ŠTA JE ZAPRAVO BOSNA: Pluralnost kao pečat i štit svega bosanskog…

11 07 2017

BNN.BA u tri nastavka ekskluzivno donosi intervju koji je poznati hrvatski historičar, dr. Ivo Banac uradio sa dr. Rusmirom Mahmutćehajićem, a čija je glavna tema intervjua je bila Bosna…

Početkom aprila ove godine, susret dva vrhunska intelektualca, profesora Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića, rezultirao je intervjuom koji je Banac uradio sa Mahmutćehajićem, povodom izdanja Mahmutćehajićeve knjige „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ (Beograd: Clio, 2015). Ova knjiga, koja dovodi u pitanje zloupotrebu  Andrićevog književnog djela u osporavanju Bosne, izazvala je niz polemika u postjugoslavenskom prostoru, zbog čega tokom razgovora nije izostao ni autorov sud o ovoj knjizi i polemici koju je izazvala…

U nastavku Vam donosimo dio opsežnog intervjua u kojem je pregršt interesantnih teza…

Ivo Banac: Kako je došlo do pisanja Vaše knjige Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja?

Rusmir Mahmutćehajić: Na odluku da tu knjigu napišem utjecale su okolnosti koje nisam mogao predvidjeti. Ali, razlozi za nju, manje ili više jasni, postojali su kroz cijeli moj život. Na identitete gotovo svih rođenih u Bosni nakon Drugog svjetskog rata u značajnoj mjeri utjecale su fikcije podržavane i snažene pripovjedačkim djelom Ive Andrića kao slike historijske zbilje te zemlje i njenih ljudi. U tradicionalnom muslimanskom vidiku to djelo je doživljavano kao perfidno nastavljanje ogađivanja svega bosanskog. Tako je, prije svega, riječ o nelagodi u bosanskom muslimanstvu izopćenom iz političke javnosti. Ta fikcija uplitana je u živote ljudi pod komunističkom vlašću kao važnija od svega drugog, kao potpora onom utopijskom cilju u kojem će svako raditi prema mogućnosti a imati prema potrebama. A tome je bila smetnja orijentalnost muslimana nesposobnih da se nacijski osvijeste i tako postanu sposobni da sami sebe predstavljaju umjesto da budu predstavljani. To je uobičajeno viđenje zapadnjačkog mita o budućnosti, mita o napretku i tako dalje. Ta smetnja mora biti svladana pravljenjem žrtve, što znači otklanjanjem krivca koji onemogućava dostizanje utopijskog cilja. Sličnu ulogu ima seljaštvo u klasičnom marksizmu, lenjinizmu i staljinizmu, dok je buržoazija nehotice babica historije. Usporedo sa spomenutim uplitanjima fikcije u zbilju života provođena su okrutna ponižavanja i zatiranja gotovo svega što se ticalo bosanskog muslimanstva i muslimanskog bosanstva. Taj narod utjerivan je u bivanja onim što nije, pa se skrivao u intimnosti osobnosti, porodice i povjerljivih prijateljstava, uz istodobnu nelagodu u svijetu utopijskog žrtvovanja vlasti i njene antimuslimanske kulture. Nelagodu nije jednostavno osvijestiti, pa je izvesti u obzorja razumskih razmatranja. Gotovo svi koji su je osjećali u javnome prostoru su je prikrivali. Nerijetko su je i predstavljali nepostojećom, dodvoravajući se vladajućim tumačenjima Bosne, bosanstva i bošnjaštva gušenim ideologijskim jugoslavenstvom, u kojem su preživjeli gotovo svi sadržaji opake ideologijske dihotomije u pričanjima “o Turcima i o našima”. Nakon posljednjeg velikog rata protiv Bosne, u kojem je do ogoljelosti postalo vidljivo sve što je skrivano politiziranjem starih i novih estetika te estetiziranjem starih i novih politika, sve ono čime smo bili varani, nisam mogao izbjeći pitanje: Je li etički održivo prenošenje stare nelagode u vezi s ideologijskim zloupotrebama pripovjedačkog djela Ive Andrića u svijet materijalne i mentalne razorenosti bosanskog društva?! U tome pitanju moguće je otkriti i razlog odluke da čitam iznova njegovo pripovjedačko djelo. A neposredni poticaj za pisanje knjige Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja bilo je više mimikriranih nametanja, temeljno nacionalističkih i pseudokomunističkih, tog djela kao istine o Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. U tome sam vidio hipokriziju skrivanja starog oblika antibosanstva: Estetičnost pripovjedačkog djela Ive Andrića je promicana kao dokaz da njegova meta-Bosna nije ništa drugo do ova zbiljna, a njegov bosanski muslimanski svijet upravo ovaj kojem mi svi pripadamo i kojem su pripadali svi naši. A njih valja onemogućiti svim raspoloživim sredstvima radi fikcijskih i starih nacijskih ciljeva. Neprijateljstva prema svim pokušajima drukčijih čitanja od vladajućih, nametanih u paradigmama orijentalizma i kulturnog rasizma, meni su bila izazovna. Uznemiruje me i podstiče intelektualni kukavičluk većine i epistemološka oholost osviještenih i neosviještenih kulturnih rasista. Iako se pozivaju na teorije čitanja i tumačenja teksta, što jest kozmos mogućnosti, u njima su ipak prepoznatljivi maskirani ideologijski determinizmi obranjivi jedino, kako oni misle, galamom i klevetama.

Ivo Banac: Možda bi bilo dobro da ovdje objasnite pojedine pojmove koje koristite u Vašim recentnim djelima. Jasno je što je paradigma orijentalizma, ali zašto “kulturni rasizam” kad je riječ o Andriću, uostalom bilo čemu vezanom uz Bosnu? I zašto “nacijskih” umjesto, pretpostavljam, nacionalističkih ciljeva? Postoji li razlika u značenju onako kako koristite dotične pojmove?

Rusmir Mahmutćehajić: Vaše pitanje, profesore Banac, potvrđuje namjeru da tim pojmovima uznemirim pretpostavljene čitatelje. Ako ste ih Vi primijetili, jasno je da o njima treba govoriti. Pripovjedačko djelo Ive Andrića nastalo je u uvjetima prevlasti dviju ideologija – komunističke i nacionalsocijalističke. Temeljno pitanje u obje te ideologije je o drugome koji ometa ili onemogućuje postizanje zadanog cilja rasno čiste nacije, a to znači naroda osviještenog u tome što jest u ideologijskim predstavljanjima sebe sebi i svima drugim. Ali, to znači i isključenje mogućnosti da drugi predstavi sebe tim koji se smatraju rasno nadmoćnim. Taj se drugi nije sposoban predstaviti ni sebi ni drugima. Suđeno mu je da živi i da se ozbiljuje u tuđoj predstavi. Tako konstruiranu sliku nacije njeni ideolozi usvajaju i nameću kao čistu zbilju. U komunističkim vidicima razlučenje nije rasno, ali jeste dihotomijsko. Na jednoj strani je klasno osviješteni proletarijat sa svojom avangardom, a na drugoj potpuni neprijatelj. I tu je riječ o dihotomiji dobra i zla. Dobro je s nama, a zlo je opredmetljivi i podredljivi drugi. U tu se dihotomiju na različite načine uključuje i nacionalizam. Njega ne poništava nijedan od dva navedena odnosa prema društvenoj zbilji i historiji. Za nacionaliste, koji svoju naciju smatraju postojećom oduvijek, komunistički poziv za uspostavljanje vladavine proletarijata nerijetko je značio ozbiljenje onog istog cilja o kojem kazuje epska tradicija, u kojem su narod i nacija poistovjećeni. Sekularizam, orijentalizam i rasizam su, kako je u brojnim istraživanjima pokazano, nerazdvojivi. Jedan maskira druge u stalnoj prisutnosti i odsutnosti. Uz različita maskiranja prisutni su u svim ideologijama. Zapravo, bitan su sadržaj moderne slike svijeta. Ivo Andrić, razvijajući to na čemu je utemeljio svoju disertaciju, bilješci na početku svoje prve knjige priča kaže: “Ove pripovetke o Turcima i o našima jesu samo deo (…)” Uz romane “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”, u bilješci uz “Rečnik turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza”, kaže: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni, ali od davnina uobičajeni nazivi.” Ta dihotomija može biti shvaćena kao pripovijedanju potrebno antagoniziranje, ali ono je dosljedno u kodu vulgarnog orijentalizma. Ako bi ti Turci o kojima govori i bili rasno čisto kolektivno tijelo, jasno je i njemu da bosanski muslimanski svijet nije ni rasno ni kulturno svediv na takvu ideologijsku pretpostavku. On ga, ipak, pripovjedački ugoni u tu ideologijski konstruiranu rasnu tuđost. Oduzima mu ljudski princip, a nameće mu onaj turski, nedvosmisleno poistovjećen sa sotonskim. Kad se ta konstrukcija promatra u vidicima ideologijski uobličenih historija, ljudi bosanskog muslimanskog svijeta u tim pričama jesu Turci, rasno tuđi i zli. A ovi njihovi današnji potomci samo su nerazriješeni i neosviješteni ostatak turske prisutnosti i utjecaja. Tako su i gori od pravoga Turčina. U toj matrici funkcionira ideologijski konstruirani kulturni rasizam s utemeljenjem u dogmatiziranom sekularizmu i orijentalizmu. Navedena napomena, dana upravo na onom mjestu gdje su tumačeni turcizmi, provincijalizmi i neki manje poznati izrazi, bila bi suvišna da pripovjedačka imaginacija bosanskog muslimanskog svijeta nije u kodu kulturnog rasizma. U cijelom tom pričanju Turci su etnički poistovjetljivi s bosanskim muslimanskim svijetom. Uz tvrdnju da je to od davnina bilo uobičajeno ostaje otvorenim pitanje: Za koga i zašto je ono bilo uobičajeno te otkad i kome je prestalo biti takvo? Nije li u vezi s tim uputna činjenica da je komunistička vlast, na vrhuncu svog antistaljinističkog staljinizma i antinacionalističkog nacionalizma, kad je poricala svaku mogućnost bosanskog naroda mimo njegove svedivosti na srpsku i hrvatsku naciju, osnovala u Sarajevu Orijentalni institut i Odsjek za orijentalnu filologiju na Filozofskom fakultetu, uz istodobno poricanje, i ideologijski i administrativno, mogućnosti bosanskog političkog naroda?! U tim vidicima bauk bosanstva bio je opakiji i kažnjiviji čak i od komunističkog disidentstva. Vrijeme u kojem jugoslavenski komunisti uspostavljaju te ustanove orijentalistike jest, kako se to lahko može pokazati, jedno od najtežih u cijeloj historiji bosanskog muslimanstva. Zatvori su puni muslimanskih mladića čija je krivica nepristajanje uz agresivni ateizam. Važni sadržaji muslimanske kulture – središta čaršije, džamije, mektebi, knjižnice, greblja i mjesta obrednih okupljanja – okrutno su i nepoštedno razarani i zatirani. Ali, prvi put u historiji to rade muslimanski nemuslimani – muslimanski jer su u toj kulturi oblikovana njihova pripadanja; nemuslimani jer svoje komunističko opredjeljenje dokazuju nasiljem nad sobom i svime što jest muslimansko. Njihovo uzdizanje u svijet klasno osviješćenih, što je potvrđivano njihovim nacijskim opredjeljivanjima za srpstvo, a samo rijetko i za hrvatstvo, značilo je opredmećivanje svega u bosanskome muslimanskom svijetu te njegovo stavljanje pred navodno razumsko i znanstveno procjenjivanje u vidicima dijalektičkog materijalizma. Tako je dan još jedan primjer da sekularizma nikad nema bez orijentalizma i rasizma. Iako je tu riječ o orijentalistici uzdignutoj na razinu komunističke akademije, cijela njena prisutnost u kulturi bosanskog muslimanskog svijeta pokazivala se u obliku vulgarnog orijentalizma. Tako su taj svijet i sve njegovo postali goli predmet orijentalistike, ona tuđost koju je kao takvu trebala potvrđivati i ta pseudoznanost. U tome su slijeđeni obrasci i imperijalnih odnosa prema muslimanskom svijetu općenito, ali i oni njihovi iskazi u sovjetskom lenjinizmu i staljinizmu. Da bi općenitost takvog odnosa prema muslimanstvu bila prikazana, ovdje valja navesti primjer mevluda, pjesme u kojoj se slavi dan rođenja vjesnika Hvala. Nju je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća napisao Salih Gašević, rođen u Nikšiću, a ondašnji zvaničnik osmanske vlasti u Kolašinu. Na početku tog spjeva on izričito svoj jezik naziva bosanskim, a ljude oko sebe u tome gradu Bošnjacima. Fehim Bajraktarević, utemeljitelj i prvak studija orijentalistike na Univerzitetu u Beogradu, objavio je 1928. godine taj spjev pod naslovom Srpska pesma o Muhamedovu rođenju. U srbistici, jednako kao i u kroatistici, svi sadržaji muslimanske kulture smatrani su onom tuđošću koju nije moguće usvojiti kao dijelove njima odgovarajućih kultura. Budući da je ideja bosanske nacije ideologijski označena kao “zabluda opasna”, bosnistika je smatrana suštinski nemogućom, pa je za sve što se ticalo prisutnosti muslimanskog tu i drugdje bila potrebna orijentalistika, odnos orijentalista prema Orijentu, a zapravo prema ideologijski izdvojenim i izdvajanim i razvrstavanim sadržajima kulture i politike. Tako bi, smatrano je, navodnom znanošću bilo potvrđivano da je postojanje Bosanskih Muslimana plod “one teške zaostalosti i velikog stagniranja, koje karakteriše skučenost turskog feudalizma” kao njihovog povijesnog temelja. Taj pothvat orijentaliziranja bosanskog muslimanskog svijeta jamčili su prvenstveno pojedinci koji su svjesno ili nesvjesno služili kao podanici ili plaćenici, a zapravo izvjestitelji iz tog svijeta za račun opće orijentalističke matrice u kojoj su Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo morali nestati, uz ostavljanje orijentalnih fosila svoje izumrlosti. Budući da su “orijentalci”, Bosanski Muslimani nisu sposobni da budu orijentalisti, jer su uskraćeni u mogućnosti da sami sebe predstave sebi. To u romanu Na Drini ćuprija Toma Galus, srpski nacionalni revolucionar, objašnjava Fehimu Bahtijareviću, Bosanskom Muslimanu. Može se zaključiti da bi u takvim viđenjima orijentalistika među Bosanskim Muslimanima imala smisla jedino ako oni u toj epistemološkoj matrici služe ideologijskom cilju kojeg nisu i ne mogu biti svjesni. Time bi doprinosili esencijaliziranju svoje tuđosti, a zapravo obesvješćivanju veze s Bosnom, bosanstvom i bošnjaštvom. Posljedica tog trebala bi biti njihova onesposobljenost da postanu politički svjestan narod, zagovornici i sudionici bosanske nacije s različitim sadržajima koji se nadopunjuju u cjelini društvene pluralnosti. Upravo u takvome ideologijskom