Zagađena voda

19 07 2017

Foto: Magnus Wennman

Portal federalna.ba nastavlja priče švedskih novinara o tome šta jedu gladna djeca svijeta. 20 miliona ljudi u Africi je pogođeno katastrofom, a svake treće minute jedno dijete umre od gladi. 1,4 miliona djece moglo bi umrijeti do kraja godine. Cifra je to populacije cijelog Stockholma. Švedski dvojac je kroz seriju fotografija tanjira gladne djece, na jedinstven i užasavajući način pokušao svijetu predstaviti najgoru katastrofu od drugog svjetskog rata. Nakon priča o tri zrna riže, otrovnim biljkama, krvi koze hljebu, rehidraciji i pacovu danas čitajte možda najdirljiviju priču, priču o zagađenoj vodi i koleri.

Zagađena voda

Kolera ubija djecu u samo nekoliko sati

Kapoeta, Južni Sudan – juni 2017.

UPOZORAVAMO: FOTOGRAFIJE SU UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA!

Utisak koji sam stekao na pola puta pisanja ovog teksta: Moje riječi nisu dovoljne.

Sa desne strane:

Pojavljuje se iz rupe u zemlji. Gusti dim iste boje kao i oblak koji je stigao iz Kenije sa tako dugoočekivanom nadom. Za kišu. Napaćena zemlja i njeni ljudi vrište za kišom i rashlađenjem. Ali čak i danas, oluja je prezrivo, tamo negdje.

Zemlja usljed vrućine puca.

Vatra i dim dolaze od stare odjeće. Krpe koje su tako kontaminirane da se ne mogu dezinficirati ni hlorom. Ruke u zaštitnim rukavicama cijelo vrijeme dodaju još odjeće u vatru koja plamti.

Sa lijeve strane:

Pored dima, na površini veličine jednog teniskog terena, na zemlji leže ljudi. Upravo tu jezik je mali i ne postoje riječi koje to mogu opisati. Kao da pokušavam prepričati nečiju noćnu moru.

Izdužene forme nekorisnih mišića, tamo gdje se za nadmoć bore život i smrt. Pokreti tako usporeni da se čini da razvlače svaku sekundu.

U šatoru koji je nekoć bio bijel, u redovima se nalaze dripovi. Ispod njih leži još više, bolesnijih ljudi.

Nema dječijeg plača, samo blagi uzdasi koji se jedva čuju od “buke” insekata.

Jedna djevojčica, Sana, teško je pothranjena, a sada kolera iz nje uzima ono malo života što je ostalo.

Njeni mama i tata je drže ispod ruku dok pokušava na špricu popiti nekoliko mililitara tekućine za rehidraciju. U jednoj minuti čini se da će uspjeti zadržati nekoliko kapi tog životnog eliksira. Onda povraća.

„Ona je velikim dijelom u nesvjesnom stanju već dva dana. Stanje postaje sve gore i nije sigurno da li će uspjeti“, kaže  Emmanuel Kenyi iz organizacije Rädda Barnen (Spasimo djecu) nakon kratkog razgovora sa roditeljima.

Kolera je na jugoistoku Južnog Sudana počela u aprilu, eksplodirala u maju i još uvijek nije pod kontrolom. Ovaj centar u Sjevernoj Kapoeti svakodnevno prima između pet i 20 smrtno bolesnih osoba. Mnogi od njih ukopani su tu, daleko od svojih sela i rođaka koji samo čekaju na zarazu.

Brzina smrti ovdje ima mjeru. Potrebno je jedan litar na sat, da bi život ‘iscurio’ iz tijela.

To je ono što kolera čini: ubija kroz otvore na tijelu. Kada bolest dostigne vrhunac, ukoliko ne dobije liječnički tretman jedno dijete umire u samo nekoliko sati.

Osoblje organizacije ‘Spasimo djecu’ radi u smjenama, po 12 sati dnevno bez odmora. Iako ‘prostorijama’ za prijem pacijenata nedostaje u velikom dijelu sve što se nalazi u jednoj modernoj bolnici, oni uspijevaju spasiti život brojnim pacijentima. Ali, cijelo vrijeme dolaze novi i niko ne zna koliko njih nikada neće ni doći. Južni Sudan je zemlja koja većim dijelom nema funkcionalnu kanalizacionu mrežu.

Medicinski trenirano osoblje postavlja dripove, uzima testove i daje tekućinu za rehidraciju. Drugi peru plave tute i dezinfikuju lokve fekalija koje se stalno stvaraju. Ni na sekund ne izgledaju kao da to čine sa gađenjem. Oni ne pokazuju ni strah od toga da i sami budu zaraženi, iako mnogi od njih nemaju odgovarajuću zaštitu poput vakcine protiv kolere.

Ovdje, baš kao i svuda na svijetu, bolničko osoblje stoji za nosioce ljudskosti.

20 kilometara dalje nalazi se jedna rupa u zemlji. Izgleda poput kratera nastalog od meteora, a ustvari su usred ovog prašnjavog dijela rupu svojim rukama iskopali ljudi.

Najmanje pet metara duboka.

Na dnu se nalazi smeđa, smrdljiva tečnost koja dan za danom isparava, otkrivajući sve veće količine životinjskog izmeta.

Mirnu površinu ‘pokvario’ je ulazak jedne djevojčice. Sa nogama poput štapića koje ulaze duboko u blato. Samo njena sjena, nikakav odraz, pojavljuje se dok u vodu spušta prljavu plastičnu bocu.

Nakon toga je flašu primakla usnama i otpila  gutljaj.

Neko bi trebao vikati da to ne čini. Mama. Neko.

Mislimo mi. Mi kojima je do čaše vode potrebno pola minute.

Ali bez te tečnosti, bi ta djevojčica mogla umrijeti od žeđi. A sada dok to pije, nalazi se pod velikim rizikom oboljevanja od kolere ili neke druge opasne bolesti.

Svake druge godine pala bi kiša i napunila bunare vodom, tolikom brzinom da se bolest ne bi stigla pojaviti, ali ne ove godine, kada je toplije i više sušno nego ikada prije.

Nismo nikada razgovarali sa Joluo Lokou.

U bolničkim knjigama čitamo njegovo ime i njegovu dob:

„Pri dolasku teško pothranjen.“

„Konstatirana kolera.“

Iz njegovih usta ne izlaze riječi.

Nikada nećemo saznati šta je volio raditi prije nego se razbolio, ili kakve je snove imao. Ne piše ništa o njegovom ranijem životu, samo nekoliko neurednih riječi u mojoj bilježnici o tom danu kada je smrt došla po njega: „Desetogodišnji dječak na plastičnom prostiraču. Leži po strani sa očima širom otvorenim. Osoblje briše podove oko njega. Pored njega leži žena koja u kofu povraća krv.“

Tri zrna riže

Otrovne biljke

Krv koze

Hljeb

Rehidracija

Pacov

federalna.ba/whatsontheplate.aftonbladet.se

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: