Đavolov šegrt na Drini

21 07 2017

Krivu Drinu još niko nije uspio ispraviti. Dodiku se očito čini da je takav podvig u srpskoj izvedbi ostvariv i to tako što na njenoj bosanskoj obali neće više biti Bošnjaka

Piše: GOJKO BERIĆ

Prije gotovo četvrt stoljeća priklonio se reformistima Ante Markovića, a kad je stvar propala, deklarisao se kao socijaldemokrata; došavši na vlast u Republici Srpskoj, postao je zadrti nacionalista opsjednut pripajanjem Karadžićeve tvorevine matici Srbiji, da bi ovih dana zakoračio na stazu rasizma. Čitalac će u ovom sažetku jedne političke biografije lako prepoznati Milorada Dodika. Juli je najbolniji mjesec za Bošnjake, jer je u julu počinjen genocid u Srebrenici, a Dodik usred tog bola izjavljuje da “Bošnjaci opet okupiraju Drinu”. Paćenici koji su svojevremeno otjerani sa svojih ognjišta ili su utekli pred četničkim nožem i koji su se u malom broju vratili u zavičaj, za Dodika su okupatori svojih stoljetnih ognjišta!? Javne osude ove rasističke izjave, uključujući i onu koja je došla iz “zaključanog” Ureda visokog predstavnika, ne znače ništa. Međunarodna zajednica, sinonim za političko pokroviteljstvo nad Bosnom i Hercegovinom, godinama lije krokodilske suze nad sudbinom ove uništene zemlje, posebno nad sudbinom bošnjačkog naroda, a mira i normalnog života nema ni na pomolu. Krivu Drinu, bila ona bistra ili krvava, još niko nije uspio ispraviti. Dodiku se očito čini da je takav podvig u srpskoj izvedbi ostvariv i to tako što na njenoj bosanskoj obali neće više biti Bošnjaka, nakon čega će “nepostojeća” granica između Bosne i Srbije zauvijek biti izbrisana. To bi, dakle, bio Dodikov doprinos “konačnom rješenju bošnjačkog pitanja”, čemu je Radovan Karadžić posvetio svoje zločinačke ratne godine.

Da bi se bolje shvatila Karadžićeva opsjednutost izdvajanjem “čistog srpskog etničkog elementa” iz višestoljetne demografske strukture Bosne i Hercegovine, vrijedi citirati fragment njegove besjede u dvorištu Cetinjskog manastira. Govoreći pred popovima i književnicima o uzrocima proteklog rata, on je rekao: “Naš ratnik, koga po svetu zovu imenom bosanski Srbin, uvek je trpeo koliko se moglo trpeti. Nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od ovoga, zvanog bosanski Srbi. Sva svoja duhovna blaga vekovima je čuvao zaključana u grudima, ne ispoljavajući ih potpuno ni kada je sam sa sobom. Pravio se nevešt i neuk, a u suštini je bio plemić i vitez. Ukrivao je svoju srpsku suštinu da bi je sačuvao. Ali, komšiju-ubicu nije mogao da prevari. U svakom ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom, srpskom suštinom. I zatirao je sve srpsko, do ptica na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je car Irod radio. I zato je uzrok rata ovde – puko postojanje jednog naroda…” Prema bolesnom psihijatru, koji je obukao uniformu srpskog vojvode iz 1912. godine, uzrok rata je, dakle, u ukrivanju “srpske suštine”, u “komšiji-ubici”, u “srpskim pticama” i “pukom postojanju jednog naroda”. Koliko je ova samoobmanjujuća metafizička ludost bila opasna i zarazna, najbolje govori činjenica da je ona u glavama bosanskih Srba postala smisao njihovog ratovanja.

Međutim, Karadžić je u pomenutoj besjedi izvršio drsku i radikalnu zamjenu teza. Istina je da je glavni uzrok proteklog rata bilo puko postojanje jednog naroda, ali ne srpskog, već bošnjačkog naroda! Nakon što je sklopio savez sa đavolom, Karadžić i njegov najuži ešalon stvaraju plan o razdvajanju Srba od Bošnjaka i Hrvata, koji se sastojao u brutalnom etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva, prvenstveno Bošnjaka, i zatiranju njihovog duhovnog identiteta. Milošević mu šalje vojsku, policiju i okrutne dobrovoljce. Oprema i naoružanje se podrazumijevaju. Ostatak priče je poznat. Isaih Berlin, jedan od najpronicljivijih mislilaca 20. vijeka, autor čuvenih eseja o slobodi i diplomata, bio je ruski Jevrej čija je porodica izbjegla pred boljševicima u Ameriku. Berlin je kasnije prešao u London, postao ambasador u Moskvi i stekao titulu lorda. Govoreći o sudbini Jevreja uoči i tokom Drugog svjetskog rata, Berlin je citirao Heinricha Heinea, velikog njemačkog pjesnika jevrejskog porijekla, koji je negdje rekao: Jevrejska religija nije religija, nego nesreća! Nešto slično bi se moglo reći i za naše muslimane u Bosni i Hercegovini. I za njih je njihova religija bila nesreća. Njihov islamski identitet pokretao je podivljale Srbe na najokrutnije zločine. Dokaz tome je, između ostalog, masovno rušenje džamija. Rat je davno završen, a doskorašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prije samo nekoliko mjeseci kaže: “Kad bi meni neko dao da čuvam džamiju, ja bih rekao: izvinite, ‘ajde neka je čuva onaj ko je nju gradio, ko se u njoj moli, nemojte da se silom mešam u nešto što ne znam”. Možda Tomislav Nikolić zaista ne bi znao da čuva džamiju, ali da bi znao kako da je zapali, u to nimalo ne sumnjam.

Za razliku od mnogih, nemam pretjerano visoko mišljenje o banjalučkom biskupu Franji Komarici. On jeste mirotvorac, očajan je zbog gotovo zanemarljivog broja katolika koji danas žive u njegovoj biskupiji, pristao je da bude ponižen i primi Karadžićevo odlikovanje kojim ga je odlikovao Milorad Dodik vjerujući da će tako nešto učiniti za svoje vjernike, ali sam mu zamjerao što je za sudbinu Hrvata u Posavini optuživao sve živo na svijetu, samo ne Franju Tuđmana. Ipak, na Biskupskoj konferenciji održanoj ovih dana u Banjoj Luci, bio je izričit: “Žao mi je što je moja generacija političara ovakva, stidim se šta su uradili sa mojom zemljom i mojim narodima”. Dodikove nacionalističke svinjarije, poput ove o Bošnjacima kao “okupatorima Drine”, zaslužuju prezir. On je preuzeo krvavu palicu od Karadžićevog SDS-a i, kako vrijeme prolazi, postaje sve odaniji liku i djelu ovog ratnog zločinca, ponašajući se kao đavolov šegrt. Sve to, međutim, ne može biti razlog da se prešuti notorna činjenica da su sve vladajuće etničke stranke bile i ostale protiv svakog masovnijeg povratka izbjeglica. Valjda je biskupu Komarici ta dogovorena opstrukcija jako dobro poznata. Onima koji su se vratili, lokalne nacionalističke vlasti čine sve kako bi im zagorčale život. Što se toga tiče, SDA i HDZBiH ne predstavljaju nikakav izuzetak, i zato reagovanje Bakira Izetbegovića na Dodikovu izjavu, koliko god bilo iznuđeno, nema naročitu moralnu težinu.

Duša Bosne i njenih naroda, a poglavito duša bosanskih muslimana je razorena i više nikada neće biti oporavljena. Zbog tog istorijskog grijeha, njegovi nalogodavci, ma o kome se radilo, zaslužili su vješala, iako nema odgovarajuće kazne za ono što su činili.

Izvor: Oslobođenje.ba

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: