Bazdulj-Hubijar: Slike javnih iftara dok sirotinja gladuje

23 06 2017


Silne novce koji se daju za javne iftare bih podijelila ljudima i koji poste i bez Ramazana: Nura Bazdulj-Hubijar

Doktorica Nura Bazdulj-Hubijar, koja je objavila niz romana, pjesama i drama, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa kritikuje javne iftare u Bosni i Hercegovini koji okupljaju hiljade ljudi, tvrdeći kako se radi o licemjerstvu.

Radi se, kako navodi, o tendenciji političkih elita da se ljudi okupiraju vjerom i nacionalizmom. Ona kritikuje i vjerske vođe, koji, poput bivšeg reisa, nosi Armanijeva odijela, iako su pravi vjernici skrušeni, a najveći broj građana u redovima javnih kuhinja čeka makarone.

RSE: U posljednjoj kolumni ste kritikovali sve one koji već mjesec dana iftare na javnim mjestima, tvrdeći kako to ranije nije bio slučaj, te da se radi o masama koji nisu najskromniji vjernici, jer takvi, sebi ne mogu priuštiti najskromniji obrok.

Bazdulj-Hubijar: Stojim iza svake riječi koju sam napisala, jer je post mnogo kompleksniji nego što je puko odricanje od hrane i vode. U ovom vremenu kada je vjera infiltrirana u svaku poru našeg života, sve se izvitoperilo i nekako mi je sve licemjerno. Vjernika i postača zamišljam kao nekoga skrušenog, skromnog, nenametljivog, a svjedoci smo da je sve obrnuto.

Ja sam na Facebooku već godinama i iritiraju me slike kolektivnih iftara gdje se stolovi prolamaju od jela i pića, a svjedoci smo koliko je ljudi u redovima javne kuhinje i ne mogu dobiti čontricu makarona. Zar to nije licemjerno? A pitanje je koliko je postača, a koliko ne.

Kod nas ni u čemu nema mjera i sve mi liči na jeftino politikanstvo. Našim vladajućim strukturama je tendencija da se ljudi okupiraju vjerom i nacionalizmom, ne bi li se skrenula pažnja ovog nesretnog naroda sa elementarnih problema koji se tiču svih nas.

Vjernika i postača zamišljam kao nekoga skrušenog, a svjedoci smo da je sve obrnuto: Hubijar-Bazdulj

RSE: Prema Vašoj ocjeni, koliko su tome, osim političara, doprinijeli i predstavnici vjerskih zajednica, u ovom slučaju Islamske vjerske zajednice, koja, u najvećoj mjeri, stoji iza masovnih iftara, poput posljednjeg u Tuzli gdje je bilo nekoliko hiljada ljudi.

Bazdulj-Hubijar: Dobrim dijelom su krivi, zapravo, smo mi neke “ovce” koje čoban tjera. Te vjerske vođe bi trebali biti skrušeni, a onda se sjetim bivšeg reisa (Mustafa Cerić, op.a.) koji je nosio Armanijeva odijela i koji je sada reis emeritus, za što nikada nisam čula da reis može biti, a kada govori, viče kao diktator. Gdje je tu bogobojaznost i skromnost, a svojim primjerom bi trebali pokazati nama kako izgleda pravi vjernik. A oni liče na sve, osim na pravog vjernika.

RSE: Iz Vaše kolumne sam saznala da ste nekada postili, a da zbog licemjerstva o kome govorite, kažete da sada ne postite.

Bazdulj-Hubijar: Ne znam je li grijeh što ne postim, ili je grijeh što to javno kažem? To samo znači da nisam licemjerna, već sam ono što jesam. Meni su na posao znale doći radne kolege u ordinaciju da zapale cigaretu i govore mi kako se kriju, jer su svima rekli da poste. Ne mogu i nikada nisam bila licemjerna. Meni je godinama travnički muftija slao pozivnice za bajramski ručak na koji nikada nisam išla.

Kada me je jednom sreo na ulici i pitao zbog čega nisam došla, ja mu kažem da ne dolazim, jer ne postim. Dok sam ja klanjala i postila, moja generacija je imala crvene partijske knjižice i deklarisala se kao ateisti. Isti ti ljudi sada se nameću kao veliki vjernici, sa jedne na drugu strane ulice nazivaju selam i kunu se u Allaha.

RSE: Kada pominjete bajramski ručak, godinama je praksa da se nakon mjeseca Ramazana, Bajram obilježava pucnjavom, odnosno ti koji su postili idu po restoranima i kafanama kako bi nadoknadili tih mjesec dana. Kako to komentarišete?

Bazdulj-Hubijar: I to je licemjerje, jer je nelogično da se u mjesecu Ramazana govori da treba činiti dobro, praštati, a normalno je da to bude obrazac života u svakom mjesecu, a ne mjesecu Ramazana. Kada bih se ja nešto pitala, te silne novce koji se daju za javne iftare bih podijelila ljudima koji su gladni i žedni i koji poste i bez Ramazana. Mislim i da bih kod Boga to bilo pribranije i od samog posta. Evo, primjer ljekara, za koje vjerujem da neki poste. Taj isti ljekar će uzeti novac od pacijenta kojeg je, možda, posudio. Čemu onda taj post?

RSE: Znači li to da svako tumači vjeru kako njemu odgovara?

Bazdulj-Hubijar: Upravo tako. Jednom sam prilikom gledala na televiziji jednog hafiza koji je kazao jedan hadis za kojeg nikada nisam čula, iako potičem iz prave mislimanske porodice. Parafraziraću ga – doći će vrijeme kada će biti zabranjeno postiti i biće džamije prazne, a biće puno vjernika, i doći će vrijeme kada će svi postiti i džamije će biti krcate, a neće biti nijednog vjernika. Čisto me strah kazati kako je to vrijeme sve bliže.

RSE: Rekli ste da političari manipulišu građanima i pretvaraju ih u “ovce” ali prije nekoliko dana Miljenko Jergović je objavio kolumnu u kojoj poredi nekadašnje iftare sa današnjim i izložen je različitim negativnim komentarima na društvenim mrežama. Plašite li se i Vi takvih komentara?

Bazdulj-Hubijar: Ne plašim se ničega. Zapravo, ja ih očekujem, ali sam, također, sigurna da ima jako puno ljudi koji misle jednako kao ja, te mislim da će ih, kako vrijeme prolazi, biti sve više. Meni niko ne može spočitati ništa, ni kao ljekaru koji je radio 40 godina, ni kao patrioti da su veći domoljubi i vjernici od mene. Sve što radim, radim zbog sebe, i želim ostati dosljednja jednom, a to je da sam živjela i da umrem kao čovjek.

Izvor: Slobodnaevropa.org





Iznenađujuće otkriće u Danskoj: Slučajno razotkrivena ”tajna” o Vikinzima

23 06 2017

ISTRAŽIVANJE RURANOG NASELJA


Karta pozicije mjesta pronalaska (Map: ScienceNordic / MapBox)

Istražujući ostatke ruralnog naselja u općini Stevns na jugoistoku Danske, arheolozi su pronašli dva metra duboku jamu, za koju misle da je do sada najstariji otkriveni zahod u toj državi, čiji sadržaj mnogo govori o higijenskim navikama i prehrani starih Vikinga.

Istražujući ostatke ruralnog naselja u općini Stevens na jugoistoku Danske, arheolozi su pronašli jamu za koju se mislilo da je zemunica, a ispalo je da su otkrili najstariji zahod u državi.

Do otkrića je došlo sasvim slučajno, a istraživači su najprije smatrali kako se radi o ostacima nekadašnje zemunice, prenijela je stručna publikacija “Science Nordic”.

“Odozgo gledajući, mislili smo da je to bila zemunica, ali smo uskoro shvatili da se radi o nečem sasvim drugom”, kazala je arheologinja Anna Beck.

Otkriće predstavlja iznenađenje za antropologe koji studiraju život i običaje Vikinga. Do sada se pretpostavljalo da su oni nuždu većinom obavljali u prirodi ili u staji za domaće životinje, a tako pomiješani organski materijal kasnije koristili kao gnojivo.

Ranije se mislilo da su Vikinzi rijetko imali posebne toaletne prostorije za obavljanje nužde i da su one postojale samo u njihovim urbanim, a ne i u agrarnim naseobinama, što je sada opovrgnuto: pokazalo se da su i “seoski” Vikinzi bili kulturni kao i njihovi rođaci iz gradova.

Analiza pronađenih makrofosila ljudskog podrijetla, pronađenih na arheološkom nalazištu, pokazala je veliku prisutnost livadskog cvjetnog peluda kojega je obično mnogo u medu i medovini.

Iz toga se sada zaključuje da su te namirnice bile redovna sastavnica vikinškog menija.

Datiranje sadržaja sedimenta u crnoj jami pomoću radioaktivnog ugljika pokazalo je da je on star najmanje tisuću godina. Vikinzi su taj dio Danske naseljavali od kasnog 8. stoljeća, pa do sredine 11. stoljeća, navodi časopis Science Nordic.

 Izvor: Dnevnik.hr / HINA





IBRAHIM KAJAN O MARGINALIZIRANJU I UŠUTKAVANJU BOŠNJAKA U HRVATSKOJ

23 06 2017

U bajramskom intervjuu za časopis Stav književnik i publicista Ibrahim Kajan među ostalim govori o Bošnjacima u Hrvatskoj i savremenim izazovima s kojima se suočavaju, manipuliranju identitarnim paradigmama njihova bića, Hasanbegovićevom starčevićijanstvu i dezintegraciji Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“


Ibrahim Kajan

Kajan je istaknuo da Bošnjacima koji žive u Hrvatskoj, stalno nastanjenim ili rođenim, ili generacijama prisutnim u hrvatskom državnom prostoru – „biti Bošnjakom“ bi trebalo biti „prirodnim stanjem“. Iako ih to ne čini niti boljim niti gorim od drugih hrvatskih državljana, smatra Kajan, biti Bošnjak u Hrvatskoj danas bi trebalo biti časnije nego ikad, s obzirom na učešće Bošnjaka u Domovinskom ratu u višestruko većem postotku nego što procentualno sudjeluju u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Upravo period uoči Domovinskog rata Kajan vidi kao „zlatni period“ za Bošnjake Hrvatske. Godine 1991. je u registru znanstvenih radnika Republike Hrvatske bilo 10 posto Bošnjaka, što rječito govori u usporedbi sa statističkom slikom koja je u Hrvatskoj brojala tek jedan posto Bošnjaka, tj. 50.000 građana tada izjašnjenih kao Muslimana u nacionalnom smislu.

„Bošnjaci su uživali poštovanje kao vrhunski glumci, kao sveučilišni profesori, kao čuveni liječnici, doslovno u svim kulturnim i znanstvenim prostorima Republike Hrvatske. Gotovo bi se moglo reći da je to bilo ‘zlatno vrijeme’ bošnjačkog života, koje je potrajalo još jedno vrlo kratko vrijeme koje je zalazilo u demokratske promjene i početne godine ratne srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku te na Bosnu i Hercegovinu“, ističe Kajan.

Ipak, događaji iz BiH i žestok sukob HVO-a i Armije RBiH ostavili su snažan trag na Bošnjake Hrvatske. Barbarizmu tuđmanovštine suprotstavljalo se Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske „Preporod“, najčešće kroz časopis „Behar“. Otpor tuđmanovštini postala i jednom od temeljnih programskih postavki časopisa bošnjačke nacionalne manjine kojeg je u to vrijeme uređivao upravo Kajan, koji je pokrenuo i tamošnji “Preporod” kroz koji se sve do nedavno artikulirao kulturni život bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Međutim, renesansnog poleta danas više nema.

Na pitanje kako je danas biti Bošnjakom u Hrvatskoj, Kajan odgovara: „Izgleda mi – zamagljeno. Potisnuto. Ušutkano. Marginalizirano. Ali više ne od hrvatske politike – nego od ljudi i institucija koje su bile dužne da ne dođe u takvo stanje. Gdje je tu ‘Preporod’? Gdje Berberovićeva Nacionalna zajednica Bošnjaka Hrvatske kojoj 20 godina jaše na vratu? Gdje je tu Islamska zajednica Hrvatske, a gdje SDAH? Niko ih koliko znam nije ničim ucijenio na šutnju, ni Kolinda Grabar, ni Milan Bandić.”

On progovara i o ulozi Zlatka Hasanbegovića, njegovom starčevićijanstvu, ističući da se njegov idejni svijet oslanja dobrim dijelom na prevladane i arhivirane političke koncepcije.

„G. Hasanbegović nema nikakvu ‘naciju’ iza sebe, on ima neku izumrlu konstrukciju koja se nazivala ‘Hrvati islamske vjere’. Zanimljivo je da su mu najsnažniji podršku u IZ Zagreba nisu dali Bošnjaci, koji su dominirajući u hrvatskoj ‘muslimanskoj manjini’, nego Albanci! Ali, oni su mu je dali u ime Islamske zajednice koju su izgradili Bošnjaci za sve muslimane. To je loša usluga Bošnjacima. I to je, ako hoćete, podmetanje Bošnjacima! I uopće to upletanje Islamske zajednice u dnevni politički život – čemu je trebalo poslužiti? Poslužilo je samo raslojavanju bošnjačke nacionalne manjine, ‘omekšavanju’, razvodnjavanju njezinih pozicija i pripremu za ponovnu kroatizaciju. Šta se desilo nakon toga? Dovedeni u nelagodnu situaciju, a ‘živjeti treba’ – Bošnjaci su utihnuli. A to nipošto nije dobro. Ne koristi ni Bošnjacima, ni Republici Hrvatskoj“, jasno poručuje Kajan.

Kada govori o Bošnjacima u Hrvatskoj zaključuje da mu je mučno iz mostarske pozicije gledati šta se s njima događa, a misli se na političko pehlivanjenje i naklonost hrvatskoj desnici.

Naravno da je mučno pratiti ponašanje tog pehlivanstva, tok zlokobnog okretanja ‘suncokreta’, navada kojih nikako da se otarasimo. Mada nisam primijetio značajniji broj politički aktivnih Bošnjaka na desnici, najjasnije je bilo navijanje za njih, i to iz struktura zagrebačkog Medžlisa, što zaista začuđuje i brine. Neka vrsta ‘radosne podložnosti’ primjetna je u odnosu prema osobi gradonačelnika Bandića i prema njegovim političkim opcijama. Nesporno je Bandićevo značajno vođenje hrvatske metropole, njegove pohvalne i trajne podrške većini zahtjeva koje dolaze iz vjerskih, sportskih i civilnih udruga nastalih iz Domovinskog rata značajnih za Bošnjake, ali stječe se dojam da je ta ljubav iz (obostranog) računa. A gdje je račun na prvom mjestu, za ljubav baš i ne ostaje puno prostora”, rekao je Kajan.

Izvor: STAV.ba





PRINC HARRY OPET O SVOJIM MENTALNIM PROBLEMIMA: ‘Svi smo mi malo pomaknuti, svi se moramo boriti sa svojim demonima’

23 06 2017

TEŠKO MU JE


Profimedia, Press Association

Mlađi sin princeze Diane imao je samo 12 godina kad je omiljena princeza poginula u prometnoj nesreći u Parizu i sad je, u još jednom u nizu javnih istupa, opet progovorio o teškim posljedicama koje je taj događaj ostavio na njegovo mentalno zdravlje. Rekao je da se fizički osjećao kao da u sebi ima centrifugu.

U intervjuu koji prenosi Daily Mail, princ Harry rekao je da je nakon mamine smrti razvio fobiju od javnih okupljanja i gužvi. Za Forces TV je rekao: ‘Kad god sam se našao u sobi punoj ljudi, što je bilo vrlo često, počeo sam se nenormalno znojiti, srce mi je lupalo kao ludo i osjećao sam se doslovce kao perilica rublja. Samo sam razmišljao o tome ako se izvući, a kad bih shvatio da ne mogu pobjeći, onda bih tražio mjesto gdje se mogu sakriti.’

Ovo nije prvi put da princ Harry govori kako je morao potražiti profesionalnu pomoć za svoje probleme kad je imao 28 godina nakon što je proživio, kako kaže, ‘dvije godine potpunog kaosa’. O tome je, kako smo opsežno već pisali, počeo pričati sredinom travnja i otada i on i brat mu William opisuju najteže trenutke.

Harry kaže da je počeo patiti i od napadaja panike i da je bio ‘na rubu da udari nekoga’.

Nakon što se izborio sa svojim demonima, odlučio je pomoći drugima te je između ostalog zato i počeo javno govoriti o ovoj problematici. ‘Kad proživite sve to, upoznate mnoge ljude koji proživljavaju istu ili sličnu stvar. Pomogli ste sebi kako biste mogli pomagati drugima. To je snažan osjećaj. Svi smo mi malo pomaknuti, svi se moramo boriti sa svojim demonima.’

REUTERS

Princeza Diana i princ Harry

Harry (32) je također otkrio da ga je vojni angažman u Afganistanu potaknuo da se konačno pomiri s majčinom smrti. Princ koji je u vojsci služio deset godina, kaže: ‘Kad sam konačno postao svjestan svega u Afganistanu, to mi je uvelike promijenilo život. Shvatio sam da ja to mogu, a razgovor s drugim ljudima koji imaju probleme mi je najviše pomogao. Imam puno psihičkih problema, ali nijedan nema veze s Afganistanom premda je upravo ta zemlja potaknula da se uhvatim u koštac sa svime time. Kad izgubite majku sa 12 godina, morate se suočiti s tim.’

Dodao je da je upoznao mnoge vojnike koji pate od depresije, tjeskobe, alkoholizma i sličnih problema, no ti se problemi po njegovom mišljenju lako mogu povezati s traumama iz prošlosti. ‘Afganistan može biti samo poticaj da traume iz prošlosti izađu na površinu, ne mora biti uzrok’, rekao je.

Izvor: Jutarnji.hr





DENIS KULJIŠ: Bogati srpski poduzetnik, bivši direktor CIA-e, kabelska TV i hrvatski poreznici

23 06 2017

Draganu Šolaku, jednom od pet najbogatijih Srba, ne treba oprostiti ni kunu poreza, barem kao primjer koji bi i HT ohrabrio da poboljša poslovne politike prema ovdašnjoj miteleuropskoj Balkaniji, piše hrvatski publicista Denis Kuljiš, u tekstu u kome problematizira rad kablovskog operatora Telemacha koji posluje i u BiH.

Piše: Denis Kuljiš

 

Tko je Dragan Šolak? Jedan od pet najbogatijih Srba, direktor i suvlasnik United Group, tvrtke s portfeljom u digitalnim komunikacijama, daleko najvećim u regiji. Samo po dosegu kabelske mreže United je sedam-osam puta veći od Hrvatskog Telekoma. Šolak je nedavno na sebe privukao pažnju kako to samo tajkuni umiju: kupio je business-jet, Dassaultov Falcon 50, kakav nemaju ni predsjednici domaćih vlada. Tu je možda malo pretjerao jer je, umjesto da kao i dosad krstari u stealth-režimu, naglo uzletio pa se našao na ekranima svih radara…

U jednom zagrebačkom tjedniku izašao je zatim članak u kojem se detaljno dokumentira kako Šolakovo poduzeće, prisutno u svim zemljama regije, izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj. To je svakako sitnica u poslovanju te goleme korporacije kojom on upravlja kao suvlasnik s ovećim vlasničkim udjelom. Najveći pak, oko 70 posto, imaju Kohlberg, Kravis i Roberts, gigantska američka tvrtka KKR, o kojoj je snimljen film “Barbari pred vratima” (”Barbarians at the Gates”). To su beskompromisni investitori koji upravljaju s oko 100 milijardi dolara kapitala, a ugovor sa Šolakom u Beogradu potpisao je u njihovo ime 2013. umirovljeni general, David Petraeus, zapovjednik Afganistana i direktor CIA-e, koji je poslije jednog seksualnog skandala našao mirnu luku u KKR-u.

U srpsku firmu istovareno je oko 1,5 milijardi dolara, a Šolak je ostao na položaju glavnog menadžera i zadržao 21,34 posto udjela. Nije to lako razabrati, jer je UG (prijavljen u Amsterdamu) nastao integracijom brojnih poduzeća registriranih u egzotičnim poreznim oazama. Osim srpskog kabelskog operatora, Serbia Broadband (SBB), u Šolakov UG bila je već uključena cijela grupacija slovenskih kabelskih distributera Telemach. U koloplet interesa i uzajamnih transakcija unutar grupe jako je teško proniknuti, što su se uvjerili novinari slovenskog dnevnika Delo kad su uz pomoć Međunarodne organizacije za istraživanje međunarodnog kriminala i korupcije (OCCRP) prije nešto više od godinu dana poduzeli investigativnu akciju “Vlasništvo interneta” https://www.radiokosava.rs/ko-je-vlasnik-interneta-ko-stoji-iza-telemaha-sbb-a-i-net-tv

Kako je Šolak izgradio svoj posao? Počeo je 90-ih trgujući muzičkim pravima za područje bivše Jugoslavije, a zatim se uključio u lukrativno tržište distribucije filmova za kina i kazeta za videoklubove. Neformalna burza uspostavljena je još usred rata u Budimpešti, gdje se dilalo za videoteke, kina i nacionalne televizije.

Šolakova izvorna firma za digitalne mreže, Gerrard Enterprises, registrirana je 2004. u poreznoj oazi na Otoku Man, ustanovili su vrijedni slovenski istraživači. Suvlasnica je Šolakova žena Gordana koja je 2013. kupila vilu na Ženevskom jezeru plativši porez od 7,5 milijuna eura. Onda su pribavili avion Cessna Citation XLS i preuzeli Kraljevsko golf-igralište na Bledu (otvorili su ga 1937. vojvoda od Windsora i princ Pavle). Goga Šolak očito je pasionirana golferica. Na Adi Ciganliji ove je godine otvoren lijep teren sa 9 rupa, a u tom Golf Clubu Beograd ona je generalni sekretar. Čime se United, Gerrard i Šolak zapravo bave da to to donosi tako ugodan profit i visokoprofiliranu prisutnost?

Nacionalni TV kanali bili su u Srbiji u doba Miloševića pod režimskim nadzorom, a mnoštvo malih TV postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula i radikala. Iz te stihije počela se razvijati alternativna kabelska mreža, koja je dosegla 60-70 posto kućanstava, dok je u Hrvatskoj to i sad samo 30 posto. Novac od reklama – najvažnije su tu reklame državnih poduzeća – išao je monopolistu koji je ovladao kabelom, SBB-u. Oni su distribuirali signal javnih kanala, a nudili su i različite programske pakete, sportske, filmske, dokumentarne… Taj se program uvozi i plaća u inozemstvo, tako da ova golema operacija ne donosi nikakav profit koji bi se mogao oporezovati.

Kako je Šolakova medijska industrija toliko narasla za posljednjih 15 godina? Morala je imati podršku nekih oligarha koji su kontrolirali oglasni biznis, a zatim – uletio mu je s nekoliko stotina milijuna kredita EBRD, jer se percipiralo da taj privatluk vuče Srbiju u nekom boljem smjeru od onog miloševićevskog propagandnog ludovanja. Tako da je 2013., kad je posao konsolidiran za prodaju, procijenjen na oko 900 milijuna eura.

United Group, sastavljena od srpskog SBB-a (750.000 priključka), Telemaha (operira u Sloveniji i BiH) i Total TV-a (prisutnog u šest zemalja bivše Jugoslavije) umrežuje populaciju od 1,7 milijuna korisnika. No, zašto je KKR istovario milijarde, ako nema zarade, a republikanac Henry Kravis nije poznat kao filantrop, nego kao hladna riba s temperamentom velike bijele psine? O tome se može samo nagađati. Činjenica je da novac odlazi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, a u marginalnom hrvatskom poslovanju otkrivena je porezna nepravilnost koju, međutim, nije lako ukratko objasniti. Stvar je u tome što se osim eksploatacijom kabelskih mreža na Balkanu, United Group kroz svoju United Media diviziju bavi distribucijom sadržaja drugim kabelskim mrežama. Ima osam Sport Klubova (SK) koji se vrte po kafićima, narodnjačkih Grand 1 i Grand 2, kanal Cinemania, Fight Channel i koješta drugo, a na koncu i – sasvim neobična pojava u ovom kontekstu – regionalni njuz-kanal N1 koji u editorialu naginje ulijevo, kao da mu je vlasnik Tsipras, a ne Kravis.

Prava za emitiranje tih kanala hrvatski kabelski operateri (HT, VIP, Iskon…) plaćaju na maltešku adresu jedne od podružnica United Grupe. Kako Malta nije porezna oaza, nego članica EU, s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez plaćen u La Valetti (35 posto) računa se kao da je plaćen u “unijaćenoj” Hrvatskoj (također 35 posto). No, Malta ima tu osobitost da stranim firmama koje su kod njih samo registrirane i “papirnato” prisutne, vraća 85 posto poreza, što znači da UB ondje zapravo plaća samo pet posto dobiti, a ostatak odmah prebacuje na Cipar, da novac bude u društvu sa svim ostalim srpskim off-shore parama. U posljednje vrijeme, doduše, to je rearanžirano tako da lova ide u Luksemburg, gdje je apsolutno najveći mutež, pa su ondje osim Šolakovih američkih firmi registrirani i mnogi ruski hedge-fondovi.

Na kraju, što je pouka ove priče? Ono što Srbi u Srbiji rade sa svojim medijima, njihova je stvar, ali ako se operacija širi iz Slovenije u Hrvatsku, logično je da neki interes pokaže porezna uprava koja ovdje zatvara frizeraje i kafiće ako ne fiskaliziraju prihod od 10 kuna. U Hrvatskoj je ta operacija zapravo prilično nevažna, osim ako je riječ o N1. Koja je, ruku na srce, vrlo dobra televizija. Bez obzira na političko usmjerenje, ona dinamizira domaću javnu scenu. Što nije razlog da se Šolaku oprosti jedna kuna poreza, njemu, Kravisu ili Petraeusu, već i kao primjer koji bi i HT ohrabrio da poboljša svoje poslovne politike prema ovdašnjoj miteleuropskoj Balkaniji.

Izvor: Slobodna Bosna





Partizani i četnici u isti koš: Baliste slave, kude partizane

23 06 2017

Živimo u vreme nevremena, vrednost postaje ništica, nikogovići vode glavnu reč, umesto sticanja znanja kupuju se diplome…

Da mi je neko rekao pre trideset godina, da će biti rehabilitovan Dragoslav Draža Mihajlović, da će Alojzije Stepinac biti kanonisan za sveca, da će balisti biti odlikovani, ja bih rekao da, u najkraćem roku moraju da posete pshijatra. Nažalost, kako se stvari odvijaju, psihijatar će biti potreban meni.

Sud u Beogradu rehabilitovao je Dražu Mihajlovića, za nesreću ne samo njega. Rehabilitacija koljača – zločinaca širi se na veliko ne samo u Srbiji već na svim prostorima bivše drage DFJ (Demokratska Federativna Jugoslavija), FNRJ i SFRJ, koja više ne postoji. Pukovnik, Draža Mihajlović, može biti sve drugo ali borac protiv fašizma nikako. On je naneo štetu svima koji su živeli u Kraljevini Jugoslaviji ali možda najviše srpskom narodu od koga i sam potiče. Četnicima najmilije oruđe za ubistvo bila je kama – nož sa dve oštrice. Pod njegovom vođstvom nekadašnji četnici borci za nacionalna prava, postali su simboli zla. Na sudu u Beogradu je “dokazano“ da je Dragoslav Draža Mihajlović, odnosno njegovi četnici ispalili prvu pušku protiv fašizma, a ne Žikica Jovanović – Španac, 07/07/1941. kako smo generacijama i generacijama učili.

U Hrvatskoj ustaše i domobrane proglašavaju za prave borce, dok partizane kao pljačkaše i ubice. Na Kosovu je izabran kraći put rehabilitacije. Tamo ne žele da gube vreme sa sudskim procesima, tamo se ide direktno na dodelu ordenja i drugih znamenja saradnicima okupatora.

U čast 100. godišnjice proglašenja države Albanije, u 2012. tadašnji predsednik Kosova, gospođa Atifete Jahjaga dodelila 100 priznanja i odlikovanja licama iz albanske istorije u prošlosti. Među odlikovanim nalaze se, ne samo oni koji su otvoreno pomagali fašizam, već i oni koji su osuđeni kao narodni izdajnici.

Međutim, danas je teško izraziti neslaganje sa nacionalističkom politikom na prostorima gde je nekada to bilo sasvim normalno. Pismo koje sledi upućeno je skoro svim medijima na Kosovu, ali nije objavljeno. Svetlost je videla u listu Shekulli u Albaniji.

*  *   *

ZAKONI  VAŽE I ZA PREDSEDNICU-PREDSEDNIKA

Jugoslovenski zakoni i dekreti Presednice Jahjaga

Publikovano dana 18.01.2013. / 14:41

Shekulli (vek), Tirana – Albanija

Poštovana gospođo predsednice Republike Kosovo, Atifete Jahjaga. Da neko bude izabran za predsednika ili predsednicu države nije mala stvar. Da budeš sistematizovan-a u poziciji broj JEDAN na zvaničnu državnu funkciju, bez obzira da li je država velika ili mala zaslužuje svako poštovanje. Međutim, ova pozicija ima mnogo previlegija ali i velike obaveze.

Predsednik države može da se odrekne svojih previlegija ali ne može da zanemari obaveze. Obaveza šefa države je sprovođenje ustava i poštovanje zakonskih normi. Vi ste i dali svečanu obavezu u Skupštini da ćete raditi samo u skladu sa zakonom. Zakon treba da se sprovede iako možda ponekad nije prilagodljiv vremenu i društvenim okolnostima, ali mora da se primeni. Postoji jedan pravni princip još od starih Rimljana, gde se kaže: DURA LEX SED LEX (oštar zakona ali zakon). On treba da se primenjuje dok je na snazi. Manja je šteta ukoliko se sprovodi jedan zakon kojeg je vreme prevazišlo, nego dozovoliti anarhiju, kao što se u narodu kaže salamadi (bez ikakvog reda), svako prema svome ćejfu (volji).

Gospođo predsednice, ja ne znam vašu ličnu profesionalnu spremnost, mada za poziciju predesdnika države, i ne treba neka posebna kvalifikacija. Predsednik može biti i nepismena osoba, potrebno je da bude patriota, moralno čista osoba i da ima druge kvalitete predviđene po ustavu. Predsednik treba da ima savetnike raznih oblasti, koji se plaćaju da daju jasne savete u saglasnosti sa zakonskim normama. Ja se i ne čudim tome, što možda Vi i nemate kvalifikaciono znanje iz obasti prava, ali na vaše savetnike (znam da ih imate) jeste, šta oni rade, zašto primaju mesečnu platu, kada po mome sudu, njihov doprinos u ovom slučaju ravan je nuli.

Čitao sam pre neki dan na stranicama interneta, da ste Vi gospođo Predsednice dodelili priznanja i znamenja povodom 100. godišnje nezavisnosti Albanije. U redu je, što se vaše uredbe tiče, sigurno to proizilazi iz okvira ustavnih, vaših kompentecija, ali na toj listi uočio sam i imena ljudi koji su sudski kažnjeni. Eh, upravo tu je problem. Ovim vašim postupkom pogazili ste ustav i zakonske norme. Čovek koji je osuđen ne može dobiti priznanja od najviše državne instance pre nego što se rehabilituje u skladu sa normama važećih zakona. Kada imamo pravnosnažnu sudsku odluku da je neko oglašen krivim, to se zove presuđena stvar – res judicata. Istina koja je utvrđena vredi sve dok se ne dokaže suprotno. Dakle, poštovana gospođo predsednice i nepoštovanje sudskih odluka se svrstava u gaženje ustava i zakonskih normi.

Zbog povreda zakonskih normi predsednik SADa (Richard Nikson 1974.), bio je prinuđen da podnese ostavku, da bi izbegao razrešenje od strane skupštine (kongresa), jer u protivnom bi izgubio sve privilegije koje su mu pripadale posle isteka mandata za kojeg je izabran.

Neću dužiti s imenima lica kojima ste dekretom davali priznanje. Može da se desi, da neke od osuđenih, od ranijeg kumunističkog režima, budu stvarno pogrešno osuđeni, možda su bili i najveći patrioti tog vremena, ali ovde imamo pravnosnažne sudske presude! Za davanje priznanja ovim licima treba prvo da se procesuira sudska rehabilitacija. Da se otvara sudski proces, osuđenici se proglašavaju nevinim, pa tek onda se otvara put davanja i priznanja. Vaši savetnici znaju, ili treba da znaju da, na Kosovu postoji Zakon o rehabilitaciji, zašto se onda ne primenjuje poštovana gospođo predesdnice? Rat je završen pre 13 godina, imali ste dovoljno vremena za rehabilitatiju greškom osuđenih, koji nisu zaslužili kazne? Gde su bili i šta su radili vaši savetnici gospođo Predsednice, kada ste doneli uredbu za dodeljivanje priznavanja?

Ukoliki smatrate gospođo Predsednice da, sudske presude izricane od strane prethodnih komunističkih vlasti ne treba poštovati, onda ne treba poštovati ni izvode iz MKR, MKU, zaključenih brakova u tom vremenu, školskih svedočanstava, fakultetskih diploma i dr. Gde bi nas dovela takva neodrživa filozofija gospođo Predsednice? U demokratskom društvu niko nije ovlašćen da vrši selekciju pravosnažnih sudskih presuda i rešenja, bez obzira kome vremenu one pripadaju. U demokratskoj državi nije dozvoljeno arbitrarnost nikome pa ni predsenici odnosno predsedniku države.

I na kraju, bez zlonamere dao bih Vam savet da, odmah prekinete svaku aktivnost u realizaciji uredbe, o davanju priznanja dok se ne završe eventualni procesi rehabilitacije.

Istina je, da ovi procesi traju dugo (u zavisnosti od efikasnosti sudskih organa), ali druge zakonske mogućnosti nemate, ukoliko se pridržavate svečanoj obavezi koju ste dali, a to je pridržavanje ustavnih i zakonskih normi Republike Kosovo.

Iskreno Vaš,

Dr. Husnija Bitić

*Napomena: Pismo na albanskom jeziku mediji na Kosovu su ignorisali. U Albaniji ga je objavio dnevni list Shekullisa. Nijedan proces rehabilitacije do današnjeg dana nije izvršen.

SPOMENIK ZA FADILA  HOXHU

Otvoreno pismo predesenicima Prištine i Đakovice, g. Isa Mustafa I g. Pal Leka

(12/02/2013 – Shekulli; 13/02/2013 – Koha Ditore)

Poštovani predsednici, rođendan narodnog heroja Fadila Hoxhe se približava, prošlo je više od jedne decenije od njegove smrti, a za nacionalnu nesreću ovaj kolos-titanik, ne samo što ne zauzima mesto koje mu pripada u istoriji Kosova, već s’ vremena na vreme ga kritikuju, psuju i vređaju njegovu ličnost kao da je bio najveći neprijatelj. Optužbe protiv njega idu toliko daleko pa je  podneta i krivična prijava nadležnom javnom tužilaštvu. Tako nešto može se desiti samo na Kosovu. Da se traži krivično gonjenje za čoveka koji je mrtav, ne zaslužuje nikakav komentar.

Fadilj Hoxha, ne samo što nije doprinio nikakvo zlo albanskoj naciji-narodu Kosova, već ima velike zasluge koje se ne mogu meriti sa nijednom od mernih jedinica. F.H. u pravom momentu, odmah posle okupiranja Jugoslavije, Albanije i drugih država Evrope od strane fašistićkih snaga, se ustrojio na strani antifašističkih saveznika (SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i SAD). Tako da posle završetka Drugog svetskog rata i mi Kosovari svrstali smo se  u društvo pobednika.

Fadil Hoxha i njegovi drugovi komunisti, da nisu bili na strani antifašista, možemo samo da zamislimo šta bi se desilo sa nama, ali jedno je više nego sigurno, ne samo što ne bi došlo do ujedinjenja Kosova sa Albanijom i da imamo teritorijalnu autonomiju, već možda bi doživeli i sudbinu nemačke nacionalne manjine u Vojvodini.

Ne zaključujem ovo na osnovu pretpostavki, već je to je realnost. Kao produkt fašizma osnovane su i dve nezavisne države u Evropi, NDH – Nezavisne Države Hrvatske i Slovačka se odvajala od dotadašnje Češkoslovačke, Sudensku oblast aneksirala je Nemačka kao svoj posed, inače teritorija Češke.

Zna se, ili treba da se zna, da je na Konferenciji održanoj u Teheranu 1943. između lidera velikih sila, Staljina – SSSR, Ruzvelta – SAD i Čerčila – Ujedinjeno Kraljevstvo, odlučeno da se ne priznaju granice koje su menjane za vreme fašizma. Vrlo dobro znamo ili treba da znamo i to da su partizani Jugoslavije bili saveznici antifašističke koalicije. Srećna je okolnost što su se i kosovski partizani pod vođstvom Fadila Hoxhe, borili protiv fašističkih osvajaća. To znači, da svi oni koji misle da bi ujedinjenje Kosova i Albanije bilo nastavljeno ukoliko Fadil Hoxha ne bi ustao protiv fašizma, pokazuju samo neznanje o situaciji i istorijskim činjenicama. Da nije bio ustrojen, Fadil Hoxha sa drugovima, svojim albanskim partizanima na strani saveznika, imali bismo mnogo više žrtava i ništa drugo u pozitivnom smislu. Onima koji misle da je delovanje Fadila Hoxhe zaustavilo ujedinjenje Kosovo-Albanija postavljam pitanje: Zašto i posle 13 godina od odlaska srpskih snaga i komplet svih organa države Srbije sa ovih prostora, ne samo što nije ujedinjeno Kosovo sa Albanijom, nego niti smeju vlastodržšci da postavljaju na dnevnom redu jedno ovakvo pitanje? Da li je teže sadašnjim vlastima, kada nema nijednog vojnika, nijednog policajca Srbije na Kosovu, kada NATO štiti integritet Kosova, ili u vreme kada je delovao Fadil Hoxha sa drugovima, kada Kosovo nije imalo status niti mesne zajednice, kada je tamo bilo stacionirano 40.000 hiljad jugoslovenskih vojnika, kada je preko 90% stanovništa bilo nepismeno?

Do Drugog svetskog rata na Kosovu nije bilo ni osnovne škole na albanskom jeziku a da ne govorimo za gimnazije, srednje i više škole i fakulteta. Na kom nivou je bila tada nacionalna svest kod neobrazovanih širokih masa i na kom nivou je danas kada imamo Univerzitete, Akademiju nauku i drugo? Kritičari treba da vrednuju stvari sa tadašnjeg ugla gledanja, prostora i vremenu kada su se ti događaji dogodili. Lako je danas iz fotelje ili kauča u Prištini, Prizrenu ili bilo koje drugo mesto (ne samo na Kosovu), da kritikuju. Postoji jedan princip još od starih Rimljana: DA MIHI FACTA DABO TIBI IUS – daj mi činjenice daću ti pravdu. Tako da temelje Republike Kosovo su počeli da se grade još na početku Drugog svetskog rata i postepeno je izgrađeno u periodu 1941 – 1974. g. Kamen temeljac je postavio Fadil Hoxha sa drugovima. Kosovo po Ustavu iz 1974. g. dostiglo je visok nivo samostalnosti sa atributima državnosti, slično kao i sve republike Jugoslavije.

Imajući u vidu sve izrečene dokaze, gospodo gradonačelnici, poštovani gospodine, Isa Mustafa i gospodine Pal Lekaj, vaša je dužnost, imate moralnu i službenu obavezu da, što je moguće u kraćem vremenskom periodu odredite pogodno mesto za dizanje spomenka u Prištini i Đakovici, u centru grada ovom viganu-nacionalnom heroju, Fadil Hoxhi.

Iskreno vaš,

Dr. Husnija Bitić

*P.S.

Pismo na albanskom jeziku upućeno je svim medijima na Kosovu i Albaniji. Objavila je Koha Ditore, i Shekulli. Zahvalnost je izrazio SUBNOR Kosova. Pre više od mesec dana (28/04/2017), odbornici opštine Đakovica ponovo su odbili predlog za izgradnju spomenika, dok u Prištini nikog to i ne zanima.

Izvor: Tacno.net,
Autor: Dr. Husnija Bitić





ANA BRNABIĆ NIJE PRVA GEJ PREMIJERKA U SRBIJI: On je bio intimni prijatelj kralja Aleksandra, poznat po homoseksualnim ogrijama!

23 06 2017

Zbog toga što je novoizabrani predsednik Republike Aleksandar Vučić za mandatara za sastav nove Vlade imenovao ženu i prvu javno deklarisanu osobu gej orijentacije, uzburkala se srpska, balkanska i svjetska javnost. Malo je poznato, međutim, da je Srbija već imala jednog gej premijera.

Uzburkala se srpska, balkanska a i svjetska javnost, zbog odluke novoizabranog predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića da za mandatara za sastav nove Vlade odredi dosadašnju ministarku državne uprave i lokalne samouprave Anu Brnabić, prvu javno deklarisanu gej osobu u vrhu izvršne vlasti jedne balkanske države

Upravo je zbog toga i nastala bura, ne zato što je ona ujedno i prva žena koja će postati predsjednik Vlade Srbije. Međutim, malo je poznato da ona neće biti prvi gej na ovom položaju. Doduše, onaj prvi nije to bio javno, a možda nije bio ni tehnički homoseksualac (ali samo u smislu da je moguće da je bio biseksualan); indikativno je, međutim, to što se nikada nije ženio.

O kome pričamo? Da ne dužimo, pričamo o generalu Petru Živkoviću, bliskom saradniku kralja Aleksandra Karađorđevića koji je nakon Šestojanuarske diktature 1929. godine postavljen na položaj predsjednika Ministarskog savjeta, na kojem će ostati sve do aprila 1932.

Ukratko, rodio se u Negotinu 1. januara 1879. godine. Vojnu akademiju je završio u Beogradu, nakon čega je u svojstvu gardijskog poručnika na dvoru bio jedan od zavjerenika u Majskom prevratu.

Kao major je učestvovao u Oslobodilačkim ratovima koje je Srbija vodila između 1912-1918. godine, a upravo se u tom periodu desilo nešto što je kasnije zataškano i što je tek u knjizi “Knez Pavle: Istina o 27. martu” objelodanjeno.

Petar Živković (1879-1947) je rođen u Negotinu, a umro je u Parizu. U majskom prevratu imao je neznatnu ulogu (trebalo je da otključa kapiju dvora, što mu je jedva uspjelo), ali je ipak kasnije bio prihvaćen kao zavjerenik. Posjedovao je niz kompromitujućih dokumenata o (budućem kralju) Aleksandru i tako ga vezao za sebe, postavši vođa Aleksandrove kamarile koja je kasnije nazvana ‘Bela ruka’.

Pred kraj srpsko-bugarskog rata protiv Turske, major Živković je bio određen da komanduje konjicom Timočke divizije. Poslije pobede srpske vojske kod Kumanova, njegova jedinica je poslata da sa Drugom armijom pomogne Bugarima da osvoje Jedrene. Kako je konjica u opsadama neupotrebljiva, Živković i njegovi oficiri su časove i časove provodili u pijančenju i orgijama. Jednog dana je jedan lijepo građeni konjanik saopštio svom pretpostavljenom da ga je major Živković natjerao da bude ‘aktivni partner u homoseksualnom odnosu sa njim’.

Komandant Druge armije Stepa Stepanović je zatražio da Živković bude izveden pred vojni sud. Živković se obratio Apisu i ovaj mu je velikodušno pomogao ‘kako se ne bi ukaljala čast srpske vojske’. Živković je Apisu ovo dobro vratio tako, što je na zahtjev regenta Aleksandra ‘namjestio’ Solunski proces.

Kada je 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar suspendovao tzv. Vidovdanski ustav, svog vjernog Petra Živkovića je postavio za predsjednika vlade. Od 1931., Živković je, opet na zahtjev kralja, osnovao dvorsku opozicionu Jugoslovensku nacionalnu stranku u kojoj mu je pomoćnik bio Svetislav Hođera.”

Zapravo je stranka koju je osnovao za njegovo vrijeme nosila naziv Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija, tek je kasnije to promijenjeno.

Iz njegove biografije mogli bismo dodati još nekoliko pojedinosti. Toliko je bio blizak prijestolonasledniku Aleksandru (ili ga je imao u šaci) da ga je ovaj 1917. godine postavio za komandanta Kraljeve garde, a šest godina kasnije i za divizijskog generala. 1930. postao je armijski general.

Prvo vrijeme njegovog premijerovanja obilježilo je sprovođenje dugo odlaganih reformi. Krenulo se sa investicijama u infrastrukturu, u pomaganje privredi, u isušivanje močvara, u ujedinjenje krivičnog zakona, obrazovnog i poreskog sistema koji su postojali u različitim dijelovima zemlje, u osnivanje uspješne agrarne banke koja je zamijenila one neefikasne regionalne.

Za vrijeme njegove vlasti 3. oktobra 1929. država je zvanično postala Kraljevina Jugoslavija. Kasnije, međutim, njegov se strogi režim pokazao nesposobnim da riješi probleme Velike depresije i došlo je do stagnacije.

Iz zemlje je, kao i svi foteljaši, pobjegao 1941. godine. U izbjegličkoj vladi Miloša Trifunovića bio je zastupnik ministra vojnog Dragoljuba Mihailovića. U tom svojstvu je podnio jedan izuzetno zanimljiv prijedlog koji je podrazumijevao formiranje nove vojske od Jugoslovena koji su morali da se bore za Italijane pa bili zarobljeni od strane Saveznika, te njihovo iskrcavanje u Dalmaciji; ideja je bila da se nakon toga oko nje okupe četnici. Saveznici to uopšte nisu ni razmatrali.

Odmah nakon oslobođenja zemlje počeo je sa kontrarevolucionarnim djelovanjem u nadi da će zbaciti KPJ sa vlasti, što se komunistima nije svidjelo. Uglavnom, suđeno mu je u odsustvu 1946. i osuđen je na smrt. Umro je naredne godine, 3. februara, u izgnanstvu.

Izvor: Slobodna Bosna