JOVANOVIĆ: Njegoš je našu Crkvu imenovao crnogorska, a jezik – crnogorski
Novinar i publicista Vladimir Jovanović u intervju za Portal Analitika otkriva malo poznate i potpuno nepoznate detalje o Njegošu kao duhovnom vladaru. U nedavno objavljenjoj knjizi “Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve (1830–1851)”, nakon više godina istraživanja, Jovanović je objavio niz dokumenata koje govore o susretu Njegoša sa papom, njegovom odnosu sa Srpskom crkvom, Vukom Karadžićem…
“Njegoš najkasnije 1832. godine u svome pismu Josifu Rajačiću, budućem patrijarhu srpskome, Crkvu Hristovu u Crnoj Gori ”krsti” narodnim i državnim prefiksom – Crnogorska. Njegoš mu se zahvaljuje radi želja za, kako kaže, “blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve”. Doduše, taj naziv za Crkvu srijeće se i prije, kod izvanjaca koji su u kontaktu sa Crnogorcima. Međutim, prema dosadašnjim istraživanjima, sačuvanim i publikovanim arhivskim izvorima, Njegoš je prvi od Crnogoraca tako imenuje”, naveo je Jovanović.
ANALITIKA: Objavili ste nedavno knjigu o Njegošu, u kojoj pišete o malo poznatim ili nepoznatim detaljima o njegovom životu kao duhovnom vladaru. Javnost najviše interesuje njegovo spominjanje Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskog jezika?
JOVANOVIĆ: – Najprije, moram naglasiti, ova, kao i prethodne dvije knjige o Crkvi koje sam objavio, samo su “grubi radovi”, u kojima sam u prvome redu nastojao da objavim, referenciram i kontekstualizujem što više savremenoj javnosti nepoznatih činjenica i arhivske građe. Postoji i veliki dio građe koji ću tek obraditi. Tek nakon toga, ako Bog da, slijede “fini radovi”.
Što se Vašeg pitanja tiče, Njegoš najkasnije 1832. god. u svome pismu Josifu Rajačiću, budućem patrijarhu srpskome, Crkvu Hristovu u Crnoj Gori ”krsti” narodnim i državnim prefiksom – Crnogorska. Njegoš mu se zahvaljuje radi želja za, kako kaže, “blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve”. Doduše, taj naziv za Crkvu srijeće se i prije, kod izvanjaca koji su u kontaktu sa Crnogorcima. Međutim, prema dosadašnjim istraživanjima, sačuvanim i publikovanim arhivskim izvorima, Njegoš je prvi od Crnogoraca tako imenuje. O statusu naše Crkve, tj. mitropolijske katedre, prvojerarha cetinjskih od 1766. god, njegov predšestvenik i stric, Petar I Petrović Njegoš reći će 1811. god. da je “autokefalan, ili duhovno nezavsni vladika”.
Što se tiče crnogorskoga jezika, pronašao sam, takođe i objavio, prvi od Crnogoraca, Njegoš ga imenuje najkasnije 1839. god. Objašnjavajući svoje namjere o reformi crnogorske države, uključujući i prosvjetu, on tada saopštava potrebu da “ima elementarne školske knjige prevedene na crnogorski jezik”.
Od ranije je poznato, kroz objavljene dokumente, da je u crnogorske pasoše, koje je izdavao, vlastoručno unosio narodnost Crnogorac. Zna se i da je potpisnik međudržavnih ugovora (1837, 1839) u kojima, kako piše, zastupa crnogorsku naciju. Takođe, u pjesmi “Zarobljen Crnogorac od vile” (1834) prvi pominje Crnogorstvo (“Viđu vijenac đe se osušio / Al su dva-tri porasla cvijeta / Iz prosute krvi Crnogorstva”; u toj pjesmi veli da postoji “Od Lovćena Crnogorstva vila”).
ANALITIKA: Upravo neriješena identitetska pitanja najviše cijepaju crnogorsku javnost, Njegoševo crnogorstvo, srpstvo, jugoslovenstvo…
JOVANOVIĆ: – Da, ali Njegoš nam tu nije ništa kriv. Njegoševo pjesničko srpstvo i jugoslovenstvo, nema nikakve veze sa srpstvom i jugoslovenstvom koje su, kao diktature, u karađorđevićevskoj i titoističkoj Jugoslaviji, u moru crnogorske bratoubilačke krvi, kasnije realizovane. Njegoš nikada nije u političke Srbe ili Jugoslovene ubrojao Crnogorce; nije napisao da Crnogorci nijesu posebna nacionalnost i nije napisao da Crna Gora treba da nestane, da se utopi u bilo kakvu Srbiju ili Jugoslaviju. Uvijek i na svakome mjestu Njegoš je branio pravo i čast i Crne Gore i samobitnost, voljnost i slobodu crnogorskoga naroda.
Ne postoji Crnogorac koji je, prije i poslije Njegoša, tako snažno, ireverzibilno oblikovao crnogorski državni, nacionalni, kulturološki i crkveni identitet. Utemeljio je Senat, Gvardiju, perjanike, prve profesionalne organe vlasti; niko od tada, ko bi prekršio zakon, niti jedan izdajnik ili razbojnik, nije mogao ostati nesankcionisan. Sklopio je sa suśedima, moćnim carevinama austrijskom (1841) i turskom (1842), ugovore o razgraničenju, što su prva de iure međunarodna priznanja naše nezavisnosti. Postavio je carinu, uveo porez i oformio državni budžet. Obavio je prvi popis stanovništva slobodne Crne Gore, utemeljio poštansku službu, naredio izradu mapa naše države; da je poživio, uveo bi i prvu savremenu monetu crnogorsku – perun.
On je obnovitelj crnojevićke tradicije štamparstva – od 1834. se opet pečataju knjige crnogorske, ali i prvi put novine (časopis “Grlica, kalendar crnogorski”). Osnivač je prvih naših škola. Dizajnirao je crnogorsku narodnu kapu. O Njegošu, Crnogorcima, našoj državi, Crkvi i jeziku, za njegova života se, upravo zbog Njegoša i povodom Njegoša, znalo gotovo svuda, ne samo u Evropi. O svemu tome, na primjer, pišu onovremeni engleski kolonijalni časopis u dalekoj Indiji, ili publikacije u Americi.
Na drugoj strani, Njegoš je prvi arhipastir crnogorski koji je episkopsko posvećenje dobio u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Niti jedan naš arhijerej poslije njega, do 1918. i “ukidanja” Crnogorske pravoslavne crkve, neće biti hirotonisan kod Srba: Nikanora Ivanovića (1858), Ilariona Roganovića (1863), Mitrofana Bana (1885), Kirila Mitrovića (1909) su posvetili Rusi; Visarion Ljubiša je 1878. zavladičen na Cetinju u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a Gavrilo Dožić 1911. u Carigradskoj patrijaršiji.
Njegoš je objavio našega narodnog Svetitelja – Petra Cetinjskoga. Kao poglavar autokefalne Crkve, nadzirao je pisanje tropara i kondaka – liturgijskih himni koje proslavljaju svetopetrovski kult. Radi spasenja duša svojih i svih pravoslavnih, Crnogorci se tim njegoševskim troparom i kondakom obraćaju se Sv. Petru, citiram doslovno, kao “Crnogorskoj zvijezdi presvijetloj”, “Crnogorskoj pohvali” i poštuju ga ga kao “Crnogorske zemlje svjetilnika presvjetla”… a te su liturgijske himne, nakon Njegoše smrti, treba li reći – krivotvorene!
Unio je Njegoš našega Svetitelja 1838. crvenim slovima u kalendar Crnogorske pravoslavne crkve. Eminentni ruski istoričar Crkve, Konstantin E. Skurat, piše u udžbeniku za njihove bogoslovije i duhovne akademije: “Черногорская Церковь причислила Святителя лику святых”. O tome, međutim, ne možete ništa pronaći u našim udžbenicima.
Na Lovćenu, Njegoš je podigao prvu crkvu Sv. Petra Cetinjskoga, u kojoj je sahranjen. Tu su iskonsku, njegoševsku i svetopetrovsku crkvu, Austrijanci 1915-1916. u ratnim djejstvima oštetili, da bi je Srbi do 1925. potpuno uništili, kamenje joj iz zidova oburdali, te na njenom mjestu, i od građevinskoga materijala iz Srbije, sagradili “kapelu” posvećenu drugome svetitelju!
U knjizi objavljujem činjenice i faksimile, da je Njegoš, najkasnije 1848 god. unešen u ruske sveštene diptihe kao poglavar autokefalne Crkve – devete po rangu u Vaseljeni. On se, takođe, u istome rangu navodi i u carigradskome sveštenome diptihu iz 1855. godine.
Dakle, pod arhipastirstvom Njegoševim, kanonska Crnogorska pravoslavna crkva je prva ustanova obnovljene srednjovjekovne države Crnojevića koja je dobila potpuno međunarodno priznanje. Ustanova knjaza-gospodara, takođe iz doba Crnojevića, biće priznata kasnije, najprije 1852. od Rusa, a državna nezavisnost crnogorska u potpunosti tek 1878. godine.
ANALITIKA: Kakvi su bili odnosi Crnogorske autokefalne crkve i Srpske crkve u vrijeme Njegoša?
JOVANOVIĆ: – Službeni odnosi između jerarhija crnogorske i srpske za Njegoševa arhipstirstva jedva da su do 1833. postojali. Od tada, pa do Vladičina upokojenja, o kontaktima srpske i crnogorske jerarhije ne postoji niti jedan arhivski dokument. Prve kontakte, te liturgijsku zajednicu, Njegoš je imao sa Grcima – Antimom i Ananijem, jerarsima Carigradske patrijaršije; potom, naravno, najviše sa Ruskom crkvom.
Godine 1830, kada je Njegoš postao Arhipastir, svega su u Vaseljeni tri, od ukupno devet tadašnjih autokefalnih pravoslavnih jerarhija, van domašaja Otomanske carevine: to su crkve Rusije i Crne Gore, te Karlovačka mitropolija u Austriji. Ostalih šest autokefalnih pravoslavnih jerarhija nalazile su na teritoriji Otomanske carevine: patrijaršije Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, te arhiepiskopije Kiparska i Sinajska. Crkva u tek stvorenoj Kraljevini Grčkoj je 1833. samoproglasila autokefaliju, što je naišlo na osudu Carigradske patrijaršije.
U prvo vrijeme, Srpsku crkvu predstavlja autokefalna Karlovačka mitropolija, koju su, nakon seobe Srba sa Kosova, uz blagoslov careva austrijskih, utemeljili pećki patrijarsi. Ta Crkva je, uz pomoć austrijskih vlasti, otela Crnogorskoj crkvi jurisdikciju nad Primorjem, od Spiča do Herceg-Novoga, koja je postojala još od vremena, kako Njegoš piše, dok je “Primorje bilo cernogorsko”.
Crkvom u Srbiji do sredine 1831. rukovode grčki arhijereji (fanarioti), a od tada, na bazi Sultanova hatišerifa i posebnoga konkordata, na čelu su joj arhijereji Srbi. Njegoš je znao sve te pojedinosti, jer je još krajem 1830. imao u rukama, kako piše, “ferman carski i antišerif”. Crkva u Srbiji će sve do 1879, kao autonomna, biti pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije.
Prvi kontakt sa jerarhijom srpskom Njegoš ima u oktobru 1832. sa pomenutim J. Rajačićem, tadašnjim episkopom dalmatinskim Karlovačke mitropolije. U to vrijeme, Njegoš, kao arhimandrit, do rukopoloženja za arhijereja avgusta 1833, mogao je obavljati sva molitvoslovlja, obrede, bogosluženja i Sv. Tajne Krštenja, Miropomazanja, Evharistije, Pokojanja, Braka, dok za Sv. Tajne Sveštenstva i Jeleosvećenja, po pravilima crkvenim, nije bio vlastan. Drugim riječima, nije mogao hirotonisati kandidate za đakone, ni za prezvitere. U tome smislu, on se J. Rajačiću obratio za kanonsku uslugu rukopoloženje jednoga crnogorskog sveštenika.
Drugi kontakt, to je razmjena pisama sa mitropolitom beogradskim Melentijem Pavlovićem povodom bjekstva episkopa užičkoga Nikifora u Crnu Goru krajem 1832. god. Povod je bio neki sukob tog episkopa sa knezom Srbije. Miloš Obrenović piše da je “vladika [Nikifor] čovek bolestan u pameti, sgranuo se, pak, pobegao, niti sam ga ja tamo [u Crnu Goru] slao, niti imao za delo kakvo slati“. Njegoš piše Melentiju da razumije njegovo “nezadovoljstvije zbog odlaska g-dina Nikifora” i da “pritom ni mi nijesmo mu se [Nikiforu] nimalo obradovali, znajući da nam ovđe on ne može biti ni od kakve polze, nako od štete i dosade”. Srpska istoriografija , ne tako davno, lansirala je falsifikat da je Njegoš, tom i takvom Nikiforu, napisao nekakvu posvetu – čiji izvornik nikad nijesmo viđeli – đe, navodno, “srpski piše, srpski zbori”. Uglavnom, obećao je Srbima Njegoš da će im Nikifora otpraviti na proljeće, “do ljepšeg vremena”; što je i uradio.
Treći kontakt sa jerarhijom srpskom, imao je Njegoš krajem juna 1833. u Beču, đe se, pored niza drugih ličnosti, u dva navrata susrio sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem, poglavarom Karlovačke mitropolije. Njegoš je u Beču tada bio na proputovanju, jer je hitao ka Petrogradu, radi vladičanskoga posvećenja.
Četvrti i posljednji kontakt, veoma neprijatan i nepošten od strane jerarhije srpske, imao je Njegoš krajem 1833. pri povratku sa zavladičenja u Rusiji. Pomenuti J. Rajačić je, od austrijskih vlasti tražio i dobio ”zgodne naredbe o postupanju”, te izdao nalog sveštenstvu u Boki kotorskoj da se ”apsolutno ne dopusta služba u crkvi crnogorskomu vladaru pod zapelu najstrože odgovornosti” i da “stoga ni zvonima, ni puškama ne smete ga [Njegoša] pozdraviti, niti mu ma bud koju počast, koja pripada arhijereju, ukazati”.
Ruskom hirotonijom, Njegoš je na sebe navukao trajnu odioznost tadašnje jerarhije srpske. J. Rajačić, koji je od 1848. patrijarh srpski, nije mogao prikriti svoju ogorčenost na Njegoša. Pisao je 1856. knjazu Danilu I: “Poznato je svemu svijetu da je Crna Gora ot iskoni u duhovnoj svezi sa serbskom patrijaršijom i da je ona svoje Arhiepiskope svagda do pokojnoga Vašega strica iz Patrijarha i Arhiepiskopa Srbskie primila. Zašto je Pokojnik [Njegoš] ovu istoričesku svezu prekinuo?”
Što se Pećke patrijaršije tiče, nju Njegoš nigđe ne pominje, osim u “Lažnome caru Šćepanu Malome”, kroz lik Vasilija Brkića, koji, za razliku od arhipastira crnogorskih koji se bore s Turcima sa krstom i sabljom u rukama, kukavički priznaje da mu i sam pomen Turaka ledi krv u žilama. A varoš Peć u spisima pominje Njegoš samo jednom prilikom – u vezi nabavke nekakvog rasnog konja.
Kada je objavljen Svetitelj Petar Cetinjski, to je naišlo na neprijateljstvo kod jerrhije srpske. Paroh Karlovačke mitropolije u Kotoru piše da je to “izmislena svetinja”, a poglavar te Crkve, mitropolit S. Stratimirović, saglasan je s tom ocjenom. Dušan D. Vuksan je objavio arhivski materijal, da mjerodavna srpska crkvena vlast tada “sovjetuje svoje svjaščanstvo da upotrebe sve sile kod svojih parohijana da ne bi u napredak odhodili na Cetinje u Crnoj Gori, pokloniti se tijelu blaženopočivšega Petra Petrovića, mitropolita crnogorskoga”. U nastojanjima jerarhije srpske, da odvrati naše sunarodnike van granica tadašnje slobodne Crne Gore da idu na poklonjenje Sv. Petru, pridružila se i vlast austrijska, zabranom izdavanja pasoša za prelazak na crnogorsku teritoriju. No, vjernici su iz Primorja u Crnu Goru dolazili ilegalno.
Prethodno, Manastir Ostrog je, izgleda ne bez nagovora tamošnje jerarhije srpske, dospio pod sankcije austrijskih vlasti u Boki kotorskoj. Sačuvani djelovi “Knjige priložnika”, koja počinje sa 1730. a završava sa 1789. god. – liše crnogorskih uglednika i ponajviše običnih vjernika – svedoči da su Manastir Ostrog tradicionalno darivali i pravoslavci iz Boke kotorske. Austrijanci su zabranili monasima ostroškim da, po tradiciji, prikupljaju priloge za Sv. Vasilija Ostroškoga. Njegoš je bezuspješo tražio da se ukine ova zabrana, etc.
ANALITIKA: U knjizi analizirate odnose Njegoša i Vuka Karadžića. Kakvi su oni bili?
JOVANOVIĆ: – Njihove odnose sam istraživao u sklopu pitanja Vukova prijevoda “Novoga zavjeta” na srpski jezik. To pitanje je od interesa za utvrđivanje arhijerejskoga djela i lika Njegoševa. Istoriografija tvrdi da je 9. oktobra 1833. u Beču, dakle po povratku sa zavladičenja u Petrogradu, Njegoš izdao Vuku “svjedodžbu” da je prijevod “na srpski čist i pravilan i da je naša volja i želja da se pomenuti prevod na svijet izda na polzu jezika i duševno spasenije naroda srpskoga, na koje s ovim svojeručnim potpisom i običnim pečatom potvrđujem svjedodžbom i naš arhijerejski blagoslov dajem”.
Postavio sam sebi pitanje: da li je, kao tek rukopoloženi episkop, sa nepunih 20 godina, Njegoš odista mogao biti toliko samouvjeren u svoje poznavanje “Novoga zavjeta” da tek-tako, na jednome proputovanju, recenzira njegov prijevod? Tražio sam izvornik “svjedodžbe”, ali on ne postoji! Niko ga nikad nije vidio. Miraš Kićović, priređivač prvih cjelokupnih Njegoševih pisama, 1951. god. je utvrdio da “taj srpski tekst ne postoji već samo njegov njemački prijevod”. Vuk nikad nije ni pomenuo da je od Njegoša polučio kakav dokument nalik na “svjedodžbu”.
Na drugoj strani, dva su sačuvana Njegoševa pisma, od. 2. septembra 1836. i 1. novembra 1847. god. u kojima Njegoš jasno odbija da, prethodno ili naknadno, blagoslovi ili recenzira, ili da finansijski podrži štampanje srpskoga prijevoda “Novoga zavjeta”. Međutim, objavljujem Njegoševo pismo da je Vuk zloupotrijebio poznanstvo s njim, te za štampanje prijevoda “Novoga zavjeta”, bez Njegoševa znanja, a u njegovo ime, kod trećega lica podigao izvjesnu sumu na njegov račun. Njegoš piše da je Vuk “zloupotrijebio moju dobrotu”.
Njegoš definitivno nije prihvatio Vukov pravopis, odnosno, srpski jezik. Vladika je ostao pri upotrebi ruskih grafema, njih najmanje čak deset, koje je Vuk označio kao strane i nepotrebne u srpskome jeziku, pa ih nije koristio ni u prijevodu “Novoga zavjeta”. To su: Є, є (je); Ѣ, ѣ (jat); I, i(ćirilično i); Ы, ы (jeri); Й, й (j); Я, я (ja); Ю, ю (ju); Щ, щ (šč); Ъ, ъ (tvrdi poluglas); Ь, ь (meki poluglas). Njima je Njegoš pridodavao još Ђ, ђ, Ћ, ћ i Џ, џ, dakle, slova koja ne postoje u ruskome jeziku. Pomenuta slova, na južnoslovenskim tj. Џ i na rumunskim prostorima, nastaju i koriste se prije Vuka i njegove standardizacije srpskoga jezika. Pa i slovima Ђ i Ћ, kada se nađu na kraju riječi (sa završetkom na Џ crnogorske riječi jedva da postoje), suprotno srpskome pravopisu, pridodaje Njegoš ruski poluglas Ъ. U “godini pobede Vukove reforme“, 1847, Njegoš je, kako se vjeruje do početka februara t.g. štampao “Горскiй вiенацъ” sa grafemama koje su negacija srpske azbuke.
Ukupno je Njegoš koristio 37 slova. Samo u egidi “Вiенца”, mimo rusizama (istoričesko, sobitije, sočinjenije), koje je Vuk trijebio, sljedeće su ortografske razlike u odnosu na srpski jezik: “Горскiй вiенацъ. Историческо событiє при свршетку XVII вiека. Сочиненiє П. П. Н. Владыке Црногорскога”.
U knjizi korigujem dosad postojeća saznanja, prema kojima je Vuk 1837. u djelu “Crna Gora i Crnogorci” prvi pomenuo crnogorski jezik. Premda Vuk ima ne mali doprinos za crnogorsku filološku baštinu, to je netačno. Prema podacima koje objavljujem, crnogorski jezik pominje 1835. god. “Srbskij narodni list” a 1836. “Danica ilirska”. Objavljujem i izvore koji u Njegoševo vrijeme imenuju crnogorski jezik na ruskome, slovenačkome, njemačkome jeziku; etc.
ANALITIKA: Njegoš, pravoslavni vladika, prema čvrstim dokazima iz Vaše knjige, susrio se sa papom Pijem IX. Kako je do toga došlo i zbog čega savremena javnost nije znala te detalje do pojave Vaše knjige?
JOVANOVIĆ: – Do susreta je došlo u Vatikanu krajem 1850. god. po starome, odnosno početkom 1851. po novome kalendaru. Njegoš je, sa svojim tjelohraniteljima, tada boravio u Rimu, ukupno šest dana, na proputovanju za Napulj, đe se sebi tražio lijeka.
Pijo IX je svakako jedan od najpoznatijih papa. Pontifikat mu je trajao najduže u povijesti: 31 godinu, sedam mjeseci i 22 dana. Autor je čuvene bule Ineffabilis, encikle Quanta Cura i dodatka Syllabus sa osudama, između ostalih, komunizma i masonerije; 1870. god. potvrdiće odluku Prvoga vatikanskoga sabora o nepogrješivosti Pape kada, kao vrhovni sveštenik (pontifex maximus), govori ex cathedra o pitanjima vjere. U pogledu odnosa pravoslavnih i katolika, Pijo IX je ipso facto dao izvjesni doprinos. Na samome početku njegova pontifikata, potvrđen je novi konkordat o položaju katolika unutar Ruske carevine.
U vrijeme susreta sa Njegošem, Pijo IX je i na čelu nezavisne Papske države. Dakle, postoji sličnost – obojica su poglavari i Crkve i države. Srbin Milorad G. Medković svjedoči da je “ušla i u poslovicu“ tvrdnja da je Njegoš, kao i njegovi predšestvenici, ”bio više nego obični vladika, koji imaše po položaju neku podjednaku vlast sa papom rimskijem, o kojoj i sami Crnogorci imadu običaj govoriti, ili upravo ušlo je u poslovicu, te vele: Papa rimski i Vladika cetinjski; po ovome Crnogorci sami znadu, da su samo dva vladaoca u Crkvi i izvan nje, ili dvije najveće vlasti u jednome i istovjetnome licu”.
Elem, da su se Njegoš i Pijo IX susreli govore onovremeni izvori srpski, italijanski i njemački, a faksimile tih izvora objavljujem. Zbog čega to mi tek sada doznajemo? Pa, rekoh, nije nam zbog toga Njegoš ništa kriv. Poduža je lista naših i sagrješenja ranijih generacija u tumačenju Vladičina djela i lika…
ANALITIKA: Zašto se u javnosti minimizira uloga Njegoša kao arhijereja i poglavara Crkve?
JOVANOVIĆ: – To je rezultat dviju dominantnih istoriografskih škola, svetosavske i koumunističke, koje i sada imaju eksponirane i uticajne sikofante. Ne samo na primjeru Njegoša, teško je utvrditi koja je neistinitija, zasnovanija na falsifikatima i izmišljotinama. No, Njegoš nije bio svetosavac. Utvrdio je Danilo Radojević, Sv. Savu nikada Njegoš nije ni pomenuo. Ako bi svetosavci insistirali da je Njegoš poglavar Crkve, onda moraju da odgovore: poglavar koje Crkve; ko ga je birao, posvetio i intronizovao?
Vladika je krajem 19. vijeka blaćen od crnogorske političke emigracije koju je organizovala i finansirala srpska vlada. “Glavni odbor crnogorske emigracije” je objavio knjigu “Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma” u kojoj se o Vladici pišu da je “bez obraza”, “zločesti i po sve kaljavi mitronosac”, te “sramni izdajnik” jer je zastupao – “separatističke interese”.
Njegoš je 1918. u tolikoj mjeri veliki Crnogorac, da ni jedan diskutant tzv. Podgoričke skupštine, ne samo da ga nije mogao citirati u prilog svojoj raboti, nego ga tamo nijesu ni pomenuli. To je potpuno logično – kojim stihom ili citatom Njegoševim potkrijepiti izdajničku rabotu uništenja nacionalne nezavisnosti Crne Gore?!
Opet, na žalost nekadašnjih doktrinarnih komunista, ili savremenih tranzicionih neoliberala, Njegoš nije bio ni ateista, ni bogoborac ni trbuhozborac. Tačno je da je on i pjesnik i državnik, no on je u prvome redu monah i prvojerarh, potom i sve ostalo.
Od 1830-ih do 2012. godine, među 35.000 bibliografskih jedinica o Petru II, nema tematskoga članka, kamoli studije ili monografije, o Njegošu kao pravoslavnome poglavaru i kanonskome temelju administrativnoga razvoja i organizacije naše pomjesne Crkve. Ta činjenica govori sama za sebe.
Ako neko citira popa Mića iz “Gorskoga vijenca”, kao primjer Njegoševa navodno “posrpdnog” odnosa prema jerarhiji, neka se priśeti i da su, daleko bitiniji likovi iz istoga djela, Danilo i Stefan – vladika i iguman….
Učinak Njegoša kao arhijereja moguće je provjeriti kroz dva glavna kriterijuma: da li je, kao nosilac najvećega stepena jerarhije u Crkvi, posvjedočavao o kontinuetetu sa apostolima i da li je obezbijedio liturgijsku zajednicu Crnogorske pravoslavne crkve sa drugim crkvama pravoslavnim? Odogovori su u oba slučaja pozitivni.
Predrag ZEČEVIĆ
FAKSIMIL 1
POMENI CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE IZ 1832. U PREPISCI NJEGOŠA I KASNIJEGA PATRIJARHA SRPSKOGA JOSIFA RAJAČIĆA (“ŠEMATIZAM PRAVOSLAVNE EPARHIJE BOKOKOTORSKE, DUBROVAČKE I SPIČANSKE ZA GODINU 1906”, IZDANJE I NAKLADA PRAVOSLAVNE KONSISTORIJE, SRPSKA DUBROVAČKA ŠTAMPARIJA DR. GRACIĆA I DR, DUBROVNIK 1906, STR. 37)
FAKSIMIL 2
IZ NJEGOŠEVOG DOBA DATIRAJU PRVI SAČUVANI ZAPISI IMENOVANJA CRNOGORSKOGA JEZIKA (“CERNOGORSKI JEZIK JE SLAVO-ILIRSKI”; “CERNOGORCI”, “DANICA ILIRSKA”, BR. 21, 21. MAJ 1836, STR. 82)
FAKSIMIL 3
IZVORNI, NJEGOŠEVSKI LITURGIJSKI “TROPAR” POSVEĆEN SV. PETRU CETINJSKOME, OBJAVLJEN 1850. GOD, U KOJEM SVOJEGA SVETITELJA PRAVOSLAVNI CRNOGORCI PROSLAVLJAJU KAO “CRNOGORSKE ZEMLJE SVJETILNIKA PRESVJETLA”. NAKON NJEGOŠEVE SMRTI, “TROPAR” JE – KRIVOTVOREN!
FAKSIMIL 4
“VLADIKA CRNE GORE JE OTIŠAO KOD PAPE SA TRI SVOJA PRATIOCA” (LIST NA ITALIJANSKOM JEZIKU “GAZETA DEL POPOLO”, 6. FEBRUAR 1851, STR. 4)
Izvor: Portalanalitika.me
hamdočamo 