POKRET NESVRSTANIH BIO JE OKOSNICA RAVNOTEŽE SVJETSKIH SILA, TE LIJEK I BRANA SISTEMU KORUPCIJE U UN I KORJENIMA NEOLIBERALIZMA

19 07 2017

Idejni tvorci Pokreta nesvrstanih: Naser, Tito i Nehru

 

“Bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje ispoljava se kao ogromna zbirka roba, a pojedinačna roba[1] kao njegov osnovni oblik. Zbog toga će naše istraživanje početi analizom robe.” (Karl Marks, Kapital)

Piše: Hamdo Čamo

Mnogi danas dijele mišljenje da su proučavanja djela Karla Marksa i Fridriha Engelsa u svijetu zapravo življa više nego ikada prije. Vidjećemo, s razlogom. Imperijalizam kao najviši oblik kapitalizma, s ogromnim kapitalom, doživio je gornje granice svoga razvoja upravo onako kako je Karl Marks u svojim djelima pisao, te grcati  zarobljen u okovima koji su mu nacionalno postali pretijesni, radi čega se počeo širiti svijetom van svojih granica.  Paralelno sa preoblikovanjem režima u zemljama socijalizma, nizom godina, u zemljama kapitalizma razvijaju se razni oblici neoliberalnog totalitarizma – poznatijeg pod pojmom globalizacije – koja podrazumijeva procese i ideologije ukidanja svih oblika ograničenja koja podrazumijevaju ograničenja pojedinih oblika vladavine, protoka roba, usluga, ljudi, ideja između različitih država i dijelova svijeta. Neoliberalisti, štiteći vlastite interese, prije svega vlastiti kapital koji ima glavnu ulogu u cijeloj priči[2]  – stvarajući ga nerealnom brzinom u državama oplemenjivanja u odnosu na magiju sposobnost njegovog nestanka i bijega od svakog vida rizika i odgovornosti. Mjesta, sredine i države u kojima se kapital oplemenjivao ostaju tek poput praznih ispijenih čahura. Pri tome se stvaraju veliki dobici u kojima se banke i pojedine korporacije izdižu iznad same države, pa i one koja se smatra domicilom svekolikog uspjeha i kapitala.

*****

Vidimo, gore je tek jedan od odgovora na često pitanje „Zašto je Zapad drhtao od SFRJ i Tita“, koje su otkrile depeše Vikiliksa, naime, zašto je su se velike sile plašile vladavine Josipa Broza Tita koja je opisana kao „opasan model općenito za svijet i zapadnu Evropu“. Upravo onako kako su vladale različite silnice unutar same Jugoslavije, uključujući ograničenje ‚prava i sloboda‘ etničkim nacionalizmima, na svjetskoj pozornici stanje nije bilo ništa drugačije posmatrajući danas  odnos Zapada prema Pokretu nesvrstanih. Riječ je o pokretu koji je svojom idejom okupljao preko stotinu zemalja svijeta, što je značilo stotinu raličitih državnih interesa kojima je trebalo s dosta umješnosti i dostojanstva na najvišem nivou diplomatske i državničke mudrosti upravljati.

*****

„Slobodno naučno istraživanje ne nailazi u oblasti političke ekonomije samo na onog neprijatelja na kojeg nailazi u svima ostalim oblastima. Naročita priroda predmeta koji ona obrađuje izaziva na bojno polje protiv nje najžešće, najsitničarskije i mržnjom zadojene strasti čovjekovih grudi, furije privatnog interesa. Tako, npr., anglikanska crkva radije oprašta napad na 38 od 39 njenih pravila vjere negoli na 1/3 njenih novčanih prihoda. Danas je i sam ateizam culpa levis[3]  kad se uporedi s kritikom tradicionalnih odnosa svojine“, pisao je Karl Marks u Kapitalu.[4]

*****

Korjene neoliberalizma nalazimo u opisu razvoja kapotalizma u Engleskoj i to upravo kada je riječ, koje li slučajnosti, o slobodi trgovine. „Slobodna trgovina iscrpila je svoje pomoćne izvore; čak i sam Mančester sumnja u ovo svoje nekadašnje ekonomsko jevanđelje.[5] Strana industrija, koja se brzo razvija, svuda pilji u lice engleskoj proizvodnji ne samo na tržištima koja su zaštićena carinama, već i na neutralnim tržištima, pa čak i s ove strane Kanala. Dok proizvodna snaga raste u geometrijskoj progresiji, proširenje tržišta raste u najboljem slučaju u aritmetičkoj progresiji. Desetogodišnji ciklus stagnacije, prosperiteta, pretjerane proizvodnje i krize koji se od 1825. do 1867. stalno nanovo vraćao, izgleda da je zaista istekao, ali samo da bi nas doveo u baruštinu očajanja jedne trajne i hronične depresije.“

*****

Pokret za ujedinjenu Evropu (engl. United Europe Movement), pokret je bez čvrste i organizovane forme djelovanja koji poslije II svjetskog rata okuplja i povezuje političke, javne i kulturne radnike Velike Britanije i Francuske; vodeću ulogu u britanskom dijelu pokreta imao je Vinston Čerčil, u francuskom Pol Reno i Rene Kurten.[6] Kako nije imao jedinstveni politički program okupljao je konzervativce, laburiste i liberale. Negdje u događajima koji su uslijedili nestao je sa scene koja je aktuelnije više nego prije. Pokret radnika ostao je u sjeni zbivanja, prije svega preko 1000 mrtvih, te ubistva Karla Libknehta i Roze Luksemburg, dok je Čerčila nadživio njegov vlastiti papagaj, plavo-zlatni makao, koji je podučen sočnim psovkom Hitlera uveseljavao medije i narodne mase podsjećajući ih i na krah ere radničkog pokreta u Njemačkoj.

