Alija Izetbegović – najveći izdajnik Bošnjačkog naroda!
Alija Izetbegović
Primijetio sam da ima još ljudi koji vjeruju da je Alija Izetbegović naivan i nesposoban za politiku, te da je to osnovni razlog tragedije Bosne i Hercegovine. Međutim, Izetbegović je veoma sposoban čovjek, pogotovo za politiku. Nažalost, on je na drugoj strani.
Ubrzo poslije pogibije Džemala Bijedića moćni srpski lobby u Bosni i Hercegovini pokušao se obračunati sa Hamdijom Pozdercem. Sadašnji četnički vojvoda, a tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, dr. Vojislav Šešelj, je bio pokretač akcije rušenja “Crvenih muslimanskih nacionalista”, kako je Šešelj nazivao tadašnju “Pozderčevu” garnitutu u BiH vlastima. Međutim, tada 1979. Hamdija Pozderac se uspio obraniti, a Šešelj je morao napustiti Sarajevo.
U proljeće 1983. uhićena je u Sarajevu takozvana “grupa muslimanskih nacionalista”. Suđenje je trajalo cijelo ljeto i kazne su bile drakonske. Među optuženima su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić. Zbunjivala je tada činjenica da su se u osudi tih “Muslimana” najjače angažirali Hamdija Pozderac i Fuad Muhić, ljudi koji su od Šešelja bili okarakterizirani kao perjanice muslimanskog nacionalizma i koji su očigledno bili bosanski patrioti.
Oni koji su znali da je Hamdija Pozderac bosanski patriota protumačili su “Sarajevski proces” kao njegovo uklanjanje političkih amatera koji bi mogli pokvariti proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine. Niko tada nije sumnjao, da bi mogli postojati neki Muslimani koji bi htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da ih Pozderčeva vlast baš zato i sudi. Znalo se da je podjela Bosne i Hercegovine u srpskom interesu i niko nije ni pomislio da bi neki Muslimani, i to vjernici, mogli toliko ići Srbima na ruku.
Niko tada nije obratio pažnju na činjenicu da je “Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića izdata od Beogradskog izdavača “Srpska reč”, neskrivene četničke kuće i da je tada Šešelj organizirao peticije da se puste “muslimanski intelektualci”.
Na Šešeljevu inicijativu je i veoma uticajna grupa lijevo orijentisanih evropskih filozofa iz tzv. Korčulanske škole stala u zaštitu “islamskih intelektualaca”. Tek kada je po povratku iz Geneve u jesen 1993., gdje je upravo bio potpisao Tuđman – Miloševićev plan unije “tri Bosne”, Alija Izetbegović izjavio da će muslimani dobiti državu u kojoj će sačinjavati oko 80% stanovništva, postalo je jasno o kojoj je državi riječ u “Islamskoj deklaraciji”.
Postalo je jasno da je Alija Izetbegović oduvijek želio i radio na podjeli Bosne i Hercegovine. Postalo je jasno i zašto ja Pozderac sudio, a Šešelj podržavao Izetbegovića. Razbijanje Bosne i Hercegovine radi formiranje male “muslimanske” državice, točnije rezervata, je u najboljem velikosrpskom interesu.
Da se vratimo “Sarajevskom procesu” iz 1983. U spisima tog suđenja nalaze se nepobitni dokazi da su Izetbegovića sudili borci za samostalnost BiH ili, kako on kaže, oni koji imaju “uskogruda i lokalistička gledanja” . Evo citata iz završne riječi Alije Izetbegovića od 16. kolovoza 1983. na “Sarajevskom procesu”. Citiram:
“Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu učinili su oni koji su inicirali ovaj proces. Uskogruda i lokalistička gledanja nanijela su već do sada krupne štete ovoj zemlji. To se dogodilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada.
Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu samo reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja. Volio sam to ime Jugoslavija. Volio sam njen lik na karti.” – kraj citata.
Sjetimo se unitarističke, tj. velikosrpske terminologije iz onoga vremena, kada se sipalo drvlje i kamenje na “uskogruda lokalistička gledanja koja ne vide dalje od svoga atara i koja razbijaju Jugoslaviju”. Ovakvih unitarističkih parola ne bi se postidio ni Milošević.
Koliko su Alija Izetbegović i njegova grupa bili značajni u velikosrpskom projektu postaje jasno kada se sagleda koliko su se akademici Srpske akademije nauka i umetnosti trudili oko Izetbegovićeve grupe dok su ovi bili u zatvoru. Navedimo samo dva primjera te brige za “muslimanske intelektualce”, kako ih srpski akademici nazivaju.
Primjer 1. – U knjizi koju je 1987. izdao Bosanski institut (kasnije Bošnjački institut) o Sarajevskom procesu (1983.) Aliji Izetbegoviću, Džemalu Latiću, i ostalima iz njihove grupe, na stranicama 271 i 272 nalazi se cijelo pismo/peticija kojega su članovi “Srpske akademije nauka i umetnosti” (SANU) uputili Predsjedništvima SFRJ i SRBiH. Pismo (naslovljeno “Predstavka”) se sastoji od dvije stranice teksta u kojem Akademici SANU-a traže hitno pomilovanje (oslobađanje iz zatvora) svih osuđenih na Sarajevskom procesu 1983. Koliko važnu ulogu u projektu SANU-a ima Izetbegović i njegova grupa najbolje se vidi iz činjenice da je na prvom sastanku SANU-a poslije usvajanja “Memoranduma” stavljena na dnevni red “Predstavka” kojom se traži puštanje iz zatvora Izetbegovićeve grupe.
U “Predstavci” SANU-a iz 1986. godine, između ostalog se kaže, citiram:
“Ono što je učinjeno Sarajevskim procesom ne može se povući. Ali, dalje patnje i stradanja Džemala Latića mogu se odmah prekinuti. Predlažemo vam da aktom o pomilovanju odmah obustavite dalje izdržavanje kazne i pustite na slobodu Džemala Latića.
Činjenice koje smo naveli da bismo ilustrovali sudbinu Džemala Latića bacaju neotklonjivu senku na čitav Sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanje SVIH OKRIVLJENIH. (naglasio autor) Zato vam predlažemo da pomilujete SVE OSUĐENE u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se još uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora.”
U Beogradu 6. lipnja 1986. godine
Odbor za obranu slobode misli i izražavanja:
akademik Matija Bećković
akademik prof. dr. Dimitrije Bogdanović
dr. Kosta Čavoški
Dobrica Ćosić
prof. dr. Andrija Gams
dr Ivan Janković
prof. dr. Neca Jovanov
akademik prof. dr. Mihajlo Marković
akademik Dragoslav Mihajlović
Borislav Mihajlović – Mihiz
akademik prof. dr. Nikola Milošević
Tanasije Mladenović
akademik dr. Gojko Nikoliš
akademik prof. dr. Predrag Palavestra
akademik Mića Popović
akademik prof. dr. Radovan Samardžić
akademik Mladen Srbinović
akademik prof. dr. Dragoslav Srejović
akademik prof. dr. Ljubomir Tadić
U ime Odbora
Ljubomir Tadić
Kraj citata.
Primjer 2. – Sarajevska nedjeljna revija “Ljiljan” 18. svibnja 1998. intervjuira generala Halida Čengića, zvanog Hadžija, tokom rata glavnog logističara Armije BiH. Mada je taj sastanak Izetbegovićeve grupe sa Akademicima SANU tabu tema danas, ipak smo zahvaljujući nepažnji Halida Čengića saznali da se dogodio, I da se na njemu diskutovalo o podjeli Bosne, 6 godina prije početka rata. Čengić na slijedeći način opisuje sastanak ostatka Izetbegovićeve grupe sa srpskim akademicima dok je Izetbegović još bio u zatvoru. Citiram.
Novinar Mustafa Borović: Dvije godine poslije toga (Izetbegovievog hapšenja) sreli ste se sa Dobricom Ćosićem i drugim akademicima SANU-a. Možete li nam to pobliže objasniti? Ko je sve bio sa vama u grupi?
Čengić: U društvu smo bili ja, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić (već su bili izašli iz zatvora), gospođa Lejla Akšamija, kćerka gospodina Izetbegovića, i Azijada, supruga Ismeta Kasumagića (koji je još bio u zatvoru sa Izetbegovićem). Akademik Ljuba Tadić nas je odveo u Beogradu u neki poznati restoran u šumi na Košutnjaku na ručak, jer tamo služe janjetinu. Tamo smo ostali i razgovarali oko tri sata. Kasnije smo shvatili da je to bila neka “srpsko-muslimanska Jalta”.
Borović: O čemu ste razgovarali?
Čengić: O svemu. Moram istaći da su se naši domaćini dobro potrudili. Napravili su takav raspored za stolom da pojedinačno svaki od nas sjedi do jednog od akademika, da može dobro razgovarati. Ja sam sjedio do dr. Božidara Jakšića i dr. Koste Čavoškog. Do Koste je sjedio akademik Tadić, pa do njega Džemal, pa onda Mustafa, pa akademik Dobrica Ćosić, pa Lejla i Azijada. … Kraj citata.
Srpski akademici su poklonili toliku pažnju Hadžiji Čengiću, hodži Spahiću, Džemi Latiću, kojemu su srpske novine objavile prve pjesme da bi ga mogli poturati kao “islamskog intelektualca”, te Lejli i Azijadi, samo zato što su to ljudi odani Izetbegoviću, njihovoj uzdanici u predstojećim događajima. Uostalom, Hadžija je najbolje objasnio smisao prijateljstva SANU-a prema Izetbegoviću i njegovoj grupi, nazivajući taj sastanak “srpsko-muslimanska Jalta”. (Jalta je sinonim za podjelu države)
“Afera Agrokomerc”
“Afera Agrokomerc” je pokrenuta 1988. kada je ustanovljeno izdavanje velikih iznosa mjenica bez pokrića od strane Agrokomerca iz Velike Kladuše. Činjenica da je direktora Agrokomerca Fikreta Abdića na tu funkciju doveo Hakija Pozderac iskorištena je od protagonista “antibirokratske revolucije” u BiH da se ukloni Pozderčeva garnitura iz rukovodstvu BiH.
Poslije “Afere Agrokomerc” stvari su se odvijale veoma brzo. Glatko je pušten Alija Izetbegović, 7 godina prije odsluženja kazne zatvora. O tome je pričao Adil Zulfikarpašić. Zulfikarpašić svjedoči: “Dva dana po Izetbegovićevom puštanju iz zatvora on se našao u Zurichu kod mene. Ja sam znao da su mu prilikom presude 1983. oduzeta i građanska prava i da se građanska prava ne mogu vratiti bez novoga procesa.
Upitao sam Izetbegovića kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: “Eto, dali mi.” Kada se znaju prilike u tadašnjoj BiH i kada se zna ko je i kome mogao tako izdati pasoš SFRJ nameće se pitanja: “Ko je Alija Izetbegović?” Zašto bi velikosrbi olakšavali Izetbegoviću stvaranje “muslimanske stranke”? Naše sumnje se pojačavaju kada se sjetimo Karadžićeve izjave pred izbore: “Ako bude izabran Duraković, bit će rat, a ako bude izabran Izetbegović, dogovorit ćemo se.”
Danas poslije Izetbegovićevih potpisa na sve “mirovne planove” kojima se legalizuju četnička osvajanja po Bosni i Hercegovini postaje jasno da je Karadžiću trebao Izetbegović upravo da bi mogao uspješnije ratovati, tj. da bi imao nekoga u suprotnom taboru ko će mu svojim potpisima legalizovati opljačkano. Postaje jasna i predizborna hajka na dr. Nijaza Durakovića iz partijskih organizacija Saveza komunista iz većinskih srpskih dijelova Bosanske Krajine. Dakle, po svaku cijenu su se morali ukloniti iz vlasti Bošnjaci koji bi mogli parirati velikosrbima, a dovesti Izetbegović na čelo Muslimana.
IZETBEGOVIĆEVA METODOLOGIJA UNIŠTENJA REPUBLIKE BiH
Izdaja je veoma složena stvar, a projekat razbijanja BiH se zasniva na izdaji. Svaki izdajnik može nanijeti ogromnu štetu, a pogotovo ako je na čelu države. Hajdemo hladno razmisliti o tome zašto u zaštiti BiH nije primjenjeno internacionalno pravo, tj. kako je došlo do toga da se ne primjenjuje internacionalni zakon, nego da se o BiH pregovara s agresorima, te smo tako stradali.
Kada su dvije strane u sporu, onda postoje dva načina rješavanja toga spora, i to:
1. normativno
2. dogovorno
Tako je i logično. Na primjer, ako te neko bez razloga udari, ti ga možeš tužiti, a možeš se sa njima vansudski nagoditi i “mirna Bosna”. Potpuno isti principi vrijede i u internacionalnom pravu.
Kada je izvršena agresija na BiH, Savjet sigurnosti UN je počeo problem agresije na BiH rješavati normativno, tj. po internacionalnom zakonu. Rezolucijom, 752 Srbija, CG i JNA su proglašeni agresorima, i 15. travnja 1992. godine je Bush, na osnovu te rezolucije, dao Četnicima ultimatum da “se u roku od 15 dana povuku iz BiH”. Tada Izetbegović hitno odlazi u Skoplje na pregovore sa generalima JNA. Time je Izetbegović ODUSTAO od NORMATIVNOG rješavanja Krize u BiH i PREŠAO NA DOGOVORNI način.
Tada svijet, jer se prešlo na nagodbu, imenuje Owena i Vancea kao medijatore, tj. posrednike u pregovorima između “zaraćenih strana”. Posrednici nisu sudije, oni ne donose odluke, njihov zadatak je samo da prouče stavove obje strane i da namirišu gdje bi se pregovarači mogli naći, tj. pod kojim uslovima bi se mogli dogovoriti. Njegova uloga je u suštini ista kao uloga posrednika u prodaji npr. kuće. Dakle, to što je Owen (a kasnije i ostali posrednici) davao nepovoljne prijedloga po BiH, je samo zato što je vidio da ce takvi prijedlozi biti potpisani od strane Izetbegovića.
Inače, Izetbegoviću je objašnjeno što je uloga posrednika, tj. da posrednik ne diktira, nego da posrednika smo traži formulu sa kojom bi se obje strane složile. U stvarnosti, posrednik može prijetiti samo agresorskoj strani, jer ako ne uspiju pregovori, dolazi do normativnog kažnjavanja agresora.
To je i Christofer jasno rekao, da se može prijetiti Srbima, a Bošnjacima ne može. Poznato mi je da su Izetbegoviću mnogi bosanski patrioti slali poruke da ne pregovara sa Karadžićem i Bobanom, ali je on govorio, da “mora pregovarati, jer ćemo mi biti krivi ako ne pregovaramo”. To je velika Izetebgovićeva podvala, jer ne može žrtva postati krivac samo zato sto neće da se nagodi, nego insistira na normativnom, tj. zakonitom, rješenju spora.
Dakle, posrednici u pregovorima nisu nikada ništa odlučivali, oni su samo predlagali, a jedini koji je donosio odluke je bio Izetbegović koji je svaki prijedlog podjele BiH potpisivao, mada druga strana nije, i tako se išlo sve dalje i dalje u korist razbijača Bosne. Nažalost, Alija nikada neće odgovarati u Hagu, jer je on odgovoran jedino narodu Bosne i Hercegovine, a narod nije dovoljno politički zreo da pronikne u izdaju, jer izdaja je veoma složena stvar, i zato je kazna za izdaju veoma teška u svim civiliziranim državama svijeta.
Izbor: hamdocamo.wordpress.com / srebrenik.info
hamdočamo 