Prisutnost keltskih etničkih elemenata na području srednjeg Podrinja, i pitanje o keltskim komponentima u ilirskom plemenu Dindarima
U istočnoj Bosni, pored Drine, ponikla su tri rimska municipaliteta: Mun.Malvesiatium, Domavia i Mun. S… na jugu. I ovdje se proces plemenskog raslojavanja i romanizacije domaćih odvijao dosta sporo, kao i općenito u unutrašnjosti. Ipak, zahvaljujući rudnim resursima, ovdje je bio formiran i jedan od tri rana Vespazijanova municipija, onaj u Skelanima. Sva su tri municipaliteta ležala južno od Drinjače, jedan sa centrom u Sasama kod Srebrenice (Domavia), drugi u Skelanimana Drini (Mun. Malvesiatium), a treći južnije, sa centrom u Kominima kod Pljevalja, u dolini Ćehotine. Sva tri su se protezala i preko Drine na današnji teritori Srbije i sjeverne Crne Gore, odnosno Sandžaka.
Municipium Malvesiatium se nalazio na srednjoj Drini, južno od Domavije,sa centrom u Skelanima. Vrijeme osnutka municipija vidi se iz njegova prvobitnog naziva M{alvesiatiumT) muni{cipium) Fl(avium) iz Rudog na Limu, nazvanog tako po gentiliciju cara koji ga je osnovao. Osnivanje municipija, dakle, pada u vrijeme prve Flavijevske dinastije, vjerojatno za Vespazijana, negdje sedamdesetih godina 1. st. Ονο je ujedno i jedini slučaj u Bosni i Hercegovini da nam je poznat carski atribut nekog samoupravnog grada. Samo ime municipiuma po Ivi Bojanovskom se izvodi iz keltskog Malva (iz + Mal-ava) i ima hidronimsko značenje (Ivo, Bojanovski, BiH u antičko doba).
Po oštećenom natpisu iz Skelana, na kojem se spominje princeps civitatis Dinda(riorum), moglo bi se naslućivati da se teritorij rimskog municipija podudarao s područjem plemenske dindarske civitas (civitas Dindarorum). Dindari su bili ilirski narod (indigenae), ali po mišljenju nekih istraživača, dosta izmiješan s keltskim Skordiscima. Na cijelom opisanom području, dosta prostranom ali gorovitom, živjeli su predrimsko i rimsko doba Dindari, ilirsko pleme (Plin. III 143), čiju lokalizaciju Podrinje, istočno od Desitijata, opravdava spomenuti natpis iz Skelana (pri[ncepsciv(itatis)] Dinda[rio(rum), koji je građansko pravo dobio tek za Hadrijana. Lokalizacija Dindara u srednjem Podrinju općenito je prihvaćena,ali je u novije vrijeme G. Alföldy iznio teoriju da su Dindari, nakon seobe keltskih Skordiska u Podunavlje i južnije, u sjeverozapadnu Srbiju (Strab. VII 5, 12), bilisnažnije keltizirani, što se napose manifestira u dindarskoj antroponimiji. Po Alföldyju, tih natruha nije nestalo ni u vrijeme kad je već bila skršena politička i vojnička moć Skordiska u ovim krajevima. Istom bi adstratu djelomično pripadali i neki elementi iz sfere posmrtnog kulta.
G. Alföldy čak petnaest imena iz dindarskog područja smatra keltskim (Aioia, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Samus, Seia, Totia i Pinenta). Naprama njima navodi samo nekoliko ilirskih imena (Gent-hena, Tatta, Tattaia, Dasius, Thana i Varro) i te na tom odnosu zasniva svoju tezu ο keltskom imenskom području u sjeveroistočnoj Dalmaciji. R. Katičić je analizom imenskog materijala (područja) taj Alföldyjev popis keltskih imena sveo na tri imena, koja su sigurno keltska
(Catta, Iaca, Totia), a moguća je keltska pripadnost još četiri imena (Aioia, Bidna, Matisa, Nindia). Katičić smatra da se pojava keltskih imena u Podrinju može tumačiti na različite načine, a ne samo kao sirvival potomaka „Velikih Skordiska”, među ostalim i mogućnošću da pripadaju keltskoj populaciji, koja se ovdje naselila u carsko doba.
D(is) M(anibus) / Sept(imia) Matisa / vixit an(nos) LX / Sept(imius) Victor / sibi et coniu/gi vivus b(ene) m(erenti) / p(ro) p(ietate)
“Bogovima Manima, Septimija Matisa [keltsko osobno ime], živjela godina 60, Septimije Viktor sebi i supruzi za života, zaslužnoj, pobožnoj”(Salmedin Mesihović – Filozofski fakultet u Sarajevu, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, s. 191, 2011)
Međutim, pri današnjem poznavanju dindarske onomastike, pitanje keltskog adstrata i njegova imenskog područja na srednjoj Drini još mora ostati otvorenim, a posebno i zato što je prisustvo keltskog elementa u zapadnoj Srbiji (Podrinje) potvrđeno i metodologijom prethistorijske arheologije (iskopavanje tumula u Krajčinovićima kod Priboja), čime je dovedena u pitanje etnokulturna homogenost područja još od predrimskog doba.
Kako se iz izloženog vidi, Skelani su bili jedan od rijetkih centara peregrinske civitas u unutrašnjosti provincije, u kojima je procès romanizacije relativno ranostvorio uvjete za formiranje jednog samoupravnog grada rimskog tipa. Stoga bi,možda, u Dindarima valjalo gledati jedno od onih ilirskih plemena koja su već od samog početka prihvatila saradnju s novom vlasti, kao što su bili Pertheënatai (Partheni?, Plin. III 143), Bathiatai, Taulantioi, Kambaioi i druga (App. 111. 16). Nisu li, možda, takvim odnosima doprinijeli i keltski ostaci (Skordisci) u zapadnoj Srbiji? Na žalost, Apijan ne spominje Dindare, a ni inače nam nisu poznata historijska zbivanja u Podrinju. Neki keltski elementi su se ipak sačuvali u antroponimskim, toponimskim i hidronimskim dimenzijama.
Izvor: Antikabosna.blogger.ba
hamdočamo 