U BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti

14 10 2017


Serge Brammertz

Glavni tužitelj Haškoga suda Serge Brammertz u petak je u Puli otvorio Centar za tranzicijsku pravdu “Sense”, arhiv i stalnu izložbu novinske agencije Sense, jedinoga medija koji je, kako je rečeno tom prigodom, iscrpno izvještavao o svim suđenjima na Haškome sudu i tako prikupio jedinstven i najtemeljitiji novinski arhiv o četvrt stoljeća rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i o svim sudskim predmetima koje je obradio.

Centar je otvoren u središtu Pule, u prostoru koji su agenciji Sense ustupile gradske vlasti, a tom je prigodom otvorena i izložba “Spomenici na nišanu” kustosice Branke Benčić o razaranju kulturnog, povijesnog i vjerskog nasljeđa u ratovima na području bivše Jugoslavije, javlja Hina.

Brammertz je ustvrdio da će Sense biti jedinstveno mjesto gdje će se slika događaja iz ‘90-ih godina u bivšoj Jugoslaviji prikazivati kroz povijest suđenja na Tribunalu te dodao da će arhiv s audiovizualnim materijalima o radu Tribunala “pričati priču” o događajima koji su oblikovali povijest regije bivše Jugoslavije.

“U tom će Centru naslijeđe postupaka pred tribunalom omogućiti stvaranje foruma za obrazovanje budućih generacija”, rekao je glavni tužitelj Haškog suda. Izvijestio je da je tijekom 18 godina agencija Sense objavila na tisuće izvješća i analiza sudskih postupaka na tribunalu, proizvela 722 tjedne televizijske emisije, sedam dokumentarnih filmova te, uz ostalo, osigurala materijal za dokumentacijske centre u Srebrenici i Prištini.

Najavio je da će Tribunal zatvoriti svoja vrata krajem studenoga. “Zapravo, to je početak sljedeće faze koja će se događati ovdje, a ne i Haagu. Nacionalni sudovi sada će imati punu odgovornost za nastavak rada Tribunala”, ustvrdio je.

Brammertz je rekao da u BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti. U Srbiji, naveo je, realnost je, nažalost, takva da nekažnjivost za dobro utvrđene zločine ostaje kao pravilo, dok Hrvatska ima također mnogo predmeta koje treba procesuirati, posebno onih koji uključuju hrvatske državljane  sumnjičene za počinjenje zločina u drugim zemljama.

“Danas se genocid negira, kao i etničko čišćenje te individualna krivnja visoko rangiranih političkih i vojnih vođa. U cijeloj regiji veličaju se ratni zločinci kao heroji. Od nedavne povijesti naučili smo jasnu lekciju, a to je da retorika podjele vodi u sukob i uništenje, a pomirenje je put integracije i prosperiteta”, poručio je Brammertz.

Izrazio je nadu da će Centar za tranzicijsku pravdu u Puli biti mjesto gdje će slijedeće generacije, kako je rekao, moći razumjeti istinu o onome što se dogodilo na temelju činjenica koje je Tribunal dokazao i presuda koje je donio.

Izložba “Spomenici na nišanu – zatiranje povijesti  i sjećanja” posvećena je sustavnom uništavanju kulturnih i vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999.

Izvor: Vijesti.ba / FENA

Advertisements




Je li moguća vojna neutralnost Republike Srpske

14 10 2017

Iduće sedmice NSRS će odlučivati o Prijedlogu rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti bh. entiteta Republika Srpska.

Šef Kluba zastupnika SNSD-a u NSRS-u Radovan Višković tvrdi da Republika Srpska po Daytonu i Ustavu ima apsolutno pravo na vojnu neutralnost, Arhiva

Pred zastupnicima Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) 17. oktobra naći će se Prijedlog rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti tog bh. entiteta.

Zastupnik koalicije Domovina u Narodnoj skupštini RS-a Admir Čavka tvrdi da je ta rezolucija čisto politikanstvo i da je on neće podržati.

“U Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 2005. godine donesena je odluka o MAP-u, za koju je tada glasao i SNSD. Tada je dogovoren put Bosne i Hercegovine ka NATO-u. Tu cijela priča počinje i završava. Ova rezolucija je čisto politikanstvo; ja u svoje ime govorim da je, naravno, neću podržati. Jedini razlog što je uopšte došlo do ove teme jest to što se pokušava skrenuti pažnja s ključnih tema s kojima se susrećemo u RS-u: ljudi napuštaju ovaj entitet, svake godine ostajemo bez 12.000 stanovnika, ekonomija nije stabilna… Mislim da ne postoji mehanizam da se put ka NATO-u spriječi u pola države, to nije moguće, a i znamo kako se odluke mijenjaju u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine”, smatra Čavka.

NATO daje sigurnost

Činjenica je, nastavlja Čavka, da su gotovo sve države u našem okruženju članice NATO-a, a posljednja je i Crna Gora:

“Mi moramo da budemo u NATO-u, jer nam daje sigurnost. Dakle, to je samo rezolucija i ona može ostati kao takva. Čujemo da se i Demokratski narodni savez (DNS) usprotivio rezoluciji, a znamo da bez te stranke nema većine u NSRS-u.”

Ipak, iz DNS-a ističu da organi stranke još nisu zauzeli stav kad je u pitanju rezolucija i da će se o tome raspravljati u ponedjeljak na sjednici Kluba DNS-a.

“Mi nismo potpisnici prijedloga rezolucije, potpisnici su SNSD, Socijalistička partija i Slobodni demokratski srpski klub. Nismo potpisnici upravo zbog toga što smo imali određene primjedbe i što je moguće da ćemo ići s nekim amandmanima”, kaže za Al Jazeeru poslanica DNS-a iz Zvornika Spomenka Stevanović.

Miroslav Brčkalo, šef Kluba Partije demokratskog progresa (PDP) u NSRS-u, kaže da je Dodik sam, kroz aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP) 2005, nametnuo put ka NATO-u.

“Ovo je nastavak avanturističke politike g. Dodika. On nam je svojevremeno sam, kroz aktivaciju MAP-a, nametnuo ovaj put. To je suviše ozbiljno pitanje i stav PDP-a je da to pitanje treba vezati za Srbiju. Ne treba prejudicirati stvari i rješenja vezano za tu temu. Za nas bi bilo nelogično da Srbija ode nekim putem, a da mi ne budemo s njom na tom putu. Ovo nije nikakav strateški potez ili koji je razmatran i donesen u pravom trenutku. Opozicija će narednih dana imati sastanak, a možda ćemo, kako je g. Dragan Čavić rekao, i mi predložiti neke rezolucije”, navodi Brčkalo.

Državno pitanje

Delegat Kluba iz reda hrvatskog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske Željko Stipić smatra da se vojna neutralnost ne može proglasiti na jednom dijelu države.

“Mislim da se to treba razmatrati na nivou Bosne i Hercegovine i da je to državno pitanje. Kada taj prijedlog bude kod nas na stolu, u Vijeću naroda, inzistirat ćemo na vitalnom nacionalnom interesu, mada u Klubu Hrvata nemamo većinu jer su ovdje ubačeni ljudi iz SNSD-a. Njih ne možemo preglasati. To će biti burna sjednica i nadamo se da će Bošnjaci pokrenuti vitalni nacionalni interes u Vijeću naroda. U NSRS-u će također biti burno, a koalicija Domovina u proteklom periodu bila je malo nestabilna. Sada se stanje stabiliziralo”, objašnjava Stipić.

Šef Kluba zastupnika SNSD-a u NSRS-u Radovan Višković kaže da je ovdje riječ o tome da Republika Srpska prati to što je uradila Srbija.

“Očito da imate pogrešne informacije ili ne želite razumjeti situaciju. Ovdje se radi o tome da Republika Srpska prati to šta je uradila Srbija. Ta zemlja je isto donijela rezoluciju o vojnoj neutralnosti, u kojoj je previđeno da se, kada dođe momenat za puno članstvo u NATO savezu, građani o tome izjasne na referendumu. Prema tome, ovdje ništa nije novo. Nekome smeta što sada o tome raspravlja Narodna skupština kao najviše zakonodavno tijelo. Čak je i opozicija u proteklih nekoliko godina davala izjave da će se RS ponašati onako kako se bude ponašala Srbija u slučaju NATO-a. Građani RS-a će, kada to bude aktuelno, na referendumu reći da li žele članstvo u NATO-u ili ne”, objašnjava.

Na pitanje smatra li da se na jednom dijelu teritorije neke države može proglasiti vojna neutralnost Višković odgovara da RS ima toliko kapaciteta, moći i ustavnih nadležnosti za takav poduhvat i da po Dejtonskom sporazumu i Ustavu ima apsolutno pravo na to.

Promišljeni potezi Milorada Dodika

Novinar i politički analitičar Mladen Mirosavljević kaže da entitetski predsjednik Milorad Dodik samo naizgled pravi kontradiktorne poteze na političkoj sceni, ali da su oni itekako promišljeni.

“Kako je kooperativan kada osjeti da mu prijeti politička opasnost iz međunarodnih centara moći, tako postaje izuzetno nekooperativan kada osjeti da je momenat da su ti centri moći zabavljeni drugim događajima, na nekoj drugoj strani, i onda ‘digne glavu’ i počne se kočoperiti koristeći to, naravno, prvenstveno za unutrašnjopolitičku upotrebu i predstojeće izbore. Isti slučaj je sa raznoraznim rezolucijama u entitetskoj Skupštini, koja uglavnom služi za manipulisanje političkim interesima, prije svega vladajuće koalicije i Dodika lično. To će se pokazati i u ovom slučaju. Ako NATO, a prije svega SAD, zaista požele da formalizuju članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u, to će se i dogoditi, a Dodik će postati politička prošlost. Ili će pronaći opravdanje zašto će se prikloniti članstvu u NATO-u. Sve ostalo je nebitno”, ističe Mirosavljević.

Dodaje da se vojna neutralnost može proglasiti na jednom dijelu teritorije, ali da je pitanje koliko je u tom slučaju validna.

“Da li će to značiti, recimo, da će Federacija Bosne i Hercegovine biti u NATO-u, a Republika Srpska će se prikloniti Rusiji i u njoj će biti ruski interes pod krinkom vojne neutralnosti? Teško, i u to niko ne bi mogao povjerovati, a kamoli da to profunkcioniše u praksi. Dakle, priča je u realnosti besmislena.”

U Bosni i Hercegovini, nastavlja Mirosavljević, stalno se špekulira o ustavnim promjenama ispostavljanjem lista želja zainteresovanih stranaka.

“Bilo kakvo otvaranje pitanja ustavnih promjena, bez saglasnosti svih relevantnih strana u državi, nije moguće provesti u praksi. Pogotovo nije moguće bilo kakvim rezolucijama.”

Zaključuje da su to samo igre za pridobijanje glasača i ništa drugo, te da u Republici Srpskoj jednostavno ne postoji kapacitet bilo koje vrste da se bilo kakva rezolucija provede u djelo ako o tome ne postoji konsenzus najvažnijih međunarodnih centara moći.

Izvor: Al Jazeera





Nastavljen štrajk zdravstvenih radnika u Kantonu Sarajevo

14 10 2017


Dom zdravlja Vrazova, Foto: Harun Muminović

Nezadovoljni satnicom i koeficijentom prema kojem se ona izračunava, zdravstveni radnici u Kantonu Sarajevo nastavljaju i danas štrajkovati. Njima su se pridružile i brojne kolege iz drugih kantona, dok su mnogi najavili kako će stupiti u štrajk upozorenja jer su nezadovoljni uslovima rada.

Predstavnici Sindikata zdravstva Kantona Sarajevo razgovarali su jučer s premijerom KS Elmedinom Konakovićem kada su mu predstavili svoje zahtjeve.

“Obezbijedite nam 22 miliona KM i štrajk ćemo završiti odmah u ponedjeljak”, poručio je predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika KS Edo Selimić.

Rekao je i kako se sva ova situacija mora prekinuti, jer ide u nedogled te da će se pacijenti i dalje pregledati na lošim aparatima, a zdravstveni radnici će biti nezadovoljni.

Dakle, zdravstveni radnici traže povećanje satnice na 2,75 KM, za šta će trebati obezbijediti 22 miliona KM. Prema njihovim riječima, to je jedini način da obustave štrajk.

Tokom štrajka, koji ja započeo jučer, u KS će raditi Hitna pomoć, Zavod za transfuzijsku medicinu, Neuropsihijatrija i apoteke te će se primati najugroženiji pacijenti. Važno je napomenuti i kako su u štrajk stupili samo članovi Sindikata radnika u zdravstvu KS, dok ostali rade bez zastoja.

Kako su jučer rekli iz Glavnog odbora Sindikata radnika u zdravstvu KS, zdravstvo u Federaciji BiH suočava se s brojnim problemima kao što su manjak vremenskih i normativa po profilu te loše definisani ugovorni odnosi između poslodavaca i finansijera.

Zdravstveni radnici u Kantonalnoj bolnici Zenica također su jučer stupili u štrajk upozorenja koji se održava u holu bolnice, u vrijeme pauze tokom radnog vremena. Štrajk upozorenja najavili su i zdravstveni radnici Sindikata radnika uposlenih u zdravstvu Bosansko-podrinjskog kantona.

Izvor: Klix.ba





Odriče li se Saudijska Arabija vehabijske ideologije

14 10 2017

Saudijska Arabija smijenila je s funkcije hiljade imama u džamijama zbog radikalizma, potvrdio je ministar Al-Jubeir.

Nećemo dozvoliti nikome da širi ideologiju mržnje, niti da finansira takvu vrstu ideologije ili terorizam, izjavio je Al-Jubeir, EPA – Ilustracija

Piše: Mohamed al-Najjar

Svojom kontroverznom izjavom da je njegova država otpustila hiljade imama iz službe zbog njihove navodne podrške radikalizmu, saudijski ministar Adel al-Jubeir je širom otvorio vrata za pitanje koje glasi: odriče li se Saudijska Arabija vehabijske ideologije kojoj je država dala legitimitet?

Al-Jubeir je ovu iznenađujuću izjavu dao za rusku televizijsku stanicu Russia 24, koju je potom prenijela ruska novinska agencija TASS prije nekoliko dana. Tom prilikom je saopćio kako je njegova država smijenila s funkcije hiljade imama u džamijama zbog radikalizma te da država radi na modernizaciji svog obrazovnog sistema kako bi se isključila mogućnost pogrešne interpretacije svetih tekstova.

Saudijski zvaničnik je obrazložio da ovakve odluke dolaze u okviru borbe protiv radikalne ideologije.

“Nećemo dozvoliti nikome da širi ideologiju mržnje, niti da finansira takvu vrstu ideologije ili terorizam. Naš pristup u rješavanju ovog problema je vrlo strog”, izjavio je Al-Jubeir.

Izjave Al-Jubeira su izazvale široke polemike na društvenim mrežama, pogotovo jer je ovo prvo saopćenje ovakve vrste te da Saudijska Arabija nije ranije najavljivala bilo kakve planove za smjenjivanje imama zbog toga što pozivaju radikalizmu i terorizmu.

Saudijski ataturkizam

Dok pojedini korisnici društvene mreže Twitter pozdravljaju ovakvu odluku, što vide kao ispravljanje grešaka koje traju već decenijama, drugi su ih opisali kao objavu rata konzervativnoj prirodi saudijskog društva. Pojedini su u svojim komentarima uporedili dešavanja u Saudijskoj Arabiji sa onim što je religiji učinio osnivač moderne turske države Kemal Ataturk.

Međutim, analitičari povezuju ovu saudijsku odluku sa saopćenjem američkog državnog sekretara Rexa Tillersona od prije nekoliko sedmica da je Washington potpisao tajni sporazum sa Saudijskom Arabijom o reviziji nastavnih programa koji opravdavaju “terorističku ideologiju”.

Također, odluka je uslijedila nekoliko mjeseci nakon suspenzije rada Odbora za naređivanje dobra i odvraćanje od zla te ograničavanja uloge vjerske institucije u državi preko udara na brojne fetve (pravne decizije) iza kojih su stajale saudijske vlasti decenijama. Među najpoznatije slučajeve spada ukidanje fetve kojom se ženama zabranjuje vožnja automobila.

Odluka o smjeni vjerskih učenjaka donesena je usred velikih promjena koje se dešavaju u saudijskom društvu, o čemu govori i ublažavanje ograničenja za organiziranje muzičkih proslava. Ranije su takva dešavanja bila zatvorenog tipa, ali se to sada promijenilo, u smislu da se organiziraju javne proslave na kojima dolazi do miješanja muškaraca i žena, što se kosi sa saudijskim običajima. To najbolje ilustrira primjer proslave Nacionalnog dana Saudijske Arabije od prošlog mjeseca nakon čega su uslijedile burne reakcije na društvenim mrežama koje ni danas nisu prestale.

Uporedo s pričom o smjeni vjerskih službenika nastavlja se provođenje kampanje hapšenja na desetine muslimanskih propovjednika koji uglavnom promoviraju umjerene reformističke ideje i odbacuju radikalizam. Pojedini propovjednici koje su saudijske vlasti uhapsile obično su bili izloženi napadima vjerskih službenika bliskih vladajućim strukturama.

Odgovornost za radikalizam

U vrijeme kada Al-Jubeir pokušava plasirati ovu odluku kao potvrdu odlučnog usmjerenja njegove države da se suprotstavi onome što naziva terorizam i radikalizam, postoje i oni koji ovo vide kao priznanje da je njegova država davala podršku “radikalnim idejama” i širila ih ne samo u Saudiji, već i u različitim djelovima svijeta preko centara i propovjednika koje je finansirala upravo Saudijska Arabija.

Časopis Wall Street Journal je objavio u avgustu da Saudijska Arabija troši blizu četiri milijarde dolara godišnje za širenje vehabijskog učenja u svijetu, ukazujući time na desetine centara vezanih za saudijske ambasade na svim kontinetima.

S druge strane, stručnjak za međunarodno pravo Anwar Malik smatra da Al-Jubeirova izjava govori o odlučnosti Saudijske Arabije u borbi protiv radikalnih ideja. U Al Jazeerinom programu “Ma wara al-khabar”, koja je emitirana u utorak navečer, izjavio je da Al-Jubeirova informacija o otpuštanju hiljada vjerskih službenika ne predstavlja veliki broj u državi koja ima blizu stotinu hiljada džamija, gdje radi na stotine hiljada propovjednika.

Međutim, saudijski opozicionar Yahya Assiri smatra da su izjave prvog čovjeka saudijske diplomatije jednake priznanju da je njegova država odgovorna za radikalizam i terorizam, posebno kada se radi o vjerskim službenicima i propovjednicima koje su saudijske vlasti postavljale na te funkcije, isplaćivale im plate, pa čak im pripremale i govore za redovnu sedmičnu molitvu petkom.

Assiri je u istom tom programu optužio Rijad da nastavlja “trgovinu terorizmom”, kako je to opisao.

“Bolno je znati da je narod uvijek žrtva. Kada saudijske vlasti pokušavaju promovirati sebe ili se predstaviti svijetu, onda govore da su oni čuvari mira a svoj narod opisuju kao teroriste i radikale. Poznato je da ovaj terorizam dolazi od vladajućih struktura, njihovih ideja i provođenja represije, ubistava i hapšenja koja saudijske vlasti nastavljaju provoditi protiv svih onih koji govore suprotno njihovom mišljenju”, izjavio je Assiri.

Stanje zbunjenosti

Dr. Ahmad al-Raysuni, zamjenik predsjednika Svjetske asocijacije muslimanskih učenjaka, smatra da Saudijska Arabija prolazi “kroz stanje totalne zbunjenosti u svojoj unutrašnjoj i vanjskoj politici”.

Al-Raysuni je za Al Jazeeru rekao da se ta konfuzija očituje u “donošenju odluka, politika i tajnih planova, jer se to nikada ne pojašnjava niti se javnost priprema za njih”. Smatra da ovakve odluke dolaze u skladu s izjavama ambasadora Emirata u Washingtonu Yousefa Al Otaiba da države koje su uvele blokadu Kataru rade na tranziciji svojih društava prema sekularnom uređenju.

Također je rekao kako je otpuštanje “vojske vjerskih službenika” i optužbe da su oni dugi niz godina promovirali radikalizam i terorizam zapravo “indirektno priznanje da je Kraljevina okupila vojsku radikala koji dominiraju u obrazovnom sistemu, formiraju mentalitet i izvoze to islamskom svijetu”. Stoga Al-Raysuni postavlja pitanje da li će se Kraljevina izvinuti svijetu za sve gubitke koje je prouzrokovala ova ideologija.

Posmatrači se slažu da je proces duboke transformacije koji je Saudija otpočela u svojoj unutrašnjoj i vanjskoj politici usko vezan za ono o čemu govore zapadni mediji kada se radi o skorom prenošenju vlasti sa kralja Selmana bin Abdul Aziza na njegovog sina, princa Mohameda bin Salmana.

Izvor: Al Jazeera 





Erdogan: Proizvodit ćemo S-400 zajedno s Rusijom

14 10 2017

Turski predsjednik rekao je da će njegova zemlja preduzeti korake ka zajedničkoj proizvodnji raketnog sistema.


‘S Rusijom se razgovaralo i o sistemu S-500’, rekao je turski predsjednik, EPA

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan izjavio je da nema nikakvih problema u vezi s planiranom kupovinom ruskih raketnih sistema zemlja-zrak S-400 i da se s Rusijom razgovaralo i o sistemu S-500, objavili su turski mediji, prenosi Reuters.

Navedeno je da je Erdoğan to kazao novinarima u avionu prilikom povratka s putovanja u Ukrajinu i Srbiju.

List Habertürk naveo je da je turski predsjednik kazao da neće biti zajedničke proizvodnje u prvoj fazi nabavke S-400, ali da bi se u drugoj fazi to moglo promijeniti.

Odustanak od kupovine

“Ako Bog da, preduzet ćemo korake ka zajedničkoj proizvodnji”, citirao je Erdoğana ovaj dnevnik.

Ministar vanjskih poslova Turske izjavio je početkom sedmice u intervjuu dnevniku Akşam da bi Ankara mogla odustati od kupovine S-400 ako ne bude postignut dogovor o zajedničkoj proizvodnji.

On je rekao da Turska nije obaviještena o zvaničnom odbijanju ruske strane da zajedno proizvode ovaj sistem protivzračne odbrane, prenio je TASS.

“(Predsjednik Rusije Vladimir) Putin rekao nam je da možemo preduzeti korake ka zajedničkoj proizvodnji, tehnologija je ključna”, rekao je Mevlüt Çavuşoğlu i dodao da bi Turska, “ako ruski stav bude negativan, mogla postići sporazum s nekom drugom zemljom”.

Izvor: Agencije





Srbijanska diplomatija kao jeftini TV šou

14 10 2017

POLITIKA

To što Ivica Dačić u svakoj prilici grabi mikrofon i pjeva još može biti i simpatično. Ali je opasno kada se iza estradizacije i starletizacije srpske spoljne politike krije čisti diletantizam, kažu sagovornici DW.

Vokalni nastup ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića tokom posjete turske delegacije na čelu sa predsjednikom Redžepom Erdoganom naišao je, očekivano, na podijeljene reakcije. Pjevanje srpskog ministra je u prvom naletu izazvalo talas kritika. Obrade „Miljacke” i „Osman Age” kritičari su osudili kao neviđeno brukanje Srbije, srpske diplomatije, srpskog naroda i srpskih predaka. Kad se oluja stišala, promolili su se i nešto drugačiji glasovi, koji u nastupu ministra Dačića ne vide ništa strašno, čak nalaze da je i simpatičan.

Novinar nedjeljnika Vreme Dejan Anastasijević tako za DW kaže da je čitav taj nastup već dio poznatog imidža Ivice Dačića. „Mislim da ipak zbog toga ne bi trebalo potcjenjivati političku težinu Ivice Dačića, koji je političar sa puno iskustva i preživio je štošta na političkoj sceni Srbije”, kaže on. Iako bi diplomatija trebalo da bude ozbiljna stvar, Anastasijević skreće pažnju da je britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson imao neke komičarske izlete „i da je i sada poznat po dosta trapavim nastupima. Tako da što se mene tiče kao novinara, ovo što radi Ivica Dačić i nije tako loše. Mislim da malo zabave nikad nije na odmet.”

Improvizacija i falširanje


Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić je poznat po tome što često zapjeva u javnosti

Žovijalni stil srpskog ministra može biti mač sa dvije oštrice, smatra spoljnopolitički komentator Boško Jakšić. „U određenim situacijama to može biti šarmantno i na taj način možete ostvariti srdačniju i neposredniju komunikaciju. Međutim, kako Ivica Dačić ne propušta skoro nijednu priliku da bude držač mikrofona, pitanje je koliko je to simpatično drugoj strani. Da je neko drugi umjesto Dačića to radio, možda bih imao razumijevanja, ali kad je riječ o nekome ko nije naučio engleski, onda mi to djeluje kao neka kompenzacija koja ne može da fascinira. Ukratko, neće vjerovatno donijeti neku štetu, ali neće ni neku korist.”

Osim vokalnih pokušaja ministar je poznat i po srdačnom govoru tijela, pa je tako zabilježen čitav niz njegovih intimizirajućih gestova, od tapkanja po ramenu, zagrljaja, držanja za ruke, pa do prijateljskih poljubaca sa čitavim nizom svjetskih diplomata. A ne bi trebalo zaboraviti i potjeru za autogramompredsjednika SAD Donalda Trampa. Boško Jakšić misli da je sve to predstava za domaću publiku u stilu „vidite kakve diplomate i političare imate – mala smo zemlja, a imamo takve odnose sa predstavnicima najmoćnijih država svijeta”.

I dok se pjevanje ministra svakako ne može uzeti za zlo, postoji i neka druga strana srpske diplomatije koja nije samo držanje mikrofona i tapkanje po ramenu. Pismo koje je Srbija namjeravala da pošalje Evropskoj komisiji o slučajevima Katalonije i Kosova, pa se od toga odustalo na „zahtjev naših španskih prijatelja”, za Dejana Anastasijevića je „dokaz neozbiljnosti u spoljnoj politici”. Novinar Vremena dodaje da za to ne bi trebalo kriviti Dačića jer se zna ko zapravo donosi odluke. „Kad nemate strategiju vi onda improvizujete, a improvizacije u spoljnoj politici nisu dobra stvar.”

Hodnici Vlade kao Grand produkcija

 

Srbijanski šef diplomatije Ivica Dačić pjevao je turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu na turskom jeziku na svečanoj večeri organizovanoj u Erdoganovu čast.

okom proteklih nekoliko godina zabilježen je i fenomen takozvane starletizacije Ministarstva spoljnih poslova, kada su u diplomatsku službu primane osobe koje umjesto iskustva i znanja imaju silikone i provokativne profile na društvenim mrežama. To kako će neko izgledati ili odjevati se je stvar slobodnog izbora, ali je rđavo kada ti atributi budu jedina kvalifikacija. Ta starletizacijaje na neki način bila i uvod u estradizaciju spoljne politike.

Međutim, Boško Jakšić primjećuje da je proces starletizacije zahvatio i druge državne institucije. Sve to po njegovim riječima spada „u širi korpus politike u Srbiji koji zaista podsjeća na rijaliti programe. Ako je poenta bila da se javnost zasjeni ljepotom, mislim da smo umjesto toga dobili zasjenjivanje prostotom i neznanjem.”

Dejan Anastasijević dodaje da je teško ustanoviti koliko je proces starletizacije zahvatio državne institucije, ali ističe da je nedavno imao prilike da prošeta hodnicima Vlade Srbije, i da to što je tamo vidio „zaista podsjeća na hodnike ružičaste televizije ili Grand produkcije. Bojim se da je to zapošljavanje na osnovi silikona i drugih atributa zahvatilo i druge dijelove Vlade, i čini mi se da to nije ekskluziva samo Ministarstva spoljnih poslova. Ali, to je dio politike ove vlasti, jer se na sve važne pozicije postavljaju njima bliski kadrovi, a ne samo starlete. Tako da je taj problem korupcije i nepotizma daleko širi i ozbiljniji”, kaže Anastasijević.

Izvor: DW.com





Andrićevo djelo između umjetničkog štiva i udžbenika historije

14 10 2017

Andrić je opsesivno pisao o Bosni i osmanlijskim vremenima, Travniku, Višegradu i Sarajevu, a danas nije najvažniji državni brend.


Život Bosne bio je neiscrpna tema Andrićevog stvaralaštva, Ustupljeno Al Jazeeri / Velija Hasanbegović

Čitati i razumijevati djelo Ive Andrića, jedinog bosanskog i jugoslavenskog književnog nobelovca, u današnje vrijeme znači suočiti se sa činjenicom da je za 45 godina od njegove smrti napisana biblioteka komentara i interpretacija njegovog literarnog djela. Pogled na njegov književni opus za neke znači potragu za najvećim literarnim vrijednostima napisanim na južnoslavenskim prostorima, a za druge je to mukotrpna odbrana njegove književne ostavštine od piščeve kontroverzne biografije.

Univerzitetski profesor iz Sarajeva Edin Pobrić kaže da se recepcija Andrićevog literarnog naslijeđa u pravilu sagledava iz dva aspekta: jedan je pogled koji dolazi iz miljea književnosti, a drugi iz ideološkog osvrta.

Književnost i ideologija

“Ova prva se slaže s Andrićem, čitajući ga, da svijet ne postoji, jer to što vidimo oko sebe i nazivamo svijetom – to su ljudske strasti. To je onaj čitatelj koji uviđa majstorije Andrićevog jezika, pisca koji, paradoksalno rečeno, nije mislio mislima već gledištima, svijestima i glasovima. Nobelova nagrada, popularnost i uopšte čitanost Andrićevog djela u dobroj se mjeri zasniva upravo na toj vješto izgrađenoj ulozi pripovjedača: tog jednostavnog, a uvjerljivog naratora, čija se uloga poistovjećuje s njegovim prirodnim talentom za posmatranje i koji se, s druge strane, u razobličavanju ljudskih slabosti s latentnom ironijom i nepouzdanošću distancira od samog sebe. Bio je ono što nije, jer to je, kako dobro primjećuje Vladimir Pištalo, definicija pjesnika.”

Ali, primjećuje Pobrić, Andrićevom djelu pristupa se i iz jednog sasvim drugačijeg ugla, onoga koji u njegovoj literaturi ne traži prostor za umjetničku afirmaciju njegovog književnog pisma:

“Druga vrsta čitatelja dolazi iz medijski pripremljenog prostora, a državnim aparatima BiH, Srbije i Hrvatske omogućeno, u kojem Andrićevo djelo u srednjim i osnovnim školama, na fakultetima (ako se uopšte izučava), nije namijenjeno afirmaciji umjetničkog stvaralaštva, već pomaganju društvenog jedinstva i političke stabilnosti unutar nacionalnog korpusa. Stavljanjem umjetnosti pod ‘zakonodavnu’ kontrolu namjerava se svim mladim ljudima, unutar jednog nacionalnog korpusa, predložiti isti herojski i poučni modeli, da se uzdižu patriotska osjećanja, veliča nacionalna prošlost. Najveći paradoks takvog tumačenja Andrićevog djela jest to što se te nacionalne zajednice, ustvari, međusobno legitimiraju. Bošnjačka interpretacija, koja u osnovi ima Andrićevo diskreditiranje bošnjačkog identiteta, potvrđuje srpsku interpretaciju, koja u osnovi ima neku historijsku krivicu Bošnjaka za usud naroda Bosne i Hercegovine.”

Najveći problem u recepciji Andrićevog djela jest njena krajnja “ispolitiziranost”, kaže profesor književnosti iz Sarajeva Vahidin Preljević, a pokušaji da se Andrićevo djelo izvede iz sfere književnosti u prostor političnog često su sasvim neprimjerena, a najočitiji primjer “zloupotrebe” njegovog književnog naslijeđa jest projekt izgradnje Andrićgrada.

“Nažalost, dominantna recepcija djela Ive Andrića na našem jezičkom prostoru, a tu mislim prvenstveno na onu koja je prisutna u tzv. javnosti, krajnje je ispolitizirana. Andrića se u tim okvirima puno manje čita kao književnika, a puno više tretira kao političkog proroka, s pozitivnim ili negativnim predznakom, svejedno. Kulturno-politički projekt Andrićgrada nije jedini, ali je možda najrječitiji primjer za taj pokušaj da se Andrić izvede iz književnosti u politiku. Ima, naravno, i sijaset suprotnih primjera, u kojima se Andrić predstavlja kao mrzitelj muslimana i Bošnjaka. Takva nedopustiva prekoračenja stvaraju nepotrebnu napetost i čine ogromnu štetu. Andrića valja ponovo otkriti kao književnika, vratiti ga čitaocima i osloboditi ideološkog obruča u kojem se nalazi.”

Površan odnos

Predstavljanje Andrićevog književnog naslijeđa jedan je od najvećih izazova u razumijevanju ne samo njegove literature nego i književnosti uopće, kaže kustos Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića” Enes Škrgo, koji smatra da je odnos prema Andriću uglavnom površan i pojednostavljen.

“Andrićeva literatura ulazi u taj način doživljavanja literature, a kada se ona uglavnom čita i proučava u okviru obavezne školske literature – a i to je od slučaja do slučaja i u zavisnosti od nastavnog osoblja, koje to može potencirati u većoj ili manjoj mjeri – to je ponekad veoma površno. Onda smo vidjeli na nekim primjerima kako se falsificira Andrićevo književno djelo u interpretacijama tog lektirskog štiva u ta tri različita nacionalna narativa u Bosni i Hercegovini.”

Iako ponekad korisno, i uobičajeno zadiranje u biografiju pisca često zna dati sasvim neprimjereno svjetlo njegovom djelu, što je, kako pojašnjava Škrgo, slučaj i s Andrićem. Umjesto da se suoče s Andrićevom književnošću današnji čitaoci stvaraju sud o njemu na osnovu nekih pogrešno kontekstualiziranih biografskih podataka.

“Vjerovatno je uticalo i kako se biografija jednog pisca prezentuje u njegovo književno djelo, kada biografija biva značajnija od onoga što je pisac napisao, a to ne bi trebalo biti tako. Jer, sljedeći misli drugih nekih pisaca, moram reći – sve je u djelu. Dakle, ono što je za nas važno kao čitaoca je djelo, a često je i otkrivanje izvjesnih pojedinosti iz životopisa Ive Andrića dalo neke putokaze čitaocima a mnogi ne čitaju njegovo djelo nego pročitaju takvu neku zanimljivost i na osnovu nje donose zaključak o djelu. Onda se to prihvati kao jedan od stereotipa i to postaje uvriježeno, ljudi to ne provjeravaju iskustveno i ne idu čitati Andrićeva djela i ta određena mjesta koja mu tzv. kritičari zamjeraju i spočitavaju.”

Slika Bosne u Andrićevom djelu
Jedan dio kritike zamjera Andriću to da je u svojim djelima namjerno negativno predstavljao Bošnjake, islam i osmanlijsku vladavinu na ovim prostorima. Škrgo kaže da je to legitimno, ali istovremeno anahrono gledanje na Andrićev literarni opus.

“Pristup, takav kakav jest, zastario je i ne odgovara onome što je savremeno čitanje literature kao umjetničkog štiva, a ne kao udžbenika historije ili činjenica života u tom periodu o kojem Andrić piše, dakle, vladavini Osmanske imperije. To je jedan od pristupa i jedno od legitimnih tumačenja. Legitimno kao i svako drugo ako je zasnovano na znanstvenim činjenicama i znanstvenoj metodologiji izučavanja književnosti.”

I prof. Pobrić smatra da je takav pristup Andrićevom djelu pogrešan ne samo zato što bi bosanskohercegovačka kultura trebala Andrića promovisati kao svoj “najveći brend” već još prije zato što knjige s takvim idejama računaju na spektakularnost lišenu suštine.

“Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici, ustvari, govore u ime nacionalnog kolektiva, govore iz neke atemporalne, nathistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, nego je naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike. Dakle, ovdje u prvi plan dolazi mogućnost koju interpretacija ustvari i nudi – zanemaruju se tekstualne strategije u korist drugih samovoljnih pretraga. To, naravno, ne znači da postoji tekst koji je ideološki nevin – ne postoji – ali, u ovom slučaju, to isto tako znači da je Mahmutćehajić, ako već ima problem sa znanjem iz estetike, morao posegnuti za svojom izgubljenom nevinošću kako bi umjesto vlastitih ideja prepoznao ‘stvarnu’ ideološku pozadinu Andrićeve tekstualne ontologije.”

Problem s takvom vrstom interpretacije Andrićeve književnosti, objašnjava Preljević, jest to što se njegovi zapisi često dekontekstualiziraju i onda interpretiraju iz jedne sasvim pogrešne i zlonamjerne perspektive. Ali, potcrtava Preljević, i Andrićevo djelo mora biti otvoreno da se podvrgne kritici i da se u njemu, korištenjem naučno-kritičarske metodologije, pronalaze neke političke ideje.

“Nesporazumi na toj liniji događaju se zbog toga što se dekontekstualiziraju neki citati, miješaju registri, brkaju fikcija i historija. S jedne strane – i to želim podvući – legitimno je Andrića, kao i mnoge druge pisce, iščitavati i iz postkolonijalne perspektive, koja može imati određene političke implikacije u semantici teksta. Takve akademske diskurse ne treba po automatizmu dočekivati na nož. Oni, pored drugih čitanja, moraju imati svoje mjesto. No, s druge strane, intimno pitanje da li je i koga mrzio ili volio Andrić potpuno je besmisleno. Reći ću možda još i ovo: opsesija s kojom se Andrić u svom književnom djelu bavio Bosnom i bosanskim čovjekom kao svojom književnom građom govori o njegovoj suštinskoj vezanosti za ovu zemlju.”

Travnik, Višegrad, Sarajevo

Škrgo, s druge strane, kaže da je neke od “najljepših stranica” svog djela Andrić napisao upravo o Bosni, a posebno o tri grada koja su obilježila njegov život i literaturu – rodni Travnik, Višegrad i Sarajevo.

“Andrić je uvijek bio – i ne samo biografski i književno – povezan sa tri grada, u kojem je rođen i u kojima se formirao kao osoba i kao umjetnik, a to su Travnik, Višegrad i Sarajevo. On se tim gradovima vraćao kroz svoju književnost i neke od najljepših stranica svoje književnosti posvetio je baš tim gradovima. Osim toga, on je i neke pripovijetke napisao u Višegradu, što znači da ih nije samo tematizirao u svojoj književnosti nego je u njima i stvarao. Travnik je grad njegovog prvotnog djetinjstva, a kojem se vratio kroz Travničku hroniku i Priču o vezirovom slonu, a znamo da je neke dijelove prve knjige Ex ponto pisao u selu Ovčarevo, kada u njemu boravi u internaciji. S druge strane, najviše je književnih djela posvetio Sarajevu. Najveći dio radnje njegovih djela odvija se u Sarajevu. Tu treba spomenuti jedan antologisjki Andrićev tekst Jedan pogled na Sarajevo. Govorio je da je Višegrad jedini njegov pravi grad – ne samo grad njegovog djetinjstva nego uopšte da je to jedini grad koji on smatra svojim gradom.”

U godini kad se slavi 125 godina od rođenja Ive Andrića njegovo djelo izaziva jednako interesovanje kao i u godinama kad su njegovi romani i knjige priča bili objavljivani prvi put. Taj pisac, koji je, nadahnut jednom “nestalom” Bosnom, stvorio jedinstven književni svijet, svojim je životnim izborima zbunjivao javnost i stvarao kontroverze, čime je dao povod svim onim kritičarima koji iz njegove biografije nastoje tumačiti njegovo književno djelo.

Ali, i pored svih mnogostrukih – zlonamjernih ili ne – interpretacija njegovog književnog djela, uprkos životopisu, koji je možda nosio neke neobjašnjive unutrašnje kontradikcije, Andrića treba čitati kao jednog od najvažnijih “pripovjedača Bosne”, jasan je Preljević.

“Kao i kod drugih velikih pisaca, i ovdje vrijedi da je na svojim najboljim stranicama Andrićevo djelo izražavalo svoje vrijeme i nadilazilo ga u isti mah. Otud su njegova disertacija i neki njegovi eseji danak vremenu u kojem je živio, ali najveći dio njegove proze i romana veličanstvena su remek-djela i spadaju u sam vrh svjetske književnosti.”

Izvor: Al Jazeera