RENOMINACIJA (NACIJE) BOSANSKOG NACIONALNOG BIĆA: BOSNA SE BRANI BOSANSTVOM A NE BOŠNJAŠTVOM, SRPSTVOM I HRVATSTVOM

5 03 2019

„Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska – ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19. stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca.”



Autor: Hamdo Čamo

Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska – ona je od pamtivijeka, pa sve do polovine 19. stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Bosanska historiografija počiva na temeljima bosanstva, počevši od značenja i identiteta, zajedničke osnove riječi i naziva. Bosna stoga pripada Bosancima, a ne vjerskim- i etno-nacionalistima. Identitet bosanskog nacionalnog bića gubitkom svojih historiografskih temelja bio bi pretvoren u bezličnu masu historijskih ličnosti, imena i autora poredanih ne po nacionalnoj, već po vjerskoj i etničkoj pripadnosti. Jedino Bosna i Hercegovina oslobođena nacionalizma, ustavne, vjerske, etničke i ljudske podvojenosti osnova je opstanka i sigurnosti Bosne i Hercegovine i svih njenih građana. Bosna se brani bosanstvom, a ne Bošnjaštvom, Srpstvom i Hrvatstvom. Bosna se brani otvorenim srcem, pjesmom, svjetlošću humora, časnim patriotizmom, olovkom, duhovnošću i svjetošću vjere, neizmjernom ljubavlju, ako treba i oružjem, a ne zaogrnutom crninom sukoba vjerske pripadnosti i duhom beskrajne spirale otrovne mržnjom i nacionalizmom. Više pripadnosti Bosni i Hercegovini ne umanjuje (ničije) vjerske vrijednosti, duhovne ili političke opredijeljenosti. Nacionalni identitet ne priznaje konkurenciju. Više Bosne i Hercegovine, više je vrijednosti i ponosa u svakom pogledu. Bosna i Hercegovina je vezivno tkivo koje povezuje bogatstvo cjeline različitosti. U svijetu ne postoje prostori čistih nacija i čistih vjera. Većina je mješavina  porijekla i naslijeđa istih predaka. Nacionalizam, kriminal, borba za vlast, ljudska, vjerska i etnička podvojenost Bosnu i Hercegovinu i njene građane doveli su skoro do nestanka. Drugim zemljama u okolini čini se ne ide ništa bolje ni drugačije. Vladama svijeta globalizma takvo stanje odgovara, dapače, one ga politikom gašenja vatre benzinom još više raspiruju i podstiču.  Svojom su umješnom politikom Balkan kao i Bosnu i Hercegovinu, nakon teške agresije, krvavog genocida, velikodržavnih i Udruženih zločinačkih projekata i po koji puta „odlučnog nikada više“ ponovno doveli na rub rata. Nije samo Evropa, svijet je bure baruta, a Balkan i Bosna i Hercegovina u svijetu i svjetlu stoljetnih vjerskih ratova i nemira nisu nikakvo pravilo niti izuzetak. Svijet je pun primjera zemalja koje lebde između rata i mira. Primjeri Sjeverne Irske, Iraka, Sirije, Libije, Palestine, a potom u budućnosti neke druge zemlje udaljene od onih koji, zarad vlastitog napretka i napretka vlastite privrede, u svojim rukama u miru drže niti krvavih ratova, što ukazuju da nije riječ o slučajnosti. Bosna i Hercegovina u trendu susjednih država – promjenom građana a ne nastranih vlasti – samo očuvanjem države, bosanskog nacionalnog bića i identiteta može sačuvati vjerske identitete bića naroda, miran razvoj i napredak u regiji i šire, a ne obratno. U zamahu kontinuiteta očuvanja vjerskog identiteta narodi ostaju bez daha i  snage, bez narodne supstance i teritorija, time i bez (zaštite i okrilja) države. Tamo gdje se sjedi i moli: – nek’ nam je bog na pomoći – teško je vjerovati da bog već nije okrenuo leđa. Integracija stanovništva bez države sobom nose druge i daleko veće probleme od problema pukog nepriznavanja ili problema asimilacije. Kako je živjeti bez države, dovoljno je pomnije pogledati zbilju stanja u Palestini. To je jedna strana medalje za sve one koji nemaju rezervne države, ali i za one koji misle da je imaju. Drugu stranu čine historijski fakti politike jačanja prava na opredijeljenje naroda koji na Balkanu imaju daleko šire granice od nacionalnih, čime se klerofašizmu, fašizmu, nacionalistima, populistima i planerima velikodržavnih projekata, koji nikada ne miruju, dodatno otežava problem rješavanja za njih neshvatljive i nerješive enigme suverenosti, međunarodnog prava, države i državnosti, granica, jednakosti, obaveza, prava i identiteta vjerskog i nacionalnog.

„Oni bi kao da se otcijepe, mi kao ne damo“

Tim riječima devetnaestogodišnji Bošnjak, desetar vojnik-regrut JNA, Bahrudin Kaletović[1], sa ratnog prostora Slovenije (Metlika),  27. 6. 1991 u oko ratne kamere prostim riječima objašnjava početak procesa raspada SFR Jugoslavije[2] 1992. godine, (pogledati u Prilogu) u svakom svom ali i najgrubljem pogledu. Pozadinu pljačke i pražnjenja nacionalnih banaka pratila je prikrivena djelatnost subverzivne mreže centara, službi i doušnika uz otvoreno djelovanje vojne sile, propagande, javne pljačke, općeg uništavanja, progona i masovnog ubijanja. Planom državnog udara, rušenja ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegovin pored građanskih, ustavnih i legalnih institucija R BiH, u kojem su bili zastupljeni svi narodi i narodnosti, još prije ali ubrzano tokom 1991-1992. godine stvaraju se paradržavne institucije, parlamenti, Skupštine i t.d. kao temelji stvaranja buduće tzv. „Republike Srpske Bosne i Hercegovine, potom Republike Srpske“ i tzv. „Herceg-Bosne“. Sistem vlasti se nije raspadao kako žele da prikažu i kako tvrde nacionalisti odgovorni za državne udare, već su uz jaku logistiku JNA svojim djelovanjem, slušajući naredbavaoce vlasti koji su vuklki konce raspada Jugoslavije s onu stranu granica djelovali protivustavno u duhu onoga što će nakon genocida od Međuanrodnog suda pravde biti okvalifikovano kao agresija i Udruženi zločinački poduhvat. Javnosti je malo poznato  da su projektanti rata preko predstavničke delegeacije pobunjenih „bosanskih Srba i Hrvata“ – samo par mjeseci nakon održavanja uspješnog Refererenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine[3], na kojme se za nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, izjasnilo 99,44%  građana „ZA“, a 0.3% protiv –  krenuli u Lisabon sa antidržavničkim aktom, planom diobe Republike Bosne i Hercegovine. Za novog i neodlučnog predsjednika Predsjedništva R BiH pristanak na plan podjele Bosne i Hercegovine na tri dijela bio bi ishitren, previše očit, ujedno i nadasve autentičan antiustavni čin, te je tom prilikom potpis povučen.[4]  Tokom agresije i cijelog rata, ali i danas, državne vlasti i čelni ljudi etničkih manjina unutar i van Predsjedništva RBiH pregovaraće do i nakon Dejtonskog sporazuma sa pobunjenicima o podjeli međunarodno priznate države. Kako ni Dejtonom uređena unutrašnja podjela Bosne i Hercegovine na Federaciju BiH (bosanski Bošnjaci i bosanski Hrvati) i Republiku Srpsku (bosanski Srbi) još uvijek ne zadovoljavaju  apetite etničkih nacionalista, o onome čemu streme kao sljedećem nije potrebno posebno naglašavati. Medijski naslovi o čerečenju Bosne, kvalitativan su primjer momenata ozbiljnosti zahtjeva i vremena koja prolaze Bosna i Heregovina i njeni građani.

Čin agresije na suverenitet i teritorijalni integritet međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine, okvalifikovan kao Udruženi zločinački poduhvat, nakon više od dvije decenije suđenja pred Međunarodnim sudom u den Hagu, jeste osuđen ali ne i završen, ne utječe bitnije da destruktivne snage dalje djeluju ne samo i isključivo politički ili ne utječe bitnije da one odustanu od ambicija da od gotovih države stvaraju prostore čistih etničkih državica. Moguće da se ovakvo djelovanje poklapa sa sve glasnijim dogovorima svjetskih sila o prekrajanju granica pojedinih zemalja Balkana.[5]  Od lokalnih pokajanja nad počinjenim zločinima genocida do vlasti i državama koje se nazivaju „garantima Dejtonskog sporazuma“, danas nema traga. Države koje su počinile zločine agresije u ime velikodržavnih projekata nakon tri decenije još uvijek nisu u stanju da se suoče sa presudama o Udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP)[6], počinjenim zločinima[7] kao i svojom prošlošću. Izuzev čestitog priznanja koja pripada malom broju svjesnih i savjesnih aktivista, na državnim nivoima vlasti osuđene za Udruženi zločinački poduhvat ne čine dovoljno, ako pak čine, čine malo ili nikako na kažnjavanju odgovornih počinilaca ratnih zločina u koje spadaju i oni protiv čovječnosti. Za nagradu, mnogi od njih se nalaze u državnim strukturama i institucijama vlasti. Umjesto najavljivanog mira i obećanja aktivnosti antidržavnog djelovanja susjednih zemalja, učesnica u agresiji, prema Bosni i Hercegovini uveliko se još i intenziviraju.

Vidljivi proces raspada počeo je Memorandumom SANU

Ono što su projektanti velikodržavnih planova jučer i nakon prve verzije Kutiljerovog plana[8] priredili Jugoslaviji, danas između sebe riješiti, pokušavajući poravnati nagomilane račune zaostale iz turobnih vremena SHS i dinastijskih 20-tih godina pr. st., ali i neplaćenih računa iz vremena nacističko-fašističkih tvorevina s početka Drugog svjetskog rata, u kontinuitetu ne odustajući od pokušaja podjele Bosne i Hercegovine i njenog nacionalnog bića. Historijski gledano, uvijek kada su Srbija i Hrvatska rješavale međusobne probleme, plaćala račune i stradavala je Bosna i Hercegovina. Cilj velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske uvijek je bio i ostao isti: podijeliti, pripojiti i vladati prostorima koji im ne pripadaju međunarodno, geografski, nacionalno i historijski. Podršku velikodržavnim planovima crpe iz matičnih središta, akademija nauka, međunarodnih, evropskih i domaćih centara i sanatorija kulture rata, medijskih centara, centara historije, književnosti, filozofije i umjetnosti. Slijedeći mnoge sporazume koje su bili na vlastitu šetetu, poput sporazuma Cvetković-Maček, dogovarani su u sjeni slijeda interesa i vlastitih probitaka na tuđi račun. Vidljiv prostim okom tinjajući proces raspada Jugoslavije od 1974. počeo je u jesen 1986. objavom Memoranduma SANU.[9] Snage velikodržavnih projekata ekonomsku i političku decentralizaciju zajedničke države pretvorili su u teritorijalnu dezintegraciju kojoj se pridružio vojni vrh JNA. Ideje projektori širenja i posjedovanja tuđeg na račun susjednih zemalja, ali ne i podjele i diobe vlastitog i zajedničkog, u sebi nosi klicu fašizma[10] – od kulture i suspekta novogovora, straha od razlika, straha od drugih i drugačijih, prezira prema slabijem, od trgovine vlastitim narodima do trgovine sa neprijateljem. Derivati raspada zajedničke države svih naroda i narodnosti početkom 90-tih godina prošlog stoljeća bili su skup simultanih ratova i agresija. Države i društva koja nastavljaju svojim samačkim putem nezavinosti, prerastaju u oblike autokratskih i teokratskih struktura vladavine koje u samoopravdanju iste nazivaju demokratskim. Novoopredijeljeni dijelovi klero-, vjerskih i nacionalističkih etnija ubrzo počinju pokazivati znakove elitističkog i klerofašizma koji se protive demokratskim načelima, načelima vjerske, socijalne, političke, ekonomske jednakosti i ravnopravnosti, kako među sobom tako i među građanima. Fašizmu nema kraja. Jednom kada se pojavi isti poprima bezbroj boja i nijansi, od potpune zamrlosti i hibernacije do totalne inicijacije izraženog intenziteta. Svojom pojavom na zaraženim prostorima ne izostaje bezbrojni šar boja i nijansi fašizma. Gotovo sva fašistička društva su kršćanska i izdašno ih podržava katolička, pravoslavna i protestantska crkva. Kao i u problemu antisemitizma, koje su kršćanske crkve stoljećima  širile svijetom, institucija kulture umjerenog islama još uvijek nema niti ih se može naći. Problem raskoraka i razvoja civilizacija učiniće da se problem jednih umanji stavljanjem u fokus javnosti na štetu drugih, koji na brzu ruku okrivljeni, optuženi i okarakterisani kao opasnost čovječanstva jedini i isključivo nestaju kao države i društva pod teretom ratova vođenih pod zastavom kršaćanskih zemalja i koalicija. Islam i islamske zemlje (p)ostale su neprijatelj broj jedan, mada u svijetu ratove, rabeći i one asimetrične, vode isključivo zemlje s kršćanskim predznakom.[11] Ujedinjene nacije koje upravima veta i Savjetu bezbjednosti nemaju predstavnika jedne od najbrojnijih vjersko-religijskih skupina svijeta najzorniji je argument i fakat koji dovoljno govori sam za sebe.

Fašizam ima bezbroj oblika i samo njegovo postojanje objava je rata kulturi i civilizaciji čovječanstva. Patriotizam kao i nacionalizam su za fašizam od neizmjernog značaja. Fašizam se uz tiraniju svega postojećeg, uostalom kao i svi ekstremni oblici vladavina, njima hrani, podržavajući klimu straha i tenzija i uz pomoć njih se održava na površini – ne ustručavajući se od utjecaja masovnog iseljavanja, uspostavljanja masovnih koncentracionih logora, na kraju, i masovnih zločina. Fašizam se ne uklanja kemijskim čišćenjem, obrazovnim djelovanjem i prevaspitanjem. Fašizam uklanja druge dok i sam ne bude fizički uklonjen.

(Nastavlja se)

 

_______________________________________________________________________________ 

[1] Bahrudin Kaletović , https://sh.wikipedia.org/wiki/Bahrudin_Kaletović

[2] Sonja Biserko, Srbija je oduvek shvatala Jugoslaviju kao veliku Srbiju; Svjedočenje Sonje Biserko pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.  Direktorka Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko posvedočila je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu da je vlada Srbije deceniju uoči rata 1991. vodila “krstaški rat” protiv Jugoslavije, uništavajući sve institucije savezne države. Dok ju je ispitivao zastupnik Hrvatske Kir Starmer (Kier), Biserko je izjavila da je Srbija, “krajem 20. stoleća”, počela da sprovodi devetnaestovekovni “projekat jedinstva i ujedinjenja svih Srba”, što nije odgovaralo “duhu vremena”, naročito posle pada Berlinskog zida.- Logika iza toga je da je Srbija oduvek shvatala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju… Srbija je uvek negirala prava i identitete Makedoncima, Hrvatima i drugima… Nije razumela da su se ti narodi emancipovali i stvorili svoje identitete tokom 20.  veka… To je bilo ključno za razumevanje negiranja i nepriznavanja postojanja tih naroda… koje je bilo vrlo prisutno u kampanji uoči rata – ‘Hrvati su Srbi, Muslimani su Srbi’ i tako dalje. To je zaista devetnaestovekovna teorija nacija – ocenila je Sonja Biserko.

[3] Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992.

[4] Žoze Kutiljero, Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodjelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Dejtonski sporazum. Warren Zimmermann je tom prilikom obećao Izetbegoviću da će SAD priznati BiH ako odbaci Kutiljerov plan. Žoze Kutiljero (Jose Cutileiro), portugalski diplomata je, po nalogu Evropske zajednice, u proljeće 1992. održao niz sastanaka sa liderima nacionalnih stranaka.”Evropljani su u osnovi htjeli da Bosna opstane. Nismo htjeli nikakve promjene, nikakve interne granice. Hrvati i Srbi nisu bili zainteresirani da Bosna ostane takva kakva je, a Muslimani jesu, i taj sporazum je bio pokušaj da se nađe rješenje. Mi smo govorili o preliminarnoj karti, a to je bio pokušaj da se dođe do malo dobre volje, odnosno da se iskoristi malo dobre volje svih strana, da ih se stavi na isto mjesto i da se počne raditi na nečem održivom, ali nikakva linija, ni jedna granica nije bila konačna. O tome se samo moglo pregovarati”, a “odbijanje predsjednika Izetbegovića da prihvati da je realna Bosna drugačija od one koju je on želio, doprinijelo je ratu koliko i snovi o Velikoj Srbiji i hrvatskoj hegemoniji”. 18. marta 1992. kad je načelno prihvaćen sporazum o principima na kojima će se zasnivati zajednička država, u Skupštini na Palama otvorena je rasprava o sprovođenju etničke podjele navodno na osnovu Kutiljerovog plana. Na toj sjednici je istaknuto da Srbi moraju dobiti sve teritorije Bosne i Hercegovine gdje su bili u većini prije Drugog svjetskog rata i da te teritorije moraju postati dio “jedinstvenog srpskog carstva”, napomenuo je tužilac Alan Tiger. Ž. Kutiljero,  Međunarodni sud pravde, Svjedočenje na suđenju Radovanu Karadžiću.

[5] Christian Schwarz Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH, „Tramp i Putin su se dogovorili oko Bosne, Balkana, Srbije i Kosova“, Face TV, 01.03.2019. https://www.youtube.com/watch?v=YoevyngAKd8;

[6] Serge Brammertz, Hrvatska nije spremna za suočavanje s prošlošću; Haaškom presudom šestorici bivših političkih i vojnih lidera Herceg-Bosne osuđena je politika koju je vodio državni vrh Republike Hrvatske od siječnja 1993. do travnja 1994.. Udruženi zločinački pothvat potvrđen je i za Miloševića, ne samo za hrvatsko vodstvo. ‘Imamo brojne presude u kojima su Slobodan Milošević i drugi čelnici Srbije oglašeni krivim za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Vlasti Hrvatske problematiziraju taj udruženi zločinački pothvat i ulogu svojih čelnika iz tog vremena u njemu. No, povijest će pokazati da su brojne presude u kojima je Milošević u istom kontekstu. I to ne samo u BiH’, rekao je Brammertz kazavši kako se ne slaže s ocjenom da je jedino Hrvatska žestoko kažnjena. Pri tome je glavni haaški tužitelj naveo kako je za udruženi zločinački pothvat povezano srbijansko vodstvo u predmetima Milana Martić, priznanju krivnje Biljane Plavšić, te predmetima koji su povezani s Kosovom. Dodao je kako ipak nitko od predstavnika vlasti u Beogradu nije osuđen za ratne zločine. Glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Serge Brammertz, HINA 22.12.2017. O tome i mnogo čemu drugome pokazju Pregovori o pristupanju koji predstavljaju krajnju fazu procesa integracije države kandidata u Evropsku uniju. Pristup Evropske komisije pregovorima sa budućim državama članicama nalaže da se najprije otvore pregovori u poglavljima 23 i 24, koja obuhvataju oblast pravosuđa i osnovnih prava, pravdu, slobodu i bezbjednost. Izvori:  Izvješća Europske komisije o napretku Hrvatske (od 2006. do 2010.; Rezolucija Opće skupštine UN-a: Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava UN-a (16. prosinca 2005.); Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske (2009).; Hrvatske organizacije civilnog društva (OCD)

[7] „Srbija nije spremna za suočavanje s prošlošću“, Predsjednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić je u emisiji Deutsche Wellea „Zona konflikta“ (15.11.2018)  negirala genocid u Srebrenici, što potkrijepljuje ubjeđenje nastavka politike Slobodana Miloševića, da Srbija nije spremna za suočavanje s prošlošću i da Srbija ne želi pomirenje na ovim prostorima. O tome je javno upoznat Brisel i EU na najvišem nivou. Srbija nije spremna da se suoči s prošlošću, otežavajući tako rješavanje ratnog naslijeđa, kao što je sudbina nestalih i suđenje ratnim zločincima. “U Srbiji, nažalost, i dalje nema političke volje za suočavanjem s prošlošću i odustajanje od ideologije iz 90-tih godina prošlog vijeka što ozbiljno dovodi u pitanje spremnost za rješavanje drugih pitanja koja su posljedica raspada bivše države, kao što je pitanje granica, ili onih koja su posljedica agresije na Hrvatsku, kao što su pitanja nestalih ili suđenja za ratne zločine”, objavilo je ministarstvo navode Pejčinović-Burićeve. HINA, Sastanak Savjeta za vanjske poslove EU, 10/11.12.2018.

[8] Kutiljerov plan ili Karington-Kutiljerov plan (Carrington-Cutileiro) bio je prvi i posljednji mirovni plan potpisan prije početka rata u BiH kako bi ga se spriječilo da rat počne. Taj plan, po kome je Bosna i Hercegovina trebala postati decentralizirana država u kojoj bi svi kantoni bili podijeljeni po nacionalnoj osnovi, potpisali su 18. marta 1992. Alija Izetbegović u ime Bošnjaka, Radovan Karadžić u ime bosanskih Srba i Mate Boban u ime bosanskih Hrvata. Nakon sastanka s američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom 28. marta 1992., u vrijeme kada su već trajale borbe u Bosanskoj Posavini, Alija Izetbegović će odbaciti taj plan. (Agencije, Srna).

[9] https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/memorandum%20sanu.pdf

[10] U eseju “Vječni fašizam” iz 1995., talijanski pisac i akademik Umberto Eco pokušao je napraviti listu općih vrijednosti fašističke ideologije. On tvrdi da ih nije moguće organizirati u koherentan sustav, no da je dovoljno prezentirati jednog od njih da bi se fašizam koagulirao oko njih. On rabi i izraz “Ur-fascism” kao generički opis za različite povijesne forme fašizma.

U originalnom tekstu on definira 14 činjenica vječnog fašizma:

  • “Kult tradicije”, a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovatelji tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definirati kao iracionalizam.
  • “Kultu akcije zbog akcije”, akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim ima kritičke stavove. Nepovjerenje prema svijetu intelekta uvijek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: “Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj”, do česte upotrebe izraza kao što su “debilni intelektualci”, “jajoglavci”, “jalovi snobovi”, “fakulteti su gnijezda crvenih”. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažirani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.
  • “Neslaganje kao izdaja” Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh dovodi razlike, a uviđanje razlika je znak modernizma. U modernoj kulturi znanstvena zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja.
  • “Strah od razlike”, Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od različitog. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.
  • “Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije”, stoga je tipičnim obilježijima povijesnog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari “proleteri” postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
  • “Opsesija zavjerom” Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere je poziv na ksenofobiju.
  • “Pacifizam je trgovina s neprijateljem” On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju biti pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje” implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturiječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošlo za rukom riješiti taj problem.
  • “Prezir prema slabijem” – Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U biti, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje podčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu podčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.
  • “Selektivni/kvalitativni populizam” – Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokraciji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora pokoravati odlukama većine. Za ur-fašizam pojedinci kao pojedinci nemaju prava, a Narod se poima kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina.
  • “Novogovor”, je izmislio Orwell u 1984, kao službeni jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje.

[11] Jürgen Todenhöfer: “Muslimani nisu teroristi, mi smo teroristi!” Postoji 45 islamskih zemalja (država) koje u zadnjih 200 godina nisu napale nijednu “Zapadnu” državu. Ko je ubio 6 miliona Židova? To nisu bili muslimani, to smo bili mi…Mi smo ih kao šakale tjerali tokom kolonizacije Afrike. Uvijek smo to bili mi, militarističke napade smo mi vršili. U krvavim Krstaškim ratovima, koloniziranju, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, zastrašujuća masovna ubijanja od strane kineskih i sovjetskih komunista u Holokaustu – u svim ovim zločinima nisu učestvovali Muslimani. Kada pročitam da u Njemačkoj i pored ovoga 83% ljudi muslimane smatra fanaticima postaje jasno koliko mi malo znamo o islamskom svijetu. Fanatici se nalaze na Zapadu. Nigdje tako puno ljubaznosti i gostoprimstva nisam susreo kao u islamskome svijetu…” Jürgen Todenhöfer: “Muslimani nisu teroristi, mi smo teroristi!”; Njemački pravnik, političar (CDU), medijski menadžer sa političkim angažmanom, borac za ljudska prva i publicist. Izvor: Youtube, https://www.youtube.com/watch?v=KT579BGpswQ  

Advertisements




NA DANAŠNJI DAN

1 03 2019

„Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine nacionalni je praznik koji se obilježava 1. marta svake godine, a kojim se proslavlja „nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije“. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Održan je 29. februara i 1. marta, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, a ujedno je bio i uvod u rat. (https://bs.wikipedia.org/wiki/Dan_nezavisnosti_Bosne_i_Hercegovine)“. Pročitajte molim još jednom, ali pažljivo. Ne samo što pred “Bosna i Hercegovina” ne stoji “Republika”.

 


Autor: Hamdo Čamo

Vrištanje ćutke odlika je onih koji nisu slobodni. Vrištanje ćutke odlika je onih koji pored goluba sa maslinovom grančicom mira u ruci vole više vrapca na grani; Vrištanje ćutke odlika je onih koji (na preporuku) maštaju o slobodi i nezavisnosti, čitaju i pišu o onome što iskustveno nemaju ili što su imali ali im je ostalo uskraćeno; Vrištanje ćutke odlika je onih koji se nisu rodili slobodni. Sloboda nije samo „sloboda kahvenisanja, spavanja i odlaska na pijacu“. Sloboda podrazumijeva slobodu u svakom pogledu; slobodu življenja i odlučivanja, ali kakvog? Pa i onog kao što je protivljenje izboru da se bude na pragu izumiranja. Nestanak su nudili Hitler, Karadžić i njima slični psihijatrijski slučajevi. Sloboda, kako gordo zvuči.  Ali kakva sloboda? Sloboda rada, zapošljavanja, sloboda stanovanja u čistoj i zdravoj okolini, čistoća izbora partnera pri udaji i ženidbi, sloboda biranja grada i (nimalo ili nikako) sela, sloboda zanimanja, radnog mjesta, sloboda izražavanja, sloboda vjere, sloboda jesti zdravu hranu, piti čistu vodu, sloboda udisanja (čistog zdraka) punim plućima, sloboda umiranja na slobodi i mjestu kojem čovjek pripada, a ne gdje mora. Sve što nije sloboda, laž je slobode. Prevara. Među onima koji „drugima siju sjeme slobode zarad vlastitih interesa“ nalaze se i oni u pravima „prvi i jednakiji“. Pogledati prve redove, a onda u ogledalo. Vrišti vam se ali ćutite; znate da nije sloboda, a mislite da nije ni robovanje. Vrištati ne znači da po automatizmu očekivanog nema pomoći, ali se iz nekog razloga ostaje nijemo. Takva vrsta pomoći ne dolazi izvana, ona uvijek dolazi iznutra. Skupo je neznanje. Razloga ima više i svakome ostaje njegovo pravo izbora. Biće mu oprošteno. Da li će mu se time nešto bitno promijeniti, saznaće na vrijeme.

Sretan nam praznik

Pisao bih knjigu „Bogati otac i i sromašni sin“, može i u množina, bez zamjere, ali mi se ne da. Bila bi to tužna knjiga, a tužne knjige ne čita niko. Posvetio bih je Danu nezavisnosti, Danu Republike Bosne i Hercegovine i njenim sljedbenicima, svemu što je koliko jučer bilo opće prisutno na pravi način u glavama i u svijesti ljudi (gdje li samo nestanu?), pred UN, na zastavi, grbu, novcu –  a danas od toga ništa i ničega nema; niko se i ne češe, navodno ne znaju zašto. Pretpostavljam, zahvaljujući većini svijesti masa sa sindromom pre(t)plaćenog dejtonskog patriotizma. Strašne li strahote. Ovaj dan kao i dan nad danima, datum rođenja Republike, iskrene bosanske patriote trebaju provoditi u društvu kamenih vrata i gromada, slavnih spomenika davnih predaka: onih kojih ima i nema; onih koji u čast bosanskog dostojanstva njima nikada nisu podignuti, a oni koje ima, sve je manje, jer su u fazi čudnog i prećutnog nestajanja.  Pisati o tome i nezavisnosti, na ja, može se i dozovoljeno je, zar ne? Ostali, sretan nam praznik.


Glasački listić: One koji nisu iskreni laž će (ako već nije učinila) pojesti

Na glasačkom listiću referenduma održanog 29. februara/veljače i 1. marta/ožujka 1992. godine pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana,, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? 64% građana (Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda) Republike Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, 99,44% glasalo je „ZA“, a 0.3% protiv. I, šta bi?

Pjesme za razliku od stvarnosti znaju biti i lijepe. Takve se najviše vole. Pisati o sevdalinci danas kada o njoj pišu oni koji ne znaju šta je sevdah a sevdalije nisu, nema smisla. Vjerovati onima koji su vjeru izdali, smisla ima još manje. Vjerovati onima koji čuvaju državu, mnogi tvrde u nestajanju, na ja, šta reći i šta pisati. Još bolje, ko da čita? Da postoji pismo za nepismene, pisao bih. Slike sami znaju i mogu čitati, a i njih je sve manje. Pisati o državi koju u potpunom miru vode njeni neprijatelji, to valjda ima samo “tamo gdje prestaje svaka logika”. Pisati o slobodi, sekularizmu i državnosti, „malo na vjerskoj, malo na pravnoj osnovi“ nije za svakoga. Slično je i kod drugih, ali drugi ili oni nisu anamo ovi. Čitati knjige one pameti, čast pojedincima, koja zaronjena u nauku održava sistem, podržava i uživa stanje kakvo jeste, već tri decenije, a ne mrda nigdje (gdje da idu i ko će je, osim globalizatora samih), teško da ima smisla kao i za one koji „stanje kakvo jeste“ osjete na vlastitim leđima.  Šta bi imalo smisla? Smislenog ima više od onoga što vole oni koji bi htjeli da tako bude, a nije. Mase ih obožavaju. Takvi, umješno rade svoj etno-nacionalistički posao, dnevno popunjavajući slike javnih medija još više razbolijevajući podijeljena glasačka tijela koja to sve uredno plaćaju. Operacije u domovini i u tuđini nisu jedno te isto. Dok kojekakvim sistemskim komisijama posttraumatski očerupani bolesni borci-patriote stoje u redovima više godina, ako prežive do operacije, upitni-borci-patriote lete u inostranstvo. To se zove demokratska jednakost na lokalni način i povjerenje u vlastiti zdravstveni (a tek obrazovni) sistem. O diplomama lažnih intelektualaca, akademika i doktora danas nećemo. Ono što vole mase ne znači da treba voljeti pojedinac koji ne koristi glavu samo radi ukrasa. Ginuti i krepavati zajedno – samo da bi se bilo zajedno – zvučalo i glupo, omiljeni je sport masa koje sjedaju profiterima globalizma «na rudu». Pojedincima koji podržavaju i profitiraju od retardiranog sistema besmisla, aparthejd/apartheid sistema nacionalističke segregacije građana, javnog nacionalizma i populizma – «daleko im kuća bila». Zašto drugačije ne umotati, izabrati drugo pakovanje, drugi put, i  izabrati sistem „živjeti zajedno, ali ugodno“? Iz ugodnosti niko nije napustio svoju domovinu.  Negdje u nekom dijelu međuprostora historijske zbilje oduvijek ostaje da visi fluid razlike između vjere i nevjere(?!), slave i izdaje, patriotizma i petokolonaštva, bošnjaštva i bosanstva, između nacionalnog i etničkog, obožavatelja i miljea, prijateljstva i kriminala, prijamčljive / ljepljive uzajamnosti lijevih i desnih (sebi na uštrb, narodu na štetu),  nazovi prijatelja i neprijatelja, na kraju razlika bezb(r)ojnog šara patriota i patriota, bošnjačkih i bosanskih. Ulizice ostaju ulizice, uvlakači ostaju uvlakači, bili doktori, akademici ili profesori. Sluzavo, bolesno, jadno i nikakvo. Živjeti treba, sirotinja ima šta ima, zar ne?

I ja volim domovinu ali ne na način kako je vole njeni lažni patrioti (bivši, sadašnji i oni koje još očekuju zatvori); vjernici (u duhu vjerske državnosti), paraziti i lažne patriote ili kako je vole njeni negatori, državni neprijatelji br. 1, pa nadalje. Slaviti ono čega nema, slaviti zastavu (ljiljani) koje nema, slaviti gradove (Trebinje, Bileću, Herceg Novi) kojih nema, slaviti granice (Neum, Sutorinu i Kruščicu) kojih nema, slaviti nezavisnost koje nema; slaviti tako – znači više nemati nego imati – znači, nemati šta slaviti. Slaviti, kako piše u bs. Wikipediji “(nezavisnosti) kao uvodu u rat”? (Agresiju i najstrašniji genocid nakon Drugog svjetskog rata nije poticala nezavisnost R BiH, već nešto drugo). Slava imetku kojega nema, slava je iluziji slivenoj u par geografskih fleka, genocidom očišćenih čistina i kamenjara sa par kotlina. Slava iluziji, bila ona i slatka, slava je moru nacionalizma, fašizma i kretenizma koje se trpi duže od pola dva. Tamo gdje je na djelu trpni glagol, životu nema mjesta; tamo gdje nema života –Život se glumi jer se samo Neživot tako lakše podnosi; U ime Dana, Noći i Tame, «samo da Bosna bude mirna». U Bosni, ali i njenoj okolini, sve više je takvog mira; mira na preporuku, koji sve manje, malo ili nikako i uopće ne liči na mir.

Bosancima u domovini i širom svijeta, i svima koji (Republiku) Bosnu i Hercegovinu iskreno, građanski i na moralno ispravan način doživljavaju svojom domovinom, iskrene čestitke i sretan Dan nezavisnosti! 

Dana, 01. 03. 2019.





UKIDANJE POLITIČKOG IMUNITETA U ZEMLJAMA UGROŽENIH ELEMENTARNIH LJUDSKIH PRAVA, DEMOKRATIJE I HIBRIDNIH REŽIMA JE NUŽNOST

21 02 2019

Krivo, lažno kazivanje i dokazivanje ne dokazuje ništa, ali pravi veliku štetu. To isto čini zaštita autora krivog kazivanja, ali i djelovanja, prije svega onakvog koje šteti pojedincu, grupi i zajednici u cjelini. Govor mržnje, negiranje genocida, države i državnosti, uključujući lažiranje izbora, širenje korupcije i kriminala, djela su koja spadaju u gornji nivo kriterija ugroženosti društva i države. Jednakost građana pred zakonom je neprikosnovena i čini osnov demokracije i demokratskih društava. U društvima čiji zakoni nisu u stanju svim svojim građanima osigurati jednaku zaštitu (svi ili niko), uključujući zaštitu prava (na život, rad, stjecanje i održavanje porodice) i zaštitu od progona – političkih, nacionalnih, vjerskih i dr. – ne moraju imati ni pojedinci, jer ih u tom slučaju sam zakon  povlaštava i (po)stavlja iznad sebe tj. (po)stavlja ih u povoljniji položaj „zakonu nedodirljivih“.

 

Autor: Hamdo Čamo

 

Po sili zakona, (vis legis), ne po zakonu sile

Svaki normativni akt, obzirom na realne okvire kojima će isti postati osnovom i temeljom, odlikuje se vrlinom svoje primjenjivosti na sve članove društvene zajednice – bez iznimke – jer, da nije tako, teško ili gotovo nemoguće je utvrditi razliku između pravno iskrenog i kozmetički deklarativnog nauma zakonodavca koji nema cilj zakonom štiti sve građane, već samo povlaštene građanske slojeve i pojedince među njima.

Svijet je od svog postanka bio „materijalan i duhovan“ i u tom dvojstvu rađale su se pohlepa i druge bolesti koje prate sve društvene sisteme svijeta. Uz njih se šire propratne devijacije sistema koje ugrožavaju normalan rad i život od rasta siromaštva, bogaćenja, trgovine drogom, naoružanjem, bijelim robljem, rasta pedofilije, klasne i rasne podvojenosti, lažnog svjedočenja, krivokletstva, općenito kriminala uz bezbrojne primjere modela ugrožavanja i spaljivanja prava ljudi, sloboda i istina na lomačama koje danas zamjenjuju moderne varijacije čija bit i principi ostaju isti, od čijeg neumornog djelovanja, izostanka zakonskih sankcija i otpora građanskih masa oboljenju podliježu države i državne zajednice.

Nota razlikovanja antidržavnog djelovanja i borbe protiv istog unutar država i državnih zajednica uključuje zdrave i funkcionirajuće subjekte i pravne institucije istih; naravno, ukoliko iste postoje i praktično čineći „kritičnu masu“ koja je u mogućnosti da se na putu borbe izbori na strani pravde za sve građane. Među takvim snagama su sigurno oni koji su ostali uzorom moralne vertikale i koji se odriču većine postupaka i (ne)djela onih koji šire istinu o moralu a stoje u prvim redovima nemorala. Činjenica da se ne smije ostati samo na «noti spoznaje», više je nego važna. Isticanja činjenice  da svi ljudi nisu isti, ne zato što nisu ili jesu, već više zbog toga što takav stav ide u prilog nužnosti hitnog izjednačenja zakonom zagarantovanih prava, ukoliko takva uopće postoje. Razliku čine ustavni okviri i ustavi koji nisu uspostavljeni radi zaštite države i građana, već radi zaštite vlasti i u sprezi sa njima drugih programa, snaga i ciljeva.  Zid šutnje građane čini moralnim i nemoralnim. Ono što ovdje čini odliku građana ne smije da bude pravilo i odlika zakona. Uzusi pojava stida i srama kod članova zajednice koji su navodni uzori mogu se sprati jedino njihovim prepoznavanjem i izopćavanjem iz vlastitih redova. Zbog činjenice da zakon hibridnih režima sve manje ili uopće ne prepoznaje krivce stanja koje građanima ne odgovara a koje se održava na životu, sve je više onih koji se stide što žive u zemlji u kojoj ljudi za bagatelu prodaju budućnost sebe i svoje djece.

Govor mržnje, negiranje genocida, države i državnosti, uključujući lažiranje izbora, širenje korupcije i kriminala, djela su koja spadaju u gornji nivo kriterija ugroženosti društva i države. Jednakost građana pred zakonom je neprikosnovena i čini osnov demokracije i demokratskih društava. U društvima čiji zakoni nisu u stanju svim svojim građanima osigurati jednaku zaštitu (svi ili niko), uključujući zaštitu prava (na život, rad, stjecanje i održavanje porodice) i zaštitu od progona – političkih, nacionalnih, vjerskih i dr. – ne moraju imati ni pojedinci, jer ih u tom slučaju sam zakon  povlaštava i (po)stavlja iznad sebe tj. (po)stavlja ih u povoljniji položaj „zakonu nedodirljivih“.

Prava, dužnosti i obaveze, općenito funkcioniranje državnih dužnostika po sili zakona (vis legis), reguliše se zakonskim aktima.[1]

Ideal demokratije

U ustavima svake demokratske države navedeni su ideali demokratije. Naravno, samim navođenjem ideala po zakonu automatizma ne znači da je država demokratska.. Demokratija se ne postiže pisanjem, već življenjem demokratije u svakodnevnom životu.[2]

Bosna i Hercegovina je agresijom izgubila mnogo toga, pa i nacionalni identitet. Ono što se stoljećima u svijetu prepoznavalo „bosanskim identitetom“, uništila je politika, potom i politika vjerskih institucija, a unutar sve što je bilo zajedničko – ‘voljom jednog naroda’ – dovedeno je u pitanje. Već četvrt stoljeća postavlja se pitanje, kako dalje? Kako da se vrati ono što je nekada bilo normalno, što je mukom stvarano i nazivano zajedničkim životom? Genocidi i ratovi nijemi su svjedoci da se jedan narod ne može iskorijeniti, niti je to moguće; pogotovo, a da paralelno ne dođe do autodestrukcije, posmatrajući na takvo društvo socio-kulturološki, društveno- politološki, institucionalno, moralno, etički – gledano na svaki drugi mogući način. Ako je riječ o borbi do istrebljenja, prikrivenoj vlastitim istrebljenjem, u kontekstu te misli – onda nije previše ostalo za napisati.

Mlađe osobe i same zainteresovane, često postavljaju pitanje: “Šta je ideal demokratije?“

Ideal demokratije je realnost (svakodnevne) harmonije – radne, kulturne, građanske, političke, životne. Harmonija svakodnevnice vrhunac je jednog društva kojem ono teži, za kojim traga, radi zadovoljenja svojih potreba. To nije samo kultura ili potreba pukog preživljavanja. Sve ostalo je promašaj. Šta je harmonija, to otkriva svako društvo za sebe. Tolerancija i sklad, najviši su stepen harmonije u društvu. Ukoliko to postoji, ma kako to neko nazivao, zar to nije ideal demokratije kojem društvo teži? Ako harmoniji i skladu teži umjetnost, slikarstvo, kiparstvo, muzika – zašto ne bi težilo i jedno društvo? Osim ako nije etički i moralno korodiralo ili ako nije postalo izopačeno i nakaradno.

O nedostatku slobode izražavanja, nedostatku i ‘pomanjkanju demokratije’ u zemljama ‘hibridnih režima’ na Balkanu izvještavaju skoro svi svjetski mediji.

Ugledni britanski magazin The Economist[3] objavio je 11. godišnji Indeks demokratije u svijetu, koji se odnosni na 167 zemalja u svijetu i tretira pet kategorija: izborni procesi i pluralizam, građanske slobode, funkcionisanje vlasti, učešće u političkim procesima i politička kultura. Bazirano na ovim kategorijama svaka zemlja se stavlja u jednu od četiri kategorije režima: puna demokracija, manjkava demokracija, hibridni režim ili autoritarni režim. Situacija na istoku Evrope je ozbiljno pogoršana. Slaba politička kultura, haos u procesu tranzicije i radu institucija za očuvanje vladavine prava, samo su neki od parametara koje direktno utiču na demokratiju i demokratske procese.

Dvanaest država nalazi se u kategoriji “manjkava demokratija” (11 članica EU-a i Srbija), devet ih ima “hibridne režime” (zapadni Balkan bez Srbije, Ukrajina, Moldavija, Armenija, Gruzija, Kirgistan), dok su sve ostale “autoritarne države” (Rusija, Bjelorusija, Azerbejdžan i sve druge srednjoazijske države bez Kirgistana).

U ovogodišnjem izvještaju Bosna i Hercegovina se nalazi na 101. mjestu od 167 zemalja, odnosno na 20 mjestu u regionu Istočne Evrope i spada u tzv. “hibridne režime”. Kada je u pitanju ostatak regiona u globalnom poretku od naše zemlje bolje su plasirane Slovenija na 36. mjestu, Hrvatska i Srbija koja se nalaze na 60. odnosno 63. mjestu, Albanija zauzima 76., Makedonija je 78., Crna Gora je 81.

Sve države u kategoriji “manjkava demokratija” doživjele su pad rezultata Indeksa tokom 2017. godine. To je najviše zbog pada povjerenja javnosti u vlade i političke stranke.

Zbog onih koji štite i šire nemoralnost korupcije, kriminala  i svega stranog čovjeku u sredini u kojoj živi, percepcija vanjskog svijeta pripadnike jedne zajednice stavlja u isti koš postovjećivajući ih sa onim što je najlošije među njima. Transparency International u godišnjim izvještajima objavljuje indeks  percepcije korupcije (CPI)  najkorumpiranijih zemalja svijeta.

Index korupcije

Transparency International BiH (TI BIH) počevši sa 2009. godinom vrši kontinuirani monitoring procesuiranja korupcijskih krivičnih djela pred sudovima i tužilaštvima u BiH. Razlog posebnog fokusa na korupcijska krivična djela proizlazi iz samih karakteristika takvih krivičnih djela. Naime korupcijska krivična djela se umnogome razlikuju po svojim karakteristikama od tzv. Klasičnih oblika kriminaliteta. Korupcijska krivična djela su po svojoj prirodi prikrivena. Korupcijska krivična djela se odvijaju u intimi aktera i bez žrtve i materijalnih posljedica djela, te je saznanje da se ovakvo krivično djelo i desilo znatno otežano.[4]

«Bosna i Hercegovina je za 2018. godinu ponovo dobila ocjenu 38, na skali od 0 do 100, gdje 0 predstavlja najviši nivo percipirane korupcije, dok 100 predstavlja najniži nivo korupcije, i nalazi se na 89. mjestu, od ukupno 180 zemalja uključenih u istraživanje. BiH poziciju na listi CPI dijeli sa Indonezijom, Šri Lankom i Svazilendom.

Poredeći rezultate u posljednjih sedam godina, gdje se ocjene kreću od 42 za 2012. i 2013., do 38 za 2017. i 2018., vidljivo je da BiH ne samo da nije napravila nikakav napredak, već bilježi nazadak. Negativne trendove, osim Makedonije, koja je zabilježila pomak sa ocjene 35 na 37, bilježe i ostale zemlje Zapadnog Balkana, te su i Srbija, Crna Gora, Albanija, Kosovo i Hrvatska u odnosu na prethodnu godinu zabilježile nazadak. Analiza rezultata CPI i poređenje sa ostalim istraživanjima, pokazala je direktnu povezanost između nivoa korupcije i nivoa demokratičnosti.

Razvijene demokratije tako imaju prosječan indeks oko 75, slabi demokratski sistemi imaju ocjene oko 49, dok hibridni režimi, koji pokazuju elemente autokratskih sistema imaju indeks blizu 35.

BiH je već prema istraživanjima kao što je Indeks demokratije (Economist Intelligence Unit), koji je uključen i u CPI, svrstana među hibridne režime, u kojima se redovno dešavaju izborne nepravilnosti, politički pritisci, nedostatak nezavisnosti pravosuđa, visok stepen korupcije, pritisci na medije i gotovo nepostojeća vladavina prava. Sve ove karakteristike i slabi demokratski temelji omogućavaju cvjetanje korupcije, posebno u sistemima u kojima nedemokratske i populističke vođe koriste njihove slabosti za sopstvenu korist», prenose IT BiH, poslovni mediji i portali.

Ovo naglašava Transparency International BiH, napomnjući da je  BiH u potpunosti zarobljena privatnim interesima nosilaca vlasti: „Institucije paralizovane korupcijom ne uspijevaju ostvariti svrhu zbog koje postoje, ostavljajući građane u situaciji da ne mogu ostvariti elementarna ljudska prava. Razarajuće posljedice korupcije manifestuju se na urušavanje demokratskih standarda i odsustvo ekonomskog razvoja. Na sve izraženije nezadovoljstvo građana, vlasti sve češće reaguju represijom».

O nečovječnosti izdaje države i njenih vrijednosti

Politika počinje tamo gdje počinje svako od nas, u filozofiji života i svijeta na koji čovjek dolazi i kojemu je prisiljen da se prilagođava, kao i svijet koji je čovjek prisiljen da prilagođava sebi.

Ako ono što se naziva «sistemom» ne sankcioniše ili ne govori o onome najlošijem unutar njega, to samo ide na ruku snaga koje rade protiv njega, to samo ide na ruku snaga korupcije i kriminala. Ako mediji, potom i građani ne govore o onome što je loše unutar zajednice, ne znači automatski da je zaboravljeno sve što su kriminal i korupcija, posebno u sprezi sa politikom, činili i učinili loše za druge i svoju zajednicu; ne znači automatski (kao) da se ništa nije dogodilo. Održavanje statusa (quo) kakvo jeste, dapače, korištenje istog – čime se produžava i produbljuje agonija društva oboljelog od kriminala i korupcije –  igra je otvorenih računa koji dolaze na naplatu. Praksa današnjice ukazuje na ukidanje imuniteta najvišim dužnosnicima država sa sudskim epilogom.

Veleizdaja je najteži oblik krivičnog djela vjerolomstva prema vlastitoj državi i smatra se krivičnim deliktom usmjerenim protiv sigurnosti države. Težina tog čina mnoga društva smatraju težim od čina ubistva. Klasični primjer veleizdaje (izdaje države) je djelovanje i sudjelovanje u njenom rušunju, potpisivanje kapitulacije zemlje bez legaliteta i protivno ustavnim odredbama države, sudjelovanje u nasilnom rušenju vlade (državnim udarima), odavanje povjerljivih informacija, slabljenje i urušavanje sistema sigurnosti, i t.d. Izdaja je oblik prevare u kojem pojedinac na dužnosti nosi odgovornost zaštite državnih interesa koju svojim postupcima, namjerno ii nenamjerno, iznevjeri čime – ne samo da gubi povjerenje, ako ga je uopće imao i uživao – povređuje, iznevjerava i gubi očekivanja i lojanost interesa strane ili zajednice (društvo, država, narod, armija) kojoj pripada. Veleizdaja, izdaja države se u prošlosti uvijek strogo kažnjavala. Osobe koje počine veleizdaju, koje počine izdaju države, smatraju se (vele)izdajnicima.

Ono što se smatra izdajom države i njenih vrijednosti propisane su Krivičnim zakonom svake države, tako i Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine.[5] Krivična djela mogu biti počinjena ili su tek u toku.

XVI – Glava šesnaesta – Krivična djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine, član 156. (napad na ustavni poredak), član 157. (ugrožavanje teritorijalne cjeline), član 161. (podrivanje vojne i odbrambene moći); XVII Glava sedamnaesta, član 171. stav b (povrede i nanošenje duševne boli pripadnicima skupine ljudi), kao i nečovječne radnje slične prirodi iz prethodnih stavova učinjene u kontekstu institucionalizirinog režima sistematskog potlačivanja i dominacije jedne (vjerske, rasne, narodne, nacionalne) skupine nad bilo kojom drugom skupinom, učinjene s namjerom održavanja takvog režima, XVII Glava sedamnaesta, Krivična djela protiv čovječnosti, član 180. stav 2. (Individualna komandna odgovornost), Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivične odgovornosti, član 201. (Terorizam), član 202. finansiranje terorističkih aktivnosti, član 202 stav a (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti), član 202. stav c (Obuka za izvođenje terorističkih akrivnosti) ili svakog drugog krivičnog djela…koje po njegovoj prirodi ili kontekstu, vrši zastrašivanje stanovništva, prisiljavanje organa vlasti Bosne i Hercegovine da nešto učini ili ne učini ; član 203. (Neizvršavanje naredbi i presuda međunarodnog krivičnog suda), Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta i institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije postupiti po naredbi međunarodnog krivičnog suda, koja odbije izvršenje pravosnažne i izvršne presude međunarodnog krivičnog suda ili na drugi način onemogućava izvršenje takve presude, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina, XIX – Glava devetnaesta – Krivična djela korupcije, član 217. (Primanje dara i drugih oblika koristi), član 220. (Zloupotreba položaja ili ovlaštenja), član 221. (Pronevjera u službi), član 222. (Prevara u službi), član 224. (Nesavjestan rad u službi), član 226. (Krivotvorenje službene isprave), XX – Glava dvadeseta, Krivična djela protiv pravosuđa, član 239. (Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava), XXI A – Glava dvadeset i prva, Krivična djela protiv Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, član 246q (Slabljenje borbene gotovosti); XXII – Glava dvadeset i druga, Dogovor, pripremanje, udruživanje i organizirani kriminal, član 247. i 248. (Dogovor i pripremanje činjenja krivičnih djela), član 249. (Udruživanje radi činjenja krivičnih djela),   i t.d.

Ono što je u društvima nekoć bila moralna vertikala i najveći oblik duhovnosti, kod današnjih generacija je zaboravljeno i nije u stanju da izvuče korist iz sjemena iskustva prošlih generacija. Ciklusi takvog ponašanja ne da se samo ponavljaju, oni se podržavaju, podstiču i nagrađuju. Put netrpeljivosti i nacionalizma time sebi utire put. Izdaja države, državnosti, integriteta i suverenosti (u ime boga, partije ili stranke) obzirom na cikluse historijskih događaja, ne prave i ne predstavljaju bitniju razliku jer kao hronična bolest postaju normalni način življenja. Sposobnost, znanje i naučnu misao zamjenjuje pravo podobnosti čime se zatvara magični krug iz kojeg teško da ima izlaska, do novog ciklusa. Pristanak na izdaju gori je od same izdaje. Javni mediji i miljenici režima koji podržavaju kriminal obučen u odijelo političara i politiku vlasti redukuju demokratiju i slobodu građanske misli zakonima koji ne vrijede za njih uz otvorenu poruke «niko nam ne može ništa » ili« šutnja je zlato». Bahatost na strani vlasti najdirektniji oblik je izraz ugroženosti demokratije od svake vrste totalitarizama totalitarnih hibridnih režima.

Nedostatak političke volje, rast kriminala i korupcije[6]

-Ratni uslovi su stvorili mogućnosti za cvjetanje organizovanog kriminala, a postratno okruženje je učinilo veoma malo kako bi se zaustavile kriminalne aktivnosti.

-Veze između kriminalaca i moćne elite su počele da nastaju još prije rata, ali su u ratu postale vidljivije. Neke su nedvojbeno nastale kao rezultat potrebe da se održi status quo, a neke kao rezultat želje da se zaštite lični i/ili poslovni interesi. Postoje tvrdnje da su neke od ovih veza evidentne i danas.

-Iako slika organizovanog kriminala u BiH nije kompletna, ipak se čini kako nivo organizovanog kriminala nije mnogo veći od onog u susjednim zemljama. Takođe se čini da se organizovani kriminal u BiH pojavio iz rata po sličnom šablonu kao i u drugim postkonfliktnim zemljama.

-Tačne informacije o organizovanim kriminalnim grupama u BiH su najblaže rečeno zamagljene. Špekuliše se da su to grupe sa labavom strukturom, ali da u određenoj mjeri imaju transnacionalnu dimenziju. Izvještaji govore da postoji veoma mali broj grupa sa strogom hijerarhijom koje su aktivne i na domaćem terenu i u inostranstvu. Ova zamagljena slika ostavlja prostor za manipulaciju i dozvoljava navodnim vezama između kriminalaca i moćne elite da prođu neprimijećeno i neistraženo.

-Pojavio se veliki broj optužbi na račun neodgovarajućih praksi, ne samo u sistemu krivičnog pravosuđa, već i u političkom i poslovnom svijetu. Mnoge od tih optužbi ne bi trebalo ostaviti neprovjerene. Na primjer, optužbe o umiješanosti moćne elite u trgovinu drogama, neslužbenu proizvodnju oružja itd. zahtijevaju dalju istragu.

-Ono što zabrinjava jeste činjenica da su netradicionalne vrste organizovanog kriminala, kao što su prevare u procesu privatizacije, nabavki i tendera, uvijek iznova isticane kao područja velike zabrinutosti, zbog nivoa korupcije koja se veže za njih. Međutim, zabilježeno je veoma malo reakcija na ova dešavanja. Zapravo, mnoge policijske agencije su navele da oni nemaju kapacitete za istraživanje tih djela ili drugih djela koja se tek pojavljuju, poput kompjuterskog kriminala, finansijskog kriminala itd.

-Nedostatak transparentnosti, odgovornosti i nadzora je vidljiv na mnogim nivoima. Međutim, iako je veliki broj ispitanika priznao postojanje mnogih područja za zabrinutost, veoma malo je rečeno u smislu prijedloga na koji način bi ova tri ključna elementa mogla biti implementirana. U većini slučajeva, prihvatanje grešaka nije praćeno voljom da se nešto učini po datom pitanju, a sve je propraćeno stalnim pominjanjem nedostatka političke volje za promjenu.

Klima straha

Manipulacija strahom u nedemokratskim društvima postupak je potčinjavanja pojedinaca, grupa, javnosti određenoj vrsti interesa, prije svega interesa potčinjenih ciljevima vladajućih struktura. Ključnu ulogu u stvaranju klime straha predstavlja primjena bezbrojnih oblika nasilja, fizičkog, psihičkog, institucionalnog ili administrativnog. Zbog toga što strah ugrožene održava na okupu, vlasti hibridnih režima održavaju se na vrhu (p)održavajući klimu tenzija i straha kao instrumenta svoje vladavine.

Da bi zaštitili sebe (i druge) od pošasti koje kruže devastiranim prostorima, mada je golim okom vidljivo da mnogo toga što jeste nije kako treba, većina priznaje i uranja «u dubine šutnje». Uzrok „zaštite sebe i drugih“ je  strah. Strah od posljedica ukoliko se javno govori o onome što je zabranjeno, pa bila to i istina. Strah u ulozi prikrivanja istine samo po sebi je širenje laži. Uzročno-posljedična veza je jasna i očigledna. Takva klima (i samo takva), povoljna je za razvoj korupcije i kriminala. To je jedan od osnovnih razloga zašto politika i političari koji su korumpirani i koji su u sprezi sa kriminalom podržavaju klimu straha. Posebno pitanje je da li se primjena održavanje straha i tenzija može smatrati krivičnim djelom, jer se provodi pod plaštom «neodoljive sile» kojoj, uz nefunkcioniranje pravnog sistema i posebne kriminalne radnje (prijetnje, zastrašivanje, ugrožavanje lica i imovine) građani, pojedinačno i u zajednici, nisu u stanju suprostaviti. Zbog nepravilnosti funkcioniranja pravnog sistema i institucija, posebno u režimima u kojima postoji sprega politike i kriminala, stječe se jak dojam da zakoni stoje na strani kriminala, na strani onih koji imaju moć, novac i političku podršku.

Političko biće u građanima podložno je prilagođavanju i može se prilagoditi tako da » «građani mogu postati indiferentni prema istini i umjesto nje izabrati utjehu izolirane grupe istomišljenika koji ponavljaju laži koje čuju jedni od drugih. Građani mogu postati previše uplašeni da progovore javno, i umjesto toga pronaći utjehu u vođi koji im nudi osjećaj sigurnosti».[7]

  1. a) Klima straha ima direktnog učešća i utjecaja na život i ponašanje državnih institucija; b) (p)održavanje klime straha ima direktnog učešća na život i ponašanje elita i medija ; c) (p)održavanje klime straha ima direktnog učešća na život  i ponašanje građana.

Većina (građana) zna i toga je svjesna:

-da se više krade nego što se radi i privređuje;

-da to nije dobro, ali da svi miljenici režima imaju privilegije i koristi ;

-da je istina koja se prokriva o neradu, kriminalu i korumpiranosti sistem u sistemu;

-da se uz zakonitosti i krivokletstvo nemilosrdno prikriva istina i javno zagovara laž;

-da se uz iskazivanje povjerenja, uključujući i mnoga izborna, sistemu sve manje vjeruje;

-da se zbog i do poplave lažnog patriotizma sistem ne funkcionira i da se upravo zbog toga zemlja i doslovno raspada;

-da zbog toga kod građana jača odluka bijega od građanskog pasivizma, bijega od kulture političke nepismenosti,

-da  se zbog nepostojanje građanske svijesti, političke nezrelosti, nedoraslosti trenutku i što se (ne)čini dovoljno u promjeni stanja, da predstavlja veliku slabost i svojevrsni autogol demokratiji.

Uprkos svemu tome postavlja se pitanje da li će građani konačno uvidjeti da ih kvazi patrioti i njihova saradnja sa neprijateljima domovine, kvazi vlastima, vlastima idologija populizma, politikantstva i politike zasnovane na društvenim podjelama i nacionalizma bez njihovog otpora i aktivizma  vodi u još veće zlo; da lažni patriotizam kvazi patriota štiti jedino još politički imunitet; da takav način i oblik ponašanja predstavlja glavnu kočnicu vlastitog razvoja, općeg boljitka i napretka.

Zakonske sankcije u borbi protiv zloupotrebe političkog imuniteta, primarno moraju biti aktualizirane u zaštiti državnog i ustavnog poretka, te kao pravno sredstvo predstavljaju aktivnu zaštitu u cilju neometanog funkcioniranja države i državnih institucija. Konačno, zakonske sankcije predstavljaju osnov u borbi protiv zloupotrebe odgovornosti nosilaca moći i vlasti ,  sprečavanja negiranja genocida i poricanja zločina protiv čovječnosti, govora mržnje, klevetanja, ugrožavanja ugleda, časti i dostojanstvo države, državnih institucija, demokratije, slobode i prava građana.

Imunitet, katalizator korupcije i kriminala

Imunitet je prepoznat kao katalizator u jačanju korupcije i kao takvome postoji pravni lijek, uključujući pravne insitucije, izuzev ako iste nisu i same involvirane u proces korupcije. Ukidanje imuniteta poznat je u administraciji i institucijama vlasti Evropske unije. Ukidanje imuniteta se ne provodi samo u slučajevima klevete, širenja govora mržnje, ružnih riječi, lažnih informacija, tvitova i korupcije, već i skandala na najvišem nivou vlasti, posebno onih političke prirode kojima uveliko biva narušen ne samo ugled, ustav i ustavni poredak, već  njegova sama primjena, funkcioniranje i provođenje.

U predmodernim političkim sistemima imunitet je bio potreban da se jedna ovlast zaštiti od zloupotrebe druge. U modernim državama, gdje postoji vladavina prava, ova svrha je manje ili više zastrajela. Zato postoji koncenzus između međunarodnih organizacija, kao što su Vijeće Evrope, OECD, OSCE ili UN, da imunitet mora biti ograničen kako bi se osigurao efikasan krivični postupak za krivična djela korupcije.[8]

Ne treba gajiti iluziju da će na primjeni zakonskih sankcija raditi oni koje zakonske sankcije najdirektnije ugrožavaju i vode pred sud pravde. Njih jedino mogu provesti oni koji imaju interes promjene održavanja takvog stanja. U tom slučaju zakon je na strani građana, samo što se isti mora početi primjenjivati. Praksa pokazuje da je oduzimanja imovine pribavljene krivičnim djelom najdjelotvorniji lijek u borbi protiv kriminala i korupcije.

Građani moraju radi na izgradnji svijesti jer činjenice da svi koje oni štite i podržavaju, posredno ili neposredno, time štite i podržavaju imunitet pripadnika državne administracije koji je jedan od glavnih uzroka rasta i širenja kriminala i korupcije u njihovim zajednicama.  Zaštita imuniteta, zaštita je posljednjeg (i jedinog) utočišta koje državnim dužnoscinima pruža zaštitu od krivičnog gonjenja. Građani trebaju postati svjesni činjenice da je politički imunitet suprotan demokratiji i demokratskom načinu života, konačno, suprotnom Povelji o ljudskim pravima u zaštiti osnovnih principa jednakosti i ravnopravnosti demokratskih društava. Privilegija dužnosti, obaveza i odgovornosti mora biti jednako zastupljena za sve građane, bez obzira na religiju, političko uvjerenje, boju kože ili nacionalnu pripadnost.

 

___________________________________________

BIBLIOGRAFIJA

[1][1]https://www.parlament.ba/Publication/Read/3942?title=propisi-o-imunitetu-clanova-parlamenta-i-drugih-duznosnika&pageId=0

[2] http://www.dei.gov.ba/o_bih/default.aspx?id=49&langTag=bs-BA

[3] https://www.economist.com/graphic-detail/2019/01/08/the-retreat-of-global-democracy-stopped-in-2018 & http://www.eiu.com/topic/democracy-index;

[4] https://ti-bih.org/wp-content/uploads/2017/06/Monitoring-procesuiranja-korupcije-15_16-izvjestaj.pdf

[5] http://www.msb.gov.ba/anti_trafficking/zakonodavstvo/zakoni/?id=3868

[6] Studija o organizovanom kriminalu u Bosni i Hercegovini: http://sarconint.com/wp-content/uploads/2015/03/OK-u-BiH-BHS-verzija.pdf

[7] Martha C. Nussbaum, „The monarchy of fear: A philosopher looks at our political crisis, Monarhija straha: filozofski pogled na našu političku krizu“

[8] “Ograničavanje krivičnog imuniteta zvaničnicima u zakonodavnom, izvršnom i pravosudnom sektoru u Evropi”, Analiza Tilmana Hoppea, višeg savjetnika Parlamenta Njemačke i Vijeća Evrope, april 2011, objavljena u Bečkom časopisu za međunarodno ustavno pravo (Vienna Journal on International Constitutional Law). Izvor: http://tilman-hoppe.de/ICL_Journal_5_4_11.pdf Tilman-hoppe, ICL_Journal_5_4_11, Public Corruption – Limiting Criminal Immunity of Legislative, Executive and Judicial Officials in Europe. i  internetska stranica Svjetske banke: https://www.agidata.org/pam/Documents/ICL_Journal_5_4_11.pdf





ČOVJEK PREDUGO ŽIVI SVOJ SREDNJI VIJEK

16 02 2019

SUBOTNJA MATINEJA

Autor: Hamdo Čamo

Svi mi humanoidi, živa bića smo koja liče na čovjeka. Svađa o tome ko je čovjek, a ko nije, bilo je u prošlosti i tako će ostati i u budućnosti. Teško se pomiriti sa mišlju da je čovjek nastao od primata.[1] U pravu će biti oni koji budu jači u načinu života, ovako ili onako, sa argumentima ili bez njih, u sili, novcu ili bogatstvu. Pamet teško evoluira. Pamet bez vlastite moći je siromaštvo, (bez)životno stanje bez vlastitih sredstava za život. Teško bi bilo priznati da joj je ideal vegetiranje koje je uvijek na kraju i posljednje na ljestvici da bi se za nešto pitala ili o nečemu odlučivala. Pamet će ostati, kao i ova današnja, negdje pored puta i niko neće pitati za nju sve dok se ne izbriše iz sjećanja. I, opet otkrije. Iskustva o tome postoje u nizu stoljeća. Svijetu nije strano niti tajnovito prikradanje elite intelektualaca stubovima vlasti. Takav tip čovjeka davno je izvađen iz konteksta, poput izvađenog zuba, samo on o tome nema pojma, ne zna ili ne želi znati. Takvi su u čudnim vremenima bili i ostali cilj i sredstvo, do linije ostvarenja. Takvi ako i imaju podršku, ona je na kratkom štapu. Na štapu karijerizma, izvrgavanja glasu, smijehu i programiranoj katastrofi. Podrška na početku, nedostatak glasova na kraju. Pameti je dovoljno postaviti slasnu zamku u kojoj će se na  ledu iste sama okliznuti. Humanost, ljudskost i čovječnost i ono malo ljudske sposobnosti zamijenile su ljudske strasti svedene na instikt preživljavanja u kojima smijeh i ismijavanje imaju posebno mjesto u redovima masa. Bolje umirati u smijehu nego ozbiljan. U razgradnji stresa, u činu preživljavanja, živa bića pribjegavaju sve nižim zahtjevima i strastima pri čemu se ista jednostavno i lako zadovoljavaju u paketu „makarona, riže, brašna, šećera, kafe i igara“. To je sva istina. Istina bila i ogoljena, mada nije lijepa, ipak jeste i ostaje istina. To je istina zašto u teškim vremenima, u vremenima strasti, cvjeta kultura nihilizma, nestvarne medijske beznačajnosti i stvarne trgovine hranom. Hrana je osnov života i onaj ko raspolaže izvorima hrane, taj je na vrhu zapovjednog lanca i kao takav raspolaže životima drugih. Moderni demokrata, imperator i diktator odgovoran je da politički nepismenim masama steže i popušta remen oko pasa. Potpuna politička nepismenost ne znači istovremeno i totalna nesposobnost bitka svjesnosti o vlastitom postojanju, ne znači totalna nesposobnost shvatanja i totalno odsustvo poimanja odgovornosti. Ne znači, ali uveliko umanjuje sposobnost i svjesnost, često do neprepoznatljivosti. O tome što je hrana koja se velikodušno daruje moralno ukaljana k tome sumnjivo stečena, manje je važno za bitak košera i čistoće filozofije, ali je neophodna za opstanak. Glad ne pita za vjeru, Bog joj je svjedok. Trgovina frizurama i smrću samo upotpunjava scenario magije oslikavanja čudotvornosti pejsaža u magli. Ono što je na moru pomoć mornarima u orijentaciji, kao svetionici i izvori svjetlosti  društvima su centri kulture i nauke. Njihovom bolešću i smrću, njihovim gašenjem svjetla i zatvaranjem vrata prestaje svaki oblik civilizacije, svaki oblik civilizovanog načina života. Smrću kulture i civilizacije rađa se sve što je neljudsko i sve ono što je strano civilizovanom društvu, ljudskom rodu i čovjeku kao pojedincu. Kultura je mrtva, živjela kultura. I, poslije smrti ima života. Pitanje je samo kakvoga i u kakvom obliku.

Čovjek predugo živi svoj Srednji vijek. Kad nema pameti, živjeti se može i sa ludošću. Zašto ne? Čovjek je živio i preživio sva stoljeća opasnosti i nakaradne gluposti: da je Zemlja ravna ploča, preživio je tamne sanatorije, spaljivanja na lomačama, sva potkazivanja, vremena pravo- i krivovjerja, živio i preživio mnoge zemlje vjetra i leda, mnoge teorije, forme i reforme, zla i pakosti ovosvjetskih i onosvjetskih uprava i vlasti na čijim temeljima i danas počivaju „kulture i civilizacije“. Narod može biti siromašan i nepismen, dapače, to je ono što je poželjno i očekivano, onosvjetske vlasti ni u kom slučaju. Mnogi arhivi, oni javni i oni tajni o tome, logično, ostaju zatvoreni, zanavijek. Ljudske gluposti zamjenjuju još veće. Ono što nije bijeg, jeste spas.

Odvrnuto se zavrće, a zavrnuto odvrće po koji puta, onako kako odgovara rukama koje to čine. Sukob teza i antiteza. Ono čega nema treba izmisliti, stvoriti. Neprijatelji postaju prijatelji, patriote i prijatelji postaju neprijatelji. Oni koji pokušaju da se tajno (o)koriste dobrima gospodara ili nisu u skladu sa njegovim linijama misli, uklanjaju se javno i tajno, uklanjaju se maštovito i trajno. U klasnim vremenima sistem obrazovanja „kroji čovjeka po mjeri“ kakav njemu odgovara. Domovine postaju domovine svima, samo ne i onima koji misle ili žele da misle svojom glavom. U sistemima kojima je demokratija greška u vremenu i prostoru, kućni pragovi postaju strane domovine, domovine strancima, domovine stranaca. U sistemima kojima je pamet greška u vremenu i prostoru, znanci iz djetinjstva postaju stranci. Jesmo i nismo. Tako se rađaju klase slijepih, nijemih i gluhih. Njihova igra je čudna i o tome upravo pišem. U prošlosti čovjek koji je mislio bio je zatvaran i proganjan; u današnjosti željen i tražen, nema ga. Danas te ima, sutra te nema. Drumovi će tražiti neistomišljenike, ali neistomišljenika biti neće. Pričati o tome nekome ko ne želi da razumije poguban je i uzaludan posao, kao što je i priča o pogubnoj dominaciji monokultura. U prošlosti nije pomoglo što se moralo slušati što se slušalo, što se šutjelo da bi se preživjelo, danas priča tako ne pomaže ni u životu preživljavanja. Nekoć, dobro nikome nije donosila šutnja, danas je ne donosi priča. O moralnim vrijednostima, srebru i zlatu kao vrijednostima ćutanja, drugi puta. U jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Nije gotovo sve dok jači ne kaže (a pametniji popusti) da je gotovo. Ali ostaje zabilježeno, za sva pokoljenja. Tako se u ciklusu svog bistvovanja rađaju klase slijepih, nijemih i gluhih. Zašto je tako, zašto čovjek predugo živi svoj Srednji vijek, valjda je jasno svima, humanoidima, miševima i rodama.

 

 

_______________________________________________

[1] Primati (Primates), red iz podrazreda viših sisavaca kao što je čovjekoliki majmun (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens). Primat, muški rod – Prvenstvo bića nad svješću, materije nad duhom; primat volje, prvenstvo volje nad razumom, volja prije razuma; u katoličkoj crkvi: prevenstvo pape nad svima ostalim velikodostojncima crkve; nadbiskupstvo; dostojanstvo i nadležnost primasa; fig. prvenstvo po rangu, preimućstvo, prvenstveno pravo, na status, položaj, prijestolje itd.  Prednost, prioritet. (lat.) Životinja koja služi za medicinske i druge naučne eksperimente. (Elektronska enciklopedija, Wikipedia)

 





RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM: DOK SE NAROD BAVI SPOREDNIM I MANJE BITNIM

13 02 2019

Autor: Hamdo Čamo

U masi je pamet često usamljena. To nije njen vapaj za bezličnom masom već više zaleđena slika načina života, žal za vremenom koje je imalo svoj rezon koji danas uveliko nedostaje. Pojedinci više nisu čudaci niti bolesnici, to se prije može reći za mase u kojima se pojedinci osjećaju zarobljenim i zaleđenim, više nego slobodnim. U vremenu i prostoru koje čovjek oko sebe stvara svi se (navodno) nalazimo u jednom čamcu. Nalazimo se u eri masovnim medija i komunikacija u kojoj pojedinac nikada nije bio usamljeniji, mnogi kažu i nesrećniji. Upućujući pozive u svemir u potrazi za drugim bićima čovječanstvo se pretvorilo u ugroženu sredinu, sredinu opasanu bolestima i opasnostima s prijetnjama općeg  opstanka; u sredinu  nesreća, ratova, moćnih elita, nemoćnih masa i usamljenih pojedinaca. Negdje između opstaje molekul kojeg navodno pametna bića nazivaju životom.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim da im sve manje dima izlazi iz dimnjaka kuća (i fabrika) i da ih niko i ne pomene, kao da dimnjaci u gradnji i nisu više toliko bitni? Zaboravlja li čovjek šta znači toplina doma? Da li ste primjetili da dok se narod bavi sporednim i manje bitnim ulice ostaju puste; pusti ostaju komšiluci, žitna polja, dvorišta i avlije? Dok se narod bavi sporednim, na susretima i sastancima bez rezultata sve manje je onih koji mogu mijenjati tokove rijeka političkih zbivanja, građana (skoro da) i nema. Na kraju, ima li uopće koga da postavlja naivna i nebitna pitanja – pita li se više iko ili niko – ako je tako, zašto? Ako nema, ako je sve manje onih koji se nešto ili ništa pitaju, a sve se navodno zna zbog čega, jasno je da onome što se naziva ljudski rod po Darwinovoj teoriji o evoluciji brzo može dogoditi da mu nisu potreben uši, oči, mozak i usta. Čemu uopće nešto što ničemu ne služi? Ipak, s vremena na vrijeme, čuju se glasovi koji nikome dopiru niodtkud, da gradovi gube dušu, da sela skoro više nema da bi se tamo gubile; samo su ostali usamljeni planinski vrhovi prekriveni snježnim kapama da izviruju iz daljina u iščekivanju da se odnekud pojavi kakva izgubljena zalutala duša. Sretni su takvi. Jer, ako u društvu nije bogatstvo, u prirodi svakako jeste. A, onih koji ciljano prirodom šeću sve je više. Jasno je i zbog čega.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da svi koji su okrvarili svoje ruke iste peru, bivaju oslobođeni krivnji tvrdeći da su krivi drugi. Među njima su udobno smještene svoje mjesto pronašle vodeće zemlje međunarodne zajednice i monoteoističke religije. Za sve ratove i agresije, hladne i tople, krivi su drugi. Ko proguta tu žvaku – svaka čast – debelokožac je, ali  Čovjek nije. Čovjek je nešto drugo.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim,  ipak plače nad sudbinom dodijeljene uloge da je – za tako kako jeste – on tu nemoćan? Istinski, i  stvarno?! Kako je moguće da se pored silnih elita koje zacijelo kasiraju vrijedne sume novca za golu pamet i stanje u zemlji tolika nemoć pripisuje narodu? Zar narod ne predstavlja većinu u svakoj državi? Gdje je nestala sila koja mu se pripisuje ili je i to samo sjena onoga što je ostalo od naroda? Ako narod nema moć, ko je ima? Dugo se mislilo da je narod klasa za sebe, da on čini moć, da on čini vojsku, policiju, da on kroji “i pravdu i krivdu”. Ako nije tako, kako je moguće da mali dio onih na vlasti, proisteklih iz naroda, ne slušaju puls i želje onoga odakle su potekli ili se taj dio od naroda odmetnuo i otuđio? Ako jeste, zašto se otuđio i odmetnuo? Je li riječ da se elita stidi svog porijekla ili je ipak klasična priča o klasnoj borbi prelaska u viši stalež ?

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, za to vrijeme “čitaj-predsjednik države” koji i javno radi na razbijanju Bosne i Hercegovine i njenih institucija – u slučaju rata vrhovni komandant oružanih snaga koji izdaje vojne zapovjedi sa samoga vrha zapovijednog lanca – ne priznaje državu niti vrh države na čijem se čelu nalazi. K tome, taj isti “čitaj-predsjednik države” , u čije god ime, dok je na čelu države na čijem mjestu se (demokratski) nije smio naći, blati antifašistički obraz Bosne i Hercegovine sklapajući saveze sa desničarskim (čitaj nacionalističkim, populističkim i fašističkim, još uvijek političkim i separatističkim) snagama evropskih zemalja. Fašistički ispad “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija! Živjeli prognani i živjele vrijednosti naše domovine!” ne treba shvatati lakovjerno, jer dolazi upravo iz sredine pro-fašističkih desničarskih snaga. Ono što ovaj ispad čini opasnim je što je izrečen na komemorativnom skupu organiziranom u sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata i što istovremeno dolazi od šefa Europskog parlamenta ujedinjenog u osobi Antonia Tajanija. Ujedinjavanje desničarskih snaga u Evropi nije nikakav novum, ali slabljenje, nesposobnost i šutnja ljevice jeste. Milorad Dodik i Republika srpska imaju svoj cilj i naum i u određenim prilikama lokovjernost narodnih masa mogla bi rezultirati još kojim genocidom. Ne treba zaboraviti da je Evropa upravo zbog šutnje, okretanja glave i jačanja takvih snaga doživjela da su zbog toga cijenu platili milioni nevinih žrtava tokom Prvog, potom i Drugog svjetskog rata. Nije riječ o slučaju, već o pedigreu. Evropska politika koja se ne razlikuje od politike s onu stranu Atlantika njeguje i podržava kurs “čija teritorija njegova vjera”, mada su žrtve takvog kursa svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost i religju. Krv je svima crvena.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da dok drugi počinju državničke poslove obavljati intoniranjem himne države, jedna država ima  instrumentalnu himnu – bez teksta. Dakle, tokom intoniranja himne, mogu se izgovarati rječi kako kome padne na pamet. Da nije s ove strane historijski poznatih rijeka, bila bi čudo. Ovako, tamo gdje pamet prestaje – gdje ništa nema smisla – instrumentalna himna je „u zemlji čudesa“ dio čudne normalnosti koja se objeručke shvaća i prihvaća.

Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, da u uspostavi „demokratske vlasti“ koaliraju žrtva i agresor, nudeći „nemoćnim narodima“ nespojive etno-nacionalne programe?! Da li ste primjetili da, dok se narod bavi sporednim i manje bitnim, ljevica preuzima ulogu desnice?! Teško je razumjeti vlast: Mrav bi htio da bude slon, slon bi htio da bude balerina, a krezubi lav da bude kralj životinja.

Ako sam negdje pomenuo da se narod bavi sporednim i manje bitnim stvarima, molio bih da isti ne zamjeri, jer ima i gorih stvari u životu. Jedna od njih je da taj isti narod nakon toliko vremena nije pronašao načina da sebi uredi život i državu, ako jeste, zasigurno nije kriva „zaigranost manje bitnim stvarima“. Dugoročnu štetnost po narod i njegovo zdravlje predstavlja dugogodišnji oblik ponašanja koji narod iskazuje u vremenu kojeg nikada više ne može nadoknaditi, a ima svoj stav, ime i naziv – “moguće je stajati po strani!”. Nažalost.

Razgovor sa samim sobom donosi pozitivnu energiju koja odbija svaku vrstu negativne energije koju prenose mase na pojedinca crpeći se njegovom snagom u svrhu vlastite istrajnosti. Nema osobe koja se nije koristila intimnim razgovorom.  Svaki pojedinac koji osjeća utjecaje negativne energije treba se okrenuti benificijama koje donosi intimni razgovor koji se naziva monologom. Naučno je dokazano da intimni razgovor kontroliše emocije, organizira misli, sprečava stres, potiče mentalno zdravlje, jača samopouzdanje, služi jačanju općeg mentalnog zdravlja i na kraju – pridonosi ostvarenju ciljeva.

 

 

 





NAROD MORA NEKOGA DA SLAVI

10 02 2019

Autor: Hamdo Čamo

Koliko je onih koji ‚što od demokratije što od demokratskog straha‘ u javnosti ne smiju da se izjasne, da zinu, da nešto kažu, napišu i izraze svoje vlastito mišljenje statistički nije poznato, ali njihov broj mora da je pozamašan. Toliko jednom očitovane narodne mase ne mogu preko noći nestati. One nisu nestale, već su se u vrijeme udara olujnih političkih vjetrova tek prićutale. Nadaju se, snivaju i kuju planove. U vremenu opće dehumanizacije i istovremene dokapitalizacije vlasništva nad onim što se obično naziva narodnim masama, čast izuzecima, šuti se. Opustošenim krajevima kolaju strahovi : Gladna usta ne govore. Šutnja je zlato, samo kome ? Historijsko sjećanje podsjeća da narod šuti u nesigurna vremena, u vremena koja čovjek nikako ne može nazvati dobrim i ugodnim za glasni razgovor. Drugi se zaklinju i tvrde da u šutnji leži snaga ?! Teško je dokučiti zbog čega se mase i pojedinci srame svoje prošlosti pa je ljubomorno kriju, skrivaju, da bi jednom, nekad, kada to bolja vremena dozvole, isplivala u punom sjaju isto onako kako odnekud niknu i isplivaju ratoborne četničke kame i šajkače, ustaške crne kape i košulje ili titovke s petokrakom u bezbroj varijacija. Lista skrivača je poduža: od narodonih prijatelja i neprijatelja, fašista i antifašista, osoba koje se stide svog porodičnog, seoskog, palanačkog, visoko- brdskog ili planinskog porijekla. Narodu ne treba zamjerati na ponašanju koje je često izravno, očito, direktno i srdačno, baš kao i njihiv običaj skrivanja biografije prošlosti. Jer, oni generacijskim kodom prilično dobro znaju procijeniti kada se ukažu prilike da se nešto ušićari i profitira da moraju pokazati svoju srdačnost; tada slike svojih miljenika vlasti vješaju na zidove poput ikona ili kada da se prikriju skrivajući sve u duboki mrak svojih njiva, atara, vrtova, tavana, podruma i štala.

Činjenica je da su mnogi bili narodni sveci, mada ih narod nikada tako nije proglasio. Javno(sti) je sve bilo jasno. Masno su se (o)grebali i oni koji su bili bliže vlasti. Takvi su u ime svetaca proglašavali pojedince krivcima ili herojima. Ako se pak (z)griješilo, svetac je bio (i ostao) za sve odgovoran; ako je bio mrtav – tim bolje. Svetac je mrtav – živio svetac ! Živjela je dalje njegova krivica koju su narodne mase umijećem iskusnih skrivača znale umješno skrivati.

Pojedini običaji narodnih masa čudni su i nadasve neobjašnjivi. Praksa pokazuje kada narodne mase nemaju koga da slave, prije svega iz vlastitih redova, onda ih slave iz tuđih. Junaka ne smije da fali. Junaka mora biti. Ako ih nema, treba ih izmisliti. Imate li osjećaj da narodne mase, ponekad, kada je nešto važno, ne čine dovoljno i energično? Narodne mase reagiraju odmah ili odugovlače žaleći se na snijeg, hladnoću, kišu, sunce i toplotu. Pretpostavke su da se iza toga krije neodlučnost i strah masa da ne budu odmah pročitane, prepoznate ili prije vremena stavljene na stub srama, jer su obično one te koje stavljaju na stub srama. Narodne mase vole da budu voljene, žele da budu željene, da budu objekat požude i sredina okupljanja i pripadanja. Sve da to i ne žele, one to već jesu, bile one u krivu ili u pravu.

Narodne mase kroz povijest dokazuju da su u stanju da prežive, da se poput jata ptica prilagođavaju uvjetima vremena, da se ugibaju, posrću i dižu, kulminiraju, eksplodiraju,  generiraju, metamorfiraju, da doživljavaju najkomliciranije preobrazbe, da preživljavaju i slave pobjede i poraze, da su u stanju da preobražene žive ne jednom, već više puta. Sposobnost preobrazbe i prilagođavanja narodnih masa bojama vremena čini ih manje vidljivim, skoro neuništivim, ali ipak uvijek izloženim i teško ranjivim. Obični ljudi mogu često dobiti direktnu moć djelujući zajedno, ali to često ne čine. Tokom povijesti, često su velike grupe ljudi dovodile do dramatičnih i naglih socijalnih promjena, ali su isto tako budile kontroverzu.

Narodu se zamjera što uvijek mora nekoga da slavi. Ali, ako narod ne slavi antifažizam i antifašiste slavi fašizam, zločince i kriminalce. Bio svetac ili ne bio, narod nekoga mora da slavi. A, potom obilježi nekim znakom pažnje, dodjelom imena i naziva nekom lokalitetu. Te činjenice mase ne mogu da prikriju, mada bi ih najradije prećutale i sakrile. Međutim, požutjele hartije prohujalih vremena otkrivaju ugode masa i znakova njihove pažnje: vrijeme, mjesto i naziv kada se šetalo Obalom Adolfa Hitlera, trgom Ante Pavelića ili ulicom Josipa Broza Tita.[1]  Danas su to tuneli, aerodromi, škole, mostovi, trgovi i ulice doktora Franje Tuđmana, Bobana, Francetića, doktora Radovana Karadžića, generala Ratka Mladića i mnogih drugih svetaca narodnih masa i slučajeva Međunarodnog suda pravde. Narodne mase nisu svjesne, ili možda ipak jesu, da pogrešnim tretmanom antifašizma utiru put fašizmu i prave mu svjetlosnu reklamu. Većina svijeta jedne je jasno osudila a druge pohvalila slavom i sjećanjem koje ne blijedi. Šta će se od te dvije radikalno različite životne filozofije i poglede na svijet u životu i praksi svakodnevnice „probiti i dokazati“, ovisi od istih narodnih masa po sistemu kojeg su sebi vječno uklesale u vlastitoj krilatici „sam pao, sam se ubio“. Sve ostalo ostaje na volju „tehnici izraza, plavetnilu tinte i bijelini papira“. 

 

____________________________________________

[1] Razlike između navedena tri ličnosti su ogromne. Ponesene osjećajima, intoksinirane i indoktrinirane trenutkom slave, mase doduše primjećuju ožiljke poput mladeža na licu, ali kao da im je svjedeno je li riječ o ožiljku ili mladežu na njihovoj duši, obrazu ili stražnjici. Potiskivanje osjećaja stanovništvu Balkana je poput skrivanja zločina genocida, porijekla ili genetskog koda. (Opaska autora).





JUGONOSTALGIJA, NOSTALGIJA JE ZA VREMENOM SREĆE, PROSPERITETA, MIRA I SLOBODE

10 02 2019

U priči o nostalgiji ne smije biti stida za nečim što je bilo pozitivno, dobro i nadasve lijepo. Prije svega riječ je o pozitivnim aspektima fenomena jednog društva i vremena. To društvo je sebe kalilo i gradilo u borbi protiv fašizma, proboljavanja i okupacije. O onome što je bilo i kako je bilo javnosti budućih pokoljenja ispričaće historija. Bosanskohercegovački pisac, pjesnik i scenarista Abdulah Sidran izjavi ne jednom:“ JUGOSLAVIJA i da je bila sto puta gora nego što je bila, opet je bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo!“

Autor: Hamdo Čamo

Mnogima je teško da govore ili pišu o fenomenu nostalgije i kada se samo čini da se o njoj nema nešto mnogo ili posebno otkrivati, u potrazi za novim spoznajama istraživačka ljudska priroda uvijek ispočetka otkriva toplinu neistraženih niša iz vlastitog života ili iz života tamo neke historijske sociologije. Topla voda jeste otkrivena, ali uvijek iznova godi uživati u njenoj toplini. Nostalgija sama po sebi označava žal za prošlošću i prolaznošću, vremena i života. Nadasve, dobrom prošlošću, dobrih vremena, dobrog života i svega dobrog u njemu i oko njega. Ima se dakle za čim  žaliti. Ono što srž (s)tvari i materije čini interesantnijom, skoro da i ne postoji nostalgija za lošim vremenima. Teško bi bilo shvatiti da je neko nostalgičan i da žali za vremenima patnje, ispaštanja i robovanja. Ako to pak čini, vjerovatno je riječ o rijetkoj bolesti koja ima svoj naziv. Nostalgija je nešto što se žali i što mora (biti) da je bilo dobro, ali više nije. Da nije tako, razloga za nostalgijom ne bi ni bilo. Nostalgija je tuga ili čežnja za nečim što više ne postoji i čega više nema, a što je bilo dobro, kako god (drugom) izgledalo,

GENERACIJE koje pominju ‘Jugoslaviju’ ne pominju je radi nje same o kojoj svoj sud ionako donosi – „majka svih sudova“ – sud historije. Na izgovor složenice riječi JUGONOSTALGIJA, (Jugo + nostalgija), mnogima se ‘kosa diže na glavi’ iz zavisti, iz neznanja ili čak i straha od nepoznatog. JUGONOSTALGIJA označava nostalgiju za jednim vremenom, za kulturom jednog vremena, kulturom sreće, svijeta mira i slobode, kulturom općeg dobra i blagostanja, razvoja, putovanja, kulturom ljepote, druženja i zajedništva. Žal za nečim što je postalo kult kulture vremena. Žal za kulturom teško da može biti nekulturna. Tako i taj žal za dobrim vremenom koji nam je u naslijeđe ostavio (od mnogih zaboravljen i ostavljen) naš dobri „plemeniti i moćni muž Kulin ban bosanski“ sazdan u jednoj staroj narodnoj krilatici „Od Kulina bana i dobrijeh dana“.

Personifikacija JUGONOSTALGIJE finalizirana je ne samo snagom stvaralaštva i dobrim vremenom već i vremenom koje prati lik, djelo i kult ličnosti Josipa Broza Tita na čiju biografiju je svijet kao nikada prije (o)stavio vječni pečat odavanjem časti i počasti, prisustvom ceremoniji na dan državnog pogreba tokom ispraćaja ličnosti predsjednika i državnika, jednog od posljednjih velikana epohe, revolucionara, borca i antifašiste, neprikosnovenog doajena mira na putu integriteta, suverenosti, samostalnosti, slobode i nesvrstanosti. Ako nekome nije smetala spoljašnja glazura, finoća i uglađenost izučenog bravara, borca, diplomate i državnika, zacijelo mu je smetala personifikacija rođenog antifašiste kojemu su iz poštovanja i veći državnici svijeta ‘za navijek skinuli kapu’. Ako je vjerovati pominju se statistike kako se dogodilo čudo da je i poslije Tita – Titov grob najposjećenije državničko mjesto XX stoljeća. Starije generacije upućuju na legendarnu a ipak revolucionarnu hrabrost koja leži u ličnostima onih koji su živjeli a pisali protiv Tita u doba socijalizma – za njegova života. Sve nakon toga, protivno historijskim činjenicama, pripada opijenoj eri revizionizma.

U fenomenu Jugoslavije bilo je bezbroj fenomena, samo ih se treba prisjetiti. Narod je volio Tita. To je potvrđivao parolama “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”, šta je bilo kasnije teško je reći. Svaka škola, kancelarija, mnogi parkovi, trgovi i ulice nosili su Titovo ime, mnoge od njih imale su njegove statue u kojima sa rukama na leđima stoji zamišljen nad sudbinom države i naroda.

U spomen na Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu (29. XI. 1943) i proglašenje republike (29. XI. 1945) postali su dvodnevnim državnim praznikom poznatim kao Dan Republike koji se slavio svakog 29.XI.

Slijedi niz fenomena koji su bili iskreni izljevi ljubavi, poštovanja i vjernosti. Organizirane posjete rodnoj kući Tita u Kumrovcu, ostale su i danas mjestom i trendom okupljanja turista i antifašista. Dan mladosti (Štafeta mladosti), nastala na prijedlog omladine Kragujevca, palica sa pisanom porukom naroda nakon što je poput olimpijske vatre nošena kroz cijelu Jugoslaviju stizala je na cilj i svakog 25. maja i dodjeljivana  Josipu Brozu Titu. Čin predaje štafete sa porukom bio je vrhunac priredbe. Taj datum, svojevrsno narodno veselje i spektakl, proglašen je za njegov službeni datum rođenja, iako je Tito bio rođen 7. maja. Štafeta mladosti nastavlja svoj život i poslije smrti Josipa Broza i postaje simbol ljubavi i odanosti njegovom djelu. Sa zakletvom Jugoslovena da će i ubuduće biti čvrsti i nepokolebljivi na Titovom putu, predaje se ispod portreta Josipa Broza, predsjedniku Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ).

1987. godine, u Jugoslaviji je izbio skandal kada je u Sloveniji objavljeno idejno rješenje ljubljanskog dizajnerskog ateljea „Novi kolektivizam“, u stvari je bio prepravljeni njemački nacistički plakat, kopija djela „Treći rajh“ Riharda Klajna. Čak i rješenje koje je na kraju usvojeno, razlikovalo se od prethodnih štafeta. Urađena je od pleksiglasa, sa osam kapi krvi koje, gledano iz današnje perspektive, mogu nagovještavati početak prolijevanja krvi na ovim prostorima. 1988, posljednji put je na beogradskom stadionu održana priredba povodom Dana mladosti. 1989. godine SSOJ je ukinuo ovu, nekada popularnu svenarodnu priredbu.

Jednom od fenomena tog vremena pripada i “trenutak nezamislivog”, trenutak objave Titove smrti. Na malim TV ekranima plačnim glasom jugoslovenski spiker Miodrag Zdravković 4. maja 1980. godine, nešto poslije 19.00 sati iz televizijskog studija, u eter, u svijet odašilje vijest:”Umro je drug Tito!” Slika prekinute utakmice Hajduk – Crvena zvijezda na kojoj svi prisutni na stadionu plaču, najbolje prikazuje trenutak tog vremena koji nije bio lažan, što se ne može reći za mnogo toga “poslije”.

Jedan funkcioner iz Titovog vremena, koji je dogurao veoma visoko i pod Slobodanom Miloševićem, na moje pitanje “jesi li tada lagao ili lažeš sada?” ne samo da se nije naljutio, nego se nasmejao i odgovorio: “Pa, tada!” Isto pitanje postavljam svima koji su se tako masovno, preko noći, odrekli jugoslovenstva i postali nacionalisti, porekli sve u šta su se kleli, koji su bezrezervno slavili Tita, a zatim ga pljuvali: Jeste li lagali tada ili sada? (Titov prevodilac, Ivan  Ivanji)“

JUGONOSTALGIJA je fenomen, baš kao što je bila Jugoslavija, koja je u doba hladnog rata živjela mirno i u slobodi, u prostoru savršenog vakuuma između Istoka i Zapada.  Ne treba sumnjati da era naučnog žala za istraživanjem epohe jednog vremena tek dolazi. U vrijeme kada se nije imalo mnogo, imalo se sve; u vrijeme kada je mnogo toga bilo zabranjeno i kada se mnogo toga nije smjelo, ipak jeste, smjelo se; u vrijeme kada hladni ratovi nisu bili hladni, dapače, bili su veoma vrući; u vrijeme koje je svijet (politički, ekonomski, kulturni i t.d.) obilježio erom sile i buntovništva, hipi i rock kulture, hiper slobode, razvoja i prosperiteta. Stanovništvo tadašnje Jugoslavije osjetilo je na vlastitoj koži kulturni zamah stvaralaštva u kojem je i samo učestvovalo njegom i razvojem kulturne, filmske, umjetničke, muzičke i svake druge scene, u pozitivnom smislu. Ekonomsku snagu, kakva god izgledala, građani su osjetili i u novcu, legendarnoj novčanici od deset dinara na kojoj se nalazi lik Arifa Heralića, radnika željezare u Zenici ili u crvenoj novčanici od stotinu dinara, na kojoj je oslikana skulpura „Mir“ kipara Antuna Augustinčića postavljena davne 1954. godine ispred zgrade Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku. Žene su imale dostojanstveni Dan žena i majki, a očevi su imali sve ostale dane, među njima i zajednički Prvi maj. Rudarima su po vlastitoj želji pravljene ljepše i veće lopate, radnicima ljepše i veće fabrike, dvorane i odmarališta; muzeji su bili puni, radili su. Gledajući s razine kulture sve je potsjećalo na film i teatar koji i danas beru epohalne usjeve tih vremena. Kult fiće svima je poznat, da je kao najmanji auto, sa najmanje mjesta i snage stizao na sve ciljeve ubirući silne aplauze i nagrade naklonosti. Možete zamisliti, čak je bilo i vode; Za divno čudo u kućama, stanovima, busevima i tramvajima bilo je energije, vode, plina i radilo je grijanje. Potom dolazi ono nezamislivo, budućnost i sadašnjost spojene u jednom ostvarenju: svi su gradili, gradove, sela, pruge, drumove, puteve i autoputeve. Krediti su se dijelili bez pitanja, velikih pokrića i žiranata; Stanovi su se dijelili kao darovi, samo tako, besplatno, zaslugom godina rada i porodičnog stanja. Generacije prije nas govorile su da je to bilo vrijeme, za razliku od današnjega, kada se mislilo na opće dobro. Kome je bilo tijesno u stanu, pravio je kuću sebi i svojoj porodici. Po vlastitom nahođenju birao je hoće li živjeti u gradu ili na selu. Željeznica uskog kolosijeka radila je punom parom zimi prevozeći porodice do konačnih odredišta, često odmarališta u planinskim područjima ili ljeti na Jadransko more. Vlastima se zamjerao crveni pasoš sa kojim se slobodno i bez viza moglo putovati cijelim svijetom; Vlastima se zamjerala nestašica kafe, banana i jogurta, a narodnoj miliciji se zamjeralo što je zatvarala one koji su sijali i raspirivali međusobni strah i mržnju, što je sprečavala tuče, krađe i kriminal. Spaljivanje i krađa automobila ili problem droge skoro da nije postojao. Čast izuzecima, zamjeralo se nebu, prirodi i Golim otocima, zamjeralo se što okorjeli fašisti i nacional-šovinisti nisu imali veća politička prava; zamjeralo se što su mnogi državnici i dražavnice, pape, hodže i popovi jeli Titu iz ruku; Zamjeralo se njegovom šarmu borca, revolucionara, političara, državnika i mecene kojeg su poštovale i čiju blizinu su tražile mase i mnoge generacije iz svijeta politike i filma;  zamjeralo se što je „zdravstveno osiguranje“ besplatno, što su se gradile i razvijale firma i preduzeća koja su se afirmisala na domaćem i stranom tržištu; što su pridonosili državi koliko su pridonosili i što su zapošljavali na tisuće radnika; posebno se zamjeralo što su silne  benificije, nadoknade, plate i penzije bile redovne. Zamjeralo se osmočasovnom radnom vremenu; zamjeralao se zamjeranja radi, jer je bilo previše dobro i nije se znalo cijeniti ono što se ima; zamjeralo se onome o čemu su mnogi u svijetu mogli samo sanjati. Svijet je zamjerao Jugoslaviji „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“, zato što jeste takva kakva jeste. Danas je ne vole (države nasljednice) zbog nečega drugog. Jugoslavija – a to smo bili svi mi – nije sanjala, ona je punim plućima udisala i živila svoj san. Jugoslavija je u vrijeme koje se obilježava nostalgijom bila ‘Evropska unija u malom’. Današnja Evropska unija o takvoj federaciji, o federaciji takve vrste – kakva god da je bila – i danas može samo sanjati. Unutar granica federativne Jugoslavije nije bilo granica. Vrijeme zajedništva i druženja mladih naraštaja provodilo se danom stvaralački i udarnički u omladinskim radnim brigadama, obrazujući sebe i okolinu u kojoj žive, a uvečer plesom na igrankama, za razliku od današnjih generacija koja se stide onoga što oko sebe čuju i vide u ogledalu životne džungle i stvarnosti koja se, ako bude mozga, uha i životne sreće, kao oblik preživljavanja njihovoj djeci neće ponoviti.

Jugonostalgija nije ono što se često misli da jeste. Izuzmu li se negativne političke konotacije, zamjeralo se što Jugoslavija ima jednog političkog gazdu, a danas, kada (formalne) države nemaju ili imaju i po nekoliko političkih gazda nikako i ništa im ne ide na dobro. Niko ne zna odgovor gdje leži problem. Leži li u socijalizmu ili kapitalizmu, lošem zraku, vodi ili hrani, lošem vođenju ili rukovođenju, skretanju ili pravcu, onima lijevo ili onima desno, ili je ipak sve do ljudi, htijenja, uređenja, zakona i organizacije. Sve ima svoje mjesto i značenje, samo ga ljudi često krivo čitaju i razume, pa ga pogrešno stavljaju na pogrešno mjesto. Na Istoku tjestenina i riža imaju svoje duboko značenje, na Zapadu jeans i Harley-Davidson, kod nas je to Jugosnostalgija.

JUGONOSTALGIJA predstavlja pojam, nedokučiv  i tajan, koji ima svoju ljepotu i značenje te predstavlja više od obične riječi kojom se pokušava izazvati uobraženi osjećaj nekakvog srama i stida prema životu kakav jeste i kakva je bio u svim svojim facetama. O tome ne treba šutjeti, već u odbrani ugodnog osjećaja i lijepog sjećanja treba pričati i pisati, daleko od toga da se čovjek treba stidjeti sebe i sjećanja na ugodno vrijeme u kojem nikada nikome drugome nije sam nanio boli ili pakosti. Kako god, generacije tog vremena u naslijeđe su ostavili bolje uvjete i okolinu koji današnje generacije nisu u stanju dati i obezbjediti svojoj djeci koja iz godine „napuštaju domovinu u potrazi za boljom budućnosti“. Takve ne treba da brine priča o JUGONOSTALGIJI već uveliko pitanje: Ko je toj djeci uskratio mir, obrazovanje, radna mjesta i ko im je ukrao bolju budućnost?

U ušima još uvijek odjekuje smisao riječi Titovog prevodioca: Jesu li odgovorni oni koji su lagali tada ili oni koji lažu sada?