ČOVJEK PREDUGO ŽIVI SVOJ SREDNJI VIJEK

16 02 2019

SUBOTNJA MATINEJA

Autor: Hamdo Čamo

Svi mi humanoidi, živa bića smo koja liče na čovjeka. Svađa o tome ko je čovjek, a ko nije, bilo je u prošlosti i tako će ostati i u budućnosti. Teško se pomiriti sa mišlju da je čovjek nastao od primata.[1] U pravu će biti oni koji budu jači u načinu života, ovako ili onako, sa argumentima ili bez njih, u sili, novcu ili bogatstvu. Pamet teško evoluira. Pamet bez vlastite moći je siromaštvo, (bez)životno stanje bez vlastitih sredstava za život. Teško bi bilo priznati da joj je ideal vegetiranje koje je uvijek na kraju i posljednje na ljestvici da bi se za nešto pitala ili o nečemu odlučivala. Pamet će ostati, kao i ova današnja, negdje pored puta i niko neće pitati za nju sve dok se ne izbriše iz sjećanja. I, opet otkrije. Iskustva o tome postoje u nizu stoljeća. Svijetu nije strano niti tajnovito prikradanje elite intelektualaca stubovima vlasti. Takav tip čovjeka davno je izvađen iz konteksta, poput izvađenog zuba, samo on o tome nema pojma, ne zna ili ne želi znati. Takvi su u čudnim vremenima bili i ostali cilj i sredstvo, do linije ostvarenja. Takvi ako i imaju podršku, ona je na kratkom štapu. Na štapu karijerizma, izvrgavanja glasu, smijehu i programiranoj katastrofi. Podrška na početku, nedostatak glasova na kraju. Pameti je dovoljno postaviti slasnu zamku u kojoj će se na  ledu iste sama okliznuti. Humanost, ljudskost i čovječnost i ono malo ljudske sposobnosti zamijenile su ljudske strasti svedene na instikt preživljavanja u kojima smijeh i ismijavanje imaju posebno mjesto u redovima masa. Bolje umirati u smijehu nego ozbiljan. U razgradnji stresa, u činu preživljavanja, živa bića pribjegavaju sve nižim zahtjevima i strastima pri čemu se ista jednostavno i lako zadovoljavaju u paketu „makarona, riže, brašna, šećera, kafe i igara“. To je sva istina. Istina bila i ogoljena, mada nije lijepa, ipak jeste i ostaje istina. To je istina zašto u teškim vremenima, u vremenima strasti, cvjeta kultura nihilizma, nestvarne medijske beznačajnosti i stvarne trgovine hranom. Hrana je osnov života i onaj ko raspolaže izvorima hrane, taj je na vrhu zapovjednog lanca i kao takav raspolaže životima drugih. Moderni demokrata, imperator i diktator odgovoran je da politički nepismenim masama steže i popušta remen oko pasa. Potpuna politička nepismenost ne znači istovremeno i totalna nesposobnost bitka svjesnosti o vlastitom postojanju, ne znači totalna nesposobnost shvatanja i totalno odsustvo poimanja odgovornosti. Ne znači, ali uveliko umanjuje sposobnost i svjesnost, često do neprepoznatljivosti. O tome što je hrana koja se velikodušno daruje moralno ukaljana k tome sumnjivo stečena, manje je važno za bitak košera i čistoće filozofije, ali je neophodna za opstanak. Glad ne pita za vjeru, Bog joj je svjedok. Trgovina frizurama i smrću samo upotpunjava scenario magije oslikavanja čudotvornosti pejsaža u magli. Ono što je na moru pomoć mornarima u orijentaciji, kao svetionici i izvori svjetlosti  društvima su centri kulture i nauke. Njihovom bolešću i smrću, njihovim gašenjem svjetla i zatvaranjem vrata prestaje svaki oblik civilizacije, svaki oblik civilizovanog načina života. Smrću kulture i civilizacije rađa se sve što je neljudsko i sve ono što je strano civilizovanom društvu, ljudskom rodu i čovjeku kao pojedincu. Kultura je mrtva, živjela kultura. I, poslije smrti ima života. Pitanje je samo kakvoga i u kakvom obliku.

Čovjek predugo živi svoj Srednji vijek. Kad nema pameti, živjeti se može i sa ludošću. Zašto ne? Čovjek je živio i preživio sva stoljeća opasnosti i nakaradne gluposti: da je Zemlja ravna ploča, preživio je tamne sanatorije, spaljivanja na lomačama, sva potkazivanja, vremena pravo- i krivovjerja, živio i preživio mnoge zemlje vjetra i leda, mnoge teorije, forme i reforme, zla i pakosti ovosvjetskih i onosvjetskih uprava i vlasti na čijim temeljima i danas počivaju „kulture i civilizacije“. Narod može biti siromašan i nepismen, dapače, to je ono što je poželjno i očekivano, onosvjetske vlasti ni u kom slučaju. Mnogi arhivi, oni javni i oni tajni o tome, logično, ostaju zatvoreni, zanavijek. Ljudske gluposti zamjenjuju još veće. Ono što nije bijeg, jeste spas.

Odvrnuto se zavrće, a zavrnuto odvrće po koji puta, onako kako odgovara rukama koje to čine. Sukob teza i antiteza. Ono čega nema treba izmisliti, stvoriti. Neprijatelji postaju prijatelji, patriote i prijatelji postaju neprijatelji. Oni koji pokušaju da se tajno (o)koriste dobrima gospodara ili nisu u skladu sa njegovim linijama misli, uklanjaju se javno i tajno, uklanjaju se maštovito i trajno. U klasnim vremenima sistem obrazovanja „kroji čovjeka po mjeri“ kakav njemu odgovara. Domovine postaju domovine svima, samo ne i onima koji misle ili žele da misle svojom glavom. U sistemima kojima je demokratija greška u vremenu i prostoru, kućni pragovi postaju strane domovine, domovine strancima, domovine stranaca. U sistemima kojima je pamet greška u vremenu i prostoru, znanci iz djetinjstva postaju stranci. Jesmo i nismo. Tako se rađaju klase slijepih, nijemih i gluhih. Njihova igra je čudna i o tome upravo pišem. U prošlosti čovjek koji je mislio bio je zatvaran i proganjan; u današnjosti željen i tražen, nema ga. Danas te ima, sutra te nema. Drumovi će tražiti neistomišljenike, ali neistomišljenika biti neće. Pričati o tome nekome ko ne želi da razumije poguban je i uzaludan posao, kao što je i priča o pogubnoj dominaciji monokultura. U prošlosti nije pomoglo što se moralo slušati što se slušalo, što se šutjelo da bi se preživjelo, danas priča tako ne pomaže ni u životu preživljavanja. Nekoć, dobro nikome nije donosila šutnja, danas je ne donosi priča. O moralnim vrijednostima, srebru i zlatu kao vrijednostima ćutanja, drugi puta. U jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Nije gotovo sve dok jači ne kaže (a pametniji popusti) da je gotovo. Ali ostaje zabilježeno, za sva pokoljenja. Tako se u ciklusu svog bistvovanja rađaju klase slijepih, nijemih i gluhih. Zašto je tako, zašto čovjek predugo živi svoj Srednji vijek, valjda je jasno svima, humanoidima, miševima i rodama.

 

 

_______________________________________________

[1] Primati (Primates), red iz podrazreda viših sisavaca kao što je čovjekoliki majmun (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens). Primat, muški rod – Prvenstvo bića nad svješću, materije nad duhom; primat volje, prvenstvo volje nad razumom, volja prije razuma; u katoličkoj crkvi: prevenstvo pape nad svima ostalim velikodostojncima crkve; nadbiskupstvo; dostojanstvo i nadležnost primasa; fig. prvenstvo po rangu, preimućstvo, prvenstveno pravo, na status, položaj, prijestolje itd.  Prednost, prioritet. (lat.) Životinja koja služi za medicinske i druge naučne eksperimente. (Elektronska enciklopedija, Wikipedia)

 

Advertisements




RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM: DOK SE NAROD BAVI SPOREDNIM I MANJE BITNIM

13 02 2019

Autor: Hamdo Čamo

U masi je pamet često usamljena. To nije njen vapaj za bezličnom masom već više zaleđena slika načina života, žal za vremenom koje je imalo svoj rezon koji danas uveliko nedostaje. Pojedinci više nisu čudaci niti bolesnici, to se prije može reći za mase u kojima se pojedinci osjećaju zarobljenim i zaleđenim, više nego slobodnim. U vremenu i prostoru koje čovjek oko sebe stvara svi se (navodno) nalazimo u jednom čamcu. Nalazimo se u eri masovnim medija i komunikacija u kojoj pojedinac nikada nije bio usamljeniji, mnogi kažu i nesrećniji. Upućujući pozive u svemir u potrazi za drugim bićima čovječanstvo se pretvorilo u ugroženu sredinu, sredinu opasanu bolestima i opasnostima s prijetnjama općeg  opstanka; u sredinu  nesreća, ratova, moćnih elita, nemoćnih masa i usamljenih pojedinaca. Negdje između opstaje molekul kojeg navodno pametna bića nazivaju životom.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim da im sve manje dima izlazi iz dimnjaka kuća (i fabrika) i da ih niko i ne pomene, kao da dimnjaci u gradnji i nisu više toliko bitni? Zaboravlja li čovjek šta znači toplina doma? Da li ste primjetili da dok se narod bavi sporednim i manje bitnim ulice ostaju puste; pusti ostaju komšiluci, žitna polja, dvorišta i avlije? Dok se narod bavi sporednim, na susretima i sastancima bez rezultata sve manje je onih koji mogu mijenjati tokove rijeka političkih zbivanja, građana (skoro da) i nema. Na kraju, ima li uopće koga da postavlja naivna i nebitna pitanja – pita li se više iko ili niko – ako je tako, zašto? Ako nema, ako je sve manje onih koji se nešto ili ništa pitaju, a sve se navodno zna zbog čega, jasno je da onome što se naziva ljudski rod po Darwinovoj teoriji o evoluciji brzo može dogoditi da mu nisu potreben uši, oči, mozak i usta. Čemu uopće nešto što ničemu ne služi? Ipak, s vremena na vrijeme, čuju se glasovi koji nikome dopiru niodtkud, da gradovi gube dušu, da sela skoro više nema da bi se tamo gubile; samo su ostali usamljeni planinski vrhovi prekriveni snježnim kapama da izviruju iz daljina u iščekivanju da se odnekud pojavi kakva izgubljena zalutala duša. Sretni su takvi. Jer, ako u društvu nije bogatstvo, u prirodi svakako jeste. A, onih koji ciljano prirodom šeću sve je više. Jasno je i zbog čega.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da svi koji su okrvarili svoje ruke iste peru, bivaju oslobođeni krivnji tvrdeći da su krivi drugi. Među njima su udobno smještene svoje mjesto pronašle vodeće zemlje međunarodne zajednice i monoteoističke religije. Za sve ratove i agresije, hladne i tople, krivi su drugi. Ko proguta tu žvaku – svaka čast – debelokožac je, ali  Čovjek nije. Čovjek je nešto drugo.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim,  ipak plače nad sudbinom dodijeljene uloge da je – za tako kako jeste – on tu nemoćan? Istinski, i  stvarno?! Kako je moguće da se pored silnih elita koje zacijelo kasiraju vrijedne sume novca za golu pamet i stanje u zemlji tolika nemoć pripisuje narodu? Zar narod ne predstavlja većinu u svakoj državi? Gdje je nestala sila koja mu se pripisuje ili je i to samo sjena onoga što je ostalo od naroda? Ako narod nema moć, ko je ima? Dugo se mislilo da je narod klasa za sebe, da on čini moć, da on čini vojsku, policiju, da on kroji “i pravdu i krivdu”. Ako nije tako, kako je moguće da mali dio onih na vlasti, proisteklih iz naroda, ne slušaju puls i želje onoga odakle su potekli ili se taj dio od naroda odmetnuo i otuđio? Ako jeste, zašto se otuđio i odmetnuo? Je li riječ da se elita stidi svog porijekla ili je ipak klasična priča o klasnoj borbi prelaska u viši stalež ?

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, za to vrijeme “čitaj-predsjednik države” koji i javno radi na razbijanju Bosne i Hercegovine i njenih institucija – u slučaju rata vrhovni komandant oružanih snaga koji izdaje vojne zapovjedi sa samoga vrha zapovijednog lanca – ne priznaje državu niti vrh države na čijem se čelu nalazi. K tome, taj isti “čitaj-predsjednik države” , u čije god ime, dok je na čelu države na čijem mjestu se (demokratski) nije smio naći, blati antifašistički obraz Bosne i Hercegovine sklapajući saveze sa desničarskim (čitaj nacionalističkim, populističkim i fašističkim, još uvijek političkim i separatističkim) snagama evropskih zemalja. Fašistički ispad “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija! Živjeli prognani i živjele vrijednosti naše domovine!” ne treba shvatati lakovjerno, jer dolazi upravo iz sredine pro-fašističkih desničarskih snaga. Ono što ovaj ispad čini opasnim je što je izrečen na komemorativnom skupu organiziranom u sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata i što istovremeno dolazi od šefa Europskog parlamenta ujedinjenog u osobi Antonia Tajanija. Ujedinjavanje desničarskih snaga u Evropi nije nikakav novum, ali slabljenje, nesposobnost i šutnja ljevice jeste. Milorad Dodik i Republika srpska imaju svoj cilj i naum i u određenim prilikama lokovjernost narodnih masa mogla bi rezultirati još kojim genocidom. Ne treba zaboraviti da je Evropa upravo zbog šutnje, okretanja glave i jačanja takvih snaga doživjela da su zbog toga cijenu platili milioni nevinih žrtava tokom Prvog, potom i Drugog svjetskog rata. Nije riječ o slučaju, već o pedigreu. Evropska politika koja se ne razlikuje od politike s onu stranu Atlantika njeguje i podržava kurs “čija teritorija njegova vjera”, mada su žrtve takvog kursa svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost i religju. Krv je svima crvena.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da dok drugi počinju državničke poslove obavljati intoniranjem himne države, jedna država ima  instrumentalnu himnu – bez teksta. Dakle, tokom intoniranja himne, mogu se izgovarati rječi kako kome padne na pamet. Da nije s ove strane historijski poznatih rijeka, bila bi čudo. Ovako, tamo gdje pamet prestaje – gdje ništa nema smisla – instrumentalna himna je „u zemlji čudesa“ dio čudne normalnosti koja se objeručke shvaća i prihvaća.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da u uspostavi „demokratske vlasti“ koaliraju žrtva i agresor, nudeći „nemoćnim narodima“ nespojive etno-nacionalne programe?! Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, ljevica preuzima ulogu desnice?! Teško je razumjeti vlast: Mrav bi htio da bude slon, slon bi htio da bude balerina, a krezubi lav da bude kralj životinja.

Ako sam negdje pomenuo da se narod bavi sporednim i manje bitnim stvarima, molio bih da isti ne zamjeri, jer ima i gorih stvari u životu. Jedna od njih je da taj isti narod nakon toliko vremena nije pronašao načina da sebi uredi život i državu, ako jeste, zasigurno nije kriva „zaigranost manje bitnim stvarima“. Dugoročnu štetnost po narod i njegovo zdravlje predstavlja dugogodišnji oblik ponašanja koji narod iskazuje u vremenu kojeg nikada više ne može nadoknaditi, a ima svoj stav, ime i naziv – “moguće je stajati po strani!”. Nažalost.

Razgovor sa samim sobom donosi pozitivnu energiju koja odbija svaku vrstu negativne energije koju prenose mase na pojedinca crpeći se njegovom snagom u svrhu vlastite istrajnosti. Nema osobe koja se nije koristila intimnim razgovorom.  Svaki pojedinac koji osjeća utjecaje negativne energije treba se okrenuti benificijama koje donosi intimni razgovor koji se naziva monologom. Naučno je dokazano da intimni razgovor kontroliše emocije, organizira misli, sprečava stres, potiče mentalno zdravlje, jača samopouzdanje, služi jačanju općeg mentalnog zdravlja i na kraju – pridonosi ostvarenju ciljeva.

 

 

 





NAROD MORA NEKOGA DA SLAVI

10 02 2019

Autor: Hamdo Čamo

Koliko je onih koji ‚što od demokratije što od demokratskog straha‘ u javnosti ne smiju da se izjasne, da zinu, da nešto kažu, napišu i izraze svoje vlastito mišljenje statistički nije poznato, ali njihov broj mora da je pozamašan. Toliko jednom očitovane narodne mase ne mogu preko noći nestati. One nisu nestale, već su se u vrijeme udara olujnih političkih vjetrova tek prićutale. Nadaju se, snivaju i kuju planove. U vremenu opće dehumanizacije i istovremene dokapitalizacije vlasništva nad onim što se obično naziva narodnim masama, čast izuzecima, šuti se. Opustošenim krajevima kolaju strahovi : Gladna usta ne govore. Šutnja je zlato, samo kome ? Historijsko sjećanje podsjeća da narod šuti u nesigurna vremena, u vremena koja čovjek nikako ne može nazvati dobrim i ugodnim za glasni razgovor. Drugi se zaklinju i tvrde da u šutnji leži snaga ?! Teško je dokučiti zbog čega se mase i pojedinci srame svoje prošlosti pa je ljubomorno kriju, skrivaju, da bi jednom, nekad, kada to bolja vremena dozvole, isplivala u punom sjaju isto onako kako odnekud niknu i isplivaju ratoborne četničke kame i šajkače, ustaške crne kape i košulje ili titovke s petokrakom u bezbroj varijacija. Lista skrivača je poduža: od narodonih prijatelja i neprijatelja, fašista i antifašista, osoba koje se stide svog porodičnog, seoskog, palanačkog, visoko- brdskog ili planinskog porijekla. Narodu ne treba zamjerati na ponašanju koje je često izravno, očito, direktno i srdačno, baš kao i njihiv običaj skrivanja biografije prošlosti. Jer, oni generacijskim kodom prilično dobro znaju procijeniti kada se ukažu prilike da se nešto ušićari i profitira da moraju pokazati svoju srdačnost; tada slike svojih miljenika vlasti vješaju na zidove poput ikona ili kada da se prikriju skrivajući sve u duboki mrak svojih njiva, atara, vrtova, tavana, podruma i štala.

Činjenica je da su mnogi bili narodni sveci, mada ih narod nikada tako nije proglasio. Javno(sti) je sve bilo jasno. Masno su se (o)grebali i oni koji su bili bliže vlasti. Takvi su u ime svetaca proglašavali pojedince krivcima ili herojima. Ako se pak (z)griješilo, svetac je bio (i ostao) za sve odgovoran; ako je bio mrtav – tim bolje. Svetac je mrtav – živio svetac ! Živjela je dalje njegova krivica koju su narodne mase umijećem iskusnih skrivača znale umješno skrivati.

Pojedini običaji narodnih masa čudni su i nadasve neobjašnjivi. Praksa pokazuje kada narodne mase nemaju koga da slave, prije svega iz vlastitih redova, onda ih slave iz tuđih. Junaka ne smije da fali. Junaka mora biti. Ako ih nema, treba ih izmisliti. Imate li osjećaj da narodne mase, ponekad, kada je nešto važno, ne čine dovoljno i energično? Narodne mase reagiraju odmah ili odugovlače žaleći se na snijeg, hladnoću, kišu, sunce i toplotu. Pretpostavke su da se iza toga krije neodlučnost i strah masa da ne budu odmah pročitane, prepoznate ili prije vremena stavljene na stub srama, jer su obično one te koje stavljaju na stub srama. Narodne mase vole da budu voljene, žele da budu željene, da budu objekat požude i sredina okupljanja i pripadanja. Sve da to i ne žele, one to već jesu, bile one u krivu ili u pravu.

Narodne mase kroz povijest dokazuju da su u stanju da prežive, da se poput jata ptica prilagođavaju uvjetima vremena, da se ugibaju, posrću i dižu, kulminiraju, eksplodiraju,  generiraju, metamorfiraju, da doživljavaju najkomliciranije preobrazbe, da preživljavaju i slave pobjede i poraze, da su u stanju da preobražene žive ne jednom, već više puta. Sposobnost preobrazbe i prilagođavanja narodnih masa bojama vremena čini ih manje vidljivim, skoro neuništivim, ali ipak uvijek izloženim i teško ranjivim. Obični ljudi mogu često dobiti direktnu moć djelujući zajedno, ali to često ne čine. Tokom povijesti, često su velike grupe ljudi dovodile do dramatičnih i naglih socijalnih promjena, ali su isto tako budile kontroverzu.

Narodu se zamjera što uvijek mora nekoga da slavi. Ali, ako narod ne slavi antifažizam i antifašiste slavi fašizam, zločince i kriminalce. Bio svetac ili ne bio, narod nekoga mora da slavi. A, potom obilježi nekim znakom pažnje, dodjelom imena i naziva nekom lokalitetu. Te činjenice mase ne mogu da prikriju, mada bi ih najradije prećutale i sakrile. Međutim, požutjele hartije prohujalih vremena otkrivaju ugode masa i znakova njihove pažnje: vrijeme, mjesto i naziv kada se šetalo Obalom Adolfa Hitlera, trgom Ante Pavelića ili ulicom Josipa Broza Tita.[1]  Danas su to tuneli, aerodromi, škole, mostovi, trgovi i ulice doktora Franje Tuđmana, Bobana, Francetića, doktora Radovana Karadžića, generala Ratka Mladića i mnogih drugih svetaca narodnih masa i slučajeva Međunarodnog suda pravde. Narodne mase nisu svjesne, ili možda ipak jesu, da pogrešnim tretmanom antifašizma utiru put fašizmu i prave mu svjetlosnu reklamu. Većina svijeta jedne je jasno osudila a druge pohvalila slavom i sjećanjem koje ne blijedi. Šta će se od te dvije radikalno različite životne filozofije i poglede na svijet u životu i praksi svakodnevnice „probiti i dokazati“, ovisi od istih narodnih masa po sistemu kojeg su sebi vječno uklesale u vlastitoj krilatici „sam pao, sam se ubio“. Sve ostalo ostaje na volju „tehnici izraza, plavetnilu tinte i bijelini papira“. 

 

____________________________________________

[1] Razlike između navedena tri ličnosti su ogromne. Ponesene osjećajima, intoksinirane i indoktrinirane trenutkom slave, mase doduše primjećuju ožiljke poput mladeža na licu, ali kao da im je svjedeno je li riječ o ožiljku ili mladežu na njihovoj duši, obrazu ili stražnjici. Potiskivanje osjećaja stanovništvu Balkana je poput skrivanja zločina genocida, porijekla ili genetskog koda. (Opaska autora).





JUGONOSTALGIJA, NOSTALGIJA JE ZA VREMENOM SREĆE, PROSPERITETA, MIRA I SLOBODE

10 02 2019

U priči o nostalgiji ne smije biti stida za nečim što je bilo pozitivno, dobro i nadasve lijepo. Prije svega riječ je o pozitivnim aspektima fenomena jednog društva i vremena. To društvo je sebe kalilo i gradilo u borbi protiv fašizma, proboljavanja i okupacije. O onome što je bilo i kako je bilo javnosti budućih pokoljenja ispričaće historija. Bosanskohercegovački pisac, pjesnik i scenarista Abdulah Sidran izjavi ne jednom:“ JUGOSLAVIJA i da je bila sto puta gora nego što je bila, opet je bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo!“

Autor: Hamdo Čamo

Mnogima je teško da govore ili pišu o fenomenu nostalgije i kada se samo čini da se o njoj nema nešto mnogo ili posebno otkrivati, u potrazi za novim spoznajama istraživačka ljudska priroda uvijek ispočetka otkriva toplinu neistraženih niša iz vlastitog života ili iz života tamo neke historijske sociologije. Topla voda jeste otkrivena, ali uvijek iznova godi uživati u njenoj toplini. Nostalgija sama po sebi označava žal za prošlošću i prolaznošću, vremena i života. Nadasve, dobrom prošlošću, dobrih vremena, dobrog života i svega dobrog u njemu i oko njega. Ima se dakle za čim  žaliti. Ono što srž (s)tvari i materije čini interesantnijom, skoro da i ne postoji nostalgija za lošim vremenima. Teško bi bilo shvatiti da je neko nostalgičan i da žali za vremenima patnje, ispaštanja i robovanja. Ako to pak čini, vjerovatno je riječ o rijetkoj bolesti koja ima svoj naziv. Nostalgija je nešto što se žali i što mora (biti) da je bilo dobro, ali više nije. Da nije tako, razloga za nostalgijom ne bi ni bilo. Nostalgija je tuga ili čežnja za nečim što više ne postoji i čega više nema, a što je bilo dobro, kako god (drugom) izgledalo,

GENERACIJE koje pominju ‘Jugoslaviju’ ne pominju je radi nje same o kojoj svoj sud ionako donosi – „majka svih sudova“ – sud historije. Na izgovor složenice riječi JUGONOSTALGIJA, (Jugo + nostalgija), mnogima se ‘kosa diže na glavi’ iz zavisti, iz neznanja ili čak i straha od nepoznatog. JUGONOSTALGIJA označava nostalgiju za jednim vremenom, za kulturom jednog vremena, kulturom sreće, svijeta mira i slobode, kulturom općeg dobra i blagostanja, razvoja, putovanja, kulturom ljepote, druženja i zajedništva. Žal za nečim što je postalo kult kulture vremena. Žal za kulturom teško da može biti nekulturna. Tako i taj žal za dobrim vremenom koji nam je u naslijeđe ostavio (od mnogih zaboravljen i ostavljen) naš dobri „plemeniti i moćni muž Kulin ban bosanski“ sazdan u jednoj staroj narodnoj krilatici „Od Kulina bana i dobrijeh dana“.

Personifikacija JUGONOSTALGIJE finalizirana je ne samo snagom stvaralaštva i dobrim vremenom već i vremenom koje prati lik, djelo i kult ličnosti Josipa Broza Tita na čiju biografiju je svijet kao nikada prije (o)stavio vječni pečat odavanjem časti i počasti, prisustvom ceremoniji na dan državnog pogreba tokom ispraćaja ličnosti predsjednika i državnika, jednog od posljednjih velikana epohe, revolucionara, borca i antifašiste, neprikosnovenog doajena mira na putu integriteta, suverenosti, samostalnosti, slobode i nesvrstanosti. Ako nekome nije smetala spoljašnja glazura, finoća i uglađenost izučenog bravara, borca, diplomate i državnika, zacijelo mu je smetala personifikacija rođenog antifašiste kojemu su iz poštovanja i veći državnici svijeta ‘za navijek skinuli kapu’. Ako je vjerovati pominju se statistike kako se dogodilo čudo da je i poslije Tita – Titov grob najposjećenije državničko mjesto XX stoljeća. Starije generacije upućuju na legendarnu a ipak revolucionarnu hrabrost koja leži u ličnostima onih koji su živjeli a pisali protiv Tita u doba socijalizma – za njegova života. Sve nakon toga, protivno historijskim činjenicama, pripada opijenoj eri revizionizma.

U fenomenu Jugoslavije bilo je bezbroj fenomena, samo ih se treba prisjetiti. Narod je volio Tita. To je potvrđivao parolama “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”, šta je bilo kasnije teško je reći. Svaka škola, kancelarija, mnogi parkovi, trgovi i ulice nosili su Titovo ime, mnoge od njih imale su njegove statue u kojima sa rukama na leđima stoji zamišljen nad sudbinom države i naroda.

U spomen na Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu (29. XI. 1943) i proglašenje republike (29. XI. 1945) postali su dvodnevnim državnim praznikom poznatim kao Dan Republike koji se slavio svakog 29.XI.

Slijedi niz fenomena koji su bili iskreni izljevi ljubavi, poštovanja i vjernosti. Organizirane posjete rodnoj kući Tita u Kumrovcu, ostale su i danas mjestom i trendom okupljanja turista i antifašista. Dan mladosti (Štafeta mladosti), nastala na prijedlog omladine Kragujevca, palica sa pisanom porukom naroda nakon što je poput olimpijske vatre nošena kroz cijelu Jugoslaviju stizala je na cilj i svakog 25. maja i dodjeljivana  Josipu Brozu Titu. Čin predaje štafete sa porukom bio je vrhunac priredbe. Taj datum, svojevrsno narodno veselje i spektakl, proglašen je za njegov službeni datum rođenja, iako je Tito bio rođen 7. maja. Štafeta mladosti nastavlja svoj život i poslije smrti Josipa Broza i postaje simbol ljubavi i odanosti njegovom djelu. Sa zakletvom Jugoslovena da će i ubuduće biti čvrsti i nepokolebljivi na Titovom putu, predaje se ispod portreta Josipa Broza, predsjedniku Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ).

1987. godine, u Jugoslaviji je izbio skandal kada je u Sloveniji objavljeno idejno rješenje ljubljanskog dizajnerskog ateljea „Novi kolektivizam“, u stvari je bio prepravljeni njemački nacistički plakat, kopija djela „Treći rajh“ Riharda Klajna. Čak i rješenje koje je na kraju usvojeno, razlikovalo se od prethodnih štafeta. Urađena je od pleksiglasa, sa osam kapi krvi koje, gledano iz današnje perspektive, mogu nagovještavati početak prolijevanja krvi na ovim prostorima. 1988, posljednji put je na beogradskom stadionu održana priredba povodom Dana mladosti. 1989. godine SSOJ je ukinuo ovu, nekada popularnu svenarodnu priredbu.

Jednom od fenomena tog vremena pripada i “trenutak nezamislivog”, trenutak objave Titove smrti. Na malim TV ekranima plačnim glasom jugoslovenski spiker Miodrag Zdravković 4. maja 1980. godine, nešto poslije 19.00 sati iz televizijskog studija, u eter, u svijet odašilje vijest:”Umro je drug Tito!” Slika prekinute utakmice Hajduk – Crvena zvijezda na kojoj svi prisutni na stadionu plaču, najbolje prikazuje trenutak tog vremena koji nije bio lažan, što se ne može reći za mnogo toga “poslije”.

Jedan funkcioner iz Titovog vremena, koji je dogurao veoma visoko i pod Slobodanom Miloševićem, na moje pitanje “jesi li tada lagao ili lažeš sada?” ne samo da se nije naljutio, nego se nasmejao i odgovorio: “Pa, tada!” Isto pitanje postavljam svima koji su se tako masovno, preko noći, odrekli jugoslovenstva i postali nacionalisti, porekli sve u šta su se kleli, koji su bezrezervno slavili Tita, a zatim ga pljuvali: Jeste li lagali tada ili sada? (Titov prevodilac, Ivan  Ivanji)“

JUGONOSTALGIJA je fenomen, baš kao što je bila Jugoslavija, koja je u doba hladnog rata živjela mirno i u slobodi, u prostoru savršenog vakuuma između Istoka i Zapada.  Ne treba sumnjati da era naučnog žala za istraživanjem epohe jednog vremena tek dolazi. U vrijeme kada se nije imalo mnogo, imalo se sve; u vrijeme kada je mnogo toga bilo zabranjeno i kada se mnogo toga nije smjelo, ipak jeste, smjelo se; u vrijeme kada hladni ratovi nisu bili hladni, dapače, bili su veoma vrući; u vrijeme koje je svijet (politički, ekonomski, kulturni i t.d.) obilježio erom sile i buntovništva, hipi i rock kulture, hiper slobode, razvoja i prosperiteta. Stanovništvo tadašnje Jugoslavije osjetilo je na vlastitoj koži kulturni zamah stvaralaštva u kojem je i samo učestvovalo njegom i razvojem kulturne, filmske, umjetničke, muzičke i svake druge scene, u pozitivnom smislu. Ekonomsku snagu, kakva god izgledala, građani su osjetili i u novcu, legendarnoj novčanici od deset dinara na kojoj se nalazi lik Arifa Heralića, radnika željezare u Zenici ili u crvenoj novčanici od stotinu dinara, na kojoj je oslikana skulpura „Mir“ kipara Antuna Augustinčića postavljena davne 1954. godine ispred zgrade Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku. Žene su imale dostojanstveni Dan žena i majki, a očevi su imali sve ostale dane, među njima i zajednički Prvi maj. Rudarima su po vlastitoj želji pravljene ljepše i veće lopate, radnicima ljepše i veće fabrike, dvorane i odmarališta; muzeji su bili puni, radili su. Gledajući s razine kulture sve je potsjećalo na film i teatar koji i danas beru epohalne usjeve tih vremena. Kult fiće svima je poznat, da je kao najmanji auto, sa najmanje mjesta i snage stizao na sve ciljeve ubirući silne aplauze i nagrade naklonosti. Možete zamisliti, čak je bilo i vode; Za divno čudo u kućama, stanovima, busevima i tramvajima bilo je energije, vode, plina i radilo je grijanje. Potom dolazi ono nezamislivo, budućnost i sadašnjost spojene u jednom ostvarenju: svi su gradili, gradove, sela, pruge, drumove, puteve i autoputeve. Krediti su se dijelili bez pitanja, velikih pokrića i žiranata; Stanovi su se dijelili kao darovi, samo tako, besplatno, zaslugom godina rada i porodičnog stanja. Generacije prije nas govorile su da je to bilo vrijeme, za razliku od današnjega, kada se mislilo na opće dobro. Kome je bilo tijesno u stanu, pravio je kuću sebi i svojoj porodici. Po vlastitom nahođenju birao je hoće li živjeti u gradu ili na selu. Željeznica uskog kolosijeka radila je punom parom zimi prevozeći porodice do konačnih odredišta, često odmarališta u planinskim područjima ili ljeti na Jadransko more. Vlastima se zamjerao crveni pasoš sa kojim se slobodno i bez viza moglo putovati cijelim svijetom; Vlastima se zamjerala nestašica kafe, banana i jogurta, a narodnoj miliciji se zamjeralo što je zatvarala one koji su sijali i raspirivali međusobni strah i mržnju, što je sprečavala tuče, krađe i kriminal. Spaljivanje i krađa automobila ili problem droge skoro da nije postojao. Čast izuzecima, zamjeralo se nebu, prirodi i Golim otocima, zamjeralo se što okorjeli fašisti i nacional-šovinisti nisu imali veća politička prava; zamjeralo se što su mnogi državnici i dražavnice, pape, hodže i popovi jeli Titu iz ruku; Zamjeralo se njegovom šarmu borca, revolucionara, političara, državnika i mecene kojeg su poštovale i čiju blizinu su tražile mase i mnoge generacije iz svijeta politike i filma;  zamjeralo se što je „zdravstveno osiguranje“ besplatno, što su se gradile i razvijale firma i preduzeća koja su se afirmisala na domaćem i stranom tržištu; što su pridonosili državi koliko su pridonosili i što su zapošljavali na tisuće radnika; posebno se zamjeralo što su silne  benificije, nadoknade, plate i penzije bile redovne. Zamjeralo se osmočasovnom radnom vremenu; zamjeralao se zamjeranja radi, jer je bilo previše dobro i nije se znalo cijeniti ono što se ima; zamjeralo se onome o čemu su mnogi u svijetu mogli samo sanjati. Svijet je zamjerao Jugoslaviji „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“, zato što jeste takva kakva jeste. Danas je ne vole (države nasljednice) zbog nečega drugog. Jugoslavija – a to smo bili svi mi – nije sanjala, ona je punim plućima udisala i živila svoj san. Jugoslavija je u vrijeme koje se obilježava nostalgijom bila ‘Evropska unija u malom’. Današnja Evropska unija o takvoj federaciji, o federaciji takve vrste – kakva god da je bila – i danas može samo sanjati. Unutar granica federativne Jugoslavije nije bilo granica. Vrijeme zajedništva i druženja mladih naraštaja provodilo se danom stvaralački i udarnički u omladinskim radnim brigadama, obrazujući sebe i okolinu u kojoj žive, a uvečer plesom na igrankama, za razliku od današnjih generacija koja se stide onoga što oko sebe čuju i vide u ogledalu životne džungle i stvarnosti koja se, ako bude mozga, uha i životne sreće, kao oblik preživljavanja njihovoj djeci neće ponoviti.

Jugonostalgija nije ono što se često misli da jeste. Izuzmu li se negativne političke konotacije, zamjeralo se što Jugoslavija ima jednog političkog gazdu, a danas, kada (formalne) države nemaju ili imaju i po nekoliko političkih gazda nikako i ništa im ne ide na dobro. Niko ne zna odgovor gdje leži problem. Leži li u socijalizmu ili kapitalizmu, lošem zraku, vodi ili hrani, lošem vođenju ili rukovođenju, skretanju ili pravcu, onima lijevo ili onima desno, ili je ipak sve do ljudi, htijenja, uređenja, zakona i organizacije. Sve ima svoje mjesto i značenje, samo ga ljudi često krivo čitaju i razume, pa ga pogrešno stavljaju na pogrešno mjesto. Na Istoku tjestenina i riža imaju svoje duboko značenje, na Zapadu jeans i Harley-Davidson, kod nas je to Jugosnostalgija.

JUGONOSTALGIJA predstavlja pojam, nedokučiv  i tajan, koji ima svoju ljepotu i značenje te predstavlja više od obične riječi kojom se pokušava izazvati uobraženi osjećaj nekakvog srama i stida prema životu kakav jeste i kakva je bio u svim svojim facetama. O tome ne treba šutjeti, već u odbrani ugodnog osjećaja i lijepog sjećanja treba pričati i pisati, daleko od toga da se čovjek treba stidjeti sebe i sjećanja na ugodno vrijeme u kojem nikada nikome drugome nije sam nanio boli ili pakosti. Kako god, generacije tog vremena u naslijeđe su ostavili bolje uvjete i okolinu koji današnje generacije nisu u stanju dati i obezbjediti svojoj djeci koja iz godine „napuštaju domovinu u potrazi za boljom budućnosti“. Takve ne treba da brine priča o JUGONOSTALGIJI već uveliko pitanje: Ko je toj djeci uskratio mir, obrazovanje, radna mjesta i ko im je ukrao bolju budućnost?

U ušima još uvijek odjekuje smisao riječi Titovog prevodioca: Jesu li odgovorni oni koji su lagali tada ili oni koji lažu sada?





BOSNA I HERCEGOVINA – U OKOVIMA GLOBALIZMA (III)

5 02 2019

Fakti globalnih promjena upućuju na nužnost donošenja zajedničkih, brzih i odlučnih odluka svjetske zajednice kao jedne od posljednjih prilika prije globalne katastrofe širih razmjera da preispitaju i aktualiziraju pitanje budućnosti planete, pravce puta i arhitekture sveukupnih ponašanja i kretanja.  


Autor: Hamdo Čamo

 

Razvoj globalizacije i globalizma intenzitetom kojeg su danas postale svjesne mnoge generacije svijeta, premda su novijeg datuma, prate podjele koje podstiču i zaoštravaju političku klimu pristalica ali i protivnika takvih procesa, ne samo u svijetu napretka tehnologije već i u mnogim drugim oblastima, tako i u oblastima politike, nauke i kulture sa prepoznatljivim temama iz domena svojih istraživanja.

Moderni način života uveliko se razlikuje od uvijeta i načina života generacija iz prošlosti u kojima su se neovisno jedne od drugih razvijale visoko ştruktuirane i kompleksne kulture naroda i civilizacija. Na primjer, s jedne strane civilizacije drevnog Egipta, drevne Grčke, naroda i kultura Afrike, Bliskog Istoka, sa druge strane civilizacija i kultura Indijanaca, drevnih prastanovnika obje Amerike, Maja i Asteka sa područja Mezoamerike ili Inka sa područja Južne Amerike. Neovisne jedne od drugih drevne kulture i civilizacije svijeta u erama bez interneta razvijale su i nestajale bez dubljeg međusobnog poznavanja i odnosa. U kojoj mjeri i kojim intenzitetom su u njihovo vrijeme postojali procesi “globalizacije i globalizma”, koji su imali drugačije poimanje komuniciranja, umrežavanja kao i samog naziva,  ostaje na nauci da istražuje, dokazuje i mijenja karakter općih i naučnih zapažanja današnjice. Principe odnosa između država kao i danas određivali su interesi. Kvaliteta međudržavnih odnosa ovisila je prije svega od prakse vođenja nacionalnih politika svake države pojedinačno i u cjelini.

Teorija i praksa geopolitike[1]

Teorija je bezbroj i ovog puta izdvajamo nekolicinu njih vrijednih pomena. «Teoriju čijim se formativnim figurama smatraju Hans Morgenthau i Kenneth Waltz, koji su u svojim ključnim djelima Politics Among Nations: The Struggle for Power and Peace i Theory of International Politics predstavili međunarodne odnose kao svijet po sebi utemeljen na principima anarhije, sile i moći, sučelila se početkom 1990-ih s nemogućnošću da objasni relativno nenasilan kraj hladnoratovskog svjetskog poretka. Taj neuspjeh realizma označen je zenitom realpolitičke paradigme i pozivom da rekonstruirana idealistička paradigma zauzme ključnu poziciju u teorijskom formatiranju novog svjetskog poretka (Kegley, 1993).

Huntingtonova teza o sukobu civilizacija bila je ujedno i direktan odgovor Francisu Fukuyami na njegovu tvrdnju da je svijet nakon raspada hladnoratovskog poretka došao do kraja povijesti (Fukuyama, 1989; Fukuyama, [1992] 1994) geopolitika. Suočena s procesima globalizacije i rekonceptualizacije odnosa između moći, prostora i politike koji su zahtijevali napuštanje geografije i ostvarenje deteritorijaliziranog svijeta „čistog kretanja“ (Defarges, 2006), klasična geopolitika je trebala argumentirati svoju svrhovitost i dati odgovor na pitanje koje su postavili kritički teoretičari – da li je geopolitika mrtva (Dalby i O’Tuathail, 1998). Reakcija je stigla od Zbigniewa Brzezinskog, koji je, koristeći se vrlo konvencionalnom geopolitičkom argumentacijom, odgovorio u svojoj knjizi Velika šahovska tabla ([1997] 2001) rehabilitirajući imperijalističku teoriju heartlanda (srca zemlje) s početka XX stoljeća, britanskog geopolitičara Halforda Mackindera, i definirajući na realpolitičkoj paradigmi utemeljen geopolitički plan američke kontrole Euroazije.

Paralelno s obnovom elemenata prve velike debate u međunarodnim odnosima2 na relaciji idealizam i realizam, pred pozitivističke teorijske paradigme, u koje ubrajamo i realizam, postavlja se postpozitivistički izazov u formi različitih postmodernih, poststrukturalističkih, kritičkih, feminističkih i konstruktivističkih pristupa (Menzel, 2001), pri čemu konstruktivizam u vodećim žurnalima o međunarodnim odnosima figurira kao najizgledniji kontrahent racionalizmu3 u novoj velikoj debati (Barnett, 2006).

U okviru teorije međunarodnih odnosa možemo govoriti o četiri velike debate izazvane ideološkim i metodološkim kontroverzama. Prva velika debata odvijala se tokom četrdesetih i u ranim pedesetim godinama između idealista i realista u međunarodnim odnosima. Pobjedu je odnijela realistička teorija. Druga velika debata vođena je šezdesetih godina između metodoloških tradicionalista realističke provenijencije i scijentista različitih teorijskih pravaca, pri čemu je prevagu odnio scijentizam mada nije potisnuo shvaćanja niti umanjio utjecaj klasičnog realizma u međunarodnoj politici. Sredinom sedamdesetih pa sve do kraja osamdesetih godina vođena je treća velika debata između neo pravaca različitih teorija međunarodnih odnosa (neorealizam, neoliberalizam, neoinstitucionalizam…), pri čemu je neorealizam ostao ključna teorija mada se sve debatirajuće teorije u tom periodu u svojoj srži mogu okarakterizirati kao teorije racionalnog izbora (rational choice theory). U četvrtoj debati, koja još nije okončana, poststrukturalističke/postmoderne teorije dovode u pitanje temeljne ideje i stavove velikih teorija međunarodnih odnosa (Menzel, 2001).

Realističku, liberalnu, institucionalnu i druge pozitivističke paradigme međunarodnih odnosa moguće je supsumirati pod nazivom teorije racionalnog izbora (Menzel, 2001).

Geopolitika ima svoju praktičnu dimenziju, složit će se O’Tuathail i Agnew s klasičnim geopolitičarima, ali je ona prije svega diskurs. Eksplicitno korištenje sile i moći za postizanje državnih ciljeva jeste geopolitička praksa».[2]


Čovjek ili država kao mjera svih stvari

Razvojni procesi društava u tranziciji, u koje spadaju procesi globalizacije ali i globalizma, predstavljaju procese institucionalne transformacije o kojima odlučuje cijelo društvo a ne samo ili isključivo njeni reprezentativni dijelovi, ako je riječ o kulturi demokratskog puta, razvoja, vladavine i upravljanja.

Toma Akvinski kao i svi drugi autori skolastike, bave se također pitanjem arhitekture i razvoja države i društva, kako ih najbolje dizajnirati sa najbolje mogućom regulativom, kako je osnovati kao savršenstvo zajednice. O svemu tome on vodi široke debate kakve je vodio Platon u svojoj državi ili Aristotel u svojoj politici. Kompletna zajednica (optima civitas) zajednica je koja nastoji postići zajedničko dobro, što može biti omogućeno jedinstvenom vladavinom koju predstavlja kraljevstvo Akvinskog. S druge strane, uprava je tim više nepravedna udaljenosti od navedenog cilja. [3]

Fundamentalnom shvatanje države vode liberalni teoretičari, koji odbacuju prethodno razumijevanje uloge države i monarha naspram zajednice građana. Dok Akvinski još uvijek traži svoja djela u odnosima koji vladaju između zajednice i države i opravdava državu kao pokušaj da se pronađe zajedničko dobro, Hobbes u prvi plan stavlja odnos između pojedinca i države. Država je za Hobbesa samo instrument koji ostvaruje implementaciju pojedinačnih projekata. Bez države svaki pojedinac bi nužno bio u nepovoljnom položaju, posebno u odnosu povezivanja i omogućavanja egzistencije i rada u državi. Takva država se naravno ne pita, već po zahtjevu zajedničkog, transcendentalnog ideala dobra, njen zadatak je da osigura postojanje pojedinaca i zajednice. Umjesto antičkog ideala pomirenja između pojedinih društvenih grupa unutar države, moderna liberalna društva pristaju na inherentni sukob između pojedinih društvenih grupa i pojedinaca, gdje je prije svega zadatak države da spriječi prekomjerni rast konflikata uz cijenu više ili manje proizvoljnih intervencija u društvu. [4]

Globalizacija vs. globalizam

Globalizacija je sveukupnost društvenih procesa i stremljenja jačanju ekonomske, političke, kulturne i tehnološke međuovisnosti između država i naroda. Globalizam je ideologija koja procesu globalizacije pridaje neoliberalne vrijednosti. Ova dva različita pojma (u teoriji) i procesa (u praksi) za osnovu imaju riječ global- koja označava pojam globusa (lopte), zemljine lopte, tj. ukupnih procesa koji se tiču planete zvane «Zemlja».

Globalizacija predstavlja ukupnost napora koji streme umrežavanju svijeta na globalnom planu, dok globalizam ima razarujući utjecaj na svijet, prije svega na kulture malih zemalja. Najjači utjecaj predstavlja kulturološka dominacija velikih zemalja, koja za posljedicu ima trend stvaranja globalnih kultura, koje jednako ugrožavaju kulture malih, ali i velikih zemalja. Stvaranje globalnih struktura predstavlja standardizaciju društava koja u posljedičnom lancu doprinosi dehumanizaciji društvenih odnosa.  Uspostavljanje takvih odnosa utječe na globalne oblike ponašanja koji u konačnici vode surovoj stvarnosti procesa općih promjena, ugrožavanja opstanka, zagađenja i uništavanju životne sredine, klime  i ukupnih resursa zemlje. Dok zemlje svijeta decenijama pokušavaju pronaći , ne konačno već srednje rješenje iskorištavanja resursa i izvora energije, smanjenja emisije CO2, snježnih površina i ledenjaka skora da nema, svakodnevno nestaju rijetke vrste flore i faune, nestaju koralji i kopna, pitke vode je sve manje, a mora i oceani svijeta se i doslovno dave u plastici.

Svjetski ekonomski forum (WEF) čija je ovogodišnja tema (2018) bila “Globalizacija 4.0”, iako opterećen eskalacijom i tenzijama na polju međunarodnih odnosa zbog kojih je i izostala posjeta dobrog dijela svjetske političke elite,  završen je u Davosu. Forum je okupio dio najutjecajnijih ljudi iz svijeta ekonomije i politike koji su naglasili neophodnost međunarodne saradnje raspravljajući o gorućim pitanjima globalne arhitekture, razvoju tehnologije, transformacije u oblastima medicine, robotike, umjetne inteligencije, digitalizacije, o problemu trgovinskih ratova, siromaštva, kriza, klimatskih promjena, migracija, porasta populizma kao i problemu Brexita, tj. procesa izlaska Velike Britanije iz Evropske unije.

Cilj WEF-a je popraviti stanje u kojem se svijet nalazi, a u posljednje vrijeme, zbog globalnih ekonomskih ratova i zato što se dobar dio Evropljana počinje okretati čelnicima s populističkom i rasističkom retorikom, zbog čega su sve prisutnija pitanja uspijeva li Forum ispuniti svoju misiju. Nedolazak čelnih ljudi najutjecajnijih zemalja svijeta komentariše se kao početak kraja skupova ove vrste u Davosu. Bez obzira na analize takve vrste, kritičari WEF-a smatraju da su ovakvi sastanci prilika da velike kompanije svijeta, daleko od očiju javnosti lobiraju kod određenih predstavnika vlasti.

(Nastavlja se)

 

[1] “Geopolitika” kao etimološki termin potječe od grčkih riječi  γη (zemlja) i πολιτική (politika). Ovaj termin, koji predstavlja spoj “geografskog i političkog”, zapravo je kovanica političkog geografa Rudolfa Kjelena iz Švedske koji je koristi koncem 19-og stoljeće kako bi njome označio nauku koja se bavi analiziranjem politike, historije i socijalne nauke zajedno sa geografijom. Prema definiciji, gepolitika predstavlja naučnu disciplinu koja se bavi razmatranjem političkih pitanja kroz prizmu geografskog gledišta. Riječ je dakle o nauci čiji predmet predstavljaju utjecaji spoljne prirode na društveni i politički život zajednice. Op.a. H.Č.

[2] Dr.sc. Nerzuk Ćurak i Dr.sc. Sead Turčalo – Geopolitičke promjene u svijetu na početku XXI stoljeća, Kritične regleksije, str 13-16, FPN Sarajevo, 2007.

[3] Matjaž Nihtagil, Vloga prava v državah v tranziciji, str. 114, Ljubljana 2002. “Toma Akvinski, DRŽAVA, Globus 1990, u poglavlju O vladavini, str. 57-62. Gl. takođe uvodna studija Dina Bigongiarija za ovo izdanje.”

[4] Ibid. str.114. Hobbesov koncept liberalne države. Hobbs, na primjer, piše da sva privatna imovina potječe od suverene arbitražne odluke. Takvo proizvoljno stečeno pravo vlasništva isključuje druge  pojedince, ali ne i suverene intervencije. Za Hobbesa proizvoljan suverenitet donošenje odluka ima prednost nad neizvjesnošću. Gl. Thomas Hobbes, LEVIATHAN, Macmillian, 1962, poglavlje 23, str. 186-190.





TRAGEDIJA GLUPOSTI, NA PUTU IZMEĐU ZNANJA I MUDROSTI

28 01 2019

Autor: Hamdo Čamo

 

Tragedija[1] gluposti

Tragedija onih koji dižu ruke od sebe nema kraja.

Podizanjem ruku počinje tragedija!
Podizanjem ruku počinje predaja!
Podizanjem ruku počinje ropstvo!

Ne zna se broj onih koji su mišljenja da mogu i znaju mnogo više, kvalitetnije i bolje od drugih, ali ih život kojim žive sam razuvjerava. Lijeka tome nemaju, ali zato u sebi imaju dovoljno gorčine, otrova i alata da drugima život truju i zagorčavaju. “Budala misli da je mudar, mudar zna da je budala”, pisao je nekoć William Shakespeare istim onim riječima koje će pronalaziti put do kolosalnih tragedija koje su se nalazile u fokusu njegovih stvaralačkih opusa. Jednima riječi služe kao oruđe, drugima kao oružje. Objasniti razliku između halucinacije i stvarnosti nije jednostavan proces, posebno kada se događa u teškom vremenu i  prostoru nejasnih granica.  Vrijeme kao vrijeme uvijek jeste i u nejga je moguće „ulaziti u legendu“, u pozitivnom kao i negativnom smislu. Spoznaje se često događaju u momentima kada je već kasno. Znanje život čini ugodnim i podnošljivim, a neznanje stresnim i nepodnošljivim. Kako jučer, tako i danas u vrijeme interneta – koji čovjeku modernog doba stvara pogrešnu sliku – mnogo teže je objasniti razliku onima koji misle da znaju i realnosti stvarnoga znanja. Čovjek koji nije spreman za iskustva i spoznaje osjetiće ih na vlastitoj koži, moguće u najboljem, moguće u najgorem obliku.

Znanja i spoznaje

Mudrost[2] nije obaveza, već nužnost. Vrijeme i uvjeti života zahtijevaju kulturu stjecanja mudrosti. Kvantitativno i kvalitativno. Za stjecanje znanja i spoznaja, time i mudrosti, neophodno je vrijeme, volja, navika, odgovarajuća organizacija i sredina. Znanje se stječe obrazovanjem a mudrost zajedničkim životom generacija različite dobi. Starije generacije svih društava i civilizacija svoja iskustva, znanja i spoznaje u naslijeđe prenose mlađim generacijama. Zapostavljanjem, nestankom i razdvajanjem generacija gubi se granica, ruše se i nestaju mostovi između njih, a sa njima u nepovrat se gube i nestaju iskustva, znanja i spoznaje. Ostankom starijih i odlaskom mladih generacija u svijet nestaje fluid i gradivno tkivo društva u čijoj osnovi dolazi do poremećaja i vrijednosti od kojih se društvo i jedinke koje ga čine nisu u stanju same oporaviti.

Pogrešno je mišljenje i teorija, da je šutnja mudrost, a da je pričanje i brbljanje neznanje. Ljubav prema mudrosti, ljubav je prema znanju, spoznaji, umnom i zdravom rasuđivanju i čovjek je dočekuje, kao što se dočekuje svaka spoznaja dostojne ljubavi i poštovanja – s neskrivenom radošću i ushićenjem. Iza tih sposobnosti kriju se ili proizilaze sposobnosti boljeg pregleda i uvida u ono što predstoji, u ono što čovjek između znanja, evolucije i prihvaćenih pogleda i uzusa o svijetu zna očekuje i ne očekuje u sadašnjosti i budućnosti.

Za zajednicu ili osobu može se reći da je steklo mudrost kada počne živjeti po onome što je naučilo. Mudrost se mjeri po životu samom, po kvaliteti života, po ispravnom načinu poimanja znanja, relacija, veza, stanja i odnosa, te na temeljima istih primjeni dobrih, plemenitih, razboritih i promišljenih odluka. U vremenu globalizacije nije uvijek lako i jasno raspoznavati sve granice i razlike među njima.

Filozofska misao stoljećima čovječanstvu emituje pozive na razum da «spozna sebe i svoju okolinu» i da bude ono što jeste, a ne ono što nije ili dokazuje pak da jeste. Kroz stoljeća čovječanstvo nikada nije izgubilo interes s nadom juriti za spoznajom, pa i onom o budućnosti, da jednom, konačno i zauvijek spozna sve istine o sebi. Nažalost, čovjek do danas nije zadovoljan spoznajama o sebi niti onome šta predstavlja da jeste. Život je niz nada i spoznaja, niz uspona i padova. U potrazi za mudrošću i spoznajama koje ga golicaju, poput noćnih sjena pojavljuju se slutnje u kojima počinje da shvata, da je mudrost stara koliko i glupost. U neumornoj potrazi za odgovorima, približavajući se granicama gluposti i mudrosti, svaki puta mu one bivaju manje jasne, dapače, bivaju maglovitije. U strahu od nepoznatog, u strahu da ih prelazi i mijenja, neprimjetno im prilazi ili se od njih udaljava. U toj igri prilažavanja i udaljavanja čovjek u praksi uči na svojim i greškama drugih, ne dovodeći nikada u pitanje osnove vlastitog opstanka i egzistencije. Pitanje života i smrti je previše ozbiljno i sa njima se čovjek nikada ne igra. Pitanje života i smrti dolazi sama po sebi ili se nameće, pri čemu čovjek poslije puzanja počinje da korača kroz život, birajući i mijenjajući sam pravce svoga kretanja, kao i tačke početka i kraja. Svaki onaj  koji ne mijenja pravce i vlastite stavove ili je vrlo mudar ili je budala. Poput lakmus papira život kojim živi mu sam nudi i daje odgovore. Uz malo dobre volje, iskustva, osjećaja i sluha, čovjek dolazi do spoznaja u kojima je manje važno «ono iza, ispred i oko njega », već je daleko važnije ono « plemenito u njemu samome». Plemenite vrijednosti koje čovjek ima u sebi najvrednije je blago, kako za njega tako za okolinu i društvo u cjelini, te se kao takvo vremenom mukotrpno stječe i ljubomorno čuva mehanizmima zajedničkih napora. Uništavati se može uvijek, u trenu, pojedinačno i zajedničkim naporima.

Između mudrosti i tragedije

Inteligentniji ljudi brzo shvataju poruke, čuvaju dobre i mijenjaju loše stavove i postupke te poput snage mjesečevih mijena dižu i spuštaju sebe i mora izbjegavajući i sprečavajući katastrofe. Živjeti i udisati život punim plućima. U vremenima koja teku sretni su takvi! Plivati, ostati na površini, ne potonuti.

Manje inteligentni teško shvataju poruke, teško mijenjaju i shvataju stanja u kojima se nalaze nastavljajući živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Komoditet trenutka takvima je vrh i domet. Zato se takvima većinom događa, što im se događa. Njih, života i pameti sve je manje i zamjenjuju ih sve manje zadovoljavajuće forme. Podizanjem ruku počinje predaja. Podizanjem ruku počinje ropstvo. Takvi su nesretni! I, ne bili. Za svoja stanja optužuju sve druge osim sebe; sami pletu i sebe upliću u mreže i kučine iz kojih nisu u stanju da se izbave; neumorno, sami sebi kuhaju živo blato iz kojeg nisu u stanju pronaći izlaz. Takvi se odavno nalaze u fazi izumiranja, samo to ne znaju, neće ili ne mogu da priznaju. Ponašaju se poput hladnih tijela koja šire hladnoću, upijajući energiju i toplotu drugih tijela gdje god im se za to pruži zgoda i prilika.

Tragedija onih koji dignu ruke od sebe takva je da nisu u prilici da pomognu i usreće sebe, kamo li druge. Ko nema sreće, ne može je dati ni drugima. A, šta je uzimanje bez davanja?! Tragedija koja nema kraja nikada ne ostane neprimjećena, dapače. Ona se pomno prati, ali je priroda nesreće takva da je svi drugi, poput zarazne bolesti radije izbjegavaju i obazrivo u što širem luku zaobilaze.

Narodna mudrost: Pomozi sebi, pa će ti i bog pomoći

Nije poznat broj onih koji pored slobode i života na slobodi više vole svaki drugi oblik života samo da o(p)stanu na životu. Svaki izbor, pa i onaj između života i smrti, sam po sebi nije težak, dapače. Život se zna pretvoriti u pakao i patnju, a smrt u raj olakšanja i oslobođenja od svake vrste patnje. Mnogi zaboravljaju, ne znaju ili neće da znaju, da u životu ima gorih stvari od smrti. Koliko je onih koji su bez straha i borbe svoje živote dali i izgubili jeftino, uludo ili čak iz čiste gluposti i nizašta. Strah od smrti je neopravdan. Odmaganje drugima, ali i samome sebi nikada ne pomaže već doprinosi još većoj nevolji. Narodna mudrost kaže, „Pomozi sebi, pa će ti i bog pomoći!“

Borba između dobra i zla

Pitanje borbe zla i dobra postavljaju se u redovima svih civilizacija, društava, prijatelja i neprijatelja. Ima li nešto časnije od borbe heroja koji se po cijenu slobode, života i smrti bore za vlastito dobro, dobro svoje djece i zajednice ? Historija sve pamti, pa i one koji su usljed nedostatka hrabrosti poznati po svojoj kukavnosti i kukavičluku. Historija pamti one koji su digli ruke od sebe, koji su se predali, koji su nestali, koji su postali robovi, koji su postali peta kolona i izdajice. Ako se i pominju oni se ne slave i ne veličaju ; ako se ne sažalijevaju, onda se preziru. Svijet je poput zaigrane djece surov i neumoljiv. Slavljenici od jučer, sutra postaju od svih napušteni i prezreni. Njihova čast ostaje ukaljana, nečista. Slavu i veličanje antiheroja vremenom zamjenjuje stid i sram. Čak i onda kada je kasno. Ono što ostaje ima malo zajedničkog sa dostojanstvom, čašću i herojstvom te ih vremenom počinje zamjenjivati tradicija svijeta iščašenih sujeta, povređenih ega i ponosa. Iskrene i časne heroje od početka do kraja štiti i čuva savršenstvo humanosti, svjetlosti i svetosti njihovih djela i postupaka. Svijet iluzija ne prestaje sebe prikazivati onim što nije, čak i onda kada čovječanstvo nije u stanju da smogne snage da ga nazove pravim imenom.

Tragediji gluposti na putu stjecanja spoznaja, znanja i mudrosti, dok je čovjeka, svijeta i vijeka nema i neće biti kraja. Premda svaki iole zdrav, ozbiljan i odgovoran čovjek zna da mudrost donosi život, a glupost smrt, kroz život mu se dešavaju gluposti i katastrofe. Ako tako već mora da bude, njegova zadaća nije da ih stvara, podstiče, uvećava i okreće glavu, već da ih kroti, da im neumorno postavlja granice, da sprečava njihov obim, jačinu i intenzitet. U protivnom prijeti mu kataklizma većih razmjera u okvirima suštine, okoline i prirode golog opstanka i egzistencije.

 

 

 

[1] Tragedija (grč. τραγῳδία od grčkih riječi tragos (koza) i “oide” (pjesma)) vrsta je drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju – ishod je tragičan. (Wikipedia)

[2] Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost). Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života. Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumjeva stare ljude. (Ibid.)

 





BOSNA I HERCEGOVINA: U OKOVIMA GLOBALIZMA (II)

27 01 2019

Autor: Hamdo Čamo


Niko dobrovoljno nije napustio raj

Javnosti i danas ostaju uskraćene informacije za mnogobrojne malverzacije koje je prouzrokovala politika „humanog preseljenja“ kojom su u tuđe kase preselile bezbrojne vrijednosti, vlasništva i imovine, rijetki primjerci od osobne, porodične, nacionalne važnosti i kulturnog blaga. Kako za takve slučajeve statistika uopće ne postoji, ona je posljednja briga za sve one koji su u tom periodu postali žrtve organizovanog kriminala, po pitanju trgovine bijelim robljem, žena, djece ili po pitanju trgovine ljudskim organima. To područje prekriveno velom tajne, zaštićeno je zidovima javne i medijske šutnje ostajući predmet istraživanja budućih generacija. O korupciji i skrivanju materijalnih dokaza o zločinima genocida od strane odgovornih i struktura iz sastava međunarodnog suda pravde bezbroj je dokaza i činjenica zabilježenih u dokumentima od strane autora vremena i knjiga i analiza što je samo po sebi svojevrsan skandal koji je ostao nesaniran bez reakcije šire javnosti. Mnogo toga što ovdje nije nabrojano, za što odgovorni nikada nisu kažnjeni – niti će vjerovatno ikada biti – uveliko je utjecalo i još uvijek utječe na sistem, okvire i vrijeme koje je, za razliku od populacije nacionalista i njihovih sljedbenika, žrtvama i građanima Bosne i Hercegovine onemogućuje normalan rad i život. Zbog tako stvorenih, nadasve nehumanih uvjeta rada i života, većina žrtava rata i građana organizovano napušta domovinu. Niko dobrovoljno nije napustio raj. Raj se napušta pod silom i prinudom. Silu i prinudu predstavljaju zakoni o kojima će biti više riječi u nastavku teksta.

Nacionalizam na prostorima Balkana je još tokom ratova i raspada ex-Jugoslavije naučno detektovan i objašnjen. Nakon Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini, nažalost, sa njim i prisilno uspostavljenog društveno-političkog sistema koji se temelji ne samo na etničkoj podvojenosti (podijeljenosti), vjerske i političke elite su podržale takav ustroj ne dozvoljavajući građanski oblik vladavine, u prvom planu radi vlastitih interesa podržavajući i održavajući nacionalizam na životu. Ali ne samo one. Takav ustoj su većinski podržale i u etničkim strukturama vlasti inkorporirane akademske strukture, bez čije šutnje, koju su slijedili interesne grupe i mase, za razliku od rijetkih pojedinaca, opstanak i dugogodišnje djelovanje nacionalizma ne bi bilo moguće. Naime, optužbe i opravdanja nikada nisu donijela pozitivne promjene društvenim zajednicama, kao što im nisu donijeli napredak i promjene  govori o svemu ali ne o suštini sadržanoj u porukama da sami govori pričaju o svemu, pa i o svijetu, ali ga ne mijenjaju. Promjene i napredak društva, ne djelomično već u cjelini, trebaju i zahtijevaju više od priče. Promjene i napredak su proces koji zahtijeva vrijeme. Mnogo vremena. Promjene i napredak društva predstavljaju proces u kojem su planski i odgovorno, u jedinici vremena, ujedinjeni svi subjekti i institucije društva.

Vladavina nacionalizma

Nosioci nacionalizma i razlozi podržavanja i održavanja istog manje-više su poznati. Ne zato što postoji bezbroj objašnjenja, definicija, djelovanja medija i interneta, već uveliko jer su navedeni i razotkriveni u bezbroj javnih panela, naslova, tekstova i knjiga koje su zbog govora i javnog mišljenja objasnili i napisali često izopćeni autori i malobrojni pripadnici akademske intelektualne elite u službi dijela građana koji nisu inficirani bolešću nacionalizma, otvorenog šovinizma, uostalom i javnog fašizma.

Uobličeni kroz etnonacionalističke stranke, podržane od strane akademske elite, snage nacionalizma crpile su svoje članstvo kroz izdašnu pomoć i djelovanje vjerskih zajednica, sihrono djelujući dugi niz godina u sprezi s elitnim predstavnicima međunarodne zajednice kao nedvojbenim i stvarnim nosiocima moći i vlasti. Društveno-političko djelovanje radikalnih etničkih i populističkih snaga nacionalizma izraslih iz ratnih sukoba tokom agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, radi šire podrške javnosti, dvojnom politikom (unutarnjom i spoljnom) nosilaca etno-vlasti, prikriveno i javno, (p)održalo je, na životu (p)održavalo i još uvijek (p)održava Dejtonom oktroisani ustavni okvir, a na refendumu demokratski (glasom svih građana Republike Bosne i Hercegovine) izglasani građanski Ustav Republike Bosne i Hercegovine bez pitanja i mandata odobrenja građana koje kvazi prestavljaju, stavilo je „ad acta“. Poluge vlasti o kojima govorimo, sve godine od završetka agresije 1995. godine na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nisu zainteresovani da Ustav Bosne i Hercegovine „zaživi“ kao građanski ustav, kako što je to bio Ustav Republike Bosne i Hercegovine.  Osnovni razlog je otvorena podrška etno-vlasti da na životu što duže traje etnička, nacionalna i vjerska podvojenost koju slijedi nepriznavanje osnovnih prava građana, na kraju podrška  neimplementaciji Dejtonom preuzetih obaveza u koje spada neimplementacija presuda Sejdić-Finci koja nije jedina. Na taj način etno-vlasti uslovljavaju razvoj vlastiti sistem vladavine nazivajući je demokratijom, u kojoj upravljanje i odlučivanje građana tj. naroda (grč. demos=narod, grč. kratia=vladati) uopće ne postoji. “Epski udarac tiraniji[1] pretvorio se u tiraniju. Tiranija na djelu, u okovima i okvirima šireg konteksta.

Pojam demokratija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njenih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.“[2] Sve upućuje na činjenicu da takva, novoustrojena etno-vlast, u sprezi sa stvarnim nositeljima moći i vlasti, ne žele vladavinu demokratije. Cilj vladavine struktura nacionalizma je jasan. Ono što nije jasno, što je teže razumljivo i ostaje teško objašnjivo jeste pitanje želja, ciljeva i apatije građana.

Globalizam na djelu

Zašto je tako kako jeste, ne samo u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, postoji logično objašnjenje u nizu događaja, kako na Balkanu, Evropskoj uniji, Evropi, tako i svijetu koji je zahvatila opća kriza prouzrokovana tekstonskim pokretima nametnutih procesa globalizma koje je iznjedrila ekonomska a potom i politička kriza kapitalizma. Okviri širih razmjera koji su uzdrmali prvo osjetljive poslove zasebnog svijeta banaka, nekretnina i korporacija, domino efektom širile su se meridijanima poput ekonomskog cunamija tresući temelje prvo nestabilnih država, da bi se potom počele prelijevati na ostale države svijeta. Sistemske procese obračuna započetiih u Vatikanu, nastavljenih u Njemačkoj (rušenje Berlinskog zida), Poljskoj, bivšem SSSR-u (perestrojka) i t.d.,  preuzima međunarodna zajednica na prostorima bivše Jugoslavije obračunavajući se sa ostacima socijalističkog,  političkog i ekonomskog uređenja, djelujući provjerenim sistemom „podijeli i vladaj“, pri čemu joj je bio neophodan cilj i uslov da period tranzicije (uspostave vlasti i moći sistema globalizma pod plaštom provođenja privatizacije) provede bez prisutnosti (i odlučivanja) građana. U svijetu visoke politike „u procesu pregovaranja i odlučivanja“ (politikom uvjetnih okvira, „uzmi ili ostavi“) ostaju koruptivne snage kvazi-vlasti (najmoprimca) i snage stvarne vlasti i moći globalizma (najmodavca) kao jedini „pregovarači“, nosioci vlasti i odlučivanja.

Bosna i Hercegovina je samo jedna u nizu zemalja koje su prije nje širom Evrope, Evropske unije i šire, iskustveno prošle i druge države. Primjetljivo je da u „procesu tranzicije“ o kojem govorimo nigdje nema građana. Građani, dakako, nisu nestali niti su negdje otišli. Cijelo vrijeme tranzicije građani provode vegetirajući u sistemu koje koruptivne vlasti u službi globalističkog poretka koriste u svrhe politikanstke indoktrinacije u kojoj se sumnjivo naglašava, da je u svemu što čine i rade „riječ o demokratskim procesima“, koji ne samo da nisu involvirani u proces zbivanja i događanja, već uveliko i ne postoje.

Moć i nemoć Ujedinjenih nacija

Masovni odlasci građana, nakon okvira koje na u datim okvirima bivaju postavljeni od strane stvarnih nositelja moći i kvazi-vlasti, tek slijede, što u nastavku budućih događanja ima i potvrđuje svoju logiku koja se uveliko i pod krinkom različitih naziva, mjera, radnji i pojava skriva od javnosti, a tiču se širih pomjeranja ako ne i preseljenja cijelih naroda, čime se oživljavaju „stare nacije“ i privrede u društvima u kojima im „njihov sistem privređivanja i razvoja“ zahtijeva i traži svježu krv, radnu snagu, eksplicitno i implicitno najvrijednije nacionalno blago drugih zemalja, znanje, gotove produkte i obrazovane mozgove bez većih ulaganja i roka trajanja, na kraju, buduće uzorne platiše poreza kojima se simetrijom sigurnosti matematičke dostojanstvenosti pune proračuni, osiguranja, kase i fondovi.

Provođenje politike “u ime demokratije bez demokratije i građanskog otpora po svaku cijenu; ono što ne odgovara jednima, uvjetno ne mora značiti da ne odgovara drugima”, već donose plodove. Za razliku od nacionalnih politika zemalja u tranziciji, zemlje međunarodne zajednice traže podobne i sposobne u trci u kojoj „cilj opravdava sredstvo[3]. Bliska i dalja budućnost će – jednima u korist, drugima na štetu – pokazati rezultate, dakako, kvantitativno i kvalitativno.

Takozvani „problem emigranata“ nije nastao slučajno. Krize kao i ratovi se proizvode na beskonačnoj traci, od kojih pojedine zemlje – njima na uslugu – za razliku od drugih, udobno i u raskoši žive i zarađuju.

Problematika „kriza koje proizvode krize“ u skladu sa izrečenim činjenicama, djelomično je objašnjen u opisu teksta „Problem nedjelotvornosti Ujedinjenih nacija[4].


[1] https://hamdocamo.wordpress.com/2017/04/05/tiranija-na-djelu-zidovi-i-zicane-ograde-evropske-unije/

[2] Wikipedia, https://bs.wikipedia.org/wiki/Demokratija

[3] https://hamdocamo.wordpress.com/2011/11/25/neokolonijalizam-i-zaduzenost-zemalja-balkana/

[4] https://hamdocamo.wordpress.com/2016/09/15/ujedinjene-nacije-problem-nedjelotvornosti/