SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI, Dio 1.

8 07 2017

Mnogi oponenti komunističkog režima koji su imali „sreću“ živjeti u jugoslavenskom „socijalističkom raju“, već su u prvim poratnim godinama, potiho i šapćući izgovarali ovaj stih (koji nije slučajno završio u naslovu teksta) i to iz razumljivih razloga.

Tada se na robiju išlo i za manje prekršaje (ispričani „antidržavni“ politički vic ili ilegalno slušanje – u vlastitoj kući – zabranjenih inozemnih radio postaja i emisija poput „Glasa Amerike“ – koju je vodio popularni Grga Zlatoper, primjerice) i svaki od njih mogao se smatrati sretnikom ako su mu nakon toga samo „prebrojali kosti“.

Nikad nisam doznao ima li ovaj pjesmuljak nastavak, iako bih jako volio znati što slijedi, mada je i ovako stvar poprilično jasna. Sugerira se, dakle, prevrtljivost četnika i partizana koji su u Drugom svjetskom ratu po potrebi mijenjali strane (što i nije neka novost), ali se isto tako daje do znanja da su se ti prelasci događali učestalo i prije predstavljali pravilo nego izuzetak, kao što je sasvim logično (ako je vjerovati nepoznatom pjesniku) da su u tomu u jednakoj mjeri sudjelovali i jedni i drugi, iako su tobože, bili „ljuti ideološki neprijatelji“.

Priča o četnicima i partizanima višeslojna je i (što bi rekli političari) složena i jedino što je sasvim pouzdano i izvjesno, jeste činjenica da po tom pitanju postoje (najblaže rečeno) brojne kontroverze i nepoznanice, ali sasvim je evidentno, da su komunisti i partizani imali mnogo blaži i benevolentniji stav prema četnicima nego prema ustašama i domobranima.

I nije ovaj stih jedina potvrda da u svemu „nešto smrdi“.

Na pamet mi pada jedan zgodan aforizam poznatog srbijanskog ratnog huškača, velikosrpskog naci-fašista i šovinista (uz sve to još i dječjeg pjesnika – kakav spoj!) Brane Crnčevića koji se među svojim zemljacima krajem prošlog stoljeća proslavio brojnim doskočicama (poput one: „Neću poljubiti svinju u dupe makar nikad ne jeo čvaraka“, ili: „Ima da ih Milošević sve otrese kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave dosadne buve“  – što se dugo godina citiralo kao izraz srpskog patriotizma najvišeg reda), a izgovorio ga je (navodno) prvi put u nekom pijanom društvu (i sam, naravno), dobrano pripit:

„Pametan čovek odlazi u četnike, a vraća se iz partizana“.

Parafrazirajući onu staru latinsku izreku o vinu i istini, mogli bismo reći: In slivovica veritas.

Na stranu to što je bio takav kakav je bio, ali u ovom slučaju mora mu se odati priznanje ne samo za originalnost izrečene misli, nego prije svega stoga što je s malo riječi na prilično razumljiv i sažet način izrazio jednu od velikih istina, koja se među Srbima i danas pomno skriva. Kako je već na prvi pogled vidljivo, Crnčević (kao Srbin „sa dna kace“ – kako je volio naglašavati), sugerira da su se pametni Srbi-četnici poslije sloma koji je na kraju rata doživio četnički pokret, snašli tako da su jednostavno promijenili stranu i prešli u partizane.

Možda je lucidni Brana nacionale imao na umu sva ona druženja u istočnoj Bosni između četnika i partizana (koja tako uvjerljivo opisuje i Rodoljub Čolaković u svojim Zapisima iz oslobodilačkog rata), njihov zajednički „antifašistički“ ustanak u južnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni (koji je srpnja 1941, započeo etničkim čišćenjem Hrvata i muslimana – paljenjem sela, protjerivanjem civila, njihovim ubijanjem i bacanjem u jame), ili masovne prilive četnika u partizane nakon kapitulacije Italije, pa i u one u kolovozu 1944. godine (kada su odlukom Vrhovnog štaba koljački odredi Draže Mihailovića kolektivno amnestirani za sva zlodjela i natjerani na „iskupljenje“ u bitci za Beograd) i poslije, ili na sve to skupa zajedno.

Uglavnom, nikako se ne može reći da (ovoga puta) nije bio u pravu, jer potvrdu netom izrečenih teza nalazimo na sve strane i to u literaturi iz NOB-a i zapisima mnogih visokih komunističkih (partizanskih) vojnih zapovjednika i dužnosnika.

Tako proslavljeni jugoslavenski partizan i komunist Svetozar Vukmanović Tempo (član CK KPJ za vrijeme Drugoga svjetskog rata, veliki Titov prijatelj, narodni heroj, u ime partizanskog vodstva skupa s Rodoljubom Čolakovićem i Slobodanom Principom, 1. listopada 1941. potpisao sporazum o suradnji s četnicima), iskreno priznaje da su njegovi borci imali kod sebe “za svaki slučaj” i partizanske ‘petokrake’ i četničke ‘kokarde’, jer se često dešavalo da je ljudstvo prelazilo iz četnika u partizane ili obrnuto. (Vidi: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546 )

Na sličan način, u svome romanu (Dokle gora zazeleni, Beograd, 1982.), piše crnogorski pisac Mihailo Lalić, detaljno opisujući kako su srpski i crnogorski „gerilci“ uvijek imali u jednom džepu četničku kokardu a u drugome partizansku petokraku i po potrebi su ih stavljali na kape, od prilike do prilike i to je bila stalna praksa tijekom rata u Crnoj Gori. Ovaj roman je izazvao pravu uzbunu u tadašnjoj „Jugi“ (mada je karizma Broza i komunističkog režima bila već dobro načeta) i Lalić je svrstan među „antidržavne“ i „antisrpske“ pisce – iako, istini za volju, nigdje nije spominjao Srbe.

Kad je u pitanju masovni (i definitivni) prelazak četnika u partizane pred sam kraj rata, o tomu Philip J. Cohen piše:

“Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. avgusta 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom, kad je jedan od zahtjeva bio da četnički vođa Draža Mihailović postane ministar vojske u novoj Jugoslaviji – op. Z.P.) i desetine hiljada četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. novembra 1944. i 15. januara 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici. Saradnja sa komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su sarađivali sa Nijemcima. “  (Vidi: Philip J.Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83.; istaknuo: Z.P.)

Koljač i četnički vođa Draža Mihailović uhićen je tek 12. ožujka 1946. (tako što je na prevaru izvučen iz rupe u kojoj se „krio“, negdje kod Višegrada), dakle, gotovo punih godinu dana po svršetku rata. Zašto tek tada? Jedino moguće objašnjenje jeste da je oklijevanje režima bilo uzrokovano čekanjem da situacija u Srbiji „sazri“ i da tamošnja javnost (koja je bila u velikoj većini naklonjena njemu i njegovom pokretu) pod uplivom propagande „smekša“ i prihvati to bez javnog i otvorenog bunta. To da OZNA nije znala gdje se krije, priče su za malu djecu.

Zanimljiv je i slučaj pravoslavnog popa Vlade Zečevića koji je iz rata izašao kao pukovnik, više puta odlikovan, zauzimao ministarske pozicije u nekoliko resora (bio prvi ministar unutarnjih poslova u vladi FNRJ) i obnašao druge visoke dužnosti. On je kao zapovjednik jednog četničkog odreda u Šumadiji, poslije razlaza i sukoba četnika i partizana (u jesen 1941.), promijenio stranu i doveo komunistima 500 svojih boraca. Od tada nadalje imao je povlašten status. Za njega je izmišljena funkcija „referenta za verska pitanja pri Vrhovnom štabu“ i nikad na svoju šajkaču nije stavio petokraku (čak ni poslije formalnog ulaska u KP 1942. godine). Vrlo zanimljivo: „referent za verska pitanja“ u ateističkom pokretu u kojemu se pjevalo: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv boga“ i gdje se ljude podučavalo kako je „religija opijum za narod“.


Pop Vlado Zečević, slika iz 1942.; na kapi još uvijek pravoslavni krst umjesto petokrake

Nije poznato da su katolici, muslimani (ili bilo koja druga vjerska konfesija u partizanskom pokretu) imali takvoga referenta i ovaj detalj samo je kockica u mozaiku koji dokazuje sasvim povlašten i poseban položaj Srba. Oni su imali pravo svoje odrede i divizije službeno nazivati „srpskim“, a u isto vrijeme bilo je nezamislivo da to čini bilo tko drugi, pogotovu Hrvati, pa su njihove postrojbe mogle nositi prefiks „dalmatinski“, „slavonski“, „zagorski“, „turopoljski“, „moslavački“ (itd.), ali nikako i nikad „hrvatski“. To je jednim dijelom bilo uzrokom sukoba između Tita i Andrije Hebranga već tijekom rata, jer Hebrang se nikako nije mirio s činjenicom da je nacionalna ravnopravnost (koja je na sva usta bila obećavana kad su komunisti pozivali narode u borbu) ostala mrtvo slovo na papiru, a to načelo iznevjereno već na prvom koraku.

Rodoljub Čolaković (Titova predratna veza s Kominternom u Parisu i njegov čovjek od posebnog povjerenja, uvjereni i dokazani velikosrpski nacionalist, povjerenik za suradnju s četnicima u istočnoj Bosni i jedan od najistaknutijih političkih komesara partizanskog pokreta, sekretar AVNOJ-a), daje nam također zanimljivu sliku odnosa četnici-partizani (u knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata – knjiga četvrta; Zagreb 1952.)


Popularni R. Čolaković Roćko iz partizanskih dana

Opisujući događaje u istočnoj Bosni u kasnu jesen 1942. godine, Čolaković (na str. 14.) kaže kako je „sa Fruške Gore“ kod njih došao član Glavnog štaba PO B i H, Uglješa Kojadinović i „predložio da jedan dio sremskih partizana pređe u Bosnu i pomogne Šestoj brigadi u čišćenju Majevice od četnika. Sremski drugovi su taj predlog prihvatili…“

Dakle, ni godinu dana „ratovanja“ protiv četnika u istočnoj Bosni nije bilo dovoljno da ih partizani „razbiju“. Na str. 195., on navodi podatke, da je na tom području u proljeće 1943. godine bilo oko 3000 partizana, iz čega se mogu izvući barem dva zaključka: ili su četnici bili brojčano jači (i s većom logističkom potporom u srpskom narodu tog kraja), ili se partizani nisu ozbiljno uhvatili s njima u koštac.

Slijedi nekoliko citata koji govore sami za sebe i nije ih potrebno pojedinačno komentirati:

„Otkako smo u septembru mjesecu stigli na Majevicu, nas je Đuro Bižić (jedan od trojice glavnih četničkih vojvoda u istočnoj Bosni – op. Z.P.) stalno uvjeravao da neće bratoubilačke borbe…I pored svih tih uvjeravanja, Bižić je sad krenuo na nas svoj bataljon…(…) Bižić je jutros, čim je čuo za prelazak naših snaga iz Srema, pobjegao glavom bez obzira u svoje Maleševce, ostavivši nam ručak koji mu je pripremio komandant Batkovljanskog četničkog bataljona Živodar Lakić, koji je važio kao Bižićev čovjek…“(str. 16.; istaknuo: Z.P.)

Unatoč tomu, Čolaković i njegovi partizani nastavljaju „igru skrivača“ s četnicima, uz stalne pregovore i zajedničke sjedeljke, a mnogi četnici više puta prelaze u partizane i vraćaju se natrag četnicima (i sl.), što djeluje prilično neozbiljno i ne daje dojam stvarnih sukoba (jer, njih u biti i nema).

U nastavku, Roćko (kako su od milja drugovi zvali Čolakovića, opisuje dogovor koji su imali sa spomenutim četničkim komandantom (kojega su zatekli tamo i čiji su ručak pojeli):

„U razgovoru se Lakić sasvim otkravio i oslobodio. Na rastanku je najspremnije prihvatio da lično ode Bižiću u štab i da mu saopšti da mi gonimo samo Račića i ostale oficire, a da ne želimo da se bijemo protiv seljaka-četnika ukoliko nas oni ne budu napadali.“ (str.17.; istaknuo: Z.P.)

Slijedi zanimljiv razgovor Roćka s četničkim komandirom (iz bataljuna vojvode Đure Bižića), kojega je (s dvojicom njegovih suboraca – četnika) „privela“ partizanska ophodnja; Na primjedbu Roćka, da njihov komandant Bižić bježi, četnički komandir (Drago Tokić), uvjerava ga da oni žele sporazum:

„ – Meni se čini da je Đuro rad sporazumu, a i borci oće. Ima i kod mene pola koji bi sutra metnuli petokrake.

–          Da ne prećeruješ, Tokiću?

–          Ko? Ja? Časnoga ni krsta, ne prećerujem, – kleo se Tokić.

Zatim nas je uvjeravao da njegova četa neće opaliti puške na partizane ‘baš da sam Đuro naredi’, da on nije nikad išao protiv partizana, i najzad se oprostio od nas. Naredili smo da puste da sa svojim društvom ide kud je naumio.“ (str. 26.). Roćko čak nije dopustio da se Tokiću oduzmu pištolj i konj (što je jedan od partizana koji su ih priveli tražio).

Gotovo „ganutljivi“ prizori međusobne ljubavi i povjerenja „ljutih neprijatelja“, zar ne?

U nastavku Roćko navodi kako su „u rukama imali strogo povjerljiv raspis“ četničkog vojvode Dragoslava Račića (kojega su navodno „gonili“) upućen komandantima u kojemu je ovaj naređivao:

„Prilikom napada, neprijatelj će verovatno napustiti pojedina mesta, na pr. Ugljevik, Lopare, Bijeljina, Brčko, Branjevo, i druga turska sela ili će ostaviti u njima male snage, i komandanti bataljona, bez ikakvog specijalnog naređenja, upašće u ta mjesta, razoružati naoružano ljudstvo, opljačkati mesto, izvršiti pokolj i po mogućstvu zadržati zauzeto mesto.“ (str.35.)

Opisujući ulazak u mjesto Tobut (bez borbe, jer su četnici „pobjegli“ pred njima), Roćko prepričava zanimljiv susret s jednim od komandanata četničkog vojvode Radivoja Kerovića:

„Već se bilo smrklo, kad se u štab javi mlad čovjek, sav obrastao u dugu gustu bradu. Bio je to Mirko Đukanović, student prava iz Bijeljine. On je kod Kerovića bio nekakav komandant pozadine. Đukanović nam je rekao da u četničkim redovima vlada potpuno rasulo…(…) Za sebe Đukanović veli da želi da stupi u naše redove. Pustili smo ga u obližnji zaselak na konak, s tim da nam se ujutro javi, pa ćemo tek onda vidjeti šta ćemo s njime. Đukanović se sutra nije javio.“ (str. 36.).

Bio je ovo tek prvi susret četničkog komandanta Mirka Đukanovića s Roćkom (a bit će ih još). Na Mirka Đukanovića nailazimo i u nekim drugim izvorima, primjerice u dokumentu naslovljenom: „ZAPISNIK O PREGOVORIMA PREDSTAVNIKA MAJEVIČKE ČETNIČKE GRUPE I KOMANDANTA 3. DOMOBRANSKE DIVIZIJE OD 30. MAJA 1942. O PRIZNAVANJU NDH I SARADNJI SA VLASTIMA NDH; ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV – DOKUMENTI ČETNIČKOG POKRETA DRAŽE MIHAILOVIĆA – KNJIGA 1.“

(Vidi: http://www.znaci.net/zb/4_14_1_91.htm)

Spomenutom sastanku i potpisivanju sporazuma, s četničke strane bili su nazočni: vojvoda Majevički Radivoje B. Kerović, Vukašin Subotić, načelnik štaba, Đuro Bižić, komandant Drinskog bataljona, Aco Medunić, komandant Brčanskog bataljona, Ilija Gajić, komandant Planinskog bataljona, Ivan Petrović, poručnik Mirko Đukanović, ađutant komandanta grupe – i oni su se pred pregovaračima od strane NDH identificirali kao „prestavnici četnika na četverokutu Zvornik, Bijeljina Brčko, Tuzla.“ (Vidi: isto).

Dakle, Mirko Đukanović ovdje je u svojstvu ađutanta  komandanta grupe, što moraju biti ljudi od posebnog povjerenja glavnog zapovjednika (a nikako „neki komandant pozadine“ – kako to Roćko kaže).

Ovim sporazumom, četnici su izrazili punu lojalnost prema NDH i prihvatili sve uvjete koji su im bili predočeni, uz jamstvo da neće poduzimati nikakve akcije protiv vlasti i Hrvatske vojske (ustaša).

Roćko je za ovaj sporazum morao znati, jer to se odigralo nekoliko mjeseci prije, no, unatoč svemu, prema  Keroviću, Bižiću, Subotiću, Meduniću, Gajiću  i ostalima, a posebice Đukanoviću, gajio je posebnu naklonost. Zanimljivo!

Autor Zapisa… nastavlja s opisom događaja iz jeseni 1942. (navodni sukobi s četnicima):

„ U toku borbe oko Lopara, napali su nas s leđa, kako smo i očekivali, Radivoje Kerović i Đuro Bižić. Oni su cijelo ljeto ove godine (1942. –   na Majeviciop. Z.P.) govorili kako su radi da se ‘preda zaboravu’ ono što je bilo…i da se prestane sa bratoubilačkom borbom…To su licemjerne izjave izdajnika koji su prvi prolili krv naših boraca…(…) Došlo je vrijeme da i s njima obračunamo i da na Majevici uništimo te njemačke žandarme pod četničkom kokardom.“ (str. 44.)

Slijedi još jedno od (mnogih) masovnih puštanja zarobljenih četnika na slobodu:

„Nismo, istina, iznenadili u Kiseljaku Stevu Damjanovića (četnički kapetan zvani „Leko“ – od ožujka 1942. ovlašten od Draže Mihailovića osobno za objedinjavanje i vođenje svih četničkih operacija u istočnoj Bosni – op. Z.P.) ali smo uhvatili Jovana Trišića, komandanta četničkog bataljona, i četrdesetak četnika…(…) Kad se razdanilo, preslušali smo zarobljene četnike i pustili kućama. Osudili smo na smrt i strijeljali samo njihovog komandanta Trišića za koga smo utvrdili da je prije mjesec dana vodio svoj bataljon na Trnovu i vršio nasilje nad mirnim stanovništvom.“ (str. 47.).

„Nasilje“ je „vršio“ vjerojatno samo Trišić, dok su ostali pušteni!?

Poslije (navodne) „bitke“ s četnicima kod mjesta Vukosavci i Maleševci, Roćko kaže:

„Zarobljeni četnici, osim zloglasnog koljača Jove Tejića koji je strijeljan, pušteni su svojim kućama. Prethodno su im održani govori. Govorili su im Cvijetin Mijatović – Majo, Hasan Brkić i Vukašin Subotić (isti onaj Subotić koji je kao načelnik štaba vojvode Radivoja Kerovića bio u četničkoj delegaciji koja je nekoliko mjeseci prije – 30. svibnja 1942. – u ime svih četnika u istočnoj Bosni potpisala sporazum o lojalnosti vlastima NDH – op. Z.P.) i objasnili im smisao i svu sramotu četničke izdaje. Poslije toga ih je Tošo Vujasinović zakleo: Zakleli su se da se više nikad neće boriti protiv partizana.“ (str. 55.)

„Dirljivo“, nema što! Četnički koljači pušteni su kućama nakon što su se „zakleli“ da više neće napadati partizane!?

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Izvor: Croative.net

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: