Zatvara se dalmatinska kršćanska humanitarna udruga: ‘Dotukli su nas bahati siromasi i lažni socijalni slučajevi! Nećete vjerovati što smo sve doživljavali…’

28 07 2017


Foto: Duje Klaric/Hanza Media

Jedna od najagilnijih humanitarnih udruga u Dalmaciji, službenog naziva Kršćanska humanitarna udruga “Putevi milosti”, gasi svoj dalmatinski ogranak. Tužno, ali odlučno nas je o tome izvijestila Vesna Knežević (Lekota), donedavna predsjednica ogranka te potpredsjednica cijele udruge s centralom smještenom u Osijeku.

U ovo “postpožarno vrijeme”, te još uvijek u jeku duboke ekonomske krize koja potresa građane zemlje i županije, ovakva vijest je iznenađujuća, pogotovo u svjetlu činjenice da je riječ o ogranku udruge koji je tijekom četiri godine rada pomogao obnovi četiriju kuća za stanovanje i bezbroj obitelji na području cijele Dalmacije opskrbljivao hranom i higijenskim potrepštinama, te donacije i cjelokupnu aktivnost revno bilježio na društvenim mrežama.

Zadnji put kad je “Slobodna” pisala o udruzi, bilo je govora o raspodjeli osam milijuna kuna vrijedne godišnje humanitarne pomoći iz sredstava europskih fondova. Tada je, pomalo apsurdno, za pomoć aplicirao nedovoljan broj potencijalnih korisnika, pa su humanitarci apelirali na sve stanovnike Splitsko-dalmatinske županije s prihodima do 800 kuna po članu obitelji da se jave kako bi dobili mjesečni paket hrane i higijenskih potrepština težak četrdeset kilograma, i tako cijelu godinu…

Kap koja je prelila čašu

Prema riječima Vesne Lekote, upravo je taj projekt bila kap koja je prelila čašu strpljenja u napornom volonterskom radu sa – još jedan apsurd – počesto vrlo nezahvalnom i bahatom populacijom siromaha, ali i “pseudosiromaha”.

– Moje zdravlje je narušeno, kao i mojih petnaestak suradnika. Tijekom ovih nepunih pet godina rada imali smo podršku načelnika općine Klis Jakova Vetme, koji nam je ustupio kat kuće u Dugobabama za skladište, te bivšeg predsjednika Mjesnog odbora Sveti Kajo Ive Radnića, koji nam je također dao na raspolaganje manji prostor za rad. Bilo je divnih ljudi koji su donirali svoje vrijeme i sredstva onima kojima je trebalo, a i među njima je puno njih bilo zahvalno. No, nećete vjerovati što smo mi volonteri sve doživljavali, a pogotovo ja kao predsjednica i odgovorna osoba – gorko se prisjeća Knežević Lekota.

– Jedna me je žena nedavno prijavila policiji jer je imala veći prihod od gornjeg limita za ostvarivanje humanitarne pomoći pa joj nismo mogli davati mjesečne pakete. Osim toga, susreli smo se s nevjerojatnom bahatošću; tražili su od nas da im mi dostavljamo pakete na adresu, zvali nas usred noći, prijetili zato što ponekad nismo stigli dobivenu pomoć iskrcati i prepakirati na vrijeme, što je bio zapravo težak fizički rad na koji uopće nismo bili spremni, jer smo mislili da ćemo primati i raspodjeljivati gotove pakete pomoći. Trošila sam vlastiti novac, kao i kolege volonteri, pomažući, šaljući pakete, prevozeći kad nismo imali na raspolaganju gospodarsko vozilo, riskirala sam zbog ovog karitativnog angažmana otkaz na poslu od kojega, zapravo, živim. U tom moru apsurda detalj koji dopunjava mozaik jest činjenica da su djelatnici službenih centara za socijalnu skrb, oni koji primaju plaću i imaju budžet za svoj rad, često puta nama volonterima slali potrebite da im doniramo odjeću i hranu. Znalo se dogoditi da ljudi budu na nas ljuti jer im djeci nemamo od čega kupiti, recimo, patike – ilustrira naša sugovornica, koja je tijekom djelovanja na mjestu predsjednice ogranka Udruge “Putevi milosti” više puta i prokazivala lažne socijalne slučajeve.

Nasamareni nakon pokretanja akcije

Jednom smo tako na ovim stranicama objavili i priču o samohranoj majci koja je živjela u trosobnom stanu na Mertojaku praktički besplatno kao privilegirana stanarka i nikad nije tražila posao, nego novčanu i pomoć u upotrebnim predmetima, sastavljajući listu kao za vjenčane darove…

– Tom smo prigodom, kad smo uvidjeli da smo nasamareni nakon pokretanja akcije, pozvali preko Facebooka sve koji su uplatili manje novčane iznose da uzmu natrag svoj novac, kao i predmete koje su donijeli. I kasnije smo se često susretali s “profesionalnim socijalcima”, onima koji su odasvud samo tražili pomoć, ne radeći ništa drugo iako su radno sposobni. U trenutku kad sam morala početi piti lijekove za smirenje i srčane tegobe, te kad sam počela biti sumnjičava prema svakome tko je tražio pomoć ne mogavši napraviti razliku u procjeni između stvarnih i lažnih potrebitih, uvidjela sam da ne mogu više obavljati ovaj posao – priznaje Knežević.

Pokušavala je, veli, naći zamjenu, no nitko od volontera nije htio zagristi u tako tvrd orah…

– Ogranak u Dalmaciji se gasi, no neformalno ćemo nastaviti pomagati jer to je valjda u čovjeku. No, to ćemo činiti u skladu s mogućnostima i slobodnim vremenom, i po mogućnosti s ljudima koji će znati cijeniti naš angažman – gorko zaključuje Vesna Knežević Lekota, humanitarka “po definiciji”.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr,
Piše: Lenka Gospodnetić

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: