Za sve su krivi Andrić i Krleža
Jugoslavija je, na koncu, pukla po šavovima koji su ušivali Krležin i Andrićev svijet
Andrić, Krleža i Jugoslavija / Ilustracija Velike priče
Piše: Marko Tomaš
Rub svakog velikog carstva je zapušten. Područja su to u kojima se razvija graničarski mentalitet kojeg kreira čudna situacija u kojoj je pogled čovjekov uvijek uperen preko granice, tamo otkuda vreba opasnost, a kako bi, ne daj Bože potrebe, branio svijet čije je središte daleko iza njegovih leđa i do kojega mu pogled, sve da ga prema tamo i okrene, ne bi ni dobacio. Sve što znaš o svijetu iza svojih leđa jeste da ga valja zaštititi od vrijednosti prekograničnog svijeta. Malo što znaš o onome što braniš jer je tebi i tvojima namijenjena nesigurnost na kojoj ima počivati sigurnost vrijednosti u središtu carstva.
Do tebe viškovi ne dobacuju, svakom napretku je tvoje pogranično područje zadnja stanica i do tebe stigne tek odjek onoga što se zbiva. Znaš ipak da je ono tamo, preko granice, tuđi svijet, u pravilu nevjernički, s običajima barbarskim u odnosu na one carstva kojemu pripadaš.
Ono najbolje od svijeta kojeg braniš, bogatstvo materijalno i duhovno do tebe i ne dobacuje, ti si tu da ga braniš iako ga ni sam za svog vijeka nisi vidio a tuđinu ne smije pod nosom biti sjaj kojeg se želi domoći. Malo se od tebe može ukrasti i naučiti i prelijepa zemlja preko koje prelazi granica pusta je i sirotinjska. Nikome nije u interesu da prostire bogatstvo pred pohlepom barbara. I ceste su oko tebe zapuštene i neuredne, nitko nije lud da tuđinskoj vojsci prostire crven tepih pod konjska kopita i za marš njegove pješadije.
Znaš da su oni koji žive neposredno preko granice tvoja braća ali prostu čovjeku je važnije tko mu puni porciju. Taj mu je gospodar, mjeri mu i reže a vrijedan je i divljenja zbog svega što je zaposjeo i čemu je nametnuo svoju volju, i vjeruje mu se uvijek da je to na podanikovu korist. Što je bolje gospodaru, bit će bolje i vojniku i prosjaku. Zalud činjenica da sve manje mrvica pada što si dalje od njegovog stola a do međe svijeta kojeg braniš nekako uvijek najmanje.
Kroz stoljeća se taj kolonijalni, podanički mentalitet ukorijeni u čovjeku i džaba su sve emancipacije svijeta kad je naviknut gnušati se bijede bratovljeve i njegove prostote i diviti se sjaju gospodara i pride mu biti zahvalan jer je tebi kod tvog okupatora bolje nego tvome bratu ili sestri kod njegovog. Kako bi bio bliži tom svijetu, ti ga oponašaš, koliko možeš, u odjeći i manirima a ne bi li se time što više razlikovao od onih koji ti žive pred nosom i ne bi li na njihov nos utrljao dobrobit koju imaš zahvaliti činjenici da služiš plemenitijeg i bogatijeg.
S velikim gibanjima u Europi ideja oslobođenja malih, koloniziranih europskih plemena doprla je i do naših krajeva. Razvila se tako vjera i kod naših graničara da bi sami sebi mogli biti gospodari, svojim jezikom se službeno koristiti i za svoj se kruh sami pobrinuti. Tako se svijet s rubova dvaju velikih carstava našao u središtu novog političkog projekta koji je jednom za svagda s pleća ovdašnjih naroda trebao zbaciti tuđinsko sedlo. Nije se tada znalo da će se i kod nas bez problema naći netko da uzjaše malog čovjeka jer takav je svijet, nakrivo nasađen običnom pohlepom ljudske prirode, pa je gotovo pravilo da se moje dobro ostvaruje preko tvojih leđa.
Ali to je neka druga priča od ove koju želim započeti jer, strah od raznih nesporazuma mi tako govori, nije ju moguće nikada potpuno zaključiti i uvijek će ostati puko otvaranje novih pitanja koja će se nametati kao odgovori na prethodna.
