KOME 2017. TREBA ANTIFAŠIZAM? ‘Tko ne vidi stvarnu obnovu fašizma ili je slijep, ili je i sam zagovornik nepravednog društva!’

23 06 2017

ZAŠTO SE SVE TIŠE SLAVI?

Da nema fašizama, ne bi trebao postojati niti antifašizam. No, kao što je fašizam sublimirao mnoge negativnosti u modernom društvu – dominaciju države, mržnju i želju za istrebljenjem drugih, drukčijih, slabijih, mizoginiju ili svođenje žene na stroj za rađanje, ksenofobiju, rasizam, zapravo, pretvorio se u generički termin, mislim da ima razloga biti antifašist u modernom društvu. Antifašizam na Zapadu 2017. za mene je vjerovanje u vrijednosti otvorenog društva, bogatog društva, društva koje ne mrzi i u kojem se demokracija živi. U Hrvatskoj vrijedi sve ovo, plus mi se moramo boriti protiv stvarne obnove fašizma i glorifikacije ustaštva. Tko to ne vidi ili je slijep i gluh i lud ili, najčešće, i sam zagovornik netolerantnog, nepravednog, društva – ispričat će povjesničar Tvrtko Jakovina, profesor svjetske povijesti 20. stoljeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Naslijeđe pod udarima

Za to vrijeme, svjetonazorski podijeljena Hrvatska obilježava još jedan Dan antifašističke borbe, kao izraz službenog respekta prema ljudima koji su 22. lipnja 1941. osnovali Sisački partizanski odred, prvu oružanu grupu koja se odlučila suprotstaviti kvislinškom ustaškom režimu i njihovim nadređenima, Nijemcima i Talijanima. Sedamdeset i šest godina kasnije, partizansko naslijeđe ili ono što se u vrijeme kada je autor ovog teksta išao u školu nazivalo “Tekovine revolucije i Narodnooslobodilačke borbe”, nalazi se pod žestokim udarima.

U Hrvatskoj je već postalo uobičajeno da desničarska subkultura niječe bilo kakvu vrijednost antifašizmu, koji se često naziva “crvenim fašizmom”, “krinkom za komunizam” ili “ideologijom ubojica s Bleiburga”, ali više nije ništa čudno ni kad iz akademske zajednice ili iz visoke politike čujemo da bi hrvatsku antifašističku baštinu trebalo podvrgnuti ozbiljnoj reviziji. Štoviše, nisu rijetke teze da mnogi partizani uopće nisu bili antifašisti, a da se s druge strane upravo režim NDH borio protiv fašizma i nacizma, za nacionalnu emancipaciju.

Neuki i nesigurni

Ili kao što kaže Tvrtko Jakovina, kako nije problem samo u tome što većina mladih u Hrvatskoj danas misli da je ustaška država ili ustaški pozdrav, bio u osnovi dobar; bitno je što mnogi nemaju nikakve mehanizme kritičkog razmišljanja, načina da shvate kada nastojite dokazati da je nešto drukčije no što oni misle. “To je, u osnovi, ono što je u temelju kurikularne reforme kakvu u ovoj zemlji nećemo imati, a nasuprot nastojanja onih koji žele odgajati podanike i natkonobare u zemlji slabih sveučilišta i propale privrede. Samo neuki, slabi i nesigurni podanici moći će podupirati ideologije mase i mržnje, kao fašizam”, upozorava poznati povjesničar.

Sve ove razlike postale su očite i kada smo ovih dana razgovarali s četvero eminentnih sugovornika, koji su ideološki na suprotnim stranama – povjesničarima Tvrtkom Jakovinom, Snježanom Koren, Antom Nazorom i Stjepom Bartulicom, koji je blizak Katoličkoj crkvi i nekadašnji je savjetnik predsjednika Ive Josipovića i premijera Tihomira Oreškovića.

U najkraćem, Jakovina i Snježana Koren će snažno braniti antifašizam dok su Nazor i Bartulica uvjereni kako partizanski pokret i kasnije socijalističke vlasti u Jugoslaviji, nisu imali puno veze s antifašizmom.

Međutim, partizanski pokret pod vodstvom Josipa Broza Tita, između 1941. i 1945. bio je najjači antifašistički pokret u okupiranoj Europi. U zadnjim danima rata i idućih mjeseci, partizani su likvidirali desetke tisuća zarobljenih kvislinga i političkih neistomišljenika, što im protivnici do danas nisu oprostili. S druge strane, zahvaljujući Titu i antifašistima, Hrvatskoj su pripojeni Istra, Rijeka, dijelovi Dalmacije i Baranja, koji su do tada bili u sastavu Italije i Mađarske. Tito se otvoreno suprotstavio Staljinu 1948. što je dovelo do obnove odnosa između Jugoslavije i Zapada. Bio je jedan od osnivača pokreta nesvrstanih i posvuda poznat, što se vidjelo i na sprovodu 1980. Na unutarnjem planu nedvojbeno nije bio demokrat, no samoupravni socijalizam bio je višestruko blaže državno uređenje do onih na istoku Europe, u Kini ili na Kubi.

S druge strane, poznato je da su ustanici protiv vlasti NDH, također činili zločine i brutalno se obračunavali s onima koje su smatrali neprijateljima, čak i ako su bili civili. Ovakvo naslijeđe opterećuje, bez obzira jesu li u pitanju potomci španjolskih republikanaca i frankista ili ustaša, domobrana, četnika i partizana. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata potječe iz jedne takve obitelji, što je uvelike oblikovalo njegov odnos prema partizanskom pokretu. U hrvatskoj historiografiji i u javnosti raspravlja se o tome tko je organizirao ustanak 27. srpnja 1941. (komunisti ili lokalni velikosrpski nastrojeni pojedinci), te je li među “ustanicima” ili “gerilcima”, kako su se zvali, bilo više partizana ili četnika, odnosno, je li ustanak bio antifašistički ili velikosrpski, kakva je bila suradnja “ustanika” s talijanskim fašistima i slično. No, s obzirom na to da je rezultat toga ustanka bio istrebljenje Hrvata iz dijelova Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine, rasprava o tome je li on bio antifašistički ili ne, za Hrvate s toga područja i nije toliko važna, koliko činjenica da je taj ustanak bio antihrvatski, drži Nazor:

“Taj je datum odredio i sudbinu moje obitelji, jer je moja mama, zajedno sa svojim roditeljima i sestrom, kao i s drugim Hrvatima, tada bila zauvijek protjerana sa svoje didovine u zapadnoj Bosni. Naime, u drugoj polovici 1941. Hrvati (i muslimani) su protjerani iz Drvara i okolice, iz Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) te iz drugih naselja na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Oni koji nisu uspjeli pobjeći bili su ubijeni”, priča.

Nazor će osporiti i tezu prema kojoj bez antifašizma ne bi bilo današnje Republike Hrvatske:

“Mislim da je to pojednostavljena teza. Sudjelovanje znatnog dijela Hrvata na strani savezničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu svakako ima povijesnu i političku vrijednost, no stvaranje suvremene i suverene Republike Hrvatske ne može se razumjeti ako se ograniči na samo jedno razdoblje hrvatske povijesti. Prije svega, današnja Hrvatska rezultat je višestoljetne želje i borbe hrvatskoga naroda za samostalnu državu! Naravno, i tadašnjih međunarodnih okolnosti, koje su, uzrokovane snažnim društvenim promjenama na europskom tlu, posebice u istočnoj Europi, omogućile Hrvatima da se početkom 1990-ih izbore za taj cilj”.

Nepravde iz povijesti

Stjepo Bartulica, rođen i odrastao u Americi, razmišlja slično i tvrdi kako je velika razlika između antifašizma u SAD-u i Hrvatskoj. Reći će kako nikad nije čuo da se netko deklarira kao antifašist u SAD-u, jer je Amerika duboko ukorijenjena u demokratskoj političkoj tradiciji i mora nužno biti usmjerena protiv totalitarnih ideologija. Zbog novonastale situacije odmah nakon Drugog svjetskog rata, antifašist Staljin postaje smrtni neprijatelj SAD-a, pa su Amerikanci vrlo brzo prilagodili svoju vanjsku politiku u skladu s novim prioritetima.

“U Hrvatskoj, nažalost, nije došlo do demokratizacije nakon Drugog svjetskog rata jer je zemlja bila zarobljena novim totalitarnim režimom. Nije mi jasno kako neki veliki zagovornici ljudskih prava mogu istovremeno braniti nasljeđe komunističkog diktatora Josipa Broza. Ovo nije revizionizam povijesti nego ispravljanje, barem na simboličnoj razini, velikih nepravdi iz naše povijesti. Tužno je što nema snage na hrvatskoj ljevici za ovaj civilizacijski iskorak. Umjesto da se skrivaju iza etikete antifašista, bilo bi poštenije da otvoreno priznaju kako smatraju da je komunizam bio dobar i pravedan sustav. S druge strane, vidimo koliko otpora ima prema otvaranju arhiva i suočavanju s komunizmom, što upućuje na činjenicu da bivši komunisti i danas imaju prilično veliki utjecaj u hrvatskoj politici. To je za mene puno veći problem nego uzdizanje NDH od strane nekih marginalnih skupina koje nemaju nikakvu političku težinu”, drži Bartulica.

Tuđmanov propust

Ipak, on smatra da svi dijele istu odgovornost za nepravde koje su se dogodile u vrijeme komunizma, jer je među hrvatskim komunistima sigurno bilo pokušaja da se stvari promijene, posebno za vrijeme Hrvatskog proljeća. “Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je također bio dio jugoslavenske nomenklature, ali je progledao na vrijeme i postao je glavni nositelj ideje o hrvatskoj slobodi. Međutim, nije se distancirao od lika i djela Tita, što mislim je veliki propust”, neće Bartulica štedjeti čak ni Tuđmana.

Dovođenje antifašizma u pitanje izuzetno je negativno, upozorit će Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autorica knjige “Politike povijesti u Jugoslaviji 1945. – 1960.”. Ništa manje nije iritantno niti forsiranje termina hrvatski antifašizam umjesto nekadašnjeg Narodno-oslobodilačka borba:

“To je počelo ranih devedesetih u udžbenicima povijesti, iz kojih se sustavno izbacuje NOB, a unosi termin hrvatski antifašizam. Pritom se hrvatski antifašizam izdvajao iz jugoslavenskog konteksta, što nema veze s istinom, kao i prešućivanje toga da je Komunistička partija predvodila partizanski pokret. Ili kada se gura teza o pozitivnom djelovanju partizanskog pokreta u Dalmaciji ili Istri, a negativnog u ostalim dijelovima Hrvatske. Prema takvoj logici, partizanski pokret u Hrvatskom zagorju u kojem se borio Franjo Tuđman, bio je negativan”, upozorila je Snježana Koren.

Zanimljivo je to da niti desni sugovornici Globusa ne osporavaju značaj antifašizma, a kamoli da bi uvredljivo zaključili kako je riječ o floskuli, kao što je prošle godine izjavio tadašnji ministar Zlatko Hasanbegović.

“Antifašizam je neupitan i pozitivan kao civilizacijski pojam koji podrazumijeva suprotstavljanje zločinačkim ideologijama fašizma i nacizma i pobjedu savezničke koalicije u Drugom svjetskom ratu”, pojasnit će Ante Nazor i dodati: “Neupitno je i da su Hrvati bili dio savezničke koalicije koja je pobijedila te zločinačke ideologije. Odabravši 22. lipanj 1941. za dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, iako taj datum mnogi drže kontroverznim glede povijesnog značaja za hrvatski antifašizam, predsjednik Tuđman želio je upozoriti svijet na tu činjenicu, ali i promijeniti nakaradan i protuhrvatski datum 27. srpnja 1941., koji se u bivšoj Jugoslaviji službeno obilježavao kao Dan ustanka. Činjenica da se pod pojmom antifašizma pokušalo prikriti, pa čak i opravdati zločine komunističkog sustava, utjecala je na negativnu percepciju toga pojma i njegovih simbola u dijelu hrvatske javnosti.”

Andrej Plenković namjerava do povijesne istine o razdoblju 1941-45. doći pomoću u ožujku osnovanog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, koje između ostalog treba definirati je li “Za dom spremni”, ustaški pozdrav ili nema takve konotacije. Problem je to što se većina članova Povjerenstva nikada profesionalno nije bavila ovim povijesnim razdobljem, a u protekla tri mjeseca održan je samo inicijalni sastanak. Osim toga, neki članovi već su napustili ovo tijelo.

Povjerenstvo

Snježana Koren je vidljivo skeptična kada se radi o ciljevima i zadacima Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Podsjeća kako je ono osnovano kako bi se ocijenilo značenje termina “Za dom spremni”, koji se nalazi na spomen-ploči u Jasenovcu, iako se o tome nema što ocjenjivati:

“Zna se da je ‘Za dom spremni’, ustaški pozdrav, koji se koristio u službenoj upotrebi u NDH, nalazio na službenim ispravama pa i dokumentima pod kojima su ljudi odvođeni u Jasenovac i koncentracijske logore. Micanje natpisa ZDS je posve politička odluka koju je trebao donijeti premijer Andrej Plenković, a ne nekakvo vijeće ili povjerenstvo. Osim toga, koliko sam vidjela, navedeno je da će Povjerenstvo donijeti nekakve smjernice vezane za obrazovanje, i baš me zanima što će se dogoditi profesorima koji se neće držati tih smjernica jer smatraju da su pogrešne? Da zaključim, ovo Povjerenstvo će samo zakomplicirati situaciju”, sumnjičava je Snježana Koren.

Na kraju, postoji li rat u kojem nije bilo zločina? U tom smislu nitko ozbiljan neće osporavati da su iz mnogih antifašističkih pokreta u Europi nakon II. svjetskog rata, započele osvete nad poraženima, ali to u Francuskoj, Norveškoj ili Češkoj, za razliku od Hrvatske, nije povod za negaciju antifašizma, pojasnit će Tvrtko Jakovina:

Osveta nad kvislinzima

“Osveta poslije 1945. bila je gruba i pretjerana u svim zemljama koje su u ratu sudjelovale. Sasvim sigurno nije bila opravdana i blaga u Jugoslaviji. Ne mislim da je bilo u redu bombardiranje Dresdena od zračnih snaga Ujedinjenog Kraljevstva. Ne mislim da je ubijanje civila u Hirošimi bilo posve potrebno, ne mislim da je izbacivanje Nijemaca iz Čehoslovačke ili zapadne Poljske bilo pošteno, ne mislim da je osveta nad suradnicima Quislinga u Norveškoj, tako da svi dobiju smrtnu kaznu – bez obzira na to što nije izvršena nad svima – bila dobra i nije predstavljala preveliku upotrebu sile. Jest. Francuzi su ubijali suradnike Vichyja masovno, ponižavali žene, kao da Petaine nije bio opće popularan. Sve su to bile problematične geste i potezi. Tako je bilo i u Sloveniji na kraju Drugog svjetskog rata. Domobrani iz Slovenije, četnici iz Crne Gore, četnici iz Srbije, ustaše i domobrani iz NDH, ljotićevci i drugi, trebali su biti tretirani na drukčiji način, trebali biti ili suđeni ili da je osvetu trebalo izbjeći što je više moguće. Trebalo je. Da jest, bilo bi nam lakše kasnije. Kad se već dogodilo, trebalo je drukčije i ranije o tome govoriti. Još bi bolje bilo da prije toga nije bilo logora Danica, Jadovna, Jasenovca, Kozare, logora na Rabu, ubijanja tijekom Drugog svjetskog rata. Zato je za mene antifašizam i borba za mir i protiv rata i nasilja. Zato mislim da antifašizam u Hrvatskoj uključuje i odgovornost da se o svemu što se događalo u društvu nakon 1990. govori na način koji neće ponavljati greške od prije 75 godina. Kamo sreće da se to čini”, smatra Jakovina.

Izvor: Jutarnji.hr,
Autor: Robert Bajruši

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: