Janjičari: Elitna vojska koja je vremenom postala državni neprijatelj br. 1

20 06 2017

Zidovi Beča drhtali su 27. septembra 1529. godine, dok je čudna muzika odjekivala približavajući se zidinama grada. Zvuk stotina bubnjeva zaledio je otkucaje srca austrijskih branilaca. Glasna buka puhanja u rog probadala im je dušu i unosila strah od nepoznatog, od daleke prijetnje koja dolazi iz daleka – janjičara.

Udarce bubnjeva pratili su koraci marširajuće horde. Sila koja se približavala bili su janjičari. Elitna osmanska vojna jedinica koju je lično predvodio sam sultan Sulejman Veličanstveni. Poznati su po tome da sve redom opustoše, ne pokazujući milosrđe ni prema kome od onih koji im se suprotstave. Disciplinirani, lojalni i vješti, janjičari su predstavljali dragulj velikog turskog carstva.

Mnogo prije nego su Turci opsjedali Beč, ova vrsta ratnika je osnovana s namjerom da budu sultanovi garda. Nastali su iz nužde u kasnom 14. stoljeću u vrijeme vladavine sultana Murata I. Prije njihovog formiranja, osmanska vojska se oslanjala na nepovezanu i neprivrženu plemensku pješadiju koja se pokazala nepredvidivom glede odanosti i učinkovitosti. Glavnina ostatka vojske bila je sastavljena od turskih plemića, koji su isključivo pripadali konjaničkim redovima.

Murat I suočio se sa opasnošću od njegovog plemstva i sve većeg broja kršćanskih subjekata koji prijete carstvu dok se širi na Balkanu i Kavkazu. On je smislio plan kako riješiti oba problema jednim udarcem.

Osmansko društvo funkcioniralo je na složenom klasnom i robovlasničkom sistemu. To je omogućilo porobljavanje kršćana i drugih nemuslimana. No, to ropstvo je njegovalo unutrašnju hijerarhiju koja je omogućila robovima da napreduju bilo kroz vojne redove ili državnu službu. To je značilo da je nemusliman mogao krenuti kao puki rob, i na kraju postao veliki vezir; koji je bio položaj odmah iza sultana.

1380-ih Murat I je uveo danak u krvi ili „porez u krvi.” Takozvani porezni sistem koji se sporovdio među kršćanskim porodicama Anadolije, Balkana, Armenije, Gruzije, itd. To je značilo da su dužni dati svoje najsposobnije (najinteligentije) sinove, najpoželjnije u dobi od 8-14 godina, za sultanovu službu. Dječaci su tada prešli na islam, obrezani i stavljeni na storgu obuku koja zahtijeva fizičku i mentalnu spremnost. U početku, taj porez je snažno odbijan od strane kršćanskog stanovništva. Ubrzo je, međutim, postalo očito da je služba u osmanskoj vojsci mogla pružiti daleko više koristi nego život u siromašnim kršćanskim četvrtima.

U ranim danima sistema “Danak u krvi”, svi kršćani su bili upisivani neselektivno. Kako je vrijeme prolazilo, oni iz Albanije, Bosne i Bugarska su postali najpoželjniji, jer su pokazali najbolje rezultate u prilagođavanju i napredovanju u turskom društvu.

Zaklinjali su se na celibat, tako da će na kraju svog života ostati bez potomaka. Bilo im je također zabranjeno da imaju bradu ili zauzimaju pozicije i stječu druge vještine osim vojnih. Njihova odanost je biti neupitna. Oni su prozvani janjičari ili u prijevodu „novi vojnici” i predstavljali su novu reformiranu carsku pješadiju. Jedinica je tokom nekoliko prvih godina brojala svega nekoliko hiljada, ali se početkom 16. stoljeća njihov broj povećao na oko 40.000 vojnika.

Sultan Murat I se tako osigurao među plemićima gladnih moći, koji su mu često bili za leđima. Janjičari su bili organizovani više kao religijski kult nego vojna jedinice. Njihov fanatičan pristup ratovanju korespondira sa ekstremnim prihvatanjem islama nakon novačenja.

Bili su sultanovi miljenici jer su služili za pravljenje ravnoteže u aristokratskom društvu. Budući da su potjecali iz siromašnih društava, janjičari su morali zaraditi svoje zasluge kroz mukotrpna dokazivanja. Ovi novi regruti su morali dokazati svoju vrijednost, dok su plemići uživali povlastice od rođenja.


Janjičari

Janjičari su bili odjeveni u različite uniforme, marširali su sa vojnim orkestrom pod nazivom Mehtar i bili plaćeni redovnim plaćama. Iako nisu bili slobodni ljudi, njihova usluga se smatrala prestižom. Trenirali su godinama. Dječaci su postali muškarci kroz naporne i stroge discipline, a u dobi od 25 do 27 bi postali carski vojnici.

Bili su prvi koji su prihvatili vatreno oružje u osmanskoj vojsci i imali su dobro organizovano i dobro opskrbljeno liječenje i logistiku.

U borbi su koristili sjekire i kilič; vrsta sablja. Izvorno, u miru su mogli nositi samo pendreke ili bodeže, osim ako nisu služili kao granična vojska. Turski jataganski mačevi bili su potpisno oružje janjičara, gotovo simbol korpusa. Janjičari koji su čuvali palaču nosili su duge sjekire i halberdlare – oružje poput koplja sa sječivom na vrhu.

Kao što je spomenuto prije, to su bili psi rata; lajali su na vratima Evrope tokom opsade Beča 1529. godine pod vodstvom jednog od njihovih najuspješnijih sultana – Sulejmanom Veličanstvenim, u vremenu kada je ova vojska doživjela svoj vrhunac. Ne brojčano, tada ih je bilo oko 30.000 vojnika, već u svojoj snazi, odanosti i efikasnosti. Iako opsada Beča nije uspjela, to je potvrdilo ugled njenih inženjera, kopača rovova i rudara.

Sistem meritokracije unutar Osmanskog carstva omogućio je nekim janjičarima da dobiju golemo bogatstvo, utjecaj i moć. Postajajali su sve više i više svjesni svoje uloge u carstvu, pa su počeli sa zahtijevanjem većih plaća, većeg postotka ratnog plijena i moćne položaje u vlasti. Bili su svjesni da su imali moć da organiziraju vojni udar u bilo kojem trenutku.

Od Egipta do Mađarske potvrdili su svoj status elitne borbene jezgre osmanske vojske. Borili su se u svim dijelovima carstva i izazivali su i strah i divljenje kod prijatelja i neprijatelja podjednako.

Gotovo kao društveni klub, prožimali su sve strukture vlasti i njihovi ljudi su bili posvuda. Janjičari više nisu bili obavezni na celibat, niti su živjeli živote pješadije u kasarnama, već su kupovali svoje kuće.

Kao posljedica njihovog uspona na vlast, počeli su usvajati karakteristike plemića i postajati neučinkovit u borbi. 1622. godine tinejdžerski sultan Osman II, nakon poraza tokom rata protiv Poljske, shvatio je da se uzda janjičara mora zategnuti. Bio je bijesan što postaje „njihova igračka”, te pokušava da ih raspustiti okrivljujući ih za katastrofu u Poljskoj.

No, janjičari su ga pretekli. Oteli su mladog sultana Osmana II i ubili ga. To je presedan koji je potvrdio koliko opasni su janjičari postali. Nakon toga, održavaju jake političke pozicije te ukidaju sve ranije zabrane koje su ih se ticale. Bili su robovi samo po imenu. 1804. godine nekoliko janjičara je osnovalo ilegalnu državu, koja je danas poznata kao Srbija, izazivajući nacionalni ustanka.

Do 1826. godine, broj janjičara je skočio na 135.000 članova. Od tog vremena sultan Mahmud II je bio odlučan da raspusti jedinicu kroz niz reformi koje su namijenjene za restrukturiranje osmanske vojske po uzoru na evropsku.

Historičar Patrick Kinross sugeriše da je Mahmud II poticao janjičare na pobunu namjerno. Opisujujući to kao sultanov „državni udar protiv janjičara,” kako bi to iskoristio kao povod za nasilno gašenje pobune, tako završavajući njihovu mračnu vladavinu nad Osmanlijama.

Izvor: WarHistoryOnline.com / Dialogos.ba
Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: