GAZI HUSREV-BEG, SARAJEVSKI VAKIF (1480. – 1541.)
Drugi pravi osnivač Sarajeva
Bosanski sandžak-beg Gazi Husrev-beg došao je za bosanskog namjesnika 1521. u Sarajevo i odmah su počeli njegovi veliki građevinski poduhvati. Po svojim građevinama i vakufima koje je ostavio za izdržavanje svojih zadužbina, Gazi Husrev-beg je najveći i najznačajniji legator u Bosni i Hercegovini.
Gazi Husrev-beg (Serez, Grčka,1480 – Kući, Crna Gora, 1541) je bio sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne. Rođen je u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazita II, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju.
Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez oca koji je poginuo 1486. godine u bici kod Adene kao vojskovođa Bajazita II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Bajazita II.
Graditelj Sarajeva
Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je odlukom carskog divana imenovan bosanskim sandžak-begom. Pod njegovim vodstvom Osmanska vojska je brzo napredovala. Gazi Husrev-beg je osvojio utvrđene gradove Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Istaknuo se u mnogim važnim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj i Ugarskoj.
Osim vojnih uspjeha, imao je ogroman uticaj na razvoj Bosne, naročito grada Sarajeva. Upravo je on u Sarajevu sagradio najveće i najvažnije sakralne i profane objekte. Obnovio je Carevu džamiju i izgradio čuvenu Gazi Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu, bezistan i mnoge druge poznate zgrade. Sarajevo je transformisao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Gazi Husrev-beg je izgubio život u bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u haremu njegove džamije, a iznad vrata na turbetu piše: “Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada”.
Gazi Husrevbeg, drugi pravi osnivač Sarajeva, došao je za bosanskog namjesnika 1521. godine i ostao, s malim prekidima, do smrti. U međuvremenu, od osvajanja Vrhbosne od Turaka, pa do dolaska Gazi Husrevbegova, Vrhbosna je izrasla u kasabu i u tom vremenu tu je nastalo sedamnaest mikroregiona (mahala) i isto toliko džamija. Osim toga, podignuta je banja (hamam), karavansaraj. tri tekije i medresa (Firuzbegova, 1508. godine). Obično uz svaku džamiju, zapravo u svakoj mahali, bio je i po jedan mekteb.
Gazi Husrevbeg je odrastao i odgojen na carskom dvoru. Prije dolaska u Bosnu bio je namjesnik Smederevskog sandžaka, a obavio je i nekoliko diplomatskih misija u ime sultana na dvorovima nekih evropskih vladara. Kada je došao u Sarajevo, odmah su počeli njegovi veliki građevinski poduhvati u ovome gradu, usprkos stalnom vojevanju koje je vodio u susjednim državama. Po svojim građevinama, koje je podigao u Sarajevu i nekim drugim mjestima Bosne, i vakufima koje je ostavio za izdržavanje svojih zadužbina, Gazi Husrevbeg je najveći i najznačajniji legator u Bosni i Hercegovini.
Husrev-beg je svoje prvo zaduženje dobio kao diplomata. Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503. godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je na ruski dvor gdje je sa ruskim knezom, kako u svojoj povijesti Bosne navodi Salih-ef Muvekit “sjedio za istom sofrom”. Kako već 1504. umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za beglerbega u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Skadru. Vitešku titulu gazija, odnosno heroj, koja se davala istaknutim osmanskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je 1521. godine prije dolaska u Bosnu, zbog zasluga u osvajanju Beograda.
Uvakufljenje
Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. To nam svjedoče njegove tri vakufname pisane novembra 1531., januara 1537. i novembra 1537. godine. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji je naslijedio od oca Ferhat-bega. Potvrđujući ovaj islamski princip preporučen od Muhammeda a. s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao:
“Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan on je tek prolaz, kroz koji se ulazi u kuću spasenja ili pakao, a za to je pametan onaj, koji se na ovome svijetu ne prevari, koji mu ne vjeruje, koji ga ne gleda ljubavnim očima, te mu se ne prilagodi. Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primjeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih dobrotvornih djela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” (Prva vakufnama, novembra 1531. godine). Prva Gazi Husrev-begova vakufnama je pisana za džamiju, imare i hanikah.
Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije. Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz ugla savremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcionisanje bilo koje savremene organizacije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti. Džamija i funkcije vezane za džamiju, Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja, Hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu, Imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenoćište) sa obavezama i načinom rada.
Begova džamija
Gazi Husrev-begova džamija ili samo Begova džamija u Sarajevu je zbog svoje veličine i privlačnosti jedan od najznačajnijih spomenika sakralne islamske arhitekture na Balkanu. Izgrađena je 1530 (937. po hidžri). Projektovao je Ajem Esir Ali iz Tibrisa, jedan od najvećih istanbulskih arhitekata, a gradili su je dubrovački majstori. Džamija je kvadratnog oblika, sa kupolom prečnika 13 i visinom od 16 metara. Na nju se nadovezuju manje kupole i polukupole. Interijer džamije zrači nesvakidašnjom umjetničkom atmosferom. Uz džamiju se nalazi šadrvan, čija voda služi za ritualno umivanje prije molitve. Današnji oblik s kupolom datira iz 1893. godine. Od 1530. je na istom mjestu stajao bunar. U sjeni džamije i stoljetnih lipa su dva turbeta, u kojima je 1541. ukopan Gazi Husrev-beg i njegov zatočenik i kasnije prijatelj, dalmatinac Murad-beg Tardić, gazijin vojvoda, a kasnije sandžak-beg i prvi upravitelj Gazi Husrev-begovog vakufa.
Nedaleko od džamije je sahat-kula i medresa. U 16. vijeku kada je izgrađena, Begova džamija je predstavljala objekat od izuzetne važnosti za urbani razvoj Sarajeva i jedan je od najznačajnijih objekata iz bogate ostavštine Gazi Husrev-bega. To je prva džamija u svijetu koja je dobila električno osvjetljenje 1898. godine.
Godinu poslije džamije sagrađen je mekteb u haremu, a preko puta Hanikah. Godine 1537. napisana je vakufnama za medresu, za čije je podizanje Husrevbeg uvakufio sedam stotina hiljada dirhema. Svoju medresu, koja je za vrijeme turske vladavine bila najznačajnija prosvjetna ustanova u Bosni i Hercegovini, Husrevbeg je namijenio na ime svoje majke Seldžuke, po kojoj se medresa i zvala Seldžukija, a po olovnom krovu, Kuršumlija.
Medresa je, s malim prekidima, radila od svog osnivanja do dana današnjeg. Husrevbegovu vakufu pripada sahat-kula, za koju se ne zna je li podignuta za njegova života ili kasnije, zatim muvekithana, u dvorištu džamije, koja je podignuta 1859. godine. Iz sredstava Husrevbegova vakufa otvorena je u Sarajevu 1866. godine i vakufska bolnica, koja je radila sve do izgradnje Državne bolnice u Sarajevu 1882. godine.
Za izdržavanje ovih objekata Husrevbeg je uvakufio oko dvije stotine dućana u sarajevskoj čaršiji, velike komplekse zemlje u okolini Jajca i šume u Tešnju. Isto tako, ostavio je vakufe u Serezu kao i gotova novca koji se je izdavao na rebah (priplod). I prihodi od bezistana, hamama i hanova trošili su se za izdržavanje ovih objekata.
Vakufnamom o svojoj medresi Husrevbeg je predvidio da: “Što preteče od troškova za gradnju, neka se za to kupi dobrih knjiga, koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, da se njima koristi ko bude čitao i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom.”
Gazihusrevbegova biblioteka
Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu prva je biblioteka za koju pouzdano znamo kada je osnovana (1537.). Međutim, nije se mogla zamisliti ni jedna medresa bez svoje biblioteke, jer ako ništa drugo, učenici su morali sebi prepisivati potrebne udžbenike, a to su mogli raditi prvenstveno iz knjiga, koje je škola posjedovala. Prema tome, starija biblioteka u Sarajevu bila bi ona koja se nalazila u Firuzbegovoj medresi. Prije je spomenuto da je i po džamijama i mektebima moralo biti knjiga kojima su se zainteresirani služili. Sve do 1863, koliko se do danas zna, Biblioteka je ostala u sklopu Kuršumlije medrese. Te je godine, na poticaj Topal Osman-paše, guvernera Bosne, uprava Gazi Husrev-begova vakufa dogradila jednu veću prostoriju uz Begovu džamiju ispod munare. Tu je Biblioteka preseljena iz Medrese i ostala do godine 1935, kada je smještena u prizemne prostorije zgrade sarajevskog muftijstva pred Carevom džamijom. To je urađeno jer su dotadašnje prostorije postale tijesne s obzirom da se knjižni fond Biblioteke iz dana u dan množio, a i broj posjetilaca je bivao sve veći. Nekoliko godina poslije oslobođenja, Biblioteka se proširila i na katu same zgrade. Kasnije se ukazala potreba ponovnog proširenja prostorija Biblioteke, pa su njene upravne i poslovne prostorije smještene u zgradi bivšeg Ulema medžlisa, također pred Carevom džamijom, a cijela zgrada bivšeg muftijstva je upotrijebljena za smještaj knjižnog fonda. S obzirom na porijeklo rukopisa ove Biblioteke, odnosno gdje su sve oni nastali – pisani i prepisivani, možemo utvrditi da ih ima iz raznih krajeva islamskog svijeta, a osobito iz pojedinih velikih i značajnih centara kao iz Meke, Medine, Kaira, Bagdada, a naročito Istanbula. Ovi rukopisi, ponekad i unikati ili rariteti, dospijevali su u naše krajeve na razne načine: trgovinom, odlaskom na hadž naših ljudi, a osobito su ih donosili oni koji su u tim centrima bili na naukovanju, pa tako imamo i djela naših ljudi pisana i prepisivana u spomenutim i drugim mjestima. Najstariji rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci je djelo Ihjau ulumud-din, od Ebu Hamid Muhameda el-Gazalije, umro 1111. godine, teološko-mističko djelo, prepisano 1131. godine.
Za Oslobođenje,
PIŠE: Merima BABIĆ
hamdočamo 