Što se događa danas u kolijevkama kapitalizma. Dok Velika Britanija, zadržavajući evropske vrijednosti grabi krupnim koracima na putu čarobnog izlaska iz Evropske unije, Sjedinjene Američke Države potresaju rezultati predsjedničkih izbora. Dolazak republikanca Donalda Trampa izaziva buru negodovanja među intelektualcima svijeta, a potom i straha u svijetu ekonomije, najviše – kako kaže Čomski (“Deset strategija manipulacije ljudima”) – zbog Trampove nepredvidivosti. Kako se posljednjih godina izgubila granica između američkih demokrata i republikanaca jedino još bitno na nivou svjetske ekonomije jeste kretanje krupnog kapitala. Kina samo što je preuzela vodstvo prve sile u svijetu, svjetlo dana ugledali su naslovi intervjua poput onog od strane uglednog intelektualca svjetskog glasa Noama Čomskog „o  profitu Rusije dok traje sukob EU i Turske“ kojeg su objavile brojne agencije i mediji.  Ništa manja bitka na poljima kapitala nije niti u srcu Evrope, u Mađarskoj, gdje traje Orbanovski otpor jednom od najpoznatijih Mađara svijeta, Đorđu Sorošu. Isključeli se nedoumice „o demokratskim procesima svijeta“, na površinu izlaze činjenice, prije svega o interesu grupe megamilijardera da uz pomoć megaalijanse koju sami tvore – bez dvojbe – zaštite svoje interese, prije svega ono najsvetije, vlastiti kapital.

*****

Nesvrstanost, neangažovanost, politički je pojam koji se pojavljuje u međunarodnim odnosima koji nastaju u uslovma hladnog rata i podjele svijeta na blokove. Ujedno, ona označava zemlje koje ne pripadaju niti jednom vojno-političkom bloku, niti su iste saglasne politici s pozicija sile koja je osnov formiranja blokova, već se zalažu za politiku aktivne miroljubive koezistencije i najšire međunarodne saradnje.

Nesvrstanost ne treba miješati s pojmom neutralnost, koji je pravna kategorija i u međunarodnom pravu označava politiku i pravni status države koja po sopstvenoj volji ne učestvuje u oružanom sukobu drugih država, a prema svim zaraćenim stranama zauzima podjednak stav pridržavajući se pravila međunarodnog prava o neutralnosti. Neangažovane, odnosno nesvrtsane zemlje nisu neutralne niti „neangažovane“ u odnosu na osnovne probleme savremenog svijeta i međunarodnih odnosa kao što su očuvanje mira i međunarodne bezbjednosti, razoružavanje, nezavisnost i ravnopravnost svih naroda, ekonomski razvitak nerazvijenih i t.d. One teže da aktivno učestvuju u rješavanju svjetskih problema na osnovama koje znače negaciju političke sile u međunarodnim odnosima i podjele svijeta na blokove; sonovni principi djelovanja neangažovanih, odnosno nesvrstanih zemalja izloženi su u zaključcima koji su formulisani  na konferencijama ovih zemalja u Beogradu 1961., Kairu 1964., Lusaki 1970. i Alžiru 1973. godine.[7]

 

*****

»Kapitalistički prodavci, proizvođač sirovina, fabrikant, veletrgovac, sitni trgovac, prave u svojim poslovima profit time što svaki prodaje skuplje nego što kupuje, dakle,  što za izvjestan procenat podiže cijenu koštanja svoje robe.

Samo radnik nije u stanju da sprovede takav dodatak vrijednosti, on je svojim nepovoljnim položajem prema kapitalisti primoran da svoj rad prodaje po cijeni koliko on košta njega samog, naime za nužno izdržavanje…i tako ovi dodaci u cijenama zadržavaju prema najamnim radnicima koji istupaju kao kupci svoje puno značenje i izazivaju prenos jednog dijela vrijednosti cjelokupne proizvodnje na kapitalističku klasu…Od cjelokupnog proizvoda radnička klasa dobija samo izvjestan dio.«[8]

*****

„U jednoj od narednih beogradskih depeša, također iz 1976., analiziraju se stavovi običnih ljudi o tome šta čeka Jugoslaviju poslije Titove smrti. Niko nije bio siguran šta će se dogoditi, pa su se tako Hrvati nadali raspadu države, dok su se pojedini Srbi plašili takvog scenarija. Neki od njih su tvrdili da će državu okupirati Rusi, a ima i onih koji su bježali iz zemlje ili molili da Amerika okupira Jugoslaviju prije Sovjeta. Optimisti su očekivali da će Titov odlazak donijeti liberalizaciju.“[9]

Na osnovu samo ovog izvještaja danas je moguće utvrditi neosporivo postojanje snaga nezrelog jugoslavenskog nacionalnog identiteta kojeg su i same stvarale, ali unaprijed okrenutih interesima vlastitih nacionalnih identiteta koje su vješto prikrivale do momenta kada im maska prijašnjih identiteta više nije bila potrebna.

Nakon raspada bivše Jugoslavije, prostor Balkana okupirala su bremenita vremena privatizacije uz urušavanje temelja novonastalih država, opterećenih  kritikom svekolikog uma u eri suđenja tvorcima brzog bogaćenja, mita i korupcije, praćenih uz kamate rezultatima svim oblicima degenerativnih društvenih promjena. Slabljenje sekularne države prati nesuvislo jačanje birokracije odane idejama neoliberalizma uz sve modalitete jačanja, na jednoj strani Crkve i duhovnog kora Islamske Zajednice na drugoj strani.

Ovaj se period s pravom može nazvati vremenom „širenja oligarhijskih vlada i skupina u čijim rukama se nalazi sav monopol nacionalnih interesa.“ Osim toga, „one su uzurpirale pravo svakog odlučivanja u svim važnim pitanjima“[10].

Kratkim osvrtom na “Sukob civilizacija[11] doći će se tek do umješno primjenjenog oruđa kojim cilj opravdava sredstvo, ali i dalje „vjera ideologija nisu uzrok sukoba i terorizma, već su to uvijek politika i ekonomija.“[12]

*****

Objašenjenje Marksove teorije o višku vrijednosti, zapravo je objašnjenje kapitalističkog profita. O tome prvi pokušava da dadne svoje mišljenje Conrad Schmidt[13] u svom spisu Prosječna profitna stopa na osnovi Marksovog zakona vrijednosti, Dietz, Stuttgart 1889., u kojem se Schmidt “trudi da detalje obrazovanja tržišne cijene dovede u saglasnost i sa zakonom vrijednosti i sa prosječnom profitnom stopom. Industrijski kapitalista dobija u svom proizvodu, prvo, naknadu za svoj predujmljeni kapital, a drugo, višak proizvoda za koji nije ništa platio. Ali, da bi dobio ovaj višak proizvoda, mora on svoj kapital predujmiti u proizvodnju; tj. on  mora primijeniti izvjesnu količinu opredmećenog rada da bi mogao prisvojiti taj višak vrijednosti. Za kapitalistu je, dakle, ovaj njegov predujmljeni kapital ona količina opredmećenog rada koja je društveno potrebna da mu pribavi taj višak proizvoda. Isto to važi za svakog drugog industrijskog kapitalistu. A pošto se proizvodi po zakonu vrijednosti razmjenjuju jedni za druge srazmjerno radu društveno potrebnom za njihovu proizvodnju, i pošto je za kapitalistu rad potreban za stvaranje njegovog viška proizvoda baš prošli (minuli op.a.H.Č.) rad koji je nagomilan u njegovom kapitalu to izlazi da se viškovi proizvoda ramjenjuju srazmjerno kapitalima zahtijevanim za njihovu proizvodnju, a ne srazmjerno radu koji je u njima stvarno otjelovljen. Prema tome, udio koji dolazi na svaku jedinicu kapitala jednak je sumi svih proizvedenih viškova vrijednosti podijeljenoj sumom na to primjenjenih kapitala. Zato jednaki kapitali odbacuju u jednakim periodima vremena jednake profite, a to se postiže tako što se ovako izračunata cijena koštanja viška proizvoda, tj. prosječni profit, dodaje cijeni koštanja plaćenog proizvoda, pa se obadva, plaćeni i neplaćeni proizvod, prodaju po toj povišenoj cijeni. Uspostavljena je prosječna profitna stopa uprkos tome što se, kako Schmidt misli, prosječne cijene pojedinih roba određuju prema zakonu vrijednosti.”

*****

Termin ”Nesvrstani” prvi je skovao indijski premijer Džavarhalal Nehru tokom svog govora 1954. u Kolombu, Šri Lanka. U svom govoru, Nehru je opisao pet postulata koji su korišćeni kao vodilje u kinesko-indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Žu Enlai. Nazvani Pet principa miroljubive egzistencije ovi principi će kasnije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

-Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

-Uzajmano nenapadanje

-Uzajamno nemešanje u unutrašnje poslove

-Jednakost i uzajamna korist

-Miroljubiva koegzistencija

Šest godina kasnije u septembru 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva zvanična konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su učestvovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih bili su Gamal Abdel Naser, predsjednik Egipta, i Sukarno, predsjednik Indonezije. Moskva, koja se protivila pokretu nesvrstanih, na dan otvaranja beogradskog skupa izvršila je nuklearnu eksploziju.

Na prvoj osnivačkoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Beogradu sudjelovalo je 25 država i to 11 iz Azije i Afrike, zajedno s Jugoslavijom, Kubom i Kiprom. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali bio je i predsjednik Gane KwameNkrumah.

Pokret nesvrstanih tokom sedamdesetih godina počinje da gubi na kredibilitetu kada javno biva kritikovan da u njemu postaju dominantne države koje su bile prijateljske prema Sovjetskom Savezu. Dok su vođe kao Tito, Naser, Sukarno ili Nehru mogli predstavljati ideologiju nesvrstanih, vođe poput Fidela Kastra su se zalagale za bližu saradnju sa Istočnim blokom. [14]

*****

„Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu oklijevali namnožiti vizije onoga što će se dogoditi – kraj povijesti, povratak tradicionalnim suparništvima između nacija-država i pad nacija-država pod suprostavljenim silama plemenstva i globalizma, među ostalima. Svaka od ovih vizija hvata aspekte stvarnosti koja dolazi. Ipak, sve one previđaju ključni, zaista, središnji aspekt onoga što će globalna politika postati u nadolazećim godinama.

Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni prevladavajuće ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni. Nacije-države ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit će se između nacija i grupa različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati će bojišnice budućnosti.“[15]

Kontroverze u svijetu politike, trku u naoružavanju i prodaji viška proizvedenog naoružanja ispod tržišnih vrijednosti praćenu općim zagađenjem i zaoštravanjem na nebu međunarodne politike. Sve to propraćeno je i kontroverzama upotrebe genetski modifikovane hrane za što „većina njih neće biti ni svjesna šta se događa kao i da je platforma zagovarala ubijanje ili steriliziranje ljudi koji su zbog svog naslijeđa “teret za državu”[16].

Nestabilnost vremena dostojno prati stabilnost valuta svjetskog kapitala.

*****

Ekscelentno djelovanje Pokreta nesvrstanih na međunarodnom nivou podrivano je sa svih strana, posebno od strane zemalja kojima politika aktivne koegzistencije nije odgovarala ciljevima vlastite politike, najviše zemljama pripadnicama blokova. Pad uticaja Pokreta nesvrstanih praćen je unutrašnjim političkim odronima, pobunama i plemenskim ratovima, ali i stanjem na međunarodnoj sceni zbog kojeg su pojedine zemlje gubile status članica Pokreta nesvrstanih (Malta i Kipar), posebno ulaskom pojedinih zemalja u dobro smišljenu zamku Evropske unije.  Neke od tih zemalja danas se proizivaju «bankovnim rajem» ruskih tajkuna (Kipar), dok je drugim zemljama, poput Kostarike i Bosne i Hercegovine još devedestih uskraćeno članstvo. Jedina preostala članica Pokreta nesvrstanih na tlu Evrope jeste Ukrajina.

Unutar Pokreta nesvrstanih, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, veliku ulogu u svijetu[17] imala je bivša Jugislavija, a u njoj Srbija i zvanični Beograd čija dominacija je smetala jednom dijelu velikih sila da su one, posebno Trumanovom politikom, poduzimale sve što je u njihovoj moći da se ta dominacija Jugoslavije ne samo u Pokretu nesvrstanih, već općenito u svijetu, jednom za sva vremena prekine. Sve je počelo simboličnom vojnom pomoći Jugoslaviji od strane SAD, a završilo se – danas je manje-više poznato – da je takva politika rezultirala raspadom Jugoslavije u kojem su svi, posebno SAD i Evropa imale ogromnu korist.

Nestankom uticaja politike zemalja Pokreta nesvrstanih ostala su otvorena vrata zemljama sa ogromnim uticajem kapitala. Bez obzira na postojanje Organizacije UN koju, zbog neadekvatnog finansiranja, glomaznosti  birokratskog aparata, opće nemoći i neefikasnosni djelovanja čeka trenutak sveobuhvatne reforme, ipak, briga da se svijet prepustiti samo velikim silama, ogromna je i neoprostiva greška, ujedno kao i međunardno napuštena politika Pokreta nesvrstanih koja je, ne slučajno, zaboravljena u tokovima današnje globalizacije.

*****

U visokoj fazi imperijalizma na kolonijalnom nebu Britanskog kolonijalizma javlja se jedan od vodećih aktera svjetskog natjecanja u osvajanju Afrike, i to u liku Sesila Džona Roudisa[18]. Preko njega za carstvo britanske krune osvojene su nezapamćene kolonije koje su po njemu dobile ime, Sjeverna i Južna Rodezija.

Sesil Džon Roudis, stekao je veliko bogatstvo uspostavljanjem kontrole nad južnoafričkom industrijom dijamanata, pod imenom “Britanske južnoafričke kompanije”. Godine 1895. osnovao je carstvo pod svojim imenom, Rodeziju (današnji Zimbabve), formalno joj pripojivši područja južno od rijeke Zambezi, kojima je upravljala Južnoafrička kompanija.

Rhodes je čuven i po svojoj izjavi “Rado bih aneksirao planete da samo mogu; Često razmišljam o tome. Čini me tužnim što ih vidim tako jasno, dok su istovremeno tako daleko.”[19]

*****

“Izvan zapadne Evrope razvila su se dva glavna regiona: SAD i Japan – što će reći dva regiona koja su izbjegla evropsku kolonizaciju. Japanske kolonije su druga stvar; iako je Japan bio brutalna kolonijalna sila, on nije pljačkao svoje kolonije već ih je razvijao po manje više istoj stopi kao i sam Japan.

A Istočna Evropa? U 15. vijeku Evropa je počela da se dijeli, Zapad se razvijao a Istok postao njegovo uslužno područje, prvobitni Treći svet. Podjela se produbila do početka ovoga vijeka, kada se Rusija izdvojila iz sistema. Uprkos Staljinovim užasnim zločinima i strahovitom ratnom uništenju, sovjetski sistem je ipak u značajnoj mjeri bio industrijalizovan. To je “Drugi svijet”, ne dio Trećeg svijeta – ili bar to nije bio do 1989.

Iz unutrašnjih dokumenata znamo da su sve do u 1960. zapadne vođe strahovale da će ekonomski razvoj Rusije inspirisati “radikalni nacionalizam” na drugim stranama i da i druge može da zahvati bolest koja je zarazila Rusiju 1917. koja više nije bila voljna da “dopunjava industrijske ekonomije Zapada”, kako 1955. jedna ugledna studija opisuje problem komunizma. Prema tome, zapadna invazija 1918. bila je odbrambena akcija da bi se zaštitila “dobrobit svjetskog kapitalističkog sistema”, koji su ugrožavale društvene promjene u uslužnim područjima. A tako to opisuju i ugledni naučnici.

Ako se vratimo pitanju koje su se zemlje razvile, doći ćemo bar do jasnog zaključka: njihov razvoj je uslovljen time što su pošteđene“eksperimentisanja” zasnovanih na “lošim idejama” koje su inače vrlo dobre za svoje stvaraoce i njihove kolaboratore. To ne garantuje uspjeh, ali izgleda da je dobar preduslov za uspjeh.

Pređimo na drugo pitanje: kako su Evropa i oni koji su izbjegli njenoj kontroli uspjeli u svom razvoju? Opet se dio odgovora čini jasnim: zahvaljujući radikalnom kršenju doktrine slobodnog tržišta. Ovaj se zaključak može primjeniti od Engleske do Istočne Azije, svakako uključujući i SAD, vođu protekcionizma od samog početka.

Logika hladnog rata podsjeća na slučajeve Grenade i Gvatemale, mada su razmjere bile toliko različite da je taj sukob živio sopstvenim životom. Nije za čuđenje što su pobjedom nadmoćnog protivnika tradicionalne sheme bile ponovno uspostavljenje. Takođe nije za čuđenje što budžet Pentagona ostaje na nivou iz doba hladnog rata, a sada i raste dok se vašingtonska međunarodna politika vrlo malo izmijenila, činjenice koje će nam pomoći da steknemo uvid u realnosti globalnog poretka.

Standardna ekonomska istorija uviđa da je država odigrala glavnu ulogu u ekonomskom razvoju. Ali njen uticaj se potcjenjuje zbog preuskog fokusa. Da pomenemo jedan veliki propust, industrijska revolucija se oslanjala na jeftin pamuk, uglavnom iz SAD. Niska cijena pamuka se nije održavala putem snage tržišta već eliminacijom domorodačkog stanovništva i ropstvom. Bilo je naravno i drugih proizvođača pamuka. Među njima se isticala Indija. Njena bogatstva su oticala u Englesku dok je njena sopstvena tekstilna industrija bila uništavana britanskom moći i protekcionizmom. Drugi slučaj je bio Egipat, koji je preduzeo korake za razvoj u isto vrijeme kada i SAD, ali su ga blokirale britanske snage, uz sasvim eksplicitno obrazloženje da Britanija neće tolerisati nezavistan razvitak u toj regiji. Nasuprot tome, Nova Engleska je mogla da prati stope svoje majke zemlje, blokirajući jeftiniji britanski tekstil veoma visokim tarifama kao što je Britanija činila sa Indijom. Da nije bilo ovakvih mjera, polovina nastupajuće tekstilne industrije Nove Engleske bila bi uništena, smatraju ekonomski historičari, sa dalekosežnim posljedicama za industrijski razvoj uopšte.

Analogija našeg doba je energija na koju se oslanjaju napredne industrijske ekonomije. “Zlatno doba” posljeratnog razvoja oslanjalo se na jeftinu i oblinu naftu, koja se uglavnom čuvala prijetnjom od upotrebe sile. Tako je i danas. Veliki dio budžeta Pentagona posvećen je održavanju cijene nafte sa Srednjeg Istoka unutar skale koju SAD i njihove energetske kompanije smatraju prikladnom. Znam samo za jednu tehničku studiju na ovu temu: u njoj se zaključuje da troškovi Pentagona dostižu subvencije od 30% od tržišne cijene nafte, što pokazuje da je “tekuće mišljenje da fosilna goriva nisu skupa čista fikcija”, piše autor. Procjene navodne efikasnosti trgovine i zaključci o ekonomskom zdravlju i razvoju, ograničene su vrijednosti ako zanemarimo mnoge od ovih skrivenih troškova.

Jedna grupa istaknutih japanskih ekonomista nedavno je objavila obiman pregled japanskog programa za ekonomski razvoj poslije Drugog svjetskog rata. Oni ističu da je Japan odbacio neoliberalnu doktrinu svojih americkih savjetnika i umjesto nje se opredijelio za oblik industrijske politike koja predominantnu ulogu daje državi. Državna birokratija i industrijsko-finansijski konglomerati su tržišne mehanizme uvodili postepeno kako su se povećavali izgledi za komercijalni uspjeh. Odbacivanje ortodoksnih ekonomskih propisa bio je jedan od uslova za “japansko čudo”, zaključuju ekonomsti. Uspjeh Japana je impresivan. Uz gotovo nepostojeću resursnu osnovu, Japan je do devedesetih postao vodeća svjetska industrijska ekonomija i vodeći svjetski izvor stranih ulaganja, on drži polovinu svjetske neto štednje i finansira deficite SAD. A što se tiče bivših kolonija Japana, vodeća naučna studija o misiji SAD za pomoć Tajvanu nalazi da su savjetnici iz SAD i Kine odbacili principe “angloameričke ekonomije” i razvili “strategiju državnog centralizma”, oslanjajući se na “aktivno učešće vlade u ekonomskim aktivnostima ostrva kroz razborito planiranje i nadzor u njihovom sprovođenju”. U međuvremenu zvaničnici u SAD su “reklamirali Tajvankao priču o uspjehu privatne inicijative”. U Južnoj Koreji, “država privatne inicijative” funkcioniše na drugi način, ali uz ništa manju prisutnost ruke vodilje. Upravo sada, ulazak Južne Koreje u Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), klub bogataša, odlaže se zbog toga što Južna Koreja nije spremna da se osloni na tržišno-orijentisane mjere, kao na primer da dozvoli slobodan protok kapitala i prevlast stranih kompanija, isto kao što je njen mentor Japan nije dozvolio kapitalni izvoz sve dok njegova ekonomija nije bila utvrđena. U nedavnom broju glasila Svjetske banke, Research Observer (avgust, 1996), čelnik Klintonovog Vijeća ekonomskih savjetnika, Džozef Stiglic, crpi “lekcije iz istočnoazijskog čuda”, među njima i to da je “vlada uzela na sebe glavnu odgovornost za promociju ekonomskog razvoja”, napustivši “religiju” da tržište zna najbolje i intervenišući da pojača transfer tehnologije, relativnu jednakost, obrazovanje, zdravlje, zu industrijsko planiranje i koordinaciju. Izvještaj o ljudskom razvoju UN (Un Human Development) iz 1966. podvlači životnu važnost vladine politike u “širem obučavanju i zadovoljavanju društvenih potreba” kao “odskočne daske za solidan ekonomski razvoj”.

Neoliberalne doktrine, ma šta se o njima mislilo, potkopavaju obrazovanje i zdravstvo, povećavaju društvenu nejednakost i umanjuju udio radnika u dohotku; bar u ovo nema sumnje.

Godinu dana kasnije, pošto su azijske ekonomije pretrpjele težak udarac finansijske krize i tržišnih promašaja, Stiglic – sada glavni ekonomista Svjetske banke – neprestano ponavlja svoje zaključke (uvodna riječ na Godišnjoj konferenciji Svjetske banke o razvijenim ekonomijama 1997., Svjetska banka 1998., proširena godišnja predavanja 2, 1998). “Tekuća kriza u Istočnoj Aziji ne pobija istočnoazijsko čudo”, piše on. “Osnovne činjenice ostaju: nijedan drugi region na svijetu nije doživio tako dramatičan skok dohotka i vidio toliki broj ljudi kako za tako kratko vrijeme izlazi iz siromaštva”. Vrhunac tog “sjajnog uspjeha” je desetostruki porast prihoda po glavi stanovnika Južne Koreje u tri decenije, uspjeh bez presedana, zu “preveliku dozu vladinog učešća” u kršenju Vašingtonskog konsenzusa, ali u skladu sa ekonomskim razvojem SAD i Evrope, dodaje on ispravno. “Daleko od toga da pobija istočnoazijsko čudo”, zaključuje on, “ozbiljna finansijska pometnja” u Aziji “može djelimično biti posledica odstupanja od strategija koje su tako dobro poslužile tim zemljama, uključujući tu i dobro regulisana finansijska tržišta”, tj.napuštanja inače uspješnih strategija zbog velikog pritiska Zapada. Drugi stručnjaci su izrazili slične poglede, često oštrijim izrazima. Poređenje izmedu Istočne Azije i Latinske Amerike naročito pada u oči. Latinska Amerika je poznata kao najgora što se tiče društvene nejednakosti, Istočna Azija je među najboljima. Isto važi i za obrazovanje, zdravstvo i stanje društva uopšte. Uvoz je u Latinskoj Americi drastično upravljen ka potrošnji bogatih, u Istočnoj Aziji ka ulaganju u proizvodnju. Odliv kapitala iz Latinske Amerike je dostigao razmjere neizdrživog duga, u Istočnoj Aziji kapital je sve do nedavno bio strogo kontrolisan. U Latinskoj Americi, bogataši su uglavnom oslobođeni društvenih obaveza uključujući tu i porez. Problem Latinske Amerike nije “populizam”, ističe brazilski ekonomista Breser Pereira, već “podređivanje države bogatašima”. Situacija u Istočnoj Aziji je drastično različita.

Izgleda da je Latinsku Ameriku prilično koštala njena otvorenost prema međunarodnoj ekonomiji kao i propust da kontroliše kapital i bogataše, a ne samo radnike i sirotinju. Naravno, pojedini sektori stanovništva su na dobitku, kao i u kolonijalno doba. Činjenica da su ti ljudi posvećeni doktrini “religije” isto koliko i strani investitori, nije za čuđenje.

Uloga državne uprave i inicijative u uspješnim ekonomijama trebalo bi da nam bude poznata priča. Pitanje koje se odnosi na to je kako su zemlje Trećeg svijeta postale ovo što su danas. To pitanje razmatra eminentni ekonomski istoričar, Pol Beirok. U jednoj značajnoj nedavnoj studiji on ukazuje na to da “nema sumnje da je prinudni ekonomski liberalizam Trećeg svijeta u 19. vijeku glavni element u razumijevanju usporavanja njegove industrijalizacije”,  a slučaj Indije je veoma dobar pokazatelj gdje su “procesom deindustrijalizacije” industrijski pogoni i trgovački centri svijeta bili pretvoreni u duboko osiromašeno poljoprivredno društvo, koje je doživjelo nagli pad plata, potrošnje hrane i pristupačnosti najosnovnijih potreba. “Indija je bila prva od teških žrtava sa dugog spiska”, piše Beirok, na kome se nalaze “čak i politički nezavisne zemlje Trećeg svijeta (koje) su bile prisiljene da otvore svoja tržišta za zapadne proizvode”. U međuvremenu, zapadna društva su sebe zaštitila od tržišne discipline i razvila se.”[20]

Noam Čomski je poznati američki filozof i politički aktivista koji je poznat ne samo po svom kritičkom stavu prema spoljnoj politici SAD, već i o savremenom kapitalizmu, ali i o kritici medija što je promptno naveo u svojoj knjizi “Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija”. Čomski je za medije također naveo sedam primjera ironije američke politike od kojih ćemo navesti tek dva naslova: 1) Možemo li zaustaviti militarizaciju svemira? Na to pitanje ujedno daje svoj odgovor: «Globalizaciju sprovode moćne vlade, posebno ona u SAD…

…koja je prisilila manje narode da potpišu trgovinske i druge sporazume, koje će njih doslovno ugušiti, a velikim korporacijama olakšati dominaciju nad ekonomijom zemalja širom svijeta, i to bez ikakvih obaveza ili odgovornosti prema njihovim narodima.»