U svijetu koji je ovdašnje narode, tada još pretpolitička plemena, trebao osloboditi tuđinskog jarma, u njegovom samom središtu sastali su se tako svjetovi s granica velikih propalih carstava, ispisani i time ozakonjeni, legitimizirani pismom dva ponajveća ovdašnja pisca – Miroslava Krleže i Ive Andrića. Usred solarnog pleksusa tog svijeta našao se onaj najzbunjeniji i najnesretniji od njih – Bosna i Hercegovina. Zato je uvijek bila ključni problem bivajući istovremeno potencijalno rješenje svih problema koji su nastajali uglavnom u prijeporima između svijeta Krležine i svijeta Andrićeve literature.
Tu su se, u Bosni i Hercegovini, ta dva iskustva ne samo susretala već i pretapala s obzirom na činjenicu da je ta zemlja jedina bila okupirana od oba imperija koja su među sobom podijelila Južne Slavene, Otomanskog i Austrougarskog carstva. Dan današnji u BiH se ta dva iskustva sukobljavaju, ne samo u političkoj areni, vojuju dva velika carstva u svakom čovjeku u kojemu kao osobno iskustvo romori i povijest njegove zemlje.
U svijetu koji je ovdašnje narode, tada još pretpolitička plemena, trebao osloboditi tuđinskog jarma, u njegovom samom središtu sastali su se tako svjetovi s granica velikih propalih carstava, ispisani i time ozakonjeni, legitimizirani pismom dva ponajveća ovdašnja pisca – Miroslava Krleže i Ive Andrića. Usred solarnog pleksusa tog svijeta našao se onaj najzbunjeniji i najnesretniji od njih – Bosna i Hercegovina
Često sam se pitao jesu li se ovdašnji ljudi mogli emancipirati od mentaliteta koje su opisali Krleža i Andrić i koliko su, zapravo, njih dvojica odgovorni što se to nikada nije dogodilo iako je bilo i izrazito radikalnih emancipacijskih pokušaja kakav je bio onaj kojeg probala provesti Komunistička partija Jugoslavije.
Do dana današnjeg smo ostali zemlje diplomatske i oružane hajdučije jer drugačiju sudbinu ova područja, na kojima svako malo izgore katastri i arhivi, ne mogu ni imati. Historiografija nam je puna iskrivljenih predodžbi i mitologema i podložna manipulacijama jer se sjećanje na korijene u narodu održavalo usmeno a ono malo pismenih tragova što je opstajalo prisvajali su i po svojoj mjeri tumačili trenutačni vlasnici povijesti, uglavnom raznorazni ratni pobjednici. Otuda je u nas svaki atribut državnosti još uvijek u povojima.
To ne važi samo za Bosnu i Hercegovinu ali tu se građanima u pokušaju i masi koja se voli nazivati narodom najvećma izruguje lice povijesti maćehinsko umjesto materinskog. Do toga je doveo apsolutni izostanak smisla za povijesni kontinuitet tako neophodnog za razvoj i nadgradnju bilo kojeg društva. Zato smo alavi na literaturu, umjetnost uopće, koja se dotiče povijesti, makar je samo umjetnički obrađivala skloni smo u njoj vidjeti tvrde povijesne činjenice. Takav nam je odnos i prema tračevima, kafanskim naklapanjima i anegdotama jer odnos spram svega nam je naslijeđen, pa i sklonost nemarnosti prema utemeljenosti neke priče.
Nisu činjenice za nas tu da budu štof od kojeg se kroji kaput istine u kojemu izlazimo pred svijet, one su tek masa od koje modeliramo istinu kakva nam u datom trenutku treba za ostvarivanje određenih interesa, a još češće, jer pojma nemamo koji su nam interesi, da potkopavamo i osujetimo tuđe namjere i interese. Nema tog djela koje može obraniti svog tvorca od kada jednom njegova privatna osoba postane voodoo lutka u koju palanka zabija verbalne igle.
Neću se zato ovdje doticati osobnosti dvojice velikih književnika koje bih morao tumačiti koristeći se anegdotama i vlastitim zaključcima na osnovu onoga što su mimo književnosti govorili i radili. Njihovo je djelo neosporno, svojevrsni zakonik, temelj na kojemu sve ovdje počiva, korijen iz kojeg sve raste kako bi bilo nepokretno, kruto i nepromjenjivo jer drugog oslonca ovdašnja društva nisu našla niti su o sebi spoznala drugačije istine.
A mogli bismo o Andriću suditi na osnovu onoga što je Isidora Sekulić u različitim situacijama govorila Radovanu Zogoviću ili pak temeljem prispodobe koju je Meši Selimoviću ispričao Milan Bogdanović. Krležin lik neću dirati niti ga s Andrićevim uspoređivati na osnovu svjedočenja Čengića ili Matvejevića ili mu pak suditi gledajući ga optikom Branka Ćopića.
Nešto se dogodilo, to je neosporno, i moglo bi govoriti o njihovim osobnostima, ali događaj je svojim odnosom prema životu tumačeći ga ispričao, recimo, Milan Bogdanović Selimoviću koji zatim svojim ljudskim aršinima Bogdanovićevu priču prenosi čitatelju, u ovom slučaju meni. Ja bih, dakle, bio četvrta ruka koja je radila na toj priči. Neminovno bi moja osobnost dodatno oblikovala tu pripovijest i ona bi tako postala pet tumačenja daleko od izvornog događaja. Toliko bi daleko bila i od istine. Ništa, dakle, drugo do trač od kakvih počinju mnoge naše istine koje kao takve vidimo makar se stotinu puta pokazale zabludama i koštale nas i novca i krvi.
Prošle godine, pokušavajući proniknuti u osobnu agoniju Alekse Šantića, htijući kroz dramski tekst shvatiti Šantića kao ljudsko biće, iščupati ga donekle iz ralja kampanilističke mitologije, zamišljajući njegova privatna stanja i reakcije na temelju njegovih pjesama i onoga što su o njemu izrekli i napisali drugi, dotakao sam se Krleže i Crnjanskog koji su, u predsmrtnim pjesnikovim danima, bili u posjetu kod mostarskog barda.
Najviše me je kod obojice zapanjilo to koliko su precizno i jedan i drugi opisali mentalitet ljudi na područjima o kojima su pisali. Zapanjenost sam osjećao jer, gledajući oko sebe, mogao sam prstom pokazati svakog lika iz njihovih pripovijesti i romana. Ništa se tu stoljećima nije promijenilo
Kako bih zamislio njihove susrete, morao sam ponovno istražiti, barem površno, i biografije rečenih velikana, e kako bi situacija u koju sam ih stavio bila, barem za mene, što bliža istini. Shvatio sam tada kako u tekstu, sasvim neočekivano, počinje izbijati moj osobni odnos prema dvojici pisaca. Neočekivano je bilo to što u tekstu iskre moje simpatije prema osobnosti Crnjanskog iako sam Krleži po svemu, naročito politički, puno bliži.
Takvim stvarima nije mjesto u tekstu koji nema pretenziju biti umjetnički. Zato se i ne bavim osobama Krleže i Andrića već isključivo jednim dijelom njihovog opusa, prostorom i ljudima čije ih sudbine zanimaju.
Zapisana riječ je zakon. Ugovori su zato uvijek pismeni a usmeni mogu biti samo dogovori. Ugovor nas obvezuje, dogovor nas može ali i ne mora obvezivati jer je podložan našim karakternim osobinama.
Otkad je koronavirus nagrizao doba u kojemu se odvijaju naše male sudbine, vratio sam se čitanju nekih pisaca koje sam smatrao ranije pročitanima i dočitanima. Situacija u kojoj smo živjeli bila je, reklo bi se, ekstremna i do izražaja je počelo dolaziti ono najbolje i najgore u ljudima, pred nama se na čistini ukazalo i ono što nazivamo mentalitetom, zbroj zajedničkih osobina određene skupine ljudi.
Sredine o kojima su pisali Krleža i Andrić dobro sam poznavao jer sam u svakoj proveo dio života. Jedna nekada na rubu austrougarskog, druga na rubu otomanskog imperija. Krležina je literatura bila ukorijenjena u doba u kojemu je živio, doba sloma imperija u kojemu se rodio. Andrićeva je odlazila nešto dublje u prošlost i kretala se otuda prema dobu sloma dugovječnog Turskog carstva. Najviše me je kod obojice zapanjilo to koliko su precizno i jedan i drugi opisali mentalitet ljudi na područjima o kojima su pisali.
Zapanjenost sam osjećao jer, gledajući oko sebe, mogao sam prstom pokazati svakog lika iz njihovih pripovijesti i romana. Ništa se tu stoljećima nije promijenilo. U osnovi mentaliteta i dalje je bilo ono graničarsko podaništvo. Razlikovali su se po onome čemu su navodno težili oponašajući svoje okupatore. Sami po sebi neautentični identitet grade na negacijama. Sami sa sobom i u sebi ponaosob zavađeni skloni su bježati pod okrilje okupatora jer se tu čine ostvarenima, njihovo su mjesto na planetu i društvena uloga jasni.
Zajednička im je, dakle, posvemašnja identitetska izgubljenost kolektiviteta, koji nikada nisu prošli procese istinske emancipacije kako bi izrodili samosvojne individue. Otuda toliko tvrdoće, krutosti, spremnosti da se zamagljeni identitet brani krvlju, to izvire iz nesigurnosti, a mrtva, preklana trupla, njihov zbroj na koncu treba biti dokaz da tu nikakve zbunjenosti nema jer se gine samo s čvrstom vjerom u ono što braniš ili zastupaš. Da se za iste stvari proba živjeti, do te ideje još nismo dobacili.
Jugoslavija je, na koncu, pukla po šavovima koji su ušivali Krležin i Andrićev svijet u jedan, novi, koji je trebao biti garant konačnog ostvarenja, prelaska iz plemenske zajednice u nacionalnu, sposobnu tvoriti državni okvir. Stoljeća su okupacije odijelila te narode na osnovu onoga što je svaki ponaosob naučio od vlastitih kolonizatora.
Jedna scena, prizvat ću je u sjećanju i prepričat, iz kronike „Na Drini ćuprija“ jezgrovito prikazuje susret svjetova, različitih mentaliteta, shvaćanja svijeta i pristupa životu, na koje vam želim obratiti pažnju. Austrijanci su anektirali Bosnu i Hercegovinu i njihova je uprava stigla do Višegrada i Mehmed-pašinog mosta oko kojeg i na kojem su se po navici nastavili sakupljati lokalni stanovnici. Sjede tako ugledni višegradski muslimani, gledaju već tko zna koji dan za redom kako Austrijanci nešto rade, premjeravaju, buše i postavljaju na mostu i oko njega, gledaju i čudom se čude sami sebi postavljajući pitanje kakav je to svijet koji svaki Božji dan iznova nešto kopka i popravlja po njihovoj stoljetnoj ćupriji koja je, eto, onakva kakva je sagrađena do tada svima bila na ponos i korist, ne mogu nikako dokučit kakvi su to ljudi i zašto, pobogu, ne naprave to što rade jednom kako treba a ne da svaki dan moraju bogtepitaj što mjerkati i popravljati.
Alavi smo na literaturu, umjetnost uopće, koja se dotiče povijesti, makar je samo umjetnički obrađivala skloni smo u njoj vidjeti tvrde povijesne činjenice. Takav nam je odnos i prema tračevima, kafanskim naklapanjima i anegdotama
Svijet dugog trajanja i svijet stalne mijene nisu se uspjeli uskladiti niti, kako rekosmo, radikalnim idejama organiziranja društva kakva je bila samoupravna, socijalistička. Nikad se u samim ljudima, ni dan današnji, nisu pomirile niti navike i shvaćanja koja su još naši pradjedovi usvajali od Turaka i Austrijanaca i vječno se, u pozadini svih nazovi novih povijesnih događanja u ljudima s ovih prostora vodi rat između levantskog fatalizma i germanskog pragmatizma. Nikad se te stvari nisu valjano ni zapatile u našim ljudima, tu i tamo smo ih oponašali, prilagođavali se pravilima koja su dolazila s novim okupatorima i novim vremenima, ali nikad nismo do kraja postali ni Srednjoeuropljani ni Orijentalci, a uz to smo davno zaboravili ako smo ikada imali nešto svoje i kakvo je to naše uopće bilo, makar nešto nejasno tutnji potmulo u pozadini, pod naslagama povijesti u kojoj sudjelujemo za tuđi račun jer svog odvajkada i ne znamo. Pokazalo se tek da se ponekad volimo inatiti pa pred „Švabom“ nekako instinktivno postanemo pravi Orijentalac, a pred „Istočnjacima“ iz nas izbije prava germanska pedanterija. Poslije se čudimo i nepovjerljivo sebe promatramo u zrcalu, nije nam jasno otkud sve to u nama i tko i kakvi smo uopće i zašto, dovraga, baš takvi da odustajemo sami od sebe jer umara nas nemir koji našem biću donosi to stalno nadmetanje principa. Zato smo bezvoljni i čini se kako često ne znamo ni jesmo li pošli ni jesmo li došli, tko bi time lupao glavu. Uostalom, nije li sve ovo pred vama dokaz kako odgovor na sva naša pitanja uvijek bude novo pitanje koje za sobom povlači još jedno i sve je nekako zamorno beskrajno i dugotrajno? Možda smo zbog toga skloni jedan problem rješavati tako što napravimo drugi kako bi se na prvi zaboravilo? A tko kaže da suština svega možda leži u samom traženju odgovora i stalnom propitivanju obična je budala i kani traćiti svoj život na vječne rasprave iz kojih ni pametniji od nas nisu izveli zaključak.
Krivnja za takvu situaciju i razvoj događaja, ponekad me zabavlja tako razmišljati, pada i na Miroslava Krležu i Ivu Andrića jer su, opisavši ih, izvjesne modele razmišljanja i ponašanja učinili nekom vrstom nepromjenjivog zakona iako je u literaturi i jednog i drugog bio zametak nužde da se takvo stanje mijenja kako bi ovdašnji čovjek, ovdašnji tzv. narodi, vlastitu sudbinu konačno uzeli u svoje u ruke i prestali obnašati dužnosti tuđih graničara i kaznenih ekspedicija.
Krleža je odgovor vidio u bolnim rezovima i potpunom prekidu veza sa svime što je bilo prije, vjerovao je projektu čiji je kraj naslućivao ali ga nije doživio shvativši i on kako se ne može svakih nekoliko decenija prekidati s prošlim i uvoditi novo svima nepoznato ako se želi stvoriti nešto trajno. Andrić je bio diplomata u karijeri i životu, shvaćao je sve to prije Krleže ali nije otkrivao karte znajući da će kod nas na koncu opet prevagnuti malodušnost i sklonost fatalizmu kojim je bio za života omađijan.
Dvojica su pisaca imali široke obzore i stvarali veliku književnost jer su odrasli u širokim okvirima velikih carstava pa su razumijevali kako se jadno stanje naših naroda može prevazići samo natplemenskim državnim i društvenim okvirom u kojemu bi nama konačno, jednom u povijesti, pripala uloga onih koji određuju što će i kako raditi. U svojim su djelima opisali stanje duha koje bi valjalo ostaviti iza sebe ali, ne njihovom krivicom, ispalo je da njihova književnost legitimizira duhovnu bijedu i nacionalnu frustriranost. Opet smo povijesnu, historiografsku istinu tražili tamo gdje stanuje isključivo umjetnička. Po tom modelu i njihove su privatne osobe djelomice zamišljene na osnovu tračeva, pa je Krleža debeljuškasti politički radikal i poltron a Andrić jezuita sklon pederastiji iako su i jedan i drugi u narodu zavrijedili etiketu Pisca, onog od državnog značaja, nacionalnog.
Takvi su to narodi, njihovom kulturnom obzoru dovoljan je po jedan pisac i tu se iscrpljuju njihova žeđ za književnošću i kapacitet za kulturu.
Marko Tomaš je pesnik, pisac i publicista iz Mostara i saradnik Velikih priča
Izvor: Velikeprice.com
hamdočamo 
izvrsno!