vidiku, i nacionalističkom i komunističkom, osnovane su i podupirane ustanove orijentalistike u Bosni i susjednim zemljama. Orijentaliziranjem Bosanskih Muslimana, što jest sredstvo njihovog držanja u neopredijeljenosti, uz zagovarano napredovanje u srpskom i/ili hrvatskom nacijstvu kao jedinom načinu oslobađanja od zaostalosti, omogućavano je preseljavanje u iluziju odvojenosti od svega bosanskog. U takvoj ogoljenosti, zatočeni u moralizam i sentimentalizam, bili bi nesposobni da se odupru administrativnim pritiscima radi iseljavanja u Tursku ili nacionaliziranju kao načinu opstanka. Objašnjavajući mogućnosti stvaranja podesne psihoze, potrebne za iseljavanja Bosanskih Muslimana, Vasa Čubrilović 1937. godine ondašnjem državnom vodstvu predlaže, pored ostalih sredstava za to, pronalaženje agitatora među njima: “Oni ima da opisuju lepotu novih krajeva u Turskoj, lak i ugodan život tamo, da raspaljuju u masama verski fanatizam i bude u njima turski državni ponos. Naša štampa može da učini ogromne usluge opisujući udobno iseljavanje Turaka iz Dobrudže i lepo njihovo smeštanje u novim krajevima.” Takvim djelovanjima bosanski muslimanski svijet je odvajan od svog zbiljnog pripadanja. Podesna psihoza u tome svijetu, i u pojedincima i u cjelini, bila bi stvarana istodobnim djelovanjima izvana i iznutra. Izvana – različitim oblicima tlačenja, obespravljivanja i šikaniranja. Iznutra – podsticanjem razumijevanja sebe samih kao stranih u svojoj zemlji koji bi zato dom trebali tražiti u tuđini. A ta tuđina orijentalistički im je predstavljana utočištem. Tako bi ta dva djelovanja uzrokovala odvajanje od svijesti o zemlji, narodu, politici i kulturi, kojih će se i silom i milom odreći. Takva njihova iskorijenjenost iz sebe, uz strah za preživljenje, onemogućila bi, smatrano je, osvješćenje u tome što jesu, pa bi im se vlastita zemlja i sve s njom u vezi pričinjavali sve daljim, zamagljenijim i odbojnijim. Otvaranje i nametanje orijentalističkih, a zapravo rasističkih vidika takvog djelovanja zapriječilo bi Bosanske Muslimane, kako je to uobličeno u ideologijama antibosanstva, u čuvanju i obnavljanju kulturnog pamćenja, preduvjeta osmišljavanja i sudjelovanja u zaštiti sebe u sadašnjosti i budućnosti. Njihovo bi bosanstvo u takvoj psihozi nestajalo ili se i njima samim činilo “zabludom opasnom”. Stalno bi im bio nametan ideal sekularizma, koji suštinski u takvim viđenjima nije i ne može biti ništa drugo do maskiranje nacionalizma, orijentalizma i kulturnog rasizma. Iako se takvi sadržaji antibosanstva i antimuslimanstva neprestano obnavljaju, moguće ih je rekonstruirati u okviru razumijevanja terora historije i potrebe za drugim kao političkim i teološkim neprijateljem. Tako je i zato hagiogeografija bosanskog muslimanskog svijeta, u kojoj je dijahronijska složenost religijskog pripadanja jamčila zajedničku svijest, ogađivana te brisana iz pamćenja sa svime drugim u cjelini bosanske kulture. Na taj način je taj svijet u pothvatu orijentaliziranja i rasnog izdvajanja postupno gubio svijest o svom slavenskom temelju. Sve se više utapao u imaginacije nametane mu u antibosanstvu, uz stalno nuđenje i uljepšavanje orijentalne utopije. Pokušavajući dekonstruirati tog ideologijskog demona bosanstva, smatrao sam da bi pojmu “nacija”, s njegovim mogućnostima u konceptualizaciji bosanstva, trebalo dati neku retoričku izdvojenost, jer je, htjeli mi to ili ne, u vladajućoj postkomunističkoj kulturi taj pojam preopterećen preživjelim oblikom starog dogmatizma, ali osnažen u svojim novim pokazanjima. Njegovo se semantičko polje komunističkim korištenjima tako skorilo, pa se nerijetko pozivanje na njeg čini beskorisnim. U njemu većina nalazi ono što je prevlašću komunističke retorike ušlo u svijest i tamo se učvrstilo. Sadašnji nacionalisti se pozivaju na datosti nacija. Njihovi su nacionalizmi, smatram, upravo ono onemogućenje da se etničkim pripadanjima, kulturnim različitostima i identitetskim posebnostima dodijeli okvir suverene države kao jedinog raspoloživog sredstva očuvanja i razvoja i pojedinačnih i kolektivnih pripadanja. Tako bi, vjerujem, bosansko nacijstvo, kao opće dobro svih, kao odgovornost prema državi, moglo i moralo postati najviši politički interes svih sudionika sadašnje političke agonije u ovoj zemlji, ali i u njenim susjedstvima.

Ivo Banac: Optužuju Vas da Andrićevu književnom djelu pripisujete krajnje negativne političke učinke. Kako doživljavate takve optužbe? Gdje je Vaše mjesto u već popriličnoj literaturi o Andriću i njegovu književnom djelu?

Rusmir Mahmutćehajić: Kad sam odlučio iznova istraživati pripovjedačko djelo Ive Andrića i njegova ideologijska korištenja, pretpostavio sam mogućnosti takvih optužbi. One uglavnom potvrđuju to što sam želio i uradio u knjizi Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja. Je li se moguće suprotstaviti uobičajenim konstrukcijama bosanskog muslimanskog svijeta, smatrajući ih osnovom za njegova ponižavanja, razaranja i uništavanja, a da vas ne optuže nositelji takvih predstava, duboko ukorijenjenih u vladajuće ideologijske konstrukcije i njima potčinjene kulturne obrasce?! Pripovjedačko djelo Ive Andrića u najvećoj mjeri pripremano je i oblikovano u vremenu prevlasti dva velika pseudoproročka totalitarizma, nacionalsocijalističkog i komunističkog. Posve je utemeljeno na ideologijama orijentalizma, kulturnog rasizma i evropskog pseudouniverzalizma te njima i uokvireno. Gorljivo je prihvaćeno među velikosrpskim nacionalistima i, potom, jugoslavenskim komunistima. Zato je logično očekivati da pothvat istraživanja samog tog djela i njegovih tumačenja uzrokuje erupciju optužbi u nažalost još uvijek preovlađujućim mentalitetima nastalim u iskustvu antibosanstva kao bitnog sadržaja destruktivnih ideologija. I vidite, u stotine reakcija za koje znam samo je nekoliko njih u kojima se autori doista bave time što jeste u mojoj knjizi. Ostalo su manje ili više izljevi mržnje i kleveta, odrazi uznemirenja pred ponudom drukčijih mogućnosti čitanja i tumačenja teksta te epistemoloških promicanja lanaca čitanja čitanjā i tumačenja tumačenjā. Smatram da je korištenje pripovjedačkog djela Ive Andrića u spomenutim, ideologijski zasnovanim politikama koje sam nazvao andrićevstvom temeljno antibosansko, a da mu je struktura određena dogmatskim sekularizmom, orijentalizmom i kulturnim rasizmom. Nije ono to samo zato što ga tako koriste nacionalisti, u svojim nemaskiranim likovima ili u onim komunistički maskiranim, iza kojih su se skrivale sve vrste intelektualnih i drugih hulja. Ono je, smatram, izvorno oblikovano s očekivanjem da bude podesno za takva korištenja. Kako sam, vjerujem, pokazao u knjizi Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja, ono je prepuno ideologijski zasnovanih, negativnih odnosa prema Bosanskim Muslimanima, koji su fikcijski prevedeni u političke i teološke neprijatelje nacijskih “našosti”, u fikcijske odnose Turaka i “naših”, kako ih određuje Ivo Andrić. Njegova ideologijska “našost” je transhistorijska i kozmička, poistovjetljiva s geologijom. A Turci, zapravo bosanski muslimanski svijet, nepočelna su privremenost, prljavi nanos koji nestaje u povremenim olujama. S obzirom na to da je knjiga Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja utemeljena na filozofskim i teološkim vidicima savremenih odnosa prema pluralnosti svijeta, prema ulogama imaginacije u hrvanju sa zbiljom, te da u obzir uzima brojne pothvate dekonstruiranja starih i novih ideologijskih izvrtanja realnosti, ona je, prema mome znanju, prvi cjelovit prijedlog drukčijeg tumačenja u odnosu na ona iz kojih je izvedeno andrićevstvo kao moćno i prošireno estetiziranje antibosanstva. Oni koji će me optuživati zato što se bavim andrićevstvom razmetat će se, znam, pozivanjem na licentia poetica u njenim brojnim starim i novim teorijskim razradama. (A malo im je znanje o tome šta se u vezi s tim zbiva u središtima vrhunskog znanja.) Pri tome ti žreci andrićevstva prešućuju da su takva tumačenja pripovjedačkog djela Ive Andrića gotovo nepostojeća u političkoj i široj javnosti. Prešućuju i to da je pripovjedačko djelo tog nobelovca – što ističu kao dokaz zá se – uz podršku i kanonizaciju u totalitarnim sistemima, pretiskivano i šireno u milijunima knjiga. Tako je promicano i nametano kao obvezujuće i sveto slovo “našosti”. Postalo je profaniranije, kako ističe Svetislav Basara, i od onih roto ljubića i krimića. To djelo su, opravdano je pretpostaviti, možda nepopravljivo izgnali iz svijeta fikcije upravo njegovi branitelji o kojima sam govorio. Tako su nastali – a nastaju i dalje – brojni simulakrumi andrićevstva. Ne dao Bog da čovjek računa na podršku i ljubav takvih neimara. Njihove parodije i groteske sve su očitije u intelektualno oživljujućoj Bosni. Ali, valjat će se još dugo užasavati pred neukim došljacima u Bosnu i govornicima o njoj u tuđini koji kažu: “Znamo mi sadašnjost i prošlost Bosne, čitali smo romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija.” Orijentacija jugoslavenskih komunista je temeljno antimuslimanska. Ali, i antikršćanska. U tome se očitovao njihov ovosvjetovni utopijski progresivizam. Zapravo, antibosanstvo im je bilo manje važno nego antisrpstvo i antihrvatstvo. A jugoslavenstvo su ideologijski obuhvaćali kao svoje i nastojali ga u sebi utjeloviti. To je omogućavalo njihovim epigonima, i antinacionalističkim blago lijevim socijaldemokratima i antinacionalističkim umjerenim Bosancima, a naročito Bošnjacima, da pogrešno shvataju uspostavljanje Bosne u njenim historijskim granicama, najčešće zvanim avnojskim, kao potporu bosanskoj ideji o trojednosti. A, zapravo, tog nije bilo. Time je samo zapriječena srpsko-hrvatska borba za Bosnu. Titova Jugoslavija postala je stroj za održavanje nacionalističkih interesa u ravnoteži, a tako i u odgođenosti, uz nadu da će vremenom odumrijeti, zajedno s državom. Tako je utopijski antinacionalizam bio utemeljen na učinkovitoj politici nacionalizma. Bosna je toj strategiji bila alibi, a ne identitet. Čini mi se da je potreba za kanoniziranjem pripovjedačkih fikcija Ive Andrića jasna u toj ideologijskoj strategiji.

Ivo Banac: Vratimo se malo unatrag: Zašto evropski “pseudouniverzalizam”? Postoji li neki autentični univerzalizam? I zašto bi utopijski progresivizam bio manje antibosanski nego antisrpski i antihrvatski? Slažem se da je bio, ali je li to upravo zato što je bosanstvo bilo manje razvijeno kao identitet ili kao “klasni neprijatelj”?

Rusmir Mahmutćehajić: To što se događa u Evropi u posljednjih nekoliko stoljeća nije shvatljivo bez uzimanja u obzir velikog zaokreta na ontološkoj ljestvici. Taj zaokret tiče se upravo pitanja o univerzalnosti tradicija. Nema tradicije, ni male ni velike, u kojoj nije moguće rekonstruirati slijed od nevidljivog prema vidljivom, od transcendentnog prema imanentnome. U tom velikom zaokretu događa se imanentizacija transcendentnog. Tradicijska teleologija iščezava gotovo posve u svojoj svedenosti na obzorja mjerljivoga svijeta. Nestaje okomita hijerarhija razina Bića. Sve postaje položeno u tok historije prema njenome kraju. Narastanje evropskih nacija u ideologijski utemeljenim znanjima i s njima povezanim moćima vodilo je tom općem razlučenju subjekta historije, na jednoj, i njenog objekta, na drugoj strani. Tog i takvog objekta kao nižeg, slabog i nerazvijenog valjalo je u tim vidicima evropskog pseudouniverzalizma preinačiti u višeg, moćnijeg i razvijenijeg. Kad god su osjećanja univerzalizma nametana drugim, poricana je njihova mogućnost da budu u odnosu s istim počelom, ma kolike bile razlike među tim sudionicima pluralne općenitosti. Takvi univerzalizmi su lažni. U njima se događaju razlučivanja, klasificiranja i odbacivanja u skladu s ideologijskim matricama. Nema autentične tradicije koja nije univerzalna. Njena univerzalnost ne ovisi ni o njenoj proširenosti niti o njenoj moći. Ovisi jedino o priznanju i omogućenju ljudske otvorenosti prema Apsolutnome. Prema tome, njenu prisutnost valja pretpostaviti svugdje i uvijek. Kada neko pripisuje univerzalnost samo sadržajima svog pripadanja, tad je, zapravo, poriče. Svaka tradicija je istodobno i isključiva i obuhvatna. Isključiva je, jer smatra da ima sve što je potrebno za ozbiljenje ljudskosti. Obuhvatna je, jer to isto priznaje i drugim tradicijama s kojima je u horizontalnoj interakciji i vertikalnoj usmjerenosti prema istome počelu sveg postojanja. U modernome sekularizmu, kako to ističe Roberto Calasso, nazivajući ga posljednjom velikom predrasudom čovječanstva, nacija, to jest politički osviješteni narod, usvojena je za Boga, onemogućujući svoje odmjeravanje u odnosu na bilo šta mimo sebe. A takva odmjeravanja vode svođenju ljudskosti na njenu zatvorenost u mjerljivi svijet. Time čovjek gubi vezu s višom zbiljom, a tako i sa sobom. U vidicima jugoslavenskih komunista pitanje Bosne, bosanstva i bošnjaštva razriješeno je njihovim poricanjima. Kao što je poznato, prvim komunističkim ustavima posve je isključeno postojanje bosanskog naroda. Njegovo javljanje u ratu s muslimanskim imenom pokazalo se samo ratnom taktikom. A zapravo, sve bosansko smatrano je ili osvjestljivim u srpskoj ili hrvatskoj naciji ili prolaznom orijentalnom anomalijom na putu prema muzejima. Ideologijski sveden na administrativno nametnutu neopredijeljenost, tumačenu zaostalošću u razvoju, s posve potčinjenom vjerskom organizacijom, s dubokim traumama poricanja, progona i ubijanja, bosanski muslimanski svijet je u vidiku komunističke vlasti smatran nemoćnim. Zato se u okrutnim pothvatima protiv njega često javljao samo kao scapegoating u odnosima komunističke elite prema srpskim i hrvatskim nacionalistima. Upravljajući takvom Bosnom, komunistička vlast je njome održavala (ili mislila da održava) u ravnoteži dva suprotstavljena nacionalizma, srpski i hrvatski. Oni su u vidicima te vlasti smatrani temeljnim neprijateljima na putu prema utopijskome cilju, prema besklasnome društvu.

Ivo Banac: Što je Bosna, što su bosanski ljudi, za Andrića? Postoji li nešto u njegovoj slici Bosne i bosanstva, posebno bosanskog muslimanstva, što bi se moglo prepoznati kao tipično andrićevsko?

Rusmir Mahmutćehajić: Da bih odgovorio na to pitanje, morao bih ukazati na onu Bosnu koje u pripovjedačkom djelu Ive Andrića nema, onu u njegovome djelu omraženu zbilju potrebnu ideologijskim redukcijama i izvrtanjima. Šta je, zapravo, Bosna?! Ime za veliku, možda najveću moguću ideju o religijski pluralnome društvu. Za Bosanske Muslimane ta religijska pluralnost je počelno utemeljena, sveta obveza. Nije odvojiva od muslimanske svete predaje. Kao i sve sveto, i ta ideja jest bila i bit će iznevjeravana. Ali od nje nema ničeg dostojnijeg zagovaranja i branjenja. Njeno utemeljenje je u višoj zbilji, s kojom je čovjek otvoren i vođen prema vazda boljoj i ljepšoj mogućnosti sebe. Samo u tome idealu moguće je oslobađanje od  idola. A nasilja su uvijek posljedica služenja idolima. Bosanski muslimanski svijet može biti ime za onaj oblik pojedinačnog i zajedničkog života u kojem se on održava i unapređuje u odnosu sa svojom abrahamskom drugošću, sa svojim susjedom čija drugost je sveta i uvijek ogledalo tog što čovjek hoće i može. U otkrivanju te i takve Bosne, sada bez ikakvog kolebanja, s radošću i sigurnošću mogu reći da muslimanom ne bih mogao biti ako kršćanstvo, i to u svim njegovim inačicama, jevrejstvo i sve što jest spušteno iz Počela u svijet mnoštva, ne bih volio i smatrao presudno važnim za to što jesam. Bez takve ljubavi smatrao bih se neispunjenim, a Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo kao ideal bili bi samo jedan u mnoštvu idola. U širem okviru tog o čemu govorim Bosna je uključena u cjelinu mediteranskog obrasca svetih predaja koje se međusobno uvjetuju i oblikuju. Jevrejstvo, kršćanstvo i muslimanstvo su mediteranske tradicije koje u tome što jesu ovise prvenstveno o odnosu s Bogom u smislu ontološke okomice, ali uz stalna davanja i primanja u svojim sinhronijskim i dijahronijskim trajanjima. Nijedna od njih nije moguća u izolaciji. Ta pluralnost jest pečat i štit svega bosanskog. Ali, to je svojstvo i šireg okruženja. Tako, Bosna nije mjesto razdiobe Istoka i Zapada, pa čak ni mjesto njihovog susreta. Nije mjesto binarne suprotstavljenosti koja uvijek uključuje hijerarhijsku uzajamnost, a tako i pretpostavljenu nadmoć jednog nad drugim. Nije! Ta stereotipna mantra praznih retorika o Bosni mora biti odbačena. Bosna je središnji prostor u geografskom i kulturnom kontinuitetu integrirane pluralnosti koja se rasprostire od istočnih granica nekadašnje Rimske imperije i njenog osmanskog nasljedstva, preko sjevernih i južnih obala Mediterana, do Atlantika. Zato ta zemlja nije samo domovina evropskog muslimanskog naroda, već je historijskim usudom darovano mjesto evropskog naroda koji uključuje i njegov muslimanski narod u ispreplićućoj pluralnosti stalno međusobno preispitivanih vjerovanjā. To prikazuje mogućnost koegzistencije koja nije osnovana na toleranciji već na priznanju, prihvatanju i međusobnom preispitivanju. Nigdje u pripovjedačkom djelu Ive Andrića nije moguće naći niti jedan jedini odjeljak u kojem bi bili vidljivi počelni razlozi za bosansku društvenu pluralnost. To je, kako on izričito objašnjava u disertaciji Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem Turske vladavine, nesreća kršćanskog svijeta, politička i teološka tuđost u tijelu njegove “našosti”. U tim pripovjedačkim vidicima bosanski muslimanski svijet, opisan u romanima Travnička hronika, Gospođica i Na Drini ćuprija, jest masa koja živi utajena u svojoj divljini, pa s vremena na vrijeme provali u svome bijesu. Ono što bosansko muslimanstvo predstavlja u njegovome idealu – ders, medresa i muderis, što su imena za otkrivanje i slijeđenje svih tragova na čovjekovom putu otkrivanja sebe u vazda višoj mogućnosti, a zapravo na putu odnosa s Bogom – u pravilu jesu, u pripovjedačkim vidicima Ive Andrića, morbidna varanja i varalice, kako to nerijetko ističe. Iako ti intelektualni pojmovi označavaju čovjekovu težnju da se ozbilji u punini, ljudi bosanskog muslimanskog svijeta su, u takvim vidicima, bez transcendentnog počela. Njihovo počelo je “tursko”, a to znači ne-počelo. Zato je nepostojanje dȍbrīh ili svetih u tom bosanskom muslimanskom svijetu, onih ljudi vrline, jamstvo u tim fikcijskim vidicima da sveta predaja muslimanstva nema transcendentno utemeljenje. Koliko god to bilo umotavano u pripovjedačko umijeće, ipak je samo slika muslimanskog svijeta u njegovoj fikcijskoj izopačenosti, u nacijskoj potrebi i potrazi za političkim i teološkim neprijateljem, a ne za onom drugošću bez koje nije moguće nijedno ozbiljenje u ljudskosti. A zapravo, ako se uzme u obzir vrijeme nastajanja tih fikcija, jasno je da služe kao camera obscura stavljena pred zbilju uništavanja jevrejstva, romstva i muslimanstva u Srbiji i drugdje, u vremenu kada ih Ivo Andrić oblikuje. Da je ta realnost nacističke Evrope, s njenim nedićevskim surogatom u Srbiji, prenesena u fikcijsku sliku Bosne, jasno je iz očitosti da nigdje u tim pričanjima nema ni traga tradicijskoj intelektualnosti. Sve u tome pričanju je okrutno poravnato, uz isključenje svake više ontološke razine, te zgurano u stegu ideologijskog idiotizma. Estetičnost je tu, zapravo, anestezija. Ubijanja i razaranja bosanskog muslimanskog svijeta, koja se u tom vremenu događaju pred očima živih ljudi, uz ta pripovijedanja ne čine se samo opravdanim već i lijepim. Uzvraćajući na tu tvrdnju, uobičajeno je spomenuti poneki izuzetak. Ali, izuzetak uvijek potvrđuje pravilo. Izuzetak, i kad se nađe, samo je potvrda općeg prikaza muslimana kao teološkog zastranjenja u odnosu na svaki “pravovjerni” vid kršćanstva.

U sljedećem nastavku: Zašto je Andrićevo književno djelo bilo podobno za izgradnju poslijeratnog jugoslavenskog kulturnog modela * Do koje su mjere posebne srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalne integracije na bosanskom tlu prepreka bosanskoj političkoj integraciji? * Ideologijsko korištenje Andrićevih djela u postkomunističkom antibosanstvu i antimuslimanstvu srpskog nacionalističkog kruga *

Izvor: BNN.ba

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: