Kišević: Pobjednik u životu je onaj ko je jači od mržnje i osvete

25 07 2017

Susret s Enesom Kiševićem, bosanskim pjesnikom sa zagrebačkom adresom, o miru, ljubavi, toleranciju i kosmičkoj harmoniji.


Enes KIšević osuđuje nasilje i svaku formu agresivnog ponašanjaEnes Kišević / Ustupljeno Al Jazeeri

Za Enesa Kiševića, bosanskohercegovačkog pjesnika sa zagrebačkom adresom, gdje živi i stvara, ljetni su mjeseci presudni u stvaranju. Posebno oni s kraja prošlog stoljeća, kada su se u rodnoj mu Bosanskoj krajini dogodili zločini u kojima je uništeno sve ljudsko, u kojima je uništen čovjek. Zato se svakog ljeta vraća zavičaju – Bosanskoj krajini: Ključu, Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu… Srebrenici.

Svojom poezijom nudi ljubav, mir, toleranciju, kao anti dot mržnji, konfliktima kojima je savremeni svijet zaražen. O najvažnijim stvarima u životu i društvu ne piše postfestum, stihovi su mu najčešće plod duboke misli i ljubavi prema čovjeku, Bogu, prirodi i strahu da nešto ne pođe naopako. U njima je stalno prisutan strah o narušavanju te harmonije, urušavanju dobrote koja vlada u prirodi.

“Stalno se pitam zašto je priroda tako lijepa? Zato što priroda ne počiva na žrtvi. Priroda počiva na ljepoti i u toj ljepoti Božijoj, a danas koliko nedužnih kostiju je sakriveno u njoj… Prvo su bili ljudi i dugo su bili ljudi. Onda su došle nacije, pa su došle žrtve, pa su došli ratovi, pa su došla ova i ona primirja, i više je svega nego ljudi. Zato se moramo vratiti na početak. Otud su mi pjesme poruka – moramo ponovo biti ljudi. Briga me ko je ko, koje nacije, koji etnos, ako nije čovjek. Moramo širiti tu pozitivnu energiju oko sebe.”

Riječ je bolja od tišine, šutnje

“Lako je pisati riječi, lupetati, riječi koje donose mržnju, koje donose vatru… Lako je to, ali treba donositi riječ, riječ koja će biti bolja od tišine, prirode. Bolja od šutnje. Samo takva riječ može otvarati ljudima razbor: Kad bi netko i u snu poubijao ovolike ljude, probuđen on bi sam pred sobom crvenio se…”

Opisao je ovako Biljane, u općini Ključ, mjesto  koje je gotovo nestalo u jednom danu, kada je jula 1992. godine ubijeno njegovih 260 stanovnika. Nastavlja dalje, traži u pjesmama, želi prekinuti lanac mržnje. Ni u jednom trenutku ne daje šansu mržnji, konfliktu i osveti da pobijede ljudski um i dobrotu. On, zapravo, ne prihvata komfor koji ima većina promatrača koji ne žele ulaziti u dileme i akcije kako bi se zlo spriječilo. Po njemu, nema nevinih promatrača i njegova je stalna poruka da se mora makar pokušati spriječiti zlo.

U pjesmama na plastičan način pokazuje koliko je, zapravo, u kolektivitetu, u grupi, u agresivnoj publici, opasno biti drugačiji od ostalih: “Jer, čim pokažete različitost, od sebe napravite metu. Ali, po cijenu da budem i meta, jasna je poruka mojih pjesama – ne možeš mrziti u moje ime, ne možeš druge mučiti i ubijati u moje ime.”

“I otkud taj sram na mom licu što ne mogu mrzjeti.”

Stalno osuđuje nasilje i svaku formu agresivnog ponašanja. Nudi ljubav, mir, toleranciju, kao nešto što jedino može spasiti civilizaciju i čovjeka pojedinca.

“Mi stalno imamo mogućnost izbora, jer to je naša sloboda kako ćemo se ponašati. Hoćemo li ostati čisti, ili ćemo ući u masu i mutni teći. Nikoga ne možemo slijediti bez moralne dileme i kompasa – da li je to ispravno i otud poruka – ne slijedimo slijepo lidere, jer oni često nemaju vizija i slijepi su za tuđu patnju, a mi slijedeći ih ne primjećujemo šta drugima radimo, nego se jednostavno prepustimo našem animalnom. Jer, šta je pjesnik ako nije dijete, a dijete je slobodno, kreativno, dijete ne kalkulira i dijete još nije kontanimirano mržnjom i drugim destruktivnim emocijama. Ali, ko danas sluša pjesnike…”

U ime ubijenih i nestalih

“Iz mutne Sene izdvojiš li kap / Ona je k'o suza čista / Načisto vjerovati ne možeš da je ta voda ista”

U pjesmama govori u ime članova obitelji ubijenih i nestalih. Poručuje da žrtva hoće svoju kost, svoju bol, svoju tugu. I zato se protivi zloupotrebi žrtava i svakoj manipulaciji žrtve.

“Žrtva ne želi više nikakve masovne grobnice u kojima će političari gajiti konfliktni potencijal. Rituali žalovanja su površni sa emotivne strane, a izrazito politički kontanimirani. Ta stereotipna priča o žrtvama na Balkanu nije put da se žrtvama iskreno pomogne i zato sam protiv svake manipulacije žrtvama bilo od obitelji, politike, humanista, umjetnika…”

Kišević posebno progovara o ratnom silovanju. U tim pjesmama, prvi put u poeziji na ovim prostorima, prikazuje se intimni aspekt u ratu silovane žene. Hava, njegov lik, dvostruka je, trostruka žrtva, i on prikazuje njen unutarnji rat same sa sobom, ili, bolje rečeno, rat u ratu.

Ona na kulturološki stereotipan način razmišlja o povredi njenog muža Alije i o mogućoj diskriminaciji djeteta, koje će se roditi kao produkt silovanja. U svakom trenutku Hava razmišlja kako sačuvati dostojanstvo muža i djeteta. I, što je najvažnije, Hava ni u jednom trenutku ne priziva osvetu, jer osveta nije božanska kategorija. Hava, kao istinska vjernica, govori sama s Bogom i od njega očekuje pomoć i za sebe, i za svoje dijete, ali i za sve žrtve bezumlja koje donosi svaki rat.

Kroz ovu poemu Kišević poručuje da nema lokalnih ratova, jer se u svakom ratu lomi etička i kulturna matrica čovječanstva. Kroz Havino preklinjanje želi, zapravo, da se prekine s torturom, mržnjom i osvetom na ovim prostorima. Havina priča je pokušaj da se ljudi odvoje od zla.

Kako je čovjek mali…

Kišević ovdje poručuje da je najteže reparirati dostojanstvo žrtve i da je pravi pobjednik u životu onaj ko pobijedi mržnju i osvetu, jer poruka njegovih likova, majki ubijene djece, silovanih žena, ostavljenih, protjeranih… najjače su antiratne poruke i vrhunac tolerancije, kako kaže, “na prostorima Balkana, gdje ljudi stoljećima žive kao nasljednici rata”.

“Kako je čovjek mali / Kako zarastao u mržnji / A grana ruža miriši / I ruci koja je skrši.”

“I dok gledam ljude kako izgubljeni hodaju Bosnom i Hercegovinom, kao da život prolazi pored njih, meni se piše. Riječi se kreću životom, kao ptice zemljom, a ljudi su izgubljeni u toj ljepoti. Izgubio se odnos čovjeka i prirode. Trebalo bi se vratiti, da svijet ponovo počne od ljepote, a ne od žrtve. Nažalost, danas je na žrtvi sve utemeljeno, jer svi imaju svoje žrtve… I svi žrtve slave.”

I tako pjesnik Enes Kišević četvru deceniju slijedi svoju posvećenost Bosni, njenoj prirodi i svojoj samoći, izgarajući u toj vatri. Uramljujući tiho i nenametljivo u njoj historiju čovjeka.

Izvor: Al Jazeera

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: