uobičajenog ». Šire mase kao većina to ne vole i ta odbojnost ide i do nepodnošljivosti. Istina, pravda i nepravda, manje ili više. Bez svega se može, ali bez stereotipa se ne može. Stereotip je nepisani zakon, generalizacija, pravilo i stav. Stereotipan stav je stav da su svi članovi jedne zajednice ili grupe isti, pri čemu ničija osobnost, ničije “ja” nije dovoljno važno, te se takvi ponašaju onako kako se želi i smatra da treba po načelu nepisanog zakona zajednice i grupe, poništavajući tako u velikoj mjeri karakterne osobine i kvalitet svake ličnosti koja je pojedinac za sebe ili je tek dio neke grupe i skupine, proizvoljno okarakterisane po sopstvenoj volji i nahođenju.

Još sredinom prošlog stoljeća pisali su se memorandumi, pisma zahtjevi, vjerovatno zato jer je zemljom hodala nepravda. Danas, osim pisama usamljenika, neshvaćenih, ostavljenih na cjedilu da se sami dokazuju, pisma i memorandumi skoro da su nestali. Zašto? Je li sve potaman i u najboljem redu? Naravno da nije. Ali, šta se u međuvremenu promijenilo tako ogromno i veliko da je svijet zadovoljan onim što ima, a tone? Koja sila ga je toliko omađijala da tone sretan? Nagli nestanak memoranduma moguće ukazuje da uprkos njima nema nade? Da nema nade za nomade koji su u vječnoj potrazi za sobom, vlastitim prostorom, identitetom? Pisma su poruke, a poruke su uvijek „in“. Kako drugačije da ljudi udaljeni od medija koji nisu nezavisni iskažu svoje osjećaje?

Kao što čovjek može i zna reći „da želi i hoće“,  što se brzo akceptira, također mora moći i znati reći „da ne želi i neće“.  Akceptanca često izostane, ali je izrečena. Ja ne želim i neću. Jer, me se tiče. Pisati pisma pored toliko onih kojima je to dužnost, institucija, udruženja, asocijacija, klubova, stranaka, organizacija, zajednica, grupa, akademika i pojedinaca nije dobro niti je u redu. Ne samo zbog nefer preskakanja preko svih njih, koliko iz poštovanja, naravno, i čuvanja od individualnog grijeha kojeg je daleko pametnije sakriti u zajednici sa drugima. Ako svih njih, zajednica i drugih nema, tu nastaje problem. Vremena određuju čovjeka kao što čovjek određuje vrijeme. Vrijeme i čovjek čine simbiozu neophodnu da se shvati prostor i događaji u njemu. Jedno bez drugog ne postoji. Vrijeme je reći „ne, dosta je“, ali ko je taj prvi? Siguran sam da će ući u povijest, ako ne u povijest, a ono u užu povijesnu jezgru. Svađe su umjesto korektora dijaloga  obilježile naš život. Dijalog je znak višeg stupnja razvoja.

Religija i politika kao zajednički miks u jednom, za ugodno zdravlje, za bezbrižan i ugodan život nije nikada bila dobra mješavina i receptura. Za slobodu govora, misli i izraza, također. Bez slobode nema demokratije. Pitanje je da li sloboda uopće postoji, prije svega treba postaviti pitanje o kakvoj slobodi govorimo? U vremenima kada bogovi ratuju jedni protiv drugih ni ratovi između ljudi nisu daleko. Vjerske institucije koje skrivaju istinu nisu božije kuće. Crkve koje veličaju zlo, opravdavaju zločine a zločince stavljaju pod svoju zaštitu nisu vjerske institucije. To su božije kuće koje su izdale Boga i sebe. Ono što je od njih ostalo teško je nazvati nekim imenom, jer svaki naziv u tom kontekstu težak je, te je za nevine ali i naivne vjernike uvjetno uvredljiv.

Kakava je razlika ako tu mješavino religije i politike vjerske ustanove primjenjuju ili ne primjenjuju “sa i u” različitim sistemima i uređenjima, u vrijeme nacizma, fašizma, kapitalizma, komunizma ili u društvima sa društvenim uređenjima koja se samo nazivaju demokratskim ostaje svakom pojedincu da sam spozna.

U ime naroda.
U ime Boga.

Nikada i nigdje u ime čovjeka koji je još prije par tisuća godina prihvaćen i ustoličen kao mjera svih stvari. Ako je tako, nije li čovjek izdan i od koga? Mali, veliki, crni, bijeli, žuti, smeđi?! Čovjek, kao i svi veliki i mali bogovi, predmeti su javnoga špota, napadani i ostavljani da čame u samoći. Ako bogovi, bilo mali ili veliki još i imaju šanse – jer su bogovi – šta da rade mali ili veliki ljudi izvrgnuti zakonu većine, znamo kako se na Divljem Zapadu takav zakon zvao, da u miru kazne, gurnuti od svih, izopćeni, viseći na drvetu ili razapeti razmisle o onome što čine i spoznaju – spoznaju uzaludnog suprostavljanja volje većine. Većine koja bez pogovora puni sve kase, poštenih s obrazom i moralom i prevaranata bez obraza i morala; većine koja puni redove narodnih kuhinja; većine koja živi u siromaštvu ili na pragu siromaštva; većine koja je  bez pitanja i provjere na spisku podrške svake ideologije; većine koja više prati obećanja, a manje ili nikako ne prati i ne provjerava šta je od njih ostvareno; većine bez svijesti i savjesti; većine koja ne razlikuje kriminal od moralnih kodeksa; većine koja ne poznaje i ne razlikuje pojedinačnu od kolektivne odgovornosti. Uostalom, gdje da to nauči? Od moralista koji to nisu? U sistemu koji to nije? Svi koji tvrde da su moralni, a to ne pokazuju na vlastitom primjeru, dokaz je laži i prevare. Skloni laži i prevari, skloni su i krađi. Tako je teško omađijanoj većini objasniti da ne kupuje „lijek za sve vrste bolesti“, zapravo običnu vodu. Ne, masa se zatalasa iz inata i prkosa upravo tamo (Torabiju) gdje talasanje nije preporučljivo, a ondje gdje jeste, tamo je nema. Teško je većini dogovoriti i objasniti kompleksnost djelovanja i rezultata djelovanja onoga što se provodi u ime boga, u ime naroda, onda kada to politika i religija provode zajedno ili kada to čine i rade odovojeno. Politika kao javni interes pripada državi, građanima kao glasačkom tijelu, demokratski izabranoj vlasti, političarima. Vjera je duhovna, unutrašnja potreba građana, pojedinca i kao intimna strana pripada sferi religijskog. Međusobna odvojenost djelovanja, djelovanja javnog i intimnog – u jednom, pod jednim krovom –  uslov je funkcioniranja općeg demokratskog. Slična simbioza u prirodi nije nikakva rijetkost niti tajna.

Ničega dobroga nema u preplitanju državnog i religijskog, političkog i vjerskog, duha demokratskog i spiritualnog religijskog. Tu osim konflikta nema rješenja. U toj konstalaciji može postojati jedno ili drugo. Oboje u jednom i sukob je dokazano programiran. Subjekt onoga čime se bave država i religija zapravo je čovjek. Više interesenata i tu nastaje konflikt. Kao u prirodi, u svijetu flore i faune. Vrste opstaju jer je ponuda šarolika. Sužavanjem izbora i količine hrane dolazi do kolapsa u lancu snabdijevanja. Nije slučajnost da postoje mesožderi i biljojedi, vegetarijanci i veganeri, djeca svjetlosti i mračnjaci, misonari i avanturisti, naučnici i laici, pjevači i svirači, trubači i bubnjari, pisci i pravnici i t.d. Čovjek je predmet, subjekt  i supstanca iz koje se crpi snaga neophodna za održavanje sistema funkcionisanja države i religije. U procesu potčinjavanja  tog predmeta, subjekta i supstance upravo dolazi do kolizije. Ono što se događa sa tom supstancom, u manifestaciji unutrašnjeg konflikta, manje je predmet njihovog interesovanja. Predmet interesovanja politike i religije je isti: otuđenje (oduzimanje) slobode od čovjeka, čovjeka rođenog u slobodi i njegovog pretvaranja u ovisnika, poslušnika i roba. Skoro sve relevantne društvene i duhovne nauke i proučavanja bave se fenomenom društva, čovjeka, filozofije, sociologije, psihologije, obrazovanja, informatike, politike, geneze i razvoja, ekonomije, radne snage, rada, procesa rada, profita, uvećanja profita, međuljudskih odnosa, zdravlja, bolesti, hrane, uvjeta života, rada, historije, prošlosti i budućnosti. Pitanja koja se sama po sebi nižu idu od interesa za društvenim a završavaju sa jedinkom i pojedincem, do interesa za odgovorom koja se znanosti uopće može nazvati »duhovnom«? Mada svi putevi vode naokolo, kuda god oni išli i vodili, oni završavaju u centru interesa – potčinjavanju i kontroli. To je zajednički naziv svim društvima u prošlosti, modernim društvima sadašnjosti, svim društvima i civlizacijama koja dolaze. Pretvorba čovjeka rođenog u slobodi u poslušnika i roba, smještanja i slaganja kotačića i dijelova u mašineriju sistema prvi je uvjet funkcionisanja bilo kojeg sistema. Apsolutna sloboda ne postoji. Postoji surogat osjećaja slobode. Pa, iako surogat, to je posljednje utočište koje čovjek može nazvati slobodom, opcijom slobode i izbora, slobodne volje odlučivanja. Mnogi zaboravljaju da su u religijskim istraživanjima došli do mjesta koje im govori “da je pravi Bog pravi i istinski čovjek”. Prikrivajući tu premisu oni prikrivaju istinu. Prikrivanje istine vodi do daljih zaključaka koji u javnosti ne zvuče najbolje pa ćemo ih stoga preskočiti. Važna je napomena koja skreće pažnju napostojanje nečega što vodi potčinjavanju čovjeka i onoga u njemu, božijeg, što hoće reći “u potčinjavanju samoga Boga”. To niko nema pravo, ali ga uzima kao zdravo za gotovo, jer se niko i ne protivi tome. Ko se protivi, biće izopćen i izolovan, na bilo koji način jer je smetnja „poslu potčinjavanja i kontrole“. Potiskivanje i šikaniranje su grozni osjećaji puni negativnog naboja, daleki i udaljeni od svake vrste slobode.

„Reci robovima mojim da govore samo lijepe riječi.“

(Kur'an, El-Isra, 53)

“Rob” nije slobodan čovjek, “rob” nije slobodan vjernik, time ne može biti slobodan čovjek i građanin. Poziv da se govore “lijepe riječi i samo lijepe”, često su shvaćene kao uvjet i uputa,  da budu a) u službi Boga, što se slaže sa premisom da Bog voli sve što je lijepo; b) u službi laži ili skrivanja istine, što je predmet teološkog kao  općeg i filozofskog, na kraju i c) kalkulantskog populizma u službi širenja islamofobije. Ono što je u sferi religijskog i u sferi državnog jeste politika privole koja se pretvara u obavezu, nakon čega slijedi “slamanja kičme” i potčinjavanja zajednici silom zakona, ako to ne funcioniše i primjenom sile. To se događa u diktaturama, to se događa u demokratskim sistemima, uređenjima, društvima, udruženjima, zajednicama. Ko nije s nama, taj je protiv nas. Potčinjavanje i kontrola su ishodište i cilj. Sve u korist, sreće zadovoljstva i sigurnosti građana i pojedinca. U korist da, ali u korist njihove štete. Kultura dijaloga je nešto što se stječe generacijskim hodom i kodom, pri čemu ogromnu ulogu ima porodica smještena u zajednici koja joj omogućava slobodan i zdrav razvoj. Slobodan i zdrav razvoj je okvir i uvjet za razvoj slobodne i zdrave porodice, a slobodna i zdrava porodica je uvjet za razvoj slobodnog i zdravog društva. Slobodan i zdrav pojedinac je proizvod slobodnog i zdravog društva. Obzirom da svijet ide u sasvim drugom pravcu, pretpostavke su da će i nauka, društvena i humana, ići na ruku i raditi mnogo toga da privoli ‘milom ili silom’ pojedince da budu miljenici stereotipa moderne kulture, društva, religije i civilizacije, što će im svakako uspjeti u postizanju cilja ukoliko ljudski interes za slobodama i pravima koje čovjek današnjice poznaje bude umanjen ili ukoliko ne bude više postojao.

 

 





Hrvatskom vlada opasna politika nezamjeranja

11 06 2019

POLITIKA

Visoki stupanj tolerancije društva na šovinističke ekstremističke ispade i hajke na neistomišljenike, odnosi prve žrtve, a državne vlasti Hrvatske i dalje šute.

Kroatien Wahlplakat SDSS (DW/S. Bogdanić)

Proteklog vikenda u Supetru na Braču četvero je mladih sezonskih radnika iz Slavonije i Varaždina, a skupa s njima i brački vatrogasac koji ih je pokušao zaštiti, premlaćeno uz povike „Di su Srbi?“. U ponedjeljak je preminuo vijećnik SDSS-a iz Kastva, pretučen prije mjesec i pol dana u Rijeci.

„Ne bi se štel zameriti” atmosfera

Gradonačelnica Supetra Ivana Marković je doduše odmah najavila ukidanje financiranja i zabranila održavanje tzv. Torcida kupa jer su napadači očito bili pripadnici ove tzv. navijačke skupine. Ali izostaje reakcija ključnih političkih aktera koji i dalje šute, baš kao što se nisu ni osvrnuli na hajku kojoj su posljednjih dana bili izloženi i strani novinari/mediji. Riječ je o opasnoj politici nezamjeranja i filozofije života koja se svodi na zagrebačku uzrečicu „Ne bi se štel zameriti“.

SupetarSlavonci u Supetru prošli kao bosi po trnju

Kako ističe psihologinja dr. Mirjana Krizmanić, upravo ta uzrečica karakterizira odnos hrvatskih građana i većine političara prema stanju u zemlji i pojavama, s kojima se većina zapravo ne slaže niti ih podržava, ali ne želi niti javno iskazati vlastiti stav.

„Jedna od mana  je ta filozofija života sažeta u zagrebačkoj uzrečici ‘Ne bi se štel zameriti’ koja zapravo govori: imam mišljenje, ali ga ne želim izreći. To je potpuno kriv odnos prema životu i društvu jer ispada da podržavaju loše pojedince i skupine koje štete zajednici, budući da se šutnja najčešće tumači kao odobravanje“, ističe dr. Krizmanić.

U konačnici, zbog takve životne filozofije, svatko može nametati društvu što god hoće, a izostaje konstruktivna rasprava u kojoj će se suprostavljati različita mišljenja o određenoj temi. Izostanak društvenog dijaloga, nedostatak „hrabrih i odvažnih osoba” koje se ne boje javno izreći stav o stvarima i pojavama s kojima ne slažu, ističe Krizmanić, sprečava društvo da se razvija. Načelno ne podržava zabrane izražavanja stavova, ali joj je neprihvatljivo što u Hrvatskoj gotovo uopće nema pravih javnih rasprava ni dijaloga među neistomišljenicima.

Kojim se to krugovima ide niz dlaku?

Mir KovačNi Miro Kovač se možda “ne bi štel zameriti”…

Posve u skladu s uzrečicom „Ne bi se štel zameriti“ ponaša se i državni vrh kad je riječ o osudi pokušaja ustašizacije, šovinističkih premlaćivanja ili slučajeva javnog linča svih onih koji kritički progovaraju o NDH. Posve u skladu sa spomenutom uzrečicom završio je i naš prošlotjedni pokušaj da doznamo kakav stav o hajci ekstremno desnih medija i političara na strane medije/novinare ima predsjednik Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač (HDZ). Iako je pretendent na poziciju predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i vodi parlamentarni odbor za vanjsku politiku, Kovač je prvo tražio da se „upozna s temom“ te nas zamolio da mu se javimo dan kasnije. Drugi dan nije pronašao vremena da odgovori na pitanja, ali je SMS-om zamolio da mu to „ne zamjerimo“ , a treći dan više uopće nije odgovarao na pozive. Čini se kako se dr. Kovač „ne bi štel zameriti“ Hrvatskom tjedniku i zastupniku Željku Glasnoviću, koji je sa saborske govornice označio dopisnike stranih medija kao hrvatske neprijatelje.

Ni SPD nije osudio Glasnovićev istup

Potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku  Joško Klisović iz SDP-a, stranke čiji su zastupnici skupa s ostalima odšutjeli Glasnovićev grubi verbalni napad na strane dopisnike, u izjavi za Deutsche Welle naglašava kako on sve takve pojave osuđuje, a napose šovinističke napade i obračune s novinarima i medijima. Klisović je jedan od rijetkih SDP-ovaca koji se javno kritički oglašava o hajkama na neistomišljenike, sudjelovao je i u svibanjskom prosvjedu novinara protiv cenzure i stalnog pritiska na novinare i medije.

„Opozicija teško može mnogo napraviti i takvim slučajevima, ali mora na to reagirati. Nerijetko sam usamljen u osudi ekstremističkih pojedinaca i skupina, izluđuje me što su hajke na političke neistomišljenike postale normalne i, na neki način, posve prihvaćene u društvu. No, za to je kriva prvenstveno Plenkovićeva vlada koja uopće ne reagira na napade kakav je bila potjernica za austrijskim i njemačkim novinarima koji su kritički izvještavali o komemoraciji na Bleiburgu“, kaže Klisović.

Velika hrvatska zastava na pomenu ubijenim ustašama u BleiburguBleiburg – ove godine

Napominje da su, osim vlasti, problem i mediji, pogotovo televizije koje rijetko izvještavaju ili problematiziraju napade na neistomišljenike kakav je bio nasrtaj na strane dopisnike.

„Svi smo odgovorni za to što je hrvatsko društvo umrtvljeno i otupjelo na rušenje demokratskih standarda, vlast najviše. Prije šest godina primljeni smo u Europsku uniju, ali Europa još nije ušla u Hrvatsku, još smo debeli Balkan i to se hitno mora mijenjati. Vlada to ne čini, okreće glavu od pokušaja revizije antifašističke prošlosti, ali baš zato u borbu za europske demokratske standarde moraju ući oporba, mediji i civilno društvo i dići svoj glas te jače pritisnuti vladu jer je ovakva situacija neodrživa“, zaključio je Klisović.

Izvor: DW.com





Kolaps sistema: Za deset godina neće biti penzija!

8 06 2019

Suočavamo se s problemom za koji u ovom trenutku nemamo rješenje, jer imamo stalan rast broja neaktivnog stanovništva, koji se ogleda i kroz rast broja penzionera


Foto: Arhiv

Broj penzionera u Bosni i Hercegovini, prema podacima entitetskih zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, posljednjih pet godina povećao se za više od 50.000, što je dovelo do toga da je na kraju prošle godine omjer radnika i penzionera bio 1,27:1. Jedan od najnižih omjera u istoriji, piše Avaz.

Da bi fondovi mogli normalno funkcionirati, potrebno je imati tri radnika na jednog penzionera.

Na službenoj stranici Fonda PIO RS navodi se da je u aprilu 2014. bio 246.051 penzioner, dok ih je u aprilu ove godine bilo 263.235, na osnovu čega se vidi da je broj penzionera povećan za 17.184.

U Federaciji je stanje još nepovoljnije. Tako su prije pet godina, u aprilu, penzijski ček dobivale 383.062 osobe, a prošlog mjeseca 416.672, što govori da se broj penzionera povećao za 33.610! –

Suočavamo se s problemom za koji u ovom trenutku nemamo rješenje, jer imamo stalan rast broja neaktivnog stanovništva, koji se ogleda i kroz rast broja penzionera.

Očekujemo da će broj penzionera rasti i narednih godina, a radnika je sve manje. Tome treba dodati i odljev radne snage. To su tri negativna trenda, što će se svakako odraziti na funkcionisanje penzijskog sistema – kažu u Zavodu PIO.

Trenutno je, navode, situacija povoljnija nego prije četiri godine. Ali, ako se nešto značajno ne promijeni, posebno ako se nastavi trend iseljavanja, a bude bilo sve više penzionera, zavodi za nekoliko godina neće moći isplaćivati penzije.

– Postoji bojazan da bi u budućnosti iseljavanje stanovništva moglo dovesti do situacije da nema ko uplaćivati novac da bi se mogle isplaćivati penzije. Ako nema radnika, ni budžet neće imati ko puniti – upozorava struka.

Admir Čavalić, ekonomski analitičar, u izjavi za „Avaz“ ukazao je da će, ako se nešto ne riješi, uslijediti pritisak na penzijski sistem.

– Rješenje, oslanjajući se na iskustva zapadne Evrope, može biti vjerojatno dizanje ljestvice za dostizanje penzije. Da to ne bude 65 godina, kako je trenutno kod nas, nego 70 godina – ističe Čavalić, dodajući da statistika pokazuje da se sve duže živi.

Kako kaže, ako se ovakav trend nastavi, cijeli penzijski sistem za pet do deset godina bit će doveden u pitanje. Ističe i da postojeći sistem ne može dovesti do znatnijeg rasta penzije, navodeći da će, s druge strane, troškovi života rapidno rasti.

Situacija u penzijskom sistemu zapravo je i lošija nego što ovi omjeri pokazuju, jer treba imati na umu da se u radnike ubrajaju i hiljade ljudi viška u državnoj administraciji ili javnim kompanijama koji ne stvaraju novu vrijednost, nego su “zbrinuti” kroz zapošljavanje na nepotrebnim ili izmišljenim poslovima.

Izvor: buka.com





Za 5 godina BiH je napustilo 178.000 mladih, 30.000 samo 2019.godine

8 06 2019

BIH POSTAJE ZEMLJA PROŠLOSTI

Bez posla i obrazovanja koje nije uvezano sa tržištem rada, ali i zbog osjećaja besperspektivnosti mladi regiona odlaze, tvrde u nevladinom sektoru. Bosnu i Hercegovinu je u proteklih pet godina napustilo 178.000 ljudi, a samo od početka godine njih 30.000, podaci su Unije za održivi povratak. „Ne odlaze nam samo mozgovi već i ruke, jer je veliki broj onih koji se bave upravo zanatima i stručnim zanimanjima“, rekla je za Radio Slobodna Evropa Amela Sačić iz Instituta za razvoj mladih KULT.

Dva istraživanja organizacije „Srbija 21“, koja su se odnosila na građane Srbije, ali i na srpsku dijasporu, koji su odgovarali na pitanje zašto su napustili domovinu, pokazala su poražavajuće rezultate, objašnjava Nenad Konstatinović iz organizacije „Srbija21“.

„Katastrofalni su podaci, 22 posto ispitanika, dakle, 22 posto građana Srbije, to je milion i dvjesta hiljada ljudi razmišljalo je ili razmišlja da ode iz zemlje. Kada to prelomite na starosnu strukturu, 35 mladih, starosti do 29 godina hoće da ode iz zemlje. Dakle, ukoliko se takvo nešto i desi, mislim da nemamo apsolutno nikakavu budućnost. Slična situacija je i u zemljama regiona. Izgleda, s obzirom na ono što se dešava i u Hrvatskoj, što se dešava i u Bugarskoj nije dovoljno ući u Evropsku uniju da bi ljude zadržali. Kako padaju barijere, naši građani još više idu u inostranstvo. Dakle, ono što mi trebamo da uradimo i šta trebamo da promenimo je ono što nam kažu ljudi iz dijaspore, a to je zašto oni neće više nikada da se vrate. Neće da se vrate zato što žele da žive u jednoj uređenoj zemlji, gdje postoji perpsektiva, gdje postoji izvesnost i ono što oni najviše navode predvidivost, da mogu da znaju kakva će biti njihova budućnost u zemlji u kojoj žive“

Građani tačno znaju, kaže Konstatinović, koji su razlozi zbog kojih odlaze, a to su korupcija, nesigurnost, nedostatak kvalitetnih radnih mjesta. Znaju i u koje zemlje žele da žive.

„Svi idu u zemlje zapadne demokratije. To su Nemačka, Švajcarska, Sjedinje Države, a niko ne ide na primjer u Rusiju. Iako građani Srbije prilično vole Rusiju, mi smo u vrlo dobrim i bliskim odnosima. Kada se o njima radi, svi idu na Zapad. Znači, oni nam poručuju da mi napravimo državu i društvo po modelu zapadne demokratije“, rekao je Konstatinović na regionalnoj konferenciji u Sarajevu o temi “Emigracije mladih iz zemalja Zapadnog Balkana – rješenja kroz politike”.

Upravo na ovoj konferenciji, koju organizuje američka nevladina organizacija Nacionalni demokratski institut u Bosni i Hercegovini u partnerstvu sa Grupom 9, koju čine mladi političari iz devet stranaka u BiH, te Institut za razvoj mladih KULT pokušavaju naći odgovore zašto mladi odlaze, te kako ih zadržati.

Tako su duže od dvije godine mladi političari okupljeni u Grupi 9 pripremali zakone za bolji ambijent u kojem će omladina imati kvalitetnije uslove za život. Te promjene treba očekivati u obrazovanju i na tržištu rada, kaže Ante Kelavić, mladi političar Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) i član Grupe 9.

Na pitanje novinara da li je članska karta političke stanke garancija za uspjeh u bosanskohercegovačkom društvu, Kelavić odlučno odgovara da nije.

„Naravno da ne. Ne volim čuti uopće to! Ja osobno smatram da mladi trebaju biti aktivni u svim sferama društva i vjerujem da će u skorije vrijeme ovdje biti dosta bolje“, odgovorio je Kelavić i dodao da mladi nisu dovoljno aktivni, kako bi stvorili bolje uslove života i učestvovali u odlučivanju. Prema mišljenju Kelavića, apatija među mladima ima veliki uticaj na situaciju u kojoj se nalaze.

 

„Prema podacima UNICEF-a u otprilike pet godina, u Bosni i Hercegovini kada govorimo o aktivizmu mladih na deset stanovnika, samo jedan je aktivan. Jedan volontira ili se bavi određenom vrstom aktivizma i mislim da je to poražavajuća činjenica za naše društvo“, napominje Kelavić.

Loša ekonomska situacija i nemogućnost zaposlenja razlog je odlaska mladih, mišljenje je Irhane Čajdin, iz podmlatka Socijaldemokratske partije BIH(SDP). Alarm za bosanskoherecgovačke političare da počnu raditi bio je podataka da više od 30 hiljada mladih napustilo BiH od početka godine.

„Mi mora da vršimo pritisak na naše parlamentarce, prije svega da nas saslušaju i naravno da ponude prijedloge koje oni smatraju da bi dobro došli za Grupu 9 i za sve mlade u Bosni i Hercegovini. Nama stalno govore, nemoguće je ovo, nemoguće je ono , mi smatramo da je moguće. Ako jedna grupa mladih iz 9 političkih partija pokušava da nađe rješenje zajedničkim snagama, ako smo mi mogli, tako onda smatramo da i svi ostali mogu“, kaže ova mlada političarka.

Američki ambasador u BiH Eric Nelson osvrnuo se na ovaj problem. Kaže da mladi u BiH tačno znaju šta žele, a to je bolju, prosperitetniju državu, u kojoj mogu da ostvare svoje potencijale.

„Mladi su umorni od praznih obećanja i stalnih tenzija. Žele mogućnost da se povežu sa svojim vršnjacima kako u BiH tako i širom svijeta. Žele bolji obrazovni sistem. Oni žele sigurnost, izvjesnost, pravdu i vladavinu prava“, kaže ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH.

Izvor: BNN.BA/RSE

 





Edin Šarčević: Tegeltija u funkciji uništavanja pravosuđa

8 06 2019

“Mislim da je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Milan Tegeltija od samog početka bio u funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa”, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Edin Šarčević, vanredni profesor Pravnog fakulteta u Lajpcigu i direktor Centra za javno pravo iz Sarajeva.

Odluku da disciplinska tužba protiv Tegeltije bude odbačena profesor Šarčević ocjenjuje skandaloznom. No, vjeruje da u BiH postoje neovisni i profesionalni sudci i tužitelji, koji bi trebalo da reaguju na nezakonitosti koje pogađaju bosanskohercegovačko pravosuđe.

RSE: Bosnu i Hercegovinu potresa velika afera u pravosuđu, tačnije u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV). Kako ocjenjujete činjenicu da je Disciplinska komisija VSTV-a odbacila disciplinsku tužbu protiv predsjednika te institucije?

Šarčević: Odbacivanje disciplinske tužbe znači da se Disciplinska komisija nije pozabavila stvarnim razlozima koje je trebala razmotriti, nego je iz takozvanih formalnih razloga odbacila tužbu ne razmatrajući općenito uzrok da li je postojalo u konkretnom slučaju neprimjereno ponašanje odgovarajućeg sudije, odnosno u ovom slučaju predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.

Prije svega sam bio iznenađen da je uopšte došlo do pokretanja disciplinskog postupka, tako brzo, na tako efikasan način. A još sam više iznenađen da je na ovaj način odbačena prijava. Zbog toga što je sve uslijedilo jako brzo, sve mi liči na jednu vrlo koordiniranu akciju u kojoj je Tegeltija amnestiran svake odgovornosti.

Nisam uspio pronaći na internet stranici VSTV-a obrazloženje odluke o odbacivanju ove tužbe, tako da ne znam šta su stvarni razlozi. Ali iz medija se da naslutiti da je riječ o činjenici da on nije u funkciji sudije na tom mjestu, nego da je predsjednik VSTV-a i da on u osnovi zbog toga uživa neku vrstu posebnog statusa koju možemo opisati opštim imunitetom. Ja zbog toga mislim da je ta odluka skandalozna.

RSE: Da li postoji u pravosuđu nešto što je opšti imunitet i da li gospodina Tegeltiju obavezuje sudski kodeks, budući da je on i dalje na funkciji sudije Okružnog suda u Banjoj Luci?

Šarčević: Prema mom mišljenju ne postoji takav tip imuniteta, odnosno smatram da se na predsjednika VSTV-a moraju primjenjivati najrigorozniji standardi u pogledu etičke, odnosno moralne odgovornosti, u pogledu disciplinske odgovornosti, profesionalne odgovornosti i konačno u pogledu krivične odgovornosti. Još jedanput, kada je riječ o njegovom statusu onda se mora najstrožiji standard odgovornosti primjeniti na njega. To je zadatak i cijelog Vijeća i političkih partija, to je zadatak i internacionalnih organizacija. Svi oni se nalaze na jednom zadatku da se uspostavi standard odgovornosti koji će garantirati da će bh. pravosuđe funkcionirati u skladu sa postojećim zakonima i kodeksima. Na špici tog pravosuđa se nalazi predsjednik ovog samoregulativnog tijela i na njega se moraju primjenjivati najstrožiji standardi odgovornosti.

Zbog toga smatram da je ovakav postupak sasvim neodgovoran, ali da on u osnovi odgovara jednoj slici koju imamo u pravosuđu koja je nastupila zapravo sa dolaskom Tegeltije na vrh ovoga tijela i da je to samo posljedica niza propusta i prekršaja koje je on zajedno sa svojim predsjedništvom počinio otkako je došao na vrh te organizacije. Danas smo suočeni sa konkretnim posljedicama.

RSE: Podsjetićemo, da je predsjednik VSTV – a Milan Tegeltija, snimljen u neprimjerenom kontaktu sa strankom. Mediji su to objavili, održana je sjednica VSTV-a na kojoj su članovi Vijeća stali uz predsjednika. Nakon toga Ured disciplinskog tužioca podnosi disciplinsku tužbu, i za samo par dana ta tužba je odbačena. Kako ocjenjujete činjenicu da su članovi VSTV-a stali uz predsjednika?

Šarčević: Ja to ocjenjujem zapravo iznimnom situacijom. Treba njih pitati pojedinačno zbog čega su stali u odbranu Tegeltije u toj situaciji. Mislim da je naprosto bila riječ o tehničkim uslovima. Ako se ne varam, oni su dosta kasno dobili poziv za jutarnju sjednicu VSTV-a. Većina njih nije mogla da shvati o čemu se radi i da spozna razmjere tog neprimjerenog ponašanja. Vrlo je moguće, da bih i sam da sam bio na bilo kojoj funkciji u VSTV-u odmah rekao da je on i dalje moj predsjednik dok se ne razjasne sve okolnosti slučaja. Smatram da oni nisu u tom času imali sve raspoložive informacije i da su bili dovedeni u situaciju da vrlo brzo donesu odluke, a potrebno je kod takvih tijela spriječiti postojanje vakancije, odnosno praznog prostora, mora institucija funkcionirati i bilo je sasvim očekivano da oni podrže Tegeltiju na mjestu predsjednika.

Naravno, ta činjenica ne osporava mogućnost da se oni danas drugačije izjasne, odnosno da pojasne razloge zbog kojih stoje iza njega ili da zauzmu drugačiji stav u pogledu njegove disciplinske etičke, profesionalne ili krivične odgovornosti.

RSE: Umjesto toga iz VSTV-a je došla informacija da je odbačena disciplinska tužba i zahtjev za suspenziju Tegeltije.

Šarčević: Ne znam detalje samog slučaja, no vrlo je zanimljivo da je u popodnevnim satima došla informacija da je pokrenut disciplinski postupak, odmah nakon toga je uslijedio vrlo dobar, pravno utemeljen i interesantan, odgovor samog Tegeltije. On kao da je već bio informiran, ili je možda, kako sam imao osjećaj, on sam organizirao da se pokrene taj postupak. Još brže je uslijedila odluka Disciplinske komisije koja ga je amnestirala od svake odgovornosti odbacujući tu vrstu tužbe. Ja ne znam o čemu se radi, moguće da je sve skupa poprimilo forme jednog unutrašnjeg organizacionog postupka koji je trebao zapravo da skine svaku vrstu odgovornosti sa Tegeltije. Ja ne znam ni da li je uložena žalba na tu odluku, hoće li se provoditi dodatni postupak, ali sve skupa je u dosta nejasnoj konstelaciji. Poznajući niz afera koje potresaju pravosuđe iz serioznih medija mi imamo razloge da sumnjamo u pravno utemeljene i čiste pravne oduke.

RSE: Pomenuli ste političke partije, zvuči interesantno kada kažemo da se u slučaju Tegeltija rijetko ko od političara oglasio, a oni koji jesu stali su mu u odbranu i čini se da su složni u tome. Kako to komentarišete?

Šarčević: Prema mojoj evidenciji jedina politička partija koja je jasno i glasno progovorila o tom slučaju je Naša stranka. Ona je zauzela vrlo eksplicitan stav i pozvala je OSCE dakle internacionalnu organizaciju da mehanizmima kojima raspolaže pokuša doći do objektivne situacije u VSTV-u. Sve ostale stranke su se ili mlakim izjavama ili površnim opisima činjeničnog stanja oglasile. Ja ne mogu kazati šta stoji iza toga, ali u osnovi se dobija utisak da među njima postoji jedan bazni konsenzus o uzajamnoj zaštiti i samo mogu na taj način ocijeniti ulogu velikih političkih stranaka u slučaju Tegeltija.

Konačno nije to nikakva tajna i nije nepoznato da je na mjesto na kojem se sada nalazi došao nakon što je dobio negativan revizorski izvještaj u sudu u kojem je bio angažiran.

U tom izvještaju se ukazalo na niz sitnih prekršaja za koje je on odgovoran. Nakon toga je došao na ovo mjesto uz snažnu političku podršku jedne političke strake iz Republike Srpske koja se inače zalaže za razaranje državnosti BiH. Mislim da je on od samog početka bio u toj funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa i da je taj posao odradio sasvim korektno i na zadovoljavajući način.

RSE: Govorite o Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) na čijem je čelu Milorad Dodik, koji je odmah nakon što je objavljena afera “Potkivanje” reagovao izjavom da je riječ o “progonu srpskih kadrova”?

Šarčević: Upravo tako, sama izjava gospodina Dodika ukazuje zapravo na usku stvarnu ovisnost i elemente uzajamnog podupiranja politike koje SNSD zagovara i sam Tegeltija. U okviru Fondacije Centar za javno pravo mi smo pravili detaljnu analizu takozvanih Tegeltijihnih zaključaka, kojima je htio iz Suda BiH izbaci niz sudaca zbog njihove navodne nečasne ratne prošlosti. I već je ta analiza pokazala da je Tegeltija zapravo pod najdirektnijim uticajem SNSD-ove politike i da je neka vrsta njihove produžene ruke u VSTV-u. To nikome nije smetalo u VSTV-u, to nije smetalo čak ni političkim strankama, preko toga se olako prešlo. Međunarodna zajednica je natjerala njega de facto da povuče te zaključke i da se sanira cjelokupna situacija bez poraženih. Ali, ostao je gorak okus da na čelu jedne pravosudne institucije, jednog samoregulativnog tijela, stoji čovjek koji je politički ovistan i koji provodi jednu antidržavnu politiku u BiH.

RSE: Govorite o 2015. godini i zaključcima koje je donio VSTV, a na osnovu kojih je trebalo uraditi analizu biografija svih sudija Suda BiH? Reagovao je tada i Ured visokog predstavnika (OHR).

Šarčević: Tako je. Ne samo OHR, reagovala je i američka ambasada i ambasada zemalja članica Evropske unije. Ja se više ne sjećam detaljno, ali reakcija je bila veoma široka i svi su osporili valjanost zaključaka kako ih je on predložio. Sama procedura je bila sve u svemu vrlo sumnjivog karaktera i već se tada vidjelo da je sasvim jasno da se radi o čovjeku koji ne djeluje u okvirima pravnog sistema, ili bar da ne djeluje u korist neovisnog pravosuđa.

RSE: Zbog čega sada po vašem mišljenju imamo “blagu” reakciju iz međunarodnih krugova. Je li možda politička situacija u zemlji drugačija?

Šarčević: Ne mislim da se radi o političkoj situaciji, možda se naprosto radi o smjeni diplomatskih službenika koji sada vjerovatno treba da napuste zemlju i u toj situaciji možda ne obraćaju pažnju na sve skupa. Premda ja mislim da je reakcija Delegacije Evropske Unije, OSCE-a, zajedno sa predstavnicima američke ambasade u kojem se upozorava na niz propusta u pogledu imenovanja tužilaca i sudaca bila vrlo jasna i za diplomatski jezik vrlo oštra. Mislim da je međunarodna zajednica adekvatno reagirala u tom slučaju. To je slučaj imenovanja javnog tužioca Tuzlanskog kantona, i ukazalo se na nepravilnosti koje su na svjetlo dana izbacile činjenicu da VSTV aranžira zapravo odgovarajuća mjesta na tužilačkim funkcijama. Smatram da je međunarodna zajednica bila više nego jasna i da je to bilo sasvim dovoljno da dođe do kritike i uloge Tegeltije, i generalno predsjedništva VSTV-a. Konačno, nakon toga je uslijedila i ova afera i posmatrano u kontinuitetu čini mi se da međunarodna zajednica ništa više nije mogla učiniti u tom času.

RSE: Koliko je bosanskohercegovačko pravosuđe pod uticajem politike?

Šarčević: Na to pitanje nije lako odgovoriti jer nemamo nikakvih konkretnih pokazatelja i nemamo zapravo nikakvih dokaza. Informacije koje dolaze iz novinarskih krugova koje možemo smatrati vjerodostojnim pokazuju da postoje izvjesne veze za koje ne možemo reći da podupiru nezavisno pravosuđe, nego da postoji u prvom redu pomreženost određenih političkih struktura sa sudovima i tužilaštvima, i da se danas krupni kriminal, ja sada ne mislim ni na kog konkretno, pokušava izboriti u slučaju postupka, da dođe pred Tužilaštvom BiH, recimo. To je samo po sebi dovoljan dokaz da postoje određene strukture koje kontroliraju to Tužilaštvo.

Međutim, tamo gdje se odvija sam posao to su osnovni sudovi, okružni sudovi u RS, kantonalni sudovi, njihovi predsjednici, vrhovni sudovi, ja smatram da oni ne stoje pod uticajem politike. Najveći dio sudstva i sudija i tužilaca je politički neovisan. Prema mojoj evidenciji čak imaju određenu vrstu averzije prema postojećoj politici.

Ali ključne funkcije, ljudi koji donose strateške odluke, ili koji raspoređuju tužioce i sudije mogu imati veze sa političkim strukturama. Postoje ozbiljne indicije i moguće je da u tom uskom prostoru postoji vrlo važan kontrolni mehanizam političkih partija koji je dovoljan i jednim i drugim da dobro žive i da izigravaju pravo i zakone.

Ovdje se razvija jedna vrsta psihologije paternalizma, uvijek se očekuje da međunarodna zajednica ili da neko treći riješi probleme koji postoje u pravosuđu. S razlogom, jer sada je ova afera pokazala da ne postoji mogućnost da se izvan osigura pristup zakonitim kontrolama unutar VSTV-a, osim samih izabranih kontrolora, dakle članova VSTV-a.

Ali ne može se amnestirati ni nevladin sektor, ni akademska zajednica, ni sudci ni tužioci od sopstvene odgovornosti, straha, konačno i nesposobnosti da se pozabave ovakvim rješenjima. Ja se još dobro sjećam jednog pisma koje je Udruženje sudaca Federacije BIH proslijedilo VSTV-u, povodom takozvanih Tegeltijinih zaključaka, uz to pismo, na primjer, nisu stali sudci iz RS. Čak nije ni cijela sudačka zajednica stala iza njega. To jednoznačno pokazuje da postoji jedna sudačka struktura koja ima poltronski mentalitet i koja iz različitih razloga, najvjerovatnije egzistencionalnih, nema snagu da se suprotstavi VSTV-u, i strukturama koje su sasvim sigurno pod političkim uticajem. Ali da postoji jedan zdrav element među sudcima i tužiocima – ja u to nikako ne sumnjam.

RSE: Na osnovu svega može li se doći do zaključka da je najveći problem zapravo u VSTV-u, i imenovanjima prije svega najznačajniih pravosudnih funkcija, poput glavnog državnog Tužioca i predsjednika Suda BiH? Čini se da ukoliko se riješe problemi u VSTV-u, koje bi moralo biti krovna institucija, da bi situacija bila bolja. Imate li vi takav utisak?

Šarčević: Najviši vrh se najbolje vidi, ali to ne znači da je samo on pokvaren. VSTV je najodgovorniji za stanje u pravosuđu, on kontrolira i tužioce i sudce i u tom smislu je njegova odgovornost najveća. Ali ne možemo amnestirati ni sudce ni tužioce koji ne reagiraju, koji nemaju nikakve, ni građanske, ni profesionalne hrabrosti i neće da se suprotstave toj primitivizaciji pravosuđa. Ne možemo amnestirati akademsku zajednicu, profesore pravnih fakulteta koji su zavučeni u svoje teorijske ljušture i posmatraju to iz udobne sigurnosti vlastitih fotelja. Ne možemo konačno amnestirati ni političke partije, čiji zadatak jeste da artikuliraju osnovne političke probleme, a u njih spada i stanje u pravosuđu. Dakle, to je jedan konglomerat problema i teško je iz moje perspektive izdvojiti osnovni problem, odnosno činjenicu koja na najgori mogući način determinira ovakvo stanje u pravosuđu.

Izvor: Index.ba / Radio Slobodna Evropa





Igman Konjic dobio novog suvlasnika

8 06 2019
“Još nije poznato ko je prodao niti ko je kupio dionice”

Igman Konjic, najveća domaća kompanija iz vojne industrije, dobio je novog suvlasnika.

Ovaj investitor stekao je oko četvrtine vlasništva u Igmanu za 11,5 miliona KM, piše BiznisInfo.

Danas je, naime, na Sarajevskoj berzi trgovano sa 143.077 dionica Igmana po cijeni od 80,76 KM po dionici. Ukupno je za ove dionice plaćeno 11.554.898 KM.

S obzirom da Igman ima 578.906 dionica, danas je kupljen udio od 24,7 posto.

Još nije poznato ko je prodao niti ko je kupio dionice.

Inače, većinski vlasnik Igmana je Vlada Federacije BiH sa 51 posto dionica i malo je vjerovatno da je ovim dionicama trgovano.

Osim toga, kompanija ima još tri velika dioničara, a riječ je o investicijskim fondovima.

Ovako su izgledali glavni dioničari Igmana prije današnje trgovine:

  • Federacija BiH  51 posto
  • ZIF “Bonus”  23,28 posto
  • ZIF “Bosfin”  17,48 posto
  • ZIF “BIG-Investiciona grupa”  7,23 posto

Ostalo su mali dioničari od kojih pojedinačno niko nema više od 0,3 posto dionica.

Izvor: Index.ba