BOSNA I HERCEGOVINA: U OKOVIMA GLOBALIZMA (I)

26 01 2019

Globalizam ima razarujući utjecaj na kulture malih zemalja. Najjači utjecaj predstavlja kulturološka dominacija velikih zemalja, koja za posljedicu ima trend stvaranja globalnih kultura, koje jednako ugrožavaju kulture malih, ali i velikih zemalja. Stvaranje globalnih struktura predstavlja standardizaciju društava koja u posljedičnom lancu doprinosi dehumanizaciji društvenih odnosa.

 

 

Autor: Hamdo Čamo

Bosna i Hercegovina je preživjela rat, hoće li preživjeti mir ne ovisi samo od političara i birokrata koji na državu gledaju kao na svojinu privatnih interesa već prije svega od njenih građana, ukoliko postoje sa u njima neophodno izgrađenom sviješću koja – ukoliko je riječ o demokratskim društvima – ne dozvoljava  neodgovornost ponašanja manjine na vlasti naspram potreba i interesa većine građana koje bi izabrana manjina trebala da provodi i zastupa. Ukoliko nije tako onda je riječ o eri mraka.

U eri mraka mrak se prodaje kao svjetlost, a nada ludila masovnog portošačkog načina življenja kao motor i snaga budućnosti. Duhovnost i religija bilježe gubitak dok atraktivnost pripada stjecanju i uživanju materijalnog. Cilju ostvarenja bogaćenja populacije elitnih manjina žrtve su slojevi većine građana svijeta, pri čemu okolina i prirodni resursi istog predstavljaju tek kolateralnu štetu. Moć po koji puta pripada jačima a utjerivanje pravde slabima i svijet počinje da živi vrijeme utrkivanja koje se temelji na stvaranju i masovnom konzumu materijalnog bez jasnih granica, utrkivanja koje postaje imaginacija slobode jedne civilizacije, ujedno i njen kraj.

Narodi organizovano napuštaju domovinu

Definicija Balkana modernog doba mogla bi glasiti: „Balkan je teritorija sa koje se stanovništvo masovno iseljava“.  U okviru zemalja koji masovno ostaju bez stanovništva nalazi se Bosna i Hercegovina. Na ovaj način, uz blagoslov velikih sila Bosna  Hercegovina kao produkt podjela međunarodne zajednice podijeljena je nacionalno, ekonomski, teritorijalno, vjerski, etnički  i politički.

Zanemare li se statistički podaci koji se poklapaju sa bezbrojnim ratovima koja su pogađala ova područja, bolestima, nepogodama, krizama, današnja dešavanja prevazilaze sva prošla. Bosna i Hercegovina ne ostaje samo bez mladih naraštaja već ostaje u mnogim dijelovima ogoljena zemlja bez naroda, jer isti organizovano napušta domovinu. Takvo stanje ukazuje na tragediju. I, to ne lokalnih okvira kako se u javnosti skrivalo ili mislilo, već  ukazuje na tragediju širih i većih razmjera.

Evropa je mrtva, samo što to ona ne zna

Glavni i reprezentativni krivci te tragedije tvorci su globalističkih i neoliberalističkih kretanja i u sprezi sa njima čvrsti nosioci vlasti politika populizma i nacionalizma, (etničkog, vjerskog, političkog, velikodržavnog, nacionalnog), koji su odgovorni za produkt njihovog djelovanja, a to su prije svega nehumani i nepodnošljivi uslovi života. Ukoliko se svemu rečenom dodaju okviri ugrožavanja osnovnih ljudskih prava, prava na zaštitu života, privatne imovine, slobode rada, izražavanja, ispovijedanja političke, nacionalne, vjerske i svake druge svijesti, volje i orijentacije, dobija se jedna šira ali i opća slika društveno-političkih sistema i okruženja u kojima normalan život i rad građana, pojedinca i porodica jednostavno nije moguć. Umjesto opterećenosti društva u potrazi za imenovanjem glavnih i dežurnih krivaca, možda je daleko važnije slijediti trag i odgovor – kome najviše služe rezultati tako prouzrokovanog stanja i organizovanog kaosa?

Ne zaboravimo da je vođenjem gobalne strateške politike i politike neoliberalizma za uspostvaljanje takvih okvira života odgovorna međunarodna zajednica, kao i njen vrh, Ujedinjene nacije, među kojima su najodgovornije države koje su kreatori i nosioci politike velikih sila. Njihova uloga u podršci politike „humanog preseljenja“ koje je pod njihovim nadzorom provedeno, reprezentativna je, da bi kasnije pod plaštom pomoći „žrtvama rata“ bila proširena ali detektovana „kao nastavak genocida i egzodusa naroda Bosne i Hercegovine“, koja je od „pomoći pri iseljenju“ međunarodne zajednice, ostala bez dva i po miliona (2,5 mil.) stanovnika , što u ratnom, a što u poratnom periodu. „Pomoć iseljavanja“ će se kasnije, kao posljedica i produkt globalističkih neoliberalnih gibanja proširiti na cijeli Balkan, a potom i na cijelu Evropu.

O moralnom udaru i izrugivanju evropskih vrijednosti govori veliki broj pisanog materijala, nadasve mudrih riječi poput onih Christiana Schwarz-Schilinga, ministra u vladi Helmuta Kohla, koji je podnio ostavku zbog politike njemačke vlade prema Balkanu, prije svega Bosni i Hercegovini i Kosovu, koji su tehnički izuzeti iz odluka o ukidanju viza Brisela ovim zemljama nizom svojih političkih promašaja, među koje pripada i odluka Evropske Komisije o ukidanju viza Srbiji u zemlje Unije na godišnjicu genocida u Srebrenici.

Izbjeglička kriza kataklizmičkih razmjera novijeg datuma, izazvana prikrivanjem tragova nehumane politike globalista koji se nalaze u središnjem dijelu, na lijevoj kao i na desnoj strani zemljine polulopte, dovela je do neviđeog vala nehumanosti institucija i struktura koje su na rezultate, često vlastite politike pod velom zaštite “evropskih vrijednosti i interesa”, odgovorili nehumanim izbjegavanjem pružanja pomoći uz podizanje vojnih prepreka kilometara žice i zidova. Općenito neljudsko i nehumano ponašanje prema izbjeglicama (ljudima kojima je potrebna pomoć) u kojima su postupci na svim nivoima prema najugroženijima, među kojima su djeca, žene i bolesni, poprimili epidemiju humane katastrofe neviđenih razmjera, postupaka i ponašanja koja ruše sve temelje ljudskosti i politike na kojima počivaju vrijednosti “kršćanske” Evrope i Evropske Unije uključujući koncepte ljudskih prava, humanizma, multikulturalizma, multireligioznosti, tolerancije između ljudi i građana različitih nacija, rasa i vjera.

Projekat ujedinjene Evrope, uključujući toliko isticane kršćanske vrijednosti, ali zato prešućivanu kulturu evropskih genocida, umro je u bari paradoksa vlastite politike prije nego je i zaživio, čemu je kumovala politika ne samo Istoka, već  i politika s druge strane Atlantika.

Nosiocima Zapadne kulture, stanovništvu Evropske unije i šire, kao i onima koji hrle u njen zagrljaj, ostaje da odgonetnu značenje poruke – zašto je za njihov glavni grad izabrano upravo stolno mjesto „izvjesnog Leopolda II, kralja izvjesne Belgije“ (Brisel) koji je prema službenim podacima pobio oko deset miliona ljudi u Africi?

Globalizam ima razarujući utjecaj na kulture malih zemalja. Najjači utjecaj predstavlja kulturološka dominacija velikih zemalja, koja za posljedicu ima trend stvaranja globalnih kultura, koje jednako ugrožavaju kulture malih, ali i velikih zemalja. Stvaranje globalnih struktura nije ništa drugo do standardizacija društava koji pak u posljedičnom lancu doprinosi dehumanizaciji društvenih odnosa.

Smrt moralne vertikale Zapadne kulture smještena je u svega nekoliko redaka vrijednih izvještaja Tadeuša Mazovjeckog (Tadeusz Mazowiecki).

„Svi izvještaji sačinjeni su nakon posjeta logorima i stratištima te nakon intervjua s protjeranim, obespravljenim građanima. U knjizi „Izvještaji 1992-1995“ dosljedno su i autentično opisana kršenja ljudskih prava, što potvrđuju informacije do kojih smo moj tim i ja uspjeli doći“ – kazao je Mazovjecki, koji je sedam dana nakon pada Srebrenice u znak protesta protiv „neadekvatne reakcije međunarodne zajednice“ tokom rata u Bosni i Hercegovini podnio ostavku.

(Nastavlja se)

___________________________________________

1) VELIČINA ETNIČKIH PROSTORA
https://hamdocamo.wordpress.com/2012/11/08/velicina-etnickih-prostora-u-bih-1991-i-podjela-bih-po-dejtonskom-sporazumu/

2)MAZOWIECKI IZVJEŠTAJI 1992 – 1995
http://www.untz.ba/uploads/file/promocije/2013-14/tadeusz-mazowiecki-inmemoriam-oktobar2013/IZVJESTAJI_MAZOWIECKI_1992-1995-BOS.pdf

Advertisements




POPULIZAM U ZEMLJAMA LEVATA: ODAKLE POPULIZAM U SVIJETU SOCIJALDEMOKRATIJE?

19 01 2019

„Ženkama poželjni primjerak mužjaka kojeg krasi izvježbana društvena prijemčivost i laka krinka postojanosti kojima obrlati prvospomenute ženke te ih potom iskoristi kako mu milo. Iz ženske perspektive, levat je onaj koji je izlevaćen i sklon tome da ga se izlevati.  A onaj koji ih je uspio obrlatiti koriste se drugi izrazi, pogotovo ako im je bilo milo. “Levat” je stoga poslužio kao korijen glagola „izlevatiti“, to jest, nasamariti koga ili što. Češće koga, nego što“.

 

Piše: Hamdo Čamo

 

Alarmno stanje u zemljama levata

Mjesto, Evropa. Omiljena tema, bez dna, naravno. Čovjek je poput rubikove kocke može okretati do besvijesti i uvijek iznova postavljati pitanja ne pronalazeći zadovoljavajuće odgovore. Evropske zemlje su koliko jučer doživjele najveći procvat socijaldemokratije zapamćen od kraja Drugog svjetskog rata naovamo. Samo par godina kako su se mnoga evropska društva mogla (po)hvaliti da im na čelu država čvrsto stoje socijaldemokratske vlade, stanje se iznenađjućom brzinom promijenilo u korist desnih i popilustičkih snaga. Samo tako? Iz čista mira? Kako je moguća i odakle odjednom u toj mjeri krajnja promjena kolektivne svijesti? Šta se dogodilo sa umjerenim snagama, snagama lijevo orijetiranih ili umjerenog centra? Jesu li još prisutne, ako jesu, gdje su ili su pak zauvijek nestale? Gdje je odjednom nestao „evorpski ponos“ – građanska svijest, jesu li dani demokratije izbrojani? Šta je sa snagama progresa? Mogu li nazadne snage, snage demagoške svijesti ujedno biti snage progresa i kuda iste vode društvo? Može li „ideološki“ neprijatelj naroda biti i njegov vođa, nadasve, vođa na čelu države? Koje su posljedice?

Da li je slučajnost  da je upravo u posljednje vrijeme na socijalnim mrežama, posebno u odjeljcima za komentare, sve češće u upotrebi izraz „levat“. Smatrao sam da izraz „levat“ pripada uličnom slengu koji označava „naivnu osobu“ ili osobe koje nemaju pojma i tome slično. U svijetu medijske slobode Google vam razbije sve nedoumice i izbaci nadasve interesantan i manje očekivajući odgovor: „Ženkama poželjni primjerak mužjaka kojeg krasi izvježbana društvena prijemčivost i laka krinka postojanosti kojima obrlati prvospomenute ženke te ih potom iskoristi kako mu milo. Iz ženske perspektive, levat je onaj koji je izlevaćen i sklon tome da ga se izlevati.  A onaj koji ih je uspio obrlatiti koriste se drugi izrazi, pogotovo ako im je bilo milo. “Levat” je stoga poslužio kao korijen glagola „izlevatiti“, to jest, nasamariti koga ili što. Češće koga nego što“.

Mi i oni: Raj na Zemlji nikada nije nestao

Da li je važno pitati se ko je odakle istjeran i zašto, ko je ostao i na kojoj strani? Možda i nije. Ipak, raj na planeti Zemlji nikada nije nestao. Kao ni pakao. Stoga je opravdano pitati se kome pored raja koristi pakao i njegovo u svijetu životinja i ljudi nemilo stvaranje? Je li riječ o grotlu koje svojim nedaćama čovječanstvo gura naprijed i svakim novim iskustvom ga čeliči? Jeste li primijetili, svijet se pored sukoba i ratova razvija velikom brzinom. Činjenica je da pojedinac poima vrže od mnoštva i većine kojoj je potrebno „virulentno vrijeme“ od evolucije, poimanja, (samo)spoznaje, na kraju i vremena reagovanja.

Svjedoci smo svijetova u kojima staro nikako da umre, a novo nikako da se rodi. Sve novo trebalo bi čovječanstvu donositi napredak i boljitak, a ono kakvo jeste – nesposobno i podijeljeno – mnogima nikako da postane (ugodna) stvarnost. Zbog toga se život mnogih generacija pretvara u pravu moru jer se odvija na nivou ideološke ravni „naša prošlosti,  vaša je sadašnjost i budućnost“. Da katastrofa navodno dolazećeg dobra bude potpuna, ista se pretvara u iluziju i neugodu nadanja koja poput noćne more postaje sve gora.  I tako u krug. Ne zna se precizno reći da li za tu nesposobnost odgovornost snose oni koji najavljuju nova, a bolja vremena ili su odgovorni pak oni koji ne dozvoljavaju da ona zaživi. Niti sam čovjek ne zna kojem svijetu pripada. Dok mu jedni govore da pripada gore (vamo), a drugi da pripada dolje (tamo), čovjek u prirodi svoje neodlučnosti , (ne)znanja i zabluda nije u stanju doskočiti filozofiji mudrosti, ostajući visiti između svjetova dobra i zla nazivajući to životom. Pojavom dualističkih svjetonazora počinje era svrstavanje i  određivanja stanja i statusa na „gore i dolje“, „tamo i vamo“, „mi i oni“, „naše i njihovo“, koji su neizvjesni, jer poput fluida naizmjenično mijenjaju granice, neprimjetno prelazeći iz jednoga u drugo.

U svijetu jasnih podjela i granica, ostala su nejasna mnoga i neodgovorena pitanja. U zoni vakuuma i njemu pripadajućeg sumraka rađaju se granice „mi i oni“, a želje se svode na jednostavnu matematiku prelaska i proboljavanja stanja, želja i moći onih drugih. U naizmjeničnoj igri „kultura i moći“ mnogi ne primjećuju kako postaju robovi vlastitih zabluda: intelektualnih, interesnih, etničkih, globalističkih, na kraju vjerskih i klasnih u kojima se naglašavuju posebnosti, razlike i monopol značajki povlaštenih. „Težnja liturgijskih jezika da se razlikuju od pučkih vrlo je jaka: jao da sama pismenost nije stvorili dovoljnu barijeru između svećenika i laika, kao da se jaz među njima morao još produbiti ne samo zapisivanjem jezika u nedostupnom pismu već njegovom nerazumljivošću pri izgovaranju.”[1] Vrijeme neznanja prekriva vrijeme radoznalosti, pronalazaka i izuma; vrijeme mraka prekriva svjetlost reformi i prosvjetiteljstva; vrijeme porobljavanja, robovanja i lanaca prekriva  vrijeme revolucija; vrijeme apsolutizma, kažnjeničkih kolonija, kapitalizma i nacizma prekrilo je vrijeme revolucija, antifašizma i demokratskih procesa, koje danas prekriva vrijeme buđenja novih-starih nacionalizama, populizma i aktivnost općeg globalizma. Mnogi ciklusi poput smjene godišnjih doba, obilježeni su svojim odlaskom i povratkom u kojima se pojavljuje smjena sumnjivo sličnih, a istih oblika, želja, svijesti i vrijednosti.

Da ne bi bilo zablude, raj nikada nije nestao. On je još uvijek tu. Samo su ga moćnici iluzija na svoj ili račun  drugih pretvorili da jedan dio bude određen za privilegovane koji mogu da žive u izobilju, a drugi da bude za sve koji se rađaju, žive i umiru bez privilegija. Moć religije kao političkog sredstva je još rano tokom razvoja ljudske civilizacije prepoznata, da bi kao takva utirala puteve, na kraju i omogućila stvaranju dvaju svijetova, svijetova dobra i zla, u kojima su svoje mjesto našle smjene svjetlosti i tame, dana i noći, sjevera i juga, mira i rata, siromaštva i bogatstva. U raju planete Zemlje koja kao sredina raspolaže resursima dovoljnim za ugodan život svih njenih članova i bića, neravnomjernim uplivom manjine, uz čarobni štapić (pre)raspodjelom odnosa i resursa, bogatstvo  pretvara – jednima u život u izobilju, a drugima u glad i neimaštinu. Tu negdje na tom fonu zapravo i leže odgovori na mnoga pitanja, uključujući i ona, kako su se društva i religije pretvarale u privatna društva sa ograničenom odgovornošću u kojima se isključuje lična odgovornost akcionara i kako je društvena svojina, svojina većine, prelazila u ruke (manjine) privatnog vlasništva. Bez realnih opasnosti po egzistenciju i opstanak društva i religija u cjelini, još manje aposlutističkih sistema i diktatura. Kao što je poznato iz izvještaja mnogih institucija i organizacija svjetskoga glasa, među kojima je veći broj onih sa humanitarnim predznakom, jedan posto stanovništva planete Zemlje danas u svojim rukama drži 99% svjetskog kapitala. O kakvom potencijalu je riječ,  govore brojke, koje su – iskreno rečeno, sa bilo koje strane da se promatraju – više nego zastrašujuće. Svi resursi svijeta nisu nestali, oni su tu i ima ih u izobilju. Problem je što su neravnomjerno raspoređeni ili se rasipaju u bescijenje. Usljed takvog ponašanja, za koje se ne može reći da je razumno, još manje humano,  kao i neravnomjerne raspodjele resursa kojima čovječanstvo raspolaže, dolazi do toga da jedni u izobilju imaju svega, dok su drugi i pored tolikog rasipništva i bogatstva primorani umirati bez vode i hrane.

Teško je i posmisliti da čovjek ovdje treba tražiti odgovore, da li je čovjek čovjeku vuk ili nije i plakati u uvjerenju da se čovječanstvo kreće pravcem koji noznačava njegov kraj u kojem nestaju sve vrijednosti za koje se toliko žrtvovalo. Za vrijednosti kao što su sreća i dobrobit pojedinca i društva; poštovanje dostojanstva, identiteta i života čovjeka; razvoj čovjeka, kao i dopuštanje razvoja prava, dostojanstva i slobode ljudi u društvu.

Prednost ili nevolja: Lijevo ili desno

Svaka zemlja sačinjena od ideološko kategorisanih građana odlučuje kojim smjerom će ići; nazadovati ili napredovati. Svijet medijske povezanosti kazuje da  drugi i nisu tako nevini kako se čini. Interesantno je posmatrati začuđena lica onih koji se pozivaju  najodgovrnijima u svijetu analitike da im nisu jasne pozicije  nacionalnih programa pojedinih zemalja, posebno onih unutar starog kontinenta koji je kolijevka i preteča svih mogućih, pa i onih nazadnih: programa, misli,  izuma i izama, a kojeg su mnogi prisiljeni (voljno i nevoljno) nazivati pretečom evropske kulture i civilizacije?! Mnogima ni danas nije jasna definicija te i takve kulture i civilizacije koja sama sebi postaje predmetom spoticanja i javnog negodovanja, krenuvši od osnova kritičkih osvrta, analiza kulture politike i konteksta apsolutističkog, kolonijalnog, (među)religijskog, pa do politološko-etičkog diskursa. Ogromno područje, mnogo pitanja, a malo odgovora.

Pokušajmo na trenutak pomenute diskurse smjestiti u razvojni kontekst, koji prije svega i bez sumnje treba smatrati i unutarevropskim konceptom. Kako se u „svjetovima istih“ ništa ne događa slučajno, nisu izostali ni (ne)očekivani rezultati. Uopće najveća kriza kapitalizma, najavljena davno od strane najvećih svijetu poznatih umova ekonomske i filozofske misli, svojim globalizmom kao oblikom fašizma kojeg ističu autori mnogih pisanih djela, uzela je maha. Ekonomski interesi praćeni političkim, mijenjaju konstalacije u okvirima kojih se mijenjaju i političke karte svijeta u kojima postoje samo dva pravca: pravo (glavom kroz zid) i desno (populističko-nacionalistički). Na jednosj strani su „oni“, na drugoj strani su „mi“. Neopredijeljeni su kolateralna šteta. Oni koji su jučer bili plavi, crveni, danas su crni i obratno. Evropska politika, prije svega politika Evropske unije distancirane i otuđene od svojih građana, i sama uništava identitete drugih zemalja i kontinenata sučeljavajući se sa krizom identiteta u vlastitim redovima. U Evropi i EU do jučer „crni“ – zemljama antifašizma koje su se dokazale tokom Drugog svjetskog rata  – svojim populizmom kontaminiraju danas svijet politike određujući pravac, ukazujući i objašnjavajući kako izgledaju osnove i principi demokratije. Takvu politiku treba znati i moći prihvatiti. Nažalost, veliki je broj zemalja koje su bježeći od vlastitog identiteta borbe protiv fašizma i prepuštajući istom historiju širenja laži i revizinoizma, završile u vodama sukoba i ratova širih razmjera.

Biti ili ne biti

Vrijedno je pomenuti nesrazmjer naglašavanja vrijednosti „identiteta evropske kulture“ koja se „instrumentalizacijom narodnih želja i strahova“ u svrhu politikantskih i dnevno-političkih misija modernom svijetu pokušava predstaviti „zapadnom i kršćanskom civilizacijom“, koja sebe na temeljima grčke, a potom i rimske kulture“ – uz akcenat isključivosti „religijsko-kršćanskog“ – usljed nedostatka općeprihvaćenih vrijednosti, pokušava predstaviti kao konačan konstrukt. Širenjem identiteta evropskih vrijednosti, među kojima se nalaze političke snage kojima je Mein Kampf kompletan manifest političkog programa i djelovanja, u kontekstu kojeg se iste pokušavaju predstaviti posebnim, izdvojenim, svakako uspješnijim u odnosu na sve druge i drugačije „nacionalne vrijednosti, identitete, kulture, civilizacije i religije svijeta“. Zapravo, nešto što bi se moralo shvatiti i prihvatiti u smislu poruke „dometa i vrhunca ljudske civilizacije“. Dakako, ukoliko se ostale kulture svijeta pometu, vješto prikriju i izostave jer za tu i takvu vrstu evropskog populizma[2], kao jednu u nizu faceta spektra nacionalizma , nisu vrijedne pomena. Ovdje više nije riječ o crno-bijelim podjelama, već spektru vladavine dominirajućih evropskih snaga i partija desnog i lijevo centra, dominirajućih „Saveza liberalnih partija i desnih populista u koje, pored Salvinija, spadaju Švedske demokrate, Alternativa za Njemačku, Nacionalni zbor Marin Le Pen, Slobodarska partija Austrije Hajnca-Kristijana Štrahea, Partija Slobode Gerta Vildersa iz Holandije“ i mnoge druge. Vrijedi li onda uopće pominjati da stara Evropa, a danas Evropska unija sa sjedištem u Briselu, kao nasljednica svih svojih poraza, kolonijalnih, religijskih, ratnih i poratnih, još uvijek nije uspjela naučiti da se ophodi sa identitetima drugih i drugačijih kultura i civilizacija u istoj ravni očiju, već na njih i danas gleda „nadmoćno i s visoka“? Kao da Evropska unija nije svjesna prisustva i snage djelovanja evropskog populizma u vlastitim redovima čija je zadaća i temeljni program „razbijanje monopola socijal-demokratiskih snaga, tradicionalnih partija i uvođenje korjenitih promjena evropskih institucija i politika”.[3]  Dovoljno bi bilo za početak da je izvukla pouku iz historije temelja onog dijela carstva koje sama smatra svojom kolijevkom – prije svega Vizantijskog – koje za razliku od stare Evrope, a potom i Evropske unije nije gledalo da do ciljeva dolazi širenjem kolonija, sukoba i ratova, već mudrom vladavinom i razvojem trgovine koji su doprinosili sveukupnom razvoju kulture, društva i pojedinca u njemu i van njega. Opasnost današnjih i evropskih društava leži u činjenici da ista na evropski populizam gledaju kao jednu u nizu faceta spektra nacionalizma, ne prepoznajući ga kao opasnost, već ga shvataju dijelom demokratije i u njoj normalnog razvoja demokratskih procesa. Naprotiv, važno je naglasiti da nacionalizam, kao i populizam, predstavljaju opasnost za razvoj društva i demokratije u kojima tradicionalisti i „tradicionalne partije jesu u prednosti što se tiče organizacije i iskustva, međutim, novi akteri su dinamičniji, često predvođeni mlađim političarima koji još uvijek nisu iskusili vlast, i koji naročito dobar kontakt sa glasačima ostvaruju putem novih tehnologija“.[4] Na ravni geneze evropskog populizma i nacionalizma koji imaju tendenciju nepriznavanja, ali i uništavanja nacionalnih identiteta drugih i drugačijih, sa jedne, i ravni očuvanja nacionalnih identiteta ne samo potencijalnih i stvarnih članica sa druge strane, zemlje Evropske unije kao i sama unija, imaju danas velikih problema koji nisu isključivo političke prirode. Primjena takve vrsta politike, politike bazirane na nacionalizmu, populizmu i identitetu vrednovanja nacionalnih evropskih isključivosti, dovela je ne jednom do najkrvavijih ratova u Evropi, već danas u miru zatvara vrata pred nosom, rastjeruje savezničke snage i potencijalne saveznike, tjerajući ih na duboko razmišljanje ili u zagrljaj svojih rivala i suparnika.

Populizam[5] („latentni fašizam[6], duh koji se šunja Evropom[7], potencijalni nacizam, zlo u ranoj fazi razvoja“) u narativu kulture evropske politike, općenito u okviru institucionalnih političkih procesa Evropske unije, nije banalan kako se misli, govori i piše, ideološki je neodrživa kategorija koja svojim odnosom i djelovanjem ne ulijeva povjerenje i ne postavlja temelje partnerskih, već ekstremnih i podaničkih odnosa. Šire primjenjivan od strane privilegovanih elita distanciranih od biračkog tijela, koje inače i same preziru, populisti pokušavaju ubrati političke poene i plodove tuđega rada. Liberalne snage društava, ogoljenih do gole kože i dovedenih u stanje i položaj „u kojem se više nema šta izgubiti“, u medijima (od slučaja do slučaja) pokušavaju širiti mantru snaga narodnog vodstva i jedinstva. Zapravo su suodgovornici posljedica programa privatizacije, širenja najtvrđih oblika kapitalističkog globalizma, nastanka elita, narodnih pokreta i imigranata, kolektivnog siromašenja, društvene, nacionalne i ekonomske dezintegracije, odlijevanja mozgova i nestanka klase radnika i sa njima u vezi slabljenja, pa i nestanka radničke imovine, prava, sindikata, firmi, postrojenja, na kraju društvene (zajedničke) imovine i radničkih pokreta koji su se „kao i intelektualci također odlučili za internacionalizam, ali na način koji je, pukim slučajem, osnaživao nacionalni osjećaj“.[8] Uz jačanje i centralizaciju moći Evropske unije, mnogo toga utječe, posebno u zemljama tranzicije, na porast enormnog bogaćenja, na jednoj, a enormnog siromašenja, nacionalizma[9], nezaposlenosti i nejednakosti na drugoj strani. Bez sumnje, primjena takve vrste politike – prije svega politike nacionalizma zasnovane na isključivosti, demagogiji i oprtunizmu, suprotnih učenju kršćanstva – može postati sjeme zaustavljanja ali i zaoštravanja procesa općeg razvoja i napretka, kao i sjeme novih razdora i sukoba unutar, ali i van granica Evropske unije i Evrope. Nacionalistička politika je uvijek bila uvod u ratove. Srž problema nacionalizma u diskursu politike leži u identifikaciji čovjeka sa nosiocima vlasti, zemljom, vjerom, prije svega kulturom[10], koje prate procesi potpunog negiranja ili dijela istih, uz istovremeno negiranje identiteta drugih i drugačijih.

Kao što ljudi ne umiru od imaginarnih već od od konkretnih bolesti,  vrijeme je njih i njihove nosoice početi nazivati glasnije, nadasve, jasnim riječima i pravim imenom. Od bolesti se umire, a bolesti jesu nacizmi, fašizmi, nacionalizmi i šovinizmi koji su tokom Drugog svjetskog rata odgovorne za milione života. Pošasti koje su potpisivale konvenciju s Crkvom i tolerirale biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice.[11] Pošasti koje veličaju kršćanstvo i evropske vrijednosti, a redom su isključivo antikrišćanske i anticivilizacijske.

Ipak se okreće

Da život ne bi bio samo crno-bijel kreativniji od drugih unose malo živosti i farbe prognozama da „donji slojevi svijeta“ neće ni trenutka više trpjeti „gornje slojeve svijeta“ jer će se svakoga časa pretvoriti u zvijer koja će svijetu donijeti pravdu i mir. Uveliko čudi tvrdi san „uspavane zvijeri“ koja nikako da se probudi i ratnohušačkom nepravednom svijetu donese nadasve bolji i pravedniji mir. I tako, u ciklusu života, dok jedni tvrdim snom snuju o sreći, pravdi i silama zakona, drugi se pored njih uspravljaju i uz tutnjavu rata upravljaju svijetom zakonima sile. Niko ne može da proturiječi da su odluke jednih i drugih samo njihove i da je odnos snaga pitanje trenutka vremena. Slabosti jakih da slabima dozvole da iskoriste njihove snove u ostvranju svojih, često niskih pobuda i ciljeva. Možda je, na (ne)volju cijeloga čovječanstva i svijeta, koji se ipak okreće, jedna od svjetlih istina i pravdi sama činjenica, da svako jednom mora da zaspi. Da život ne bi bio dosadan, niko ne zna šta ga očekuje poslije bezbrojnih snova, ali i buđenja.

Kriza evropskog identiteta

O populizmu i nacionalizmu mnogi autori su pisali kao o pojavama, dok samo manjina njih primjećuje da je riječ o bolestima koje su produkt krize identiteta.

I autor “Mita o nacijama” ukazuje da su nacionalizmi par excellence evropska stvar. On nizom argumenata pokušava da dokaže da je u Zapadnoj Evropi još uvijk na djelu, u najrazličitijim oblicima, mitološko porijeklo različitih nacionalizama…koje mu je nametnulo uvjerenje da je u današnjoj Evropi na djelu svojevrsna kriza evropskog identiteta koja prouzrokuje održavanje i oživljavanje nacionalizama, etnocentrizama i rasizama. Takvo uvjerenje može biti podložno kritičkom preispitivanju zbog toga što iz sume savremenih evropskih ambivalentnih procesa izdvaja samo jedan i daje mu veliko značenje.[12]

Heraklit je bio u pravu: niko ne može dva put da uđe u istu rijeku. Ove rijeke koje čine narode nastavljaju da teku, ali vode prošlosti nisu vode sadašnjosti i budućnosti. Evropljani moraju da prepoznaju razliku između prošlosti i sadašnjosti da bi gradili budućnost.[13]

 

BIBLIOGRAFIJA

[1] Ernest Geller, Nacije u nacionalizam, str.31, Oxford (1983) 1997.

[2] The Economist, Nacionalista-populista i liberala-globalista“, sep. 2018

[3] The Economist, sep. 2018

[4] Ibidem

[5] Društva s prastom pošasti fašizma primjećuju tuđi, ali ne i vlastiti fašizam koji je uvijek drugačiji kao da i nije fašizam, koji slave i veličaju logikom “vi niste mi; mi nismo vi; mi smo mi, fašisti; vi ste anamo oni”. Pripadnost fašizmu priznaju, ali ne i zločine počinjene u ime trulog nacionalizma kao korova patriotizma; op.a., https://de.scribd.com/doc/176689532/Populizam

[6] Fašizam, tamna strana čovjeka, https://de.scribd.com/document/378906931/Fašizam-Je-Tamna-Strana-Čovjeka

[7] Umberto Eco, Kako prepoznati fašizam.

[8] Eric.J. Hosbawm, Nacije i nacionalizam: Program, mit, stvarnost, str. 160, Cambridge 1990.

[9] https://de.scribd.com/doc/238471829/Nacionalizam-kao-oblik-rasizma-je-bolest

[10] Nacije u nacionalizam, Ernest Geller, Oxford (1983) 1997.

[11] Umberto Eco, Kako prepoznati fašizam.

[12] Patrick J. Geary, The Myth of Nations, p.238, Princenton University, 2002.

[13] Ibidem





CAR NIJE GO! GOLA JE RAJA…

17 01 2019

Između fikcije i stvarnosti

Mjesto zločina: Balkan. Tragedija Balkana je što proizvodi više historije nego što može da je podnese. U zemljama narodnog veselja caruju vladavine totalitarizma i demokratije bez prisustva narodnog subjektiviteta. Priča o hipokriziji većine priča je o nemoći manjine, kraju države i vladavini idiokratije u odijelu ideologije globalnog neoliberalizma za kojeg neizmjerno pametna ali naivna raja ne zna objasniti šta je, ali ga debelo osjeća na vlastito tankoj i osjetljivoj koži.

 

Piše: Hamdo Čamo


Pisati da je «car go» ne vrijedi onima koji zatvaraju oči i ne žele da vide «carsku golotinju». Vlastita im «bol i golotinja» bolje pristaju. Za tuđu bol i ne mare. Oni sve znaju živeći u uvjerenju da im položaj okrenute glave i uvučenog vrata donosi sigurnost, pa i izvjesne prednosti. Smrdi, ali je toplo. Osim ove vrste ugodnosti i komoditeta jedna od omiljenih vrlina je šutnja  i skrivanje vlastitih strahova, stanja i bolesti, ali iste kod drugih, «plemenitijih i nasljednih», smatraju predmetom vrijednog pažnje i to «kritičnoj masi» postane interes, navika, nažalost,  često i životni moto. Životna sudbina  na vidjelo dana je izbacila da su mnogima iz tog miljea vrijedniji vlastiti «prljavi nokti» od stotina dobrih duša i djela drugih i drugačijih, a to im dođe kao mana dovoljna za svaku osudu. Nadasve čudi da takva praksa dolazi iz sredina u kojima većinom žive religiozni pobornici, vjernici, barem se tako izjašnjavaju, ali su isti u sukobu sa vlastitom religijom – životna praksa dokazuje – bez duše, vjere i religije. Na kraju, i bez ona dva prsta obraza.

Tužno je u zemlji vjernika i punoljetnih građana koji se ponašaju kao zaostali u razvoju da banane koriste kao platežno sredstvo. Ponajprije, za trgovinsku razmjenu, isplatu plata i penzija i punjenja kojekakvih fondova. Za njih minuli rad nema vrijednosti. Za njega se brine viša sila. Tako je upriličeno i nema nikakve koristi djelovati protiv sudbine drugačije. Sve vrste vrednovanja im stanu u par riječi: «bog, mi i niko drugi», «ruka-đep-koverta», «ako bog da», «ima li mene tu», «ko je jamio, jamio je».  Još nešto bode ranjene duše i oči: nikome od njih nije stalo do «budućnosti nedužne djece pod jednim krovom » ili bez posla, dok za luksuz elita teku rijeke isplata, plata preplaćenih savjetnika i milionskih utjerivanja onih koji vladaju zaostalima u razvoju i domovinom koju ne vole ili su u misiji njene destrukcije. Bez zamjere, ne vole oni nezavisne medije i novinare koje smatraju vrstom drekavaca koji ih razotkrivajući ugrožavaju i svijetu skreću pažnju na gro njih, njihov kriminal i njihove pomagače kao nosioce hipokrizije, njihov bezobrazluk i oholost koju isti – slijedeći vlastiti probitak, u službi globalinih neoliberalnih snaga – pokušavaju nazvati i nazivaju (svojim) modelom uspješne demokratije. Često, riječ  je o snagama koje su tokom rata bili gospodari života i smrti. Činjenica je da su neki i pored takvih preživjeli rat, da li će preživjeti njih i njihov mir, neizvjesno je reći?! Toliko o akcentu na značajke i razlike, dobrih i loših, razvijenih i zaostalih, političara i politikanata, lopova i onih koji ih neizmjerno podržavaju i bez kojih isti decenijama ne bi mogli raditi to što rade.

Mokra je ovo zemlja, puna blata kad treba i suha k’o barut, kad ne treba. «Kritična masa» se navikla na smrad i toplinu, na sjaj i bijedu vlastite sudbine. Digla ruke, predala se. Sebi teška da pomogne, u nemoći – ostavljena sama od sebe. Dolina suza ne voli ružne riječi o sebi, ne voli „dara ni milostinje“, s ponosom ispraćajući dušu za dušom, redove srodnih duša i sama čekajući da završi svoj vijek trajanja daleko negdje od potmule prašine, vreve i gungule trgovačkih puteva, pretrpanih karavana i saraja u zaturenim gudurama snova vlastite osame i čamotinje, tamo negdje, bogu iza nogu, gdje nema «ni pameti da zaćuti ni budale da progovori, dok se fukara debelo bogati».

Neovisno od njih, s vremana na vrijeme, zaigrane sobom poput noćnih svitaca nošenih na krilima povjetarca, neometano prolijeću iskre i varnice tražeći da krehnu i zapale kritične mase, negdje tamo gdje su najslabije, na najtanjem dijelu fitilja, ne bi li se okoristile da svojom toplinom zagriju i zapale tuđa, a debelo svoja leđa, tu svjetlošću očaranu idilu domaćeg podneblja i plavetnila.

 





Joe Dassin – Et si tu n'existais pas

10 01 2019

Izvor: Youtube





Srećna Nova 2019. godina

31 12 2018

Poštovni prijatelji, poznati i nepoznati, ljudi čestita srca i dobre volje, od svega srca želim Vam puno zdravlja, zadovoljstva i uspjeha kao berićetnu i sretnu Novu 2019. godinu, ma gdje bili – Gutes Neues Jahr 2019!, Happy New Year 2019!!



/ hamdocamo.wordpress.com, hč





Istine i zablude o Kosovskom boju

31 12 2018

“Novosti” istražuju: Ko su stvarni kosovski junaci i šta se danas uči o boju na Gazimestanu. Da li se iza Miloša Obilića krije Nikola Gorjanski, a iza Jug Bogdana Lazarev tast Vratko

Bildergebnis für kosovka devojka uroš predić
Slika „Kosovka devojka“ od Uroša Predića

NAJVEĆI broj građana Srbije ne zna koje su stvarne ličnosti učestvovale u Kosovskom boju, a koje je opevao narod u epskoj poeziji. Još manje njih zna na osnovu kojih su realnih srpskih vitezova opevani poznati junaci.

Svi relevantni podaci o najčuvenijoj bici u istoriji mogu se naći u naučnim radovima objavljenim 1889, povodom 500-godišnjice Kosovske bitke, tvrdi Božidar Kljajević, profesor istorije i geografije, koji se 37 godina bavi poreklom porodica, i objavio je nekoliko knjiga.

– Prema nekim istoričarima, narod je lik Miloša Obilića, kojeg su Turci zvali Kobilić, najverovatnije opevao na osnovu lika vojvode Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, mada neki vezuju Gorjanskog i za ovčarsko-kablarsko područje – kaže Kljajević.

On tvrdi da izvori pokazuju i da se u ličnosti starog Jug Bogdana krije lik kneza Vratka, Lazarevog tasta, odnosno oca kneginje Milice. Vratkov otac je Vratislav, unuk župana Dimitrija i praunuk Vukana, sina Stefana Nemanje. To pokazuje da ova loza najdirektnije vodi korene od Nemanjića.

Iza lika Strahinića bana iliti Banović Strahinje krije se Đurađ Stratimirović Balšić, zet kneza Lazara, za kojeg je bila udata njegova kćerka Jelena. Kosančić Ivan i Toplica Milan su vojvode iz Kosanice i Toplice.

Malo se zna i za dvojicu srpskih junaka – braću Oliverović, Krajimira i Damira, vrhunske majstore u mačevanju na evropskim turnirima. Krajimir je dočekao odrubljenu glavu kneza Lazara u posudi, zavetujući se Bogu da će i njegova „glava biti svuda gde je kneževa“.

– Nedugo zatim, i zaista, njegova glava biće odrubljena i, prema svedočenjima janičara Mihaila Konstantinovića, iz Ostrovice, naći će se u istoj posudi – priča Kljajević.

Takođe pominje i skoro zaboravljene kosovske borce Pavla Orlovića, rudničkog vojvodu, od čije je braće ostalo široko potomstvo u Hercegovini, vojvodu Damjana Tonkovića, Orlovićevog ujaka, koji je poginuo sa svojim sestrićem na Kosovu, bosanskog vojvodu Vlatka Vukovića, Stevana i Lazara Musića, sestriće kneza Lazara…

Kljajević se osvrće i na Nemanjiće, i tvrdi da ima dokaza da postoje potomci ove kraljevske porodice. Reč je o plemenu Nikšića, koji vode poreklo od Vukanove kćerke Ofinije i grbljanskog bana Vladimira, i slave slavu Svetog Luku. Po vojvodi Nikši je Nikšić dobio ime.

– Dr Ruža Ćuk i dr Ilija Sindik došli su do podataka da su potomci Nemanjića po muškoj liniji postojali u bratstvu Bogunovića, u Dubrovniku, gde se naselio Lavrentije Bogunović, sin Boguna Nemanjića. On je 1350. otišao u pratnji cara Dušana za Dubrovnik, i tu se porodica održala 252 godine – kaže ovaj istoričar, i dodaje da su kasnije nastavili da traju kroz hercegovačke porodice Zuroviće i Zurovce, i islamske Ramoviće i Zuhriće, kao i porodice Bogunovića, u šibenskom području. Od njih su nastali ogranci Adamovići, Cvjetičani, Miljuši, Kovačevići, Škundrići i Grmuše.

A šta deca o Kosovskom boju uče u školi?

U udžbeniku za šesti razred osnovne škole Radeta Mihaljčića stoji da se od srpske vlastele knezu Lazaru u bici pridružio samo Vuk Branković, gospodar Kosova, i da je jedan odred u pomoć poslao bosanski vladar Tvrtko.

Tok i konačan ishod bitke nisu poznati. S bojnog polja vratilo se malo ratnika. U žestokom sudaru i obostranoj velikoj pogibiji, smrt su našla dva vladara, knez Lazar i sultan Murat. Turskog sultana ubio je srpski ratnik Miloš Obilić (Kobilić)… Moravska Srbija ostala je bez ratnika i vođe. Mada se novi sultan Bajazit posle bitke povukao iz srpskih zemalja da bi učvrstio svoju vlast u Maloj Aziji, naslednici kneza Lazara priznali su vrhovnu vlast sultana, kome je još neko vreme otpor pružao Vuk Branković, koji je preživeo bitku“, piše Mihaljčić.

SAČUVANE RELIKVIJE

Ogromne zasluge za to što su srpske relikvije sačuvane prilikom paljenja manastira Mileševe, 1688-1689. godine, ima Nikola, otac Ruđera Boškovića. On je, objašnjava Kljajević, otkupio zlatni krst, dar sultanije Mare, kćerke Đurđa Brankovića, i ruku svetog Save u zlatnoj kutiji, koja se selila sa seobama srpskog naroda od manastira Pakraca, preko Pećke patrijaršije i manastira Dovolje na reci Tari, da bi 1912. dospela u vlasništvo muslimanske porodice Čengića. Danas je u manastiru Trojice u Pljevljima. Boškovići su se, inače, prvo prezivali Pokrajičići i slavili su Đurđevdan, da bi Nikola prešao u Dubrovnik i zbog trgovačkih veza primio katoličanstvo. Po njegovom ocu Bošku su se prozvali Boškovići.

On dodaje i da je kasnije izgrađena legenda, na kojoj se bazirala narodna istorijska svest, kao i da su knez Lazar i kneginja Milica, Vuk Branković i ratnik Miloš Obilić, bili istorijske ličnosti. Izmišljeni su Jugovići, Ivan Toplica i Milan Kosančić. Legenda je izmislila i da je Obilić bio Lazarov zet (u stvari verenik njegove kćerke Olivere), i da je Jug Bogdan bio knežev tast, kaže Mihaljčić.

Od 19. veka istoričari, praktično, vode polemiku da li je Obilić zaista postojao i nisu se složili do današnjeg dana. Ni naši, ni strani. Zanimljivo je da je, prema turskim izvorima, Murat ubijen nakon bitke, kada je srpski vojnik koji se pravio da je mrtav, probo sultana koji mu se približio. Italijanska autorka Ana di Lelio tvrdi da je Murata, u stvari, ubio albanski vitez – Milos Kopilik, i da je taj ep rasprostranjen među albanskim življem.

ANTIĆ: O BOJU SE MALO ZNA

Pokojni akademik Sima Ćirković je svojevremeno zaključio da se o Kosovskoj bici do danas u potpunosti pouzdano znaju dva podatka – da se dogodila i da su oba vladara tokom njenog trajanja poginula, objašnjava istoričar Čedomir Antić.

– Zna se da je sultana Murata ubio neko od srpskih ratnika, nije izvesno o kome je reč, a prema nekim verzijama to je moglo biti prilikom Muratovog obilaska bojnog polja ili prilikom predaje nekog vlastelina – kaže Antić.

Ime Miloša Obilića prvi put se u pisanim izvorima pominje početkom 15. veka, i to u prilično drugačijoj verziji tog imena. Poistovećivanje Nikole Gorjanskog sa Milošem Obilićem predstavlja slobodnu interpretaciju, više oslonjenu na povest razvoja književnog nego istorijskog lika, za koju nema dovoljno dokaza, dodaje ovaj istoričar.

– Mnogo je legendi, nedokazivih tvrdnji i netačnosti vezanih za Kosovsku bitku. Recimo, u osmanskoj tradiciji valjalo je objasniti kako je u jednoj bici sa malim narodom zaboravljene državnosti, prvi i poslednji put u istoriji došlo do pogibije sultana. Odatle tvrdnje da se u bici na Kosovu sa Osmanlijama sudario savez vojski iz sedam ili devet država, među kojima su bili i Srbi, Bugari, Arbanasi, Ugari, Nemci, Franci… Istorijska istina je, a o tome je 1989. jedan značajan rad napisao i akademik Ćirković, da su u ovoj bici učestvovale samo vojska Kneževine Srbije i vojska iz Bosne koju je poslao Tvrtko Prvi – objašnjava Antić.

Kososvska bitka nije imala značaj koji joj je pridavala narodno predanje. Reč je o jednoj od velikih i sudbonosnih bitaka evropskog srednjeg veka, ali daleko je značajnija bila Marička bitka iz 1371. godine, posle koje su balkanske zemalje (Vizantija, Bugarska, srpske i vizantijske državice…) većinom postale turski vazali. Srpske zemlje su se održale sedamdesetak godina posle Kosovske bitke, ali je zbog kolektivne uspomene i nasleđa poslednjih srpskih vladara (potomaka kneza Lazara), Kosovski boj ostao u istoriji zabeležen kao presudna i kobna bitka za kasniju srpsku istoriju, zaključuje Antić.

KARAĐORĐEVIĆI POTOMCI VOJNOVIĆA

Etnolog Mile Nedeljković istražio je poreklo Karađorđevića i došao do toga da su oni potomci plemićke porodice Vojnovića iz Hercegovine. Slava im je Sveti Kliment, jedinstvena slava u srpskom narodu. Rođake imaju u Šumadiji, ali i u sjeničkim Koritima.

– Postoji pismo Vlatka Mačeka knezu Pavlu, u kojem Maček objašnjava da su Jelačići (familija bana Jelačića) u srodstvu sa Karađorđevićima, jer su i jedni i drugi poreklom iz Hercegovine, potomci plemićke loze Vojnovića – zaključuje Kljajević.

Izvor: novosti.rs





Na današnji dan Bosna i Hercegovina dobila svoj prvi Ustav

31 12 2018

SJEĆANJE Prije tačno 72 godine

Ustavotvorna skupština je 31. decembra 1946. jednoglasno usvojila Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji je objavljen 8. januara 1947. godine.  

“Jugoslavija u malom”, odnosno Bosna i Hercegovina je bila centralna jugoslavenska republika. BiH je zbog svog povoljnog strateškog položaja i zahvaljujući svojim rudnim bogatstvima (ugalj, željezo, šume i rijeke) bila zemlja koja je imala sve karakteristike povoljne za razvoj vojne i teške industrije, a velikim dijelom zbog isprepletenosti naroda i kultura u BiH, naša domovina je zapravo postala prototip buduće socijalističke Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina je Ustavom iz 1946. dobila novo državno uređenje. Naime, Ustavom Narodne Republike Bosne i Hercegovine naša domovina postala je narodna država republikanskog oblika.

Poznati bosanskohercegovački profesor, ustavnopravni teoretičar i sudija Ustavnog suda Jugoslavije, a kasnije Ustavnog suda Federacije BiH, Omer Ibrahimagić u svojoj knjizi “Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine” iz 1998. godine naveo je da je ovaj ustav, ustvari, prvi Ustav Bosne i Hercegovine.

– Na sjednicama Ustavotvorne skupštine, održanim od 28. do 31. decembra 1946., donesen je Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Proglašen je na sjednici od 31. decembra 1946. Ako se izuzme Uredba o bosanskom vilajetu koju je sankcionirao sultan u novembru 1864. i Statut (Ustav) za Bosnu i Hercegovinu koji je sankcionirao u februaru 1910. austrijski car i ugarski kralj Franjo Josif, tačno nakon 483 i po godine, od gubljenja državnosti 1463., bosansko suvereno narodno predstavničko tijelo, izabrano na slobodnim izborima, donijelo je Bosni i Hercegovini prvi ustav u njenoj historiji.

U članu prvom Ustava uređeno je da je Narodna Republika Bosna i Hercegovina narodna država republikanskog oblika. Tom odredbom definitivno je uređen status BiH kao države.

Član drugi Ustava uređuje da se Bosna i Hercegovina, koristeći se svojim pravom na samoopredjeljenje, ujedinila sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom u saveznu državu FNRJ i prenijela na FNRJ samo ona prava koja su saveznoj državi data Ustavom FNRJ – navodi se u knjizi profesora Ibrahimagića.

Dakle, godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata BiH dobiva svoj prvi ustav, kao simbol parlamentarne demokratije, koji je dokaz njene suverenosti. Suverenitet Narodne Republike Bosne i Hercegovine je proizilazio iz naroda u zajednici sa slobodnim i jednakim građanima BiH.

Istog dana BiH je dobila svoj grb i zastavu kao simbole njene državnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

Grb Narodne Republike Bosne i Hercegovine usvojen je također 31. decembra 1946. godine, zajedno sa zastavom NR Bosne i Hercegovine. Izgled grba NRBiH predstavlja dva ukrštena snopa pšenice, iza kojih se nalazi kontura naselja, sa dva dimnjaka iz kojih se puši dim, ispred zupčanika, sve okruženo vijencem s crvenom trakom. Izgled vijenca sugerira na šumsko bogatstvo, koji se sastoji od jelinih grančica sa desne strane i grančica bukve sa lijeve strane, iznad kojeg se nalazi crvena zvijezda petokraka oivičena zlatnom bojom.

Državna zastava NRBiH je bila crvene boje. Na gornjem lijevom uglu zastave nalazila se zastava FNRJ, sa crvenom petokrakom, oivičena zlatnom bojom. Zvijezda na zastavi je imala pravilan petokraki oblik i zlatnu ivicu. Gornji krak zvijezde ulazi do polovine plave boje, tako da donji kraci zvijezde dobivaju odgovarajuće mjesto u crvenoj boji.

Ustavotvorna skupština BiH sazvana za 11. novembar 1946. je među prvim poslovima potvrdila sve akte ZAVNOBiH-a i njegovog predsjedništva, proglasila Ustav i time zaokružila izgradnju svih institucija potrebnih za funkcioniranje centralne federalne jedinice u FNRJ.

U ovom periodu uspostavljen je politički sistem, započela obnova zemlje, usvojen prvi petogodišnji plan…

BiH je kasnije dobila i neke druge ustave, zasnovane na nekim drugim “nezavnobihskim” principima, demokratizirala se i krenula nekim drugim putem.

BiH je dobila i novi grb i novu zastavu. Novi grb više nije imao dimnjake iz kojih izlazi dim, a BiH je sve manje imala fabrike iz čijih dimnjaka bi trebao izlaziti dim.

Sretna nam godišnjica donošenja prvog Ustava BiH.

Izvor: Dnevni Avaz