BOSNA ZA KULINA BANA BIJAŠE PROSTRANA I UGLEDNA BANOVINA

15 09 2017

„Na velikom crkvenom saboru god. 530. i 532. spominje se „bestoenssis ecclesia”[1] i njezin biskup Andrija (Bistua — Zenica). Za seobe naroda biskupija je ova propala bez traga.“


”Nikada mnogo ne imah… Nikada ništa nesta… A djelih… Mnogo zemlje obidjeh, i domom dođoh… i počteno postah. I na svoji baštini legoh.” (Kulin Ban)

 

“Bosna za Kulina bana bijaše prostrana i ugledna banovina. PAPIN JE POSLANIK IVAN ZOVE PAČE KRALJEVINOM. Na istok prostirala se do Drine, a na sjever obuhvatala je već i Soli i Usoru (oko Usore, Bosne i Spreče), dok je na zapad obuhvatala već i nekoje hrvatske župe na srednjem Vrbasu (to je početak kasnijoj bosanskoj oblasti : „Donjim Krajevima”).

 Godine 1189. sklopio je Kulin ban ugovor s Dubrovčanima[2], u kojemu veli : „prisezaju Dubrovčanom pravi prijatelj biti vam od sele i do vieka, i prav goj držati s vami i pravu vjeru, dokle sam živ. KULIN BAN IM DOPUŠTA dalje, da smiju trgovati po njegovu „vladaniju”, da se mogu nastaniti gdje ih volja, a da im se od njegovih časnika neće dogoditi nikada sila.“

 Time je on Bosnu otvorio poduzetnim Dubrovčanima i podigao materijaino blagostanje svoje države. Dubrovački pisci javljaju još, da je za Kulinove vlade bila u Bosni obilnost i plodnost u žitu i svačemu tako, da bi poslije mnogo godina, kad bi koji puta ljetina urodila, DOBRI BOŠNJANI govorili : „Priidem v’ dni Kulinovi“.

Isprava na Bilinom Polju iz 1203. godine ima sve atribute tadašnje srednjovjekovne srednjoevropske diplomatske isprave,kako su to u transkribiranim prijepisima zabilježili neki historičari. (Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae ,III., Zagreb, 1905., str. 24-25.; Augustino Theiner,Vetera Monumenta Slavorummeridionalium historiam illustrantia, I., Romae, 1863., 20 (iz reg. an. VI. ep.). PRILOG 1. (transkribirana diplomatička isprava iz 1203. godine, objavljena u Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III., Zagreb, 1905., str. 24). O paleografskoj vrijednosti iste isprave je teško išta decidirano tvrditi s obzirom da original nije sa čuvan, a prijepis isprave je iz kasnijih vremena. Po «svjedočenju» prijepisne isprave ista je originalna isprava napisana na pergameni, što je uobičajeno za ona vremena.Pečat je vjerojatno za ona vremena mogao biti viseći «sigillum pendens» sa aversom i reversom, a što je na njemu pisalo i koji su likovi bili, teško je pretpostaviti. Isprava se spominje i u vezi s papinim (Inocencija III.) izaslanicima koji su došli na zbor 8. aprila 1203. godine na BilinomPolju (Bolino Poili) u Lašvi, gdje je bilo sjedište djeda «Crkve bosanske».   U ispravi se zadnji put 1203. godine spominje Kulin ban (banus Culinus), od kada mu se gubi trag.[3]

 

/ hamdocamo.wordpress.com, hč

__________________________________

[1] 1067. god. u pismu pape Aleksandra „dukljanskom nadbiskupu Petru izrino se spominje bosanska biskupija, Dr Milan Prelog “Povijest Bosne”, str.13.

[2] U vrijeme stolovanja Kulina bana sačuvani su prvi dokumenti pisani bosančicom. Riječ je o tri primjerka njegove povelje 29. VIII. 1189. (pisanih bosančicom i latinskim). Tom ispravom Kulin ban je sklopio mir i prijateljstvo s Dubrovčanima dajući im povlastice, slobodu trgovine, kretanja i boravka u Bosni.

[3] 800 godina Bilinopoljske izjave, Zbornik radova, Uredio dr. Salih Jalimam, Zenica 2003. str. 13-15.)

Advertisements




Hiljade mladih napuštaju BiH: Rad se svugdje više cijeni nego kod nas, povratak nije opcija

14 09 2017

SUNCE TUĐEG NEBA BOLJE GRIJE


Foto: Ilustracija

Loša politička i ekonomska situacija u BiH natjerala je veliki broj ljudi da zaposlenje i sreću potraže u drugim zemljama, piše agencija Patria.

Među desetinama hiljada onih koji su odlučili bolji život potražiti daleko od rodne grude najviše je mladih osoba sa završenim fakultetima koji u korumpiranom društvu nisu mogli doći do izražaja. Druge zemlje prepoznale su njihov potencijal i pružile im šansu koju nisu dobili u BiH. Danas su mnogi od njih uspješni u svojim poslovima, stvorili su i vlastite porodice, a o povratku u BiH većina njih i ne razmišlja. Neki će dolaziti na odmor, a neki neće ni to.

Nadina Jabučar, 25-godišnja Sarajka, jedna je od onih koja je svoju sreću pronašla u inostranstvu. Ova magistrica novinarstva danas živi u Brnu u Češkoj gdje radi za jednu od najvećih svjetskih kompanija Lufthansu. Za novinsku agenciju Patria ispričala je kako i zašto se odlučila na odlazak iz BiH.

– Magistrirala sam Klasično novinarstvo 2015. godine na odsjeku Komunikologija, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu sa prosjekom 9. Moj momak je diplomirao Engleski jezik na Burchu i upravo završava magistarski studij. Oboje smo mladi, pričamo dva strana jezika (engleski i njemački) i ponudila nam se prilika da radimo za Lufthansa Global Load Control.

Profesija je neobična i u suštini radi se o vršenju neophodnih kalkulacija za sigurnost aviona u vidu plana utovara, rasporeda putnika, težine aviona i količine goriva, i na osnovu naših kalkulacija, svjetski aerodromi vrše realiziranje istih u praksi. Dakle, mi pošaljemo dokumente koji služe kao uputstvo ramp agentima na aerodromima kako da teoriju prenesu u praksu. Moj prijatelj, koji je također iz Sarajeva, nas je preporučio, pa smo zahvaljujući jezicima (morate znati oba) dobili posao. Ohrabrujuće je i to što niti moj momak niti ja nismo nikada živjeli u njemačkim govornim područjima, te su nam date šanse sa tzv. “školskim ” njemačkim – kaže Jabučar.

Nadina kaže kako su uslovi za život mladih i obrazovanih ljudi u Češkoj daleko bolji nego u BiH.

– Češki standardi su bili u skladu sa platom, odnosno, može se fino živjeti od iste, a i zbog Lufthanse imamo mnoge privilegije. Mnogo naših ljudi radi u ovoj firmi i na godišnje odmore idu na Bali, Kubu, Tajland, Japan, iako standard u Češkoj nije ni sličan onom u Njemačkoj. Mladi maštaju o plati od 2.000 eura, a ne uzimaju u obzir cjelokupan standard. U Brnu se može jako fino živjeti i sa oko 600-1.000 eura neto plate. Moj momak i ja smo se odlučili upustiti u ovo sve, jer smo željeli nove izazove i bili smo svjesni da sa bh. platama nećemo moći mnogo toga sebi priuštiti, a nismo željeli biti ovisni o porodicama i njihovoj finansijskoj pomoći.

Dodaje kako se nada da će situacija u BiH jednog dana biti bolja, ali ističe kako trenutno ne razmišlja o povratku u rodnu zemlju.

– Ja bih željela da se stanje u Sarajevu popravi i, naivno, mislim da će biti bolje. Ja se svim srcem nadam da hoće, ali brojke koje govore o mladim ljudima koji napuštaju zemlju su poražavajuće. Cijene u Češkoj su dosta slične onima u Bosni, ali je žalosno što su nam razlike u platama drastične.

Ne planiramo da se vratimo u bližoj budućnosti. Rad za Lufthansu otvara brojne mogućnosti na tržištu rada i mislimo da će nam pomoći u daljem razvoju karijera. Čak iako odlučimo otići iz Brna, to će sigurno biti zbog neke bolje opcije, a ne nostalgije. Inače, Češka je najbrža rastuća ekonomija Evrope sa najmanjim brojem nezaposlenih. Prepuna je podsticaja za mlade ljude da imaju djecu, da rade na karijeri, nivo kriminala u Brnu je neprimjetan. Ne biste vjerovali koliki je priliv naših ljudi koji žive i rade ovdje – istakla je Jabučar.

Nadina je istakla kako se talenat i rad u velikim i ozbiljnim kompanijama poput Lufthanse izuzetno cijene i da uvijek ima prostora za napredak.

– Lufthansa GLC vrši tri ciklusa zapošljavanja godišnje, pa je većina ljudi s naših prostora. I ono što je mene oduševilo jeste da su se moje sposobnosti prepoznale odmah u početku i postala sam prvi agent koji je sa malih aviona prešao na trening za velike i u procesu sam dobijanja licence (na koju se inače čeka 5 mjeseci do godinu dana) . U suštini, ovdje je bitno kako radiš i na osnovu toga možeš i da napredujes, ako ne unutar firme onda negdje drugo u Češkoj, naročito ako pričaš njemački i nalazi se ime Lufthanse u vašem CV-u – kazala je Jabučar za NAP.

Sličan životni put imala je i Elvina Kovačević iz Konjica, koja je odlučila napustiti rodnu zemlju i otići raditi u SAD. Elvina je za Patriju kazala kako su je nepravda i odnos poslodavaca prema radnicima natjerali da napusti BiH.

– Pri samom završetku fakulteta i radeći dugo u privatnim firmama za minimalac, odlučila sam se na odlazak. Došlo je prosto vrijeme u BiH da čovjek ne bira šta će da radi, nego samo da zaradi. Preživljavajući u BiH kao i ostali građani, doživljavala sam razne uvrede od strane vlasnika firmi gdje sam radila, omalovažavanja, jer im se jednostavno može. Kasne plate, jesi prijavljen, nisi prijavljen…Svakodnevno sam čitala kako mnogo mladi odlaze, na kraju sam odlučila i ja, jer nisam mogla psihički više da podnesem da radim godinama, a stalno na mrtvoj tački stojim – kaže Elvina.

Nakon svega što je iskusila, Elvina Kovačević je odlučila napustiti BiH i otići raditi tamo gdje se, kako kaže, cijeni rad.

– Aplicirala sam za najveću američku kompaniju Princes Cruise, dakle kruzer je u pitanju… Položila sam sve potrebne prijemne ispite, završila vizu i ljekarski i bez razmišljanja napustila BIH. Moja pozicija je u baru, a na kojoj god poziciji se radi, a radi se zaista mnogo, mnogo se i zaradi. Dakle, radim u jednoj svjetskoj kompaniji gdje ljudi cijene i dobro plate tvoj rad. Trenutno sam na godišnjem odmoru i ne planiram se vratiti, jer mi ovaj posao omogućava pored putovanja cijelim svijetom i dobru zaradu o kojoj u mojoj BiH mogu samo sanjati – istakla je Kovačević.

Kaže da su joj ostala još dva ispita da diplomira bosanski, engleski i književnost, ali da nema namjeru to uraditi u BiH, već će diplomu steći na nekom od svjetskih fakulteta.

Zašto su Nadina i Elvina napustile BiH, kao i još desetine hiljada mladih, a mnogi čekaju u redu da napuste zemlju, najbolji je primjer Bojana Petković iz Gacka.

Bojana je bila stipendista fondacije „Dr. Milan Jelić“, a s prosjekom 9,8 bila je studentica generacije na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Ovoj magistrici filozofije iz Gacka su na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu obećavali da će dobiti posao na fakultetu kada završi studije, ali to se nikada nije desilo.

Danas radi za jednu privatnu agenciju, a posao joj je da studentima privatnih fakulteta u BiH piše seminarske i diplomske radove.

– Nisam nikad ozbiljnije razmišljala o napuštanju zemlje, iako je očigledno da mladi i obrazovani ljudi nemaju mnogo mjesta za ličnu afirmaciju i usavršavanje. Smatram da je glavni problem naše zemlje preveliki upliv politike u sve segmente društva, nepotizam i korupcija, pa se dešava da u takvom sistemu profitiraju nametljivi mediokriteti, dok obrazovani ljudi često ostaju na marginama. Tako da je, na neki način opravdana želja mladih da odu negdje gdje će se njihov trud i znanje više cijeniti. Ipak, iskreno se nadam da će se stvari i u našoj zemlji promijeniti nabolje – kazala je Petković za NAP.

Prema zvaničnim podacima BiH je od rata do sada napustilo 150.000 mladih ljudi. Trend odlaska je u stalnom porastu.

Stručnjaci upozoravaju da se BiH već godinama suočava sa bijelom kugom. Uz odlazak zdravog i reproduktivnog stanovništva BiH bi kroz narednu deceniju mogla postati zemlja staraca. Osim mladih koji odlaze iz BiH, na taj korak već se odlučuju i čitave porodice.

Država nema strategiju kojom bi zaustavila ovaj poražavajući trend. Bit će da sunce tuđeg neba ipak bolje grije nego ono u BiH.

Izvor: NAP.ba





Građani bez vode, državna firma se rasipa: ViK kupuje risiver za smartfon od 14.000 KM!

14 09 2017


Uprava ViK-a: Radnici nemaju alat, menadžment nabavlja opremu za smartfon.

Uprava preduzeća „Vodovod i kanalizacija“ raspisala je tender za nabavku radiorisivera za ručni računar (smarfon), za koji će izdvojiti 14.000 maraka bez PDV-a. Riječ je o tenderu koji je objavljen na portalu javnih nabavki, a glavni predmet nabavke nosi naziv „Kompjuterska oprema i potrepštine“. No, uz uračunat PDV, ova nabavka će građane KS koštati 16.300 KM. 

Indikativno je, naime, da nabavka ove opreme dolazi u trenutku kada radnici ViK-a oskudijevaju i u osnovnom alatu za rad i kada su građani svakodnevno osuđeni na redukcije zbog loše mreže.

Kontaktirali smo i „Vodovod“ da nam pojasne o kakvoj se vrsti opreme radi, ali na telefonski broj ostavljen na stranici tendera na portalu javnih nabavki niko nije odgovarao.

U nabavci nije pojašnjeno ni o kojoj količini opreme je riječ, s obzirom na vrijednost od 14.000 KM, i čemu ona služi.

Čelnici ove firme su početkom godine kupili 11 novih putničkih automobila, a, osim direktora, i ostali izvršni direktori imaju i vozače na raspolaganju.

Izvor: Dnevni Avaz





Nakon najave poskupljenja mlijeka i kruha, građani traže zaštitu države

14 09 2017

Najava poskupljenja kruha i mlijeka u BiH novi je udar na ionako osiromašene građane ove zemlje, piše Večernji list BiH. Iz godine u godinu događaju se poskupljenja, a ove godine jedan od razloga je i suša, što ističe veći broj proizvođača mlijeka iz BiH, ali i požari koji su opustjeli šume i livade te uništili pšenicu…

Situacija ide toliko daleko da neke udruge građana planiraju tražiti od države zaštitu od novih poskupljenja jer se taj kontinuitet više ne može pratiti.

Puzajući rast cijena

Marin Bago, predsjednik Udruge za unapređenje življenja “Futura” iz Mostara, ističe kako imamo jedan kontinuitet, puzajući rast cijena u posljednjih deset godina. – Svako malo namirnice poskupljuju. Ne možemo sad govoriti o tome kako je bila suša pa je skuplje žito. Pa živimo u vremenima globalne ekonomije gdje je svaki mjesec u svijetu negdje sjetva, jednostavno je stvar domaćinskoga odnosa i pripreme, a ne trenutačnog poskupljenja. Ljudi stvaraju svoje institucije i strukture kako ne bi bile ovisne o nekom trenutačnom događaju, a kod nas je uvijek trenutačni događaj uzrok svih problema. Dakle, uzrok poskupljenja je neorganizacija i nepripremljenost struktura države, a, s druge strane, mi smo prihvatili takav društveno-ekonomski model gdje je slobodno formiranje cijena i jednostavno mislimo da je tako kako netko kaže. Međutim, stvari ne idu baš tako – ističe za Večernji list Bago i navodi konkretan primjer. – Ako netko želi u Mostaru otvoriti tržni centar, on traži sve dozvole od Grada, ali i Grad i građani imaju svoje uvjete. Mi želimo trgovine gdje je kvalitetno, zdravo, gdje je pristupačna cijena. Lokalna samouprava izdaje dozvole kako bi nama bilo bolje. I treba dati dozvole samo ako će se raditi u interesu naroda, lokalna uprava mora zaštiti građane, potrošače – rezolutan je Bago.

Smanjeni doprinosi

Što se tiče samih građana, Tomislav Zelenika ističe kako su poskupljenja ove godine očekivana ako se gleda na sušu koja je smanjila prinose, ali i ističe da trgovci uvijek nađu razlog za poskupljenje, a nikad za pojeftinjenje. – Imamo primjer od prije nekoliko godina kada su cijene nafte skočile, a skupa s njima i cijene svega ostalog. Cijene nafte su se u sljedećih nekoliko godina spustile, ali cijene svega ostalog su ostale iste – podsjeća Zelenika. Josipa Kovač ističe kako je ništa ne čudi. – Obiteljima je teško nositi se sa svim poskupljenjima koja politika donosi. Ljudi sada spremaju djecu za školu, plaćaju školarine studentima i najavi im se, uz sve, poskupljenje kruha i mlijeka. Nije čudo što ljudi odlaze – kaže Josipa. Mario Knezović ističe kako plaće ostaju iste, a cijene proizvoda rastu.

– Svako poskupljenje teško pada građanima, pogotovo kad je riječ o namirnicama koje svakodnevno koristimo – naglašava Knezović.

Izvor: Vecernji.ba





Kako je Izetbegović potrošio 20.000 KM narodnog novca: Za simpozij 15.000, a konjičku utrku 5.000 KM

14 09 2017

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA, potrošio je u avgustu iz sredstava tekuće rezerve budžeta institucija BiH ukupno 20.000 maraka narodnog novca, objavljeno je u „Službenim novinama BiH“. 

Izetbegović je tako 8. avgusta donio odluku kojom je Muzeju “Alija Izetbegović” iz Sarajeva na ime podrške projektu Međunarodni simpozij “Srednji put u religiji, kulturi i politici: Misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića” odobreno 15.000 maraka narodnog novca. Uplata je izvršena na žiroračun Muzeja “Alija Izetbegović” u Sarajevu, navodi se u odluci.

No, lider SDA nije štedio ni kada su u pitanju konjske utrke. Odobrio je 11. avgusta 5.000 KM Udruženju Konjički klub “Jedinstvo” iz Bihaća, na ime podrške za organizaciju konjičkih utrka “14. memorijal Alija Izetbegović” u Bihaću.

Izvor: Dnevni Avaz

 





“Hrvatska treba planski useliti oko 50.000 ljudi”

14 09 2017

Važno je da imigranti dolaze iz kulturološki i civilizacijski sličnih zemalja, prije svega iz kršćanskih, kaže demograf Dražen Živić 

Hrvatska s danas jedva malo više od četiri milijuna stanovnika morat će osim pronatalitetnom politikom gubitak stanovništva nadoknaditi i useljavanjem – piše Vecernji.hr.

Ali koga useljavati u Hrvatsku, gdje, i koliko useljenika možemo primiti? I može li mala država poput naše, koja još nema migracijsku politiku, primiti pola ili milijun stranaca?

– Hrvatska ne može primiti pola milijuna ili milijun stranaca a da ne dođe do promjene hrvatskog identiteta. Irska je demografskom politikom odredila da može primiti deset posto imigranata, a od toga njih polovicu irskog podrijetla. A mi nismo ni pokazali želju da vratimo iseljeništvo osim ako ne smatramo da su svi zatucani. Nemamo nijedan studij koji bi privlačio djecu iseljenika poput studija Mediterana i jadranske obale, a mali Island sa studijem obale privlači studente u zabiti od tisuću stanovnika. Nedostaje nam radnika u turizmu, graditeljstvu i poljoprivredi i možemo primiti 50.000 useljenika i planski ih useljavati u Slavoniju, ruralna i brdsko-planinska područja i na obalu – kaže demograf Stjepan Šterc.

Nužna nam je, drži, selektivna imigracijska politika jer i ako se poveća rodnost, proći će 20 godina dok ta djeca dođu u radnu dob. Na pitanje koga useljavati Šterc uzvraća Ukrajince, jer ta zemlja ima jako iseljavanje, stanovnike iz bivših država Jugoslavije i naše iseljeništvo koje živi u Europskoj uniji. Kao nerazvijena zemlja ne možemo očekivati da će se ljudi u većem broju vraćati u Hrvatsku bez koncepta useljavanja i poticaja. Šterc govori da je Europa pokušala useliti stanovništvo iz sjeverne Afrike i jugozapadne Azije, ali se pokazalo da je ta imigracija počela lomiti njihova društva. Zato je, kaže, danas svima stalo da dobiju stanovništvo koje će se jednostavnije uklopiti u društvo, zadržavajući svoje osobnosti i pripadnosti, ali koje će dominantno prihvatiti način života nove sredine, jer to je temeljna zakonitost migriranja. Demograf Anđelko Akrap ističe da prvo moramo zaustaviti iseljavanje mladih i napraviti bilancu radne snage da znamo koji nam radnici trebaju. Država usto mora riješiti i rašireni problem rada na određeno.

Puštamo vlastite građane

– Selektivna imigracijska politika kakvu vode sve razvijene zemlje donosi se u koordinaciji vlasti, sindikata i poduzetnika. Gdje će se ljudi useljavati, to regulira tržište rada, a pritom se mora voditi razmišljati o ravnomjernom razmještaju stanovništva. Ne možemo useliti velik broj radnika za djelatnosti u kojima su male plaće jer njihove obitelji upadaju u socijalni sustav zemlje. Nismo ni pokušali vratiti naše iseljene niti potomke iseljenika iz južnoameričkih zemalja koje imaju niži standard od nas. Danas nijedna zemlja neće obznaniti da preferiraju te i te useljenike, ali se sve politikama useljavanja orijentiraju na zemlje iz kojih je integracija najlakša i ima najniže troškove – kaže Akrap.

Dražen Živić, demograf iz Vukovara, ističe da imigracijska politika danas nije samo demografski i ekonomski problem, nego i kulturološki i sociološki.

– Iza svakog migriranja ljudi ne stoje samo ekonomske posljedice, nego i neke druge jer vidimo što se u svijetu događa s problemom integracije, asimilacije, ksenofobije. Migracija ima pozitivne i negativne učinke i zato je važno da imigranti dolaze iz sredina sličnih kulturološki i civilizacijski našem podneblju. To bi prije svega, ako hoćete otvoreno, bilo stanovništvo kršćanskih zemalja. Ne znači da su oni bolji ljudi od nekršćana, samo se lakše integriraju u prostor jer ih okružuje stanovništvo sličnoga ili istog kulturološkog kruga. Najvažnije pitanje je treba li imigracijska politika biti fokusirana na povratak naših iseljenika ili ih se odričemo i okrećemo drugima? Moramo voditi selektivnu imigracijsku politiku jer smo premala zemlja, jer ako u ispražnjenu Slavoniju u neko mjesto dođe 20.000 stanovnika iz posve novog kulturološkog okruženja, to može u budućnosti bitno remetiti sastav populacije i izazivati probleme. Nezahvalne su to teme u kontekstu ljudskih prava, ali svaka država koja strateški razmišlja vodi i o tome brigu jer su u načelu svi dobro došli, ali se traže ograničenja koga useljavati, koje struke, dobi… – kaže Živić.

Strategija regionalnog razvoja kasni nam dvije godine, a problem je, dodaje, i što se ne bavimo zadržavanjem svojih građana, nego se ponašamo u stilu “nabavit ćemo nove”.

– Ali otkud? Pokraj Njemačke Hrvatska nije dovoljno atraktivna, a siromašnih imamo i sami previše. U Slavoniju ljude treba privlačiti poticajnim mjerama. Može se, primjerice, svakog tko živi u Vukovaru, Županji ili Gospiću posve osloboditi poreza na plaće 10 godina, a i zašto se dio državnih ustanova iz Zagreba ne razmjesti u ruralni dio Hrvatske? – pita se Živić.

izvor(i): Croative.net  Dijana Jurasić/Vecernji.hr





Nevidljivi profit rasprodate zemlje

14 09 2017

Crnogorska opozicija optužuje vlast za pljačku građana spornim privatizacijama koje su obavijene velom tajne.

Luka bar trenutno ima monopol na tržištu, a iz godine u godinu ostvaruje milionski profit, AP

“Stidljivo” pred očima crnogorske javnosti njene vlasti pregovaraju sa državnim investicionim fondom iz Dubaija (ICD), aktuelnim vlasnicima turističkog kompleksa Porto Montenegro, o višedecenijskom zakupu tivatskog aerodroma. Nije toliko čudno i strano što se ovdašnjoj  javnosti  daju na “kašičicu” informacije o toku pregovora  privatizacije Aerodroma Tivat, koji predstavlja jednu od većih crnogorskih kompanija koje “čekaju” u sada već minijaturnom redu za zakup, ali je čudnovato zašto se to radi sa preduzećem koje je prošlu godinu završilo u plusu većem od pet miliona eura.

Još čudnije je zašto Vlada Duška Markovića ne želi dati saglasnost na mogući kreditni aranžman sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj, koja je bila spremna da dodijeli kredit od 50 miliona za modernizaciju pomenutog aerodroma, bez garancija države, što  pokazuje koliko je izvjesna održivost i profitabilnost kompanije.

Gotovo istovremeno, Vlada insistira da se gradi drugi blok termoelektrane u Pljevljima, po cijenu novih zaduženja, iako je veliki dio stručne javnosti, uslijed ekonomskih i ekoloških troškova TE, detektuje kao investiciju visokog rizika.

Pokušali smo doći do odgovora predstavnika crnogorske Vlade po pitanju zakupa i privatizacije, ali bezuspješno. Nakon višednevnog čekanja odgovora Ministarstva ekonomije, rečeno nam je da nijesu nadležni da ih komentarišu, iako je sadašnja ministarka ekonomije Dragica Sekulić istovremeno i članica Savjeta za privatizaciju. Ni obećanje da ćemo preko šefa premijerovog kabineta Službe za odnose s javnošću, Srđana Kusovca, doći do adrese sa koje ćemo dobiti zvanične odgovore nije urodilo plodom.

Vlada mistično sprovodi postupak prodaje svog paketa akcija u Luci Bar za sedam miliona eura poljskoj kompaniji OT Logistics SA, kao najizvjesnijem kupcu jednog od najvećih resursa Crne Gore. Luka trenutno ima monopol na tržištu, iz godine u godinu ostvaruje milionski profit, konstantno uvećavajući kapacitete i broj zaposlenih, dok se sa druge strane gradi kapitalni autoput Bar-Boljare (izvođač radova je kineska kompanija CRBC), koji upravo treba da značajno valorizuje vrijednost iste luke.

Kao jedina zemlja na Balkanu koja nema autoput, izgradnju prve dionice ove istorijske ceste, duge 41 kilometar, platiće 809,6 miliona eura, od čega 85 odsto ili 688,16 miliona eura obezbjeđuje Exim banka kreditom, a 15 odsto ili 121,44 miliona eura je učešće države. Crna Gora će otplaćivati kredit 20 godina, a nakon 17 godina počeće njegovu eksploataciju (tako pokazuje socio-ekonomska analiza projekta).

Tajni ugovori

Sličan scenario zakupa ispod stvarne vrijednosti, prije nekoliko godina, Vlada je omogućila turskom investitoru najznačajnije pomorske kompanije Kontejnerski terminal i generalni tereti iz Bara. Pompezno su vlasti najavile ulaganja od 13,5 miliona, ali se sada pokazalo da uložene investicije u infrastrukturu koje ostaju državi vrijede samo dva miliona.

Pitanje zakupljivanja imovine i izoštrenog ugla posmatra uni­ver­zi­tet­ski pro­fe­sor, dok­tor eko­nom­skih na­u­ka Mi­len­ko Po­po­vić: “Kada bi vam neko rekao da je kvadratni metar zemlje na Luštici prodat po 0,5 do 1 euro, svi bi bili šokirani. Ako vam se, međutim, kaže da je taj isti kvadratni metar izdat po 5 do 10 centi godišnje na 99 godina, to ne izaziva nikakvo čuđenje, niti pak ogorčenje javnosti. A trebalo bi jer se, zapravo, radi o istom. Izdati kvadratni metar za 5 do 10 centi na 99 godina isto je što i prodati ga po 0,5 do 1 eura. Običan svijet vrlo često ne razumije ovu ekvivalentnost, što se ispostavilo kao dobar izvor dodatne netransparentnosti i prilike za lov u mutnom. Čudi, ipak, da stručna javnost nije reagovala na ovu, koliko ja znam, već decenijsku praksu.”

Da bi se ova svojevrsna “čorba” iz državne “kuhinje” mogla svariti, crnogorske vlasti su se latile i posebnog “začina”. Prije dvije godine, Vlada je odlučila da svoje privatizacione poslove obavije velom službene tajne, tako da ono što je strano svakom iole demokratskom ambijentu postaje esencijalni manir jednog državnog organa – odlukom Savjeta za privatizaciju, uskraćene su nam informacije o privatizaciji: Instituta Simo Milošević, Budvanske i Ulcinjske rivijere, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry,  partnerskim odnosima Vlade i A2A i EPCG…

Uporedo, Upravni sud u međuvremenu odbija gotovo sve tužbe koje bi osporile rješenja o privatizacionim misterijama.

“Ključni problemi koji su obilježili postupak privatizacije su upravo tajni ugovori o privatizacijama, privatizacije u postupku stečaja, odnosno djelovanja stečajne mafije, nezakonito izdavanja državnih garancija o kojem sam govorio, sklapanje privatizacionih aranžmana sa ofšor kompanijama nepoznatog porijekla i nepostojanje kontrole rada Savjeta za privatizaciju, koji kad-tad mora odgovarati za rad suprotno državnom interesu i veliku pljačku svih građana Crne Gore,” viđenje je Alekse Bečića, ekonomiste i lidera Demokratske Crne Gore, sada najjače, iako najmlađe, opozicione političke stranke u Crnoj Gori.

“Radioaktivnost”  pomenute uredbe ovih dana osjećaju na “koži” manjinski akcionari Ulcinjske rivijere, pošto je Vlada preko svojih predstavnika, proljetos, progurala odluku o davanju u višedecenijski zakup hotela u zaleđu Velike plaže (Olimpik, Belvi i kampa Neptun). Sada, neposredno pred zatvaranje tendera, nepoznanica su detalji jedine ponude od kompanije Karizma, dok pregovori uveliko teku.

Bečić: Država na svakoj privatizaciji gubi trećinu iznosa

Sada se sličan scenario odmotava pred akcionarima Budvanske rivijere. Vlada je još 2014. ugovorila da se sa kompanijom Adriatik properties, u vlasništvu  biznismena i brodovlasnika Viktora Restisa, potpiše aneks ugovora o zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža, kojim je “širokogrudo” snizila Grcima godišnju cijena zakupa za trećinu, sa 1,6  na 1,2 miliona eura, dok je trajanje zakupa produženo na 42 umjesto 30 godina.

Pri tome, kompanija grčkog milionera i dugogodišnjeg Restisovog poslovnog partnera Petrosa Statisa godinama nije izmirivala svoje obaveze, nagomilavši dug od 2,6 miliona. Uprkos ovako lošem bilansu za državnu kasu sa grčkim investitorima, koji gazduju najljepšim plažama Crnogorskog primorja, Restisu je omogućeno da u Miločerskoj šumi rekonstruiše hotel Kraljičina plaža i izgradi na državnoj imovini apartmanski kompleks zgrada od 66 stanova koji mogu ići u prodaju. Pride, ostvario je i zavidan medijski aranžman otvaranjem dva portala i dvije dnevne novine u Podgorici. Petros Statis ovdje uspjeva da efektno raširi biznis mrežu i postane jedan od 10 pojedinačno najvećih dioničara Luke Bar i jedan od osnivača grčke firme Balkan energy, vlasnika beranskog Rudnika uglja…

Ostrvo Lastavica sa tvrđavom Mamula iz austrougarskog doba izdati su po vrlo sličnom modelu švajcarskoj kompaniji Orascom na 49 godina, uz poznatu prateću priču o velikim investicijama i novim radnim mjestima, koje obično izostanu. Vlada je gubitke deset velikih preduzeća u većinskom vlasništvu države godinama pokrivala subvencijama, transformacijom gubitaka u akcije i smanjenjem sopstvenog akcijskog kapitala, što je, uz garancije koje je davala za njihove kredite, koštalo građane  oko 1,1 milijardu eura u prethodnoj deceniji, što je skoro trećina procijenjenog prošlogodišnjeg bruto domaćeg proizvoda. Izgubljeno je skoro osam hiljada radnih mjesta, dok je nepokriveni gubitak firmi koje je država izdašno pomagala na početku prošle godine premašio 188 miliona eura.

Zbog tajanstvenosti brojnih postupaka Sizifov posao je govoriti sa numeričkim pokazateljima o ukupnom privatizacionom procesu u Crnoj Gori, ali Bečić ima “dijagnozu” u brojkama: “Preko 90 odsto privatizovanih preduzeća završilo je neslavno, prihodi od prodaje i zakupa za 20 godina privatizacije mjere se na oko 850 miliona, dok je crnogorska privreda 1998. godine procjenjivana na vrijednost od 4,5 milijarde dolara. Sve analize ukazuju da je jedna trećina ostvarenih prihoda od privatizacija automatski usmjeravana na plaćanje šteta zbog loših privatizacionih ugovora u vidu sprovođenja socijalnih programa, subvencionisanja, preuzimnaja dugova, raznih  garancija…Tačnije, država je u prosjeku na svakoj privatizaciji gubila trećinu zbog loše sprovedenog postupka”.

Veliki dugovi

Na koncu, kada je riječ o pitanju koristi od sredstava dobijenih od privatizacije, Popović ih zaista ne vidi: “Sva sredstva su otišla za budžetske potrebe, tačnije za potrošnju. Nije bilo, što bi bilo logično, ulaganja u infrastrukturu, koja je bila, a i sada je, glavno ograničenje privrednog rasta države, pogotovo sjevera države. Koliko ja znam, ni cent ovako dobijenih sredstava nije išao u kapitalni budžet. Nije došlo ni do smanjenja poreza, što bi bilo normalno kada koristite sredstva od privatizacije za javnu potrošnju, pa samim tim nije bilo ni rasta raspoloživog dohotka privrede i stanovništva što bi vodilo rastu privrednih investicija. Dakle, jedan značajan mogući izvor investicija je, prvo, bio znatno manji nego što je mogao i trebao biti, a drugo, na kraju nije ni iskorišćen za investicije.”

Podaci Ministarstva finansija pokazuju da je državni dug Crne Gore na kraju juna ove godine je, ne uključujući depozite, iznosio 2,48 milijardi eura ili 62,75 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). U posljednjem izvještaju za javnost Ministarstvo navodi da je BDP za  prvi kvartal 2017. godine iznosio 747,5 miliona eura, čime  je 3,2 odsto veći u odnosu na isti period prošle godine.

Brojke aktuelne vlasti sa rastom BDP-a po glavi stanovnika demistifikuje Bečić: “Ako uporedimo BDP po glavi stanovnika sa kreditnim zaduženjem svakog građanina, taj odnos je 2006. godine bio 3.000 naprema 1.100, a deceniju nakon toga je 6.000 naprema 5.200. U konačnom, postupak privatizacije u Crnoj Gori sproveden je na način koji nije ni patriotski, ni vizionarski, ni domaćinski, već klasično tajkunkso-profiterski na štetu Crne Gore i svih njenih građana.”

Ekonomski pokazatelji govore da je u odnosu na period od prije deset godina, kreditno zaduženje poraslo sa 30 odsto BDP-a na 75 odsto  BDP-a, sa tendencijom rasta, nezaposlenost je sa 10 odsto došla na rekordnih 22 odsto, stepen spoljnotrgovinske razmjene je najmanji u regionu, poreski dug je dosegao svoj maksimum, a broj penzionera je praktično veći od broja zaposlenih u realnom sektoru.

Crna Gora je raspadom SFRJ naslijedila najmanji dug, oko 530 miliona eura, da bi danas, više od dvije i po decenije kasnije, on bio peterostruko veći… Ova priča živi samo u ambijentu savršenih prava i nepoznatih dužnosti.

Izvor: Al Jazeera