Drugi naslov se odnosi na pitanje : 2) Za SAD je najveća briga Iran i njegov neupitan uticaj u srednjoj Aziji. On i ovdje također odgovara : «To je jedini razlog zbog kojega su direktno pomagali Irak u poslednjoj fazi iračko-iranskog rata, a što je imalo uticaj i na sam ishod rata.

Vašington je nastavio da se aktivno dodvorava Sadamu Huseinu, sve dok se uklapao u njihove planove. Ljubav između SAD-a i Sadama je pukla u avgustu 1990. Američki strah od Irana je uticao na odluku da se podrži Sadamov napad na stanovništvo u južnom Iraku u martu 1991. SAD oduvijek strahuju od uticaja Irana. A to je prema njima, rječnikom koji se često koristi u posljednje vrijeme u uspješnim revolucijama – “prijetnja stabilnosti u regionu”.

Istina je nešto sasvim drugo: Iran bi mogao da podstakne proces demokratizacije, koji bi podrivao diktature na koje se SAD uveliko oslanjaju, a koje drže u pokornosti stanovništvo cijelog Bliskog Istoka.[21]

*****

«Ako se već manufaktura izdigla pojeftinjavanjem proizvoda, onda tim više krupna industrija, koja svojim stalno novim revolucijama proizvodnje sve više snizuje troškove izrade roba i neumoljivo odstranjuje sve ranije načine proizvodnje. Ona je ta koja time za kapital konačno osvaja i unutrašnje tržište, koja iikvidira sitnu proizvodnju i naturalnu privredu sebi dovoljne seljačke porodice, koja odstranjuje neposrednu razmenu među sitnim proizvođačima i cijelu naciju stavlja u službu kapitala.

Značajan položaj uopšte u kapitalističkoj proizvodnji zauzima berza. Ali je od 1865, kada je knjiga (Kapital) bila napisana, nastupila promjena koja danas određuje berzi znatno pojačanu i sve veću ulogu, i koja promjena pri daljem razvitku ima tendenciju da cjelokupnu proizvodnju, industrijsku kao i poljoprivrednu i cjelokupni promet, saobraćajna sredstva, kao i funkciju razmjene, koncentriše u rukama berzijanaca, tako da berza postaje najistaknutiji predstavnik same kapitalističke proizvodnje.

  1. godine berza je bila još sekundarni elemenat u kapitalističkom sistemu. Državne hartije predstavljale su glavnu masu berzanskih vrijednosti, a i njihova masa bila je još relativno mala. Pored ovoga, akcionarske banke, koje su na Kontinentu i u Americi preovladavale, u Engleskoj su se tek pripremale da progutaju aristokratske privatne banke. Ali u masi još relativno beznačajne. I željezničke akcije još su bile relativno slabe u poređenju sa današnjim stanjem. A direktno produktivnih etablismana samo malo u akcijskom obliku. Tada je još »ministrovo oko« bilo nesavladano sujeverje — kao i banke, većinom u siromašnijim zemljama, u Njemačkoj, Austriji, Americi itd.

Tada je, dakle, berza još mjesto gdje su kapitalisti među sobom oduzimali jedni drugima akumulisane kapitale, a to se radnika ticalo direktno samo kao novi dokaz opšteg demoralizatorskog dejstva kapitalističke privrede i kao potvrda kalvinističke postavke da proviđenje alias slučaj, već na ovom svijetu odlučuje o blaženstvu, o bogatstvu, tj. uživanju i vlasti, i o siromaštvu, tj. o lišavanju i ropstvu.

Sad je drukčije. Akumulacija je od krize 1866. tekla sve većom brzinom, i to tako da ni u jednoj industrijskoj zemlji, najmanje u Engleskoj, proširenje proizvodnje nije moglo da ide u korak sa akumulacijom, da akumulacija pojedinačnog kapitaliste nije mogla naći punu primjenu u povećanju njegovog sopstvenog posla; engleska pamučna industrija već 1845, željeznička afera. Ali je s tom akumulacijom porasla i masa rentijera, onih ljudi koji su bili siti redovnog naprezanja u poslu, koji su, dakle, htjeli samo da se zabavljaju ili da budu lako zaposleni kao direktori ili članovi nadzornih odbora u kompanijama.

A treće, da bi se olakšalo plasiranje te kao novčani kapital flotirajuće mase, svuda gdje se to još nije bilo dogodilo stvoreni su novi zakonski oblici društva sa ograničenim jamstvom, a obaveze akcionara koji su dosad neograničeno jamčili takođe su [više ili manje] reducirane, (akcionarska društva u Njemačkoj 1890. 40% upisa!). Poslije ovoga, slijedi postepeno pretvaranje industrije u akcionarska preduzeća.

Zatim slijedi kolonizacija. Ova je danas čista filijala berze, u čijem su interesu evropske sile prije neku godinu podijelile Afriku, Francuzi osvojili Tunis i Tonkin. Afrika je direktno data pod zakup kompanijama (Niger, Južna Afrika, Njemačka jugozapadna i istočna Afrika), a Mašonu i Natal zaposjeo je Rhodes za berzu.»[22]
*****

Osvrtom na pomenutu tezu o sukobu civilizacija, «većina sukoba događala se unutar zemalja Zapadne civilizacije. “Građanski ratovi Zapada,” kako ih je William Lind nazvao. To je bilo tačno, kako za Hladni rat tako i za svjetske ratove te za ranije ratove sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća. S krajem Hladnog rata, međunarodna politika izlazi iz svoje zapadne faze, a njezino središte postaje interakcija između Zapada i nezapadnih civilizacija i među nezapadnim civilizacijama. U politici civilizacija, narodi i vlade nezapadnih civilizacija prestaju biti objekti povijesti kao mete zapadnog kolonijalizma te se pridružuju Zapadu kao njezini pokretači i oblikovatelji.»[23]

Mnogi pokreti i ideologije činile su u prošlosti sve da postanu dio novog svjetskog poretka i na veliko zadovoljstvo oni to nisu postali. Novi oblik totalitarne ideologije također prijeti da uspije u svom naumu i polako postaje nešto poput novog svjetskog poretka. Ono što nije postignuto demokratskim oblicima umjerene politike, uz manifestaciju svega pomalo, prije svega metoda koje nisu legalne i nimalo demokratske, nova ideologija uzima svoj danak u praksi na polju ekonomije. Na djelu je novi oblik totatlitarizma na koje mnoga društva nisu u stanju pronaći odgovor. Naime, na djelu je više nego vidljiva politika i praksa neoliberalne politike. Shodno mnogim historijskim otporima svim oblicima totatlitarizma teško je predvidjeti da li će u budućnosti čovječanstvo biti tek nijemi posmatrač ili aktivni učesnik otpora nastupajućem neoliberalnom totalitarizmu koji upravo nastaje kao svjetski poredak.

___________________________

BIBLIOGRAFIJA:

[1] Karl Marx, Kritika političke ekonomije, Berlin 1859, str. 3.

[2] Prema izvještaju Oxfama, jedan posto svjetske populacije drži u rukama istu količinu bogatstva kao 99 posto stanovnika.  Jean Ziegler, dugogodišnji izvjestitelj UN-a o pravu na hranu, ugledni švicarski sociolog i oštri kritičar globalizacije, pod naslovom “Promijenite svijet!: Zašto moramo srušiti kanibalistički svjetski poredak”  oštro kritikuje “diktaturu financijske oligarhije” koja je odgovorna za radikalnu društvenu nejednakost, smatrajući je odgovornom za smrt velikog broja djece koja umiru od gladi. „Njegove riječi upućene slobodarskom svijetu glase: „Svakih pet sekundi od gladi umre jedno dijete, a možemo hraniti 12 milijardi ljudi“

[3] Lahki grijeh

[4] Kapital, Predgovor prvom izdanju, str.17

[5] Na četvrtgodišnjoj skupštini Trgovačke komore u Mančesteru, koja je održana danas posle podne, došlo je do žive diskusije o pitanju slobodne trgovine. Podnijeta je bila jedna rezolucija u tome smislu da se »četrdeset godina uzaludno čekalo na to da druge nacije slijede engleskom primjeru slobodne trgovine, pa Komora smatra da je došlo vrijeme da se ovo stanovište promijeni.«Rezolucija je bila odbijena samo s jednim glasom više: glasalo je 21 za, a 22 protiv.» (Evening Standardi od 1. novembra 1886.). Ibidem, str. 33.

[6] Mala Enciklopedija, Treće izdanje, Prosveta, Beograd 1978, str. 846

[7] Mala Enciklopedija, Treće izdanje, Prosveta, Beograd 1978, str. 658

[8] Kapital, Kritika političke ekonomije, Karl Marks, prevod Moša Pijade, tom 24., 25. i 26. tom III izdanja, Predgovor 15.

[9] Iz dokumenata Vikiliksa iz 1976. godine

[10] Akademik Muhamed Filipović, Za „Sedmicu“, 23.02.2013.

[11] The Clash of Civilizations,  Samuel Huntington

[12] Džon Espozito, stručnjak za odnose Islama i Zapada, Ekskluziv za Dnevni Avaz i Globus, 1. Juli 2016.

[13] Prosječna profitna stopa na osnovi Marksovog zakona vrijednosti, Dietz, Stuttgart 1889.

[14] Pokret nesvrstanih, Wikipedia

[15] Predicting the appearance of future conflicts, The Clash of Civilizations,  Samuel Huntington

[16] Engdahl William:„Sjeme uništenja geopolitike genetski modifikovane hrane i globalno carstvo“, Detecta, Zagreb, 2005, str. 104.

[17] Koča Popović, državni sekretar za vanjske poslove SFRJ, Referat na Plenumu CK KPJ 1956.

[18] Rhodes, Cecil John (Sesil Džon Roudis; 1853 – 1902) britanski političar u kolonijama u južnoj Africi; predsjednik vlade Kapkolonije (1890- 1896); organizovao je osvajanje ogromnih prostranstava u Africi za britansko kolonijalno carstvo, između ostalih Matebela i Mašona (Rodezija); glavni krivac za rat protiv Burske Republike.

[19] Cecil John Rhodes, Wikipedia

[20] Noam Čomski, “Profit iznad ljudi – neoliberalizam i globalni poredak”

[21] Noam Čomski, Sedam primjera ironije politike SAD-a

[22] Dopuna i dodatak trećoj knjizi »Kapitala«, Fridrih Engels, str. 753-755

[23] The Clash of Civilizations,  Samuel Huntington

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: