Belgijski model za rješenje „hrvatskog pitanja“ u BiH
Haris ImamovićBelgijski politički sistem, sa mogućnošću „nametanja predstavnika jednom od naroda“, liči na postojeći političko-izborni okvir u Federaciji BiH, ali ne liči na model, koji predlaže HDZ BiH, kroz izmjene Izbornog zakona, a koji bi osigurao da u vlast ulazi onaj ko dobije najviše glasova od pripadnika „svog“ naroda. Drugim riječima kazano, mjeren parametrima HDZ-a belgijski politički sistem je duboko nepravedan, odnosno otvoren za razne vrste majorizacije i nametanja predstavnika i trebalo bi ga mijenjati.
Univerzitetski profesor dr. Dražen Pehar objavio je tekst „Kako nam je lord Paddy Ashdown razotkrio mračnu stranu politike međunarodne zajednice u BiH“, u kojem je podvrgnuo univerzitetsko-kliničkoj dijagnozi neke moje stavove o političkim temama & odnosima, zaključivši da bi bio nesklon zaposliti me kao kolumnistu.
Možda bi Pehar pokazao više ukusa, autorske samosvijesti, dobre namjere i prema sebi i prema meni, a onda i duhovitosti, da mi je ponudio da me zaposli kao osobnog lektora, s obzirom da je u spomenutom članku pokazao visok stepen pravopisne slobode. Naime, i na hrvatskom i na bosanskom standardnom jeziku Dnevni avaz nije „Dnevni Avaz“, Helsinški komitet nije „Helsinški komitet“, a bh. Hrvati nisu „BiH-Hrvati“ kako ih Pehar naziva.
Kako se zovu bh. Hrvati?
Činjenicu da dr. Pehar bh. Hrvate ne imenuje onako kako oni sebe nazivaju, već im nameće ime („BiH-Hrvati“), koje nije zabilježeno u hrvatskom standardnom jeziku, ne treba tumačiti kao izraz nepoštovanja prema tom etničkom kolektivu. Također, kad Pehar Bošnjake u svom članku naziva „Bošnjaci-Muslimani“, to ne treba tumačiti kao uvredu iza koje stoji namjera, već kao pravopisnu grešku iza koje ne stoji namjera – jer, kad se iz bilo kojih motiva želi podsjetiti na oba imena, piše se Bošnjaci/Muslimani, a ne kao polusloženica, s crticom.
Oslobođene od negvi standarda su i Peharove sintaktičke konstrukcije; recimo, kad kaže „niti svi Bošnjaci nemaju identične političke stavove“. Šta to „niti nemaju“ znači? Niti imaju bi značilo da nemaju, ali i niti nemaju bi možda moglo značiti da imaju.
Da ne bude zabune, to što Peharov članak nije pravopisno i sintaksički besprijekoran ne znači da je onda automatski i intelektualno neodrživ. On jeste i to, ali ne zato što ima problema sa pravopisom i sintaksom. Naime, polazeći od namjere da opravda jednu političku poziciju, Pehar navodi argumente koji je, na kraju opovgrnu, postajući na jedan veseo način neovisni o njegovoj autorskoj volji. U tom smislu, ne pišem ovaj odgovor, osjećajući da je Pehar doveo u pitanje neke od postavki koje sam iznio – što ne znači da neće, ili da mislim da je to nemoguće – već sam našao u tom njegovom članku šlagvort da dodatno razvijem i činjenično utvrdim tezu o tome da politički zahtjevi HDZ-a nisu u skladu sa okvirom evropskih političkih vrijednosti.
Zajednica naroda i zajednica građana
Nastojeći da opovrgne moju tezu da je HDZ-ov kolektivistički koncept države kao zajednice naroda u svojoj suštini bliži sovjetsko-komunističkoj tradiciji, nego evropskounijskoj (gdje je država zajednica građana sa individualnim pravima kao temeljem), Pehar navodi primjer Belgije i Švicarske. „Imamovićeva je ideja“, kaže on, „potpuno nebranjiva uzmemo li u obzir opće poznatu (piše se općepoznata, op. H. I.) činjenicu da najvažnije multietničke federacije i konsocijacije upravo nalazimo u europskome kontekstu: primjerice, Belgiju i Švicarsku.“
Viktor Zaslavski je u knjizi „Neostaljinizam“ analizirao sovjetski političko-pravni sistem, ukazujući da je etnička pripadnost bila izvorištem političkih i građanskih prava. To sovjetsko institucionaliziranje etničke pripadnosti sam, per analogiam, doveo u vezi sa dejtonskom političkom stvarnošću u BiH, prvenstveno sa zahtjevima HDZ-a za izmjene ustavno-izbornog sistema u Federaciji. Pehar nije rastemeljio tu analogiju, već je samo pokušao legitimizirati političku poziciju HDZ-a, ukazujući na političke sisteme Belgije i Švicarske.
Mogu li se legitimizirati HDZ-ovi politički zahtjevi sa Belgijom ili Švicarskom? Jesu li te dvije „multietničke federacije“ i „konsocijacije“ ono što HDZ traži, odnosno ono što treba uspostaviti u BiH?
S obzirom da je Belgija, za razliku od Švicarske, članica Evropske nije (pa nam je zbog toga i zanimljivija) – uporedit ćemo sličnosti i razlike između njenog političko-izbornog sistema i onoga, čije uvođenje u Bosni i Hercegovini predlaže HDZ.
Belgijska platforma, “majorizacija” Flamanaca 2011. godine
Osnovna HDZ-ova teza je da postojeći sistem u BiH omogućava preglasanje Hrvata, odnosno mogućnost da nelegitimni predstavnici Hrvata uđu u vlast, a da legitimni predstavnici – ostavnu van vlasti. To se, po HDZ-ovoj interpretaciji, desilo formiranjem vlasti Platforme (SDA-SDP-HSP-NSRzB). Isto tvrdi Pehar u svom članku: „2011., formirana je tzv. Vlada Platforme u Federaciji, u kojoj nekoliko bošnjačkih stranaka (sa SDP-SDA jezgrom), uz samo simboličku potporu manjih, za Hrvate nereprezentativnih hrvatskih stranaka, uključujući HSP, zapravo preuzima vlast državnim udarom, formiranjem protuustavnog Doma naroda Federacije, i to uz izravnu podršku Visokog predstavnika međunarodne zajednice, Valentina Inzka.“
Dakle, po Peharovoj logici u vlast je trebao ući HDZ – morao je biti uključen u koaliciju – zato što je bio stranka sa najviše hrvatskih glasova (108 hiljada za Federalni parlament), a ne Hrvatska stranka prava (zajedno sa HDZ 1990 48 hiljada glasova) ili Narodna stranka radom za boljitak (također 48 hiljada).
Da li je tako i u Belgiji?
I tamo su izbori održani 2010. godine, na kojima je najviše glasova osvojila desničarska Nova flamanska alijansa sa milion i 135 hiljada glasova. Međutim, iako je imala i matematičku i etničku većinu („legitiman predstavnik“ Flamanaca) Nova flamanska alijansa nije ušla u vlast, jer je formirana svojevrsna belgijska „Platforma“.
„Belgijsku platformu“ činile su stranke sa francuskog govornog područja – Socijalistička partija (koja je bila lider koalicije sa „samo“ 895 hiljada glasova) i Reformski pokret, te flamanske stranke CD&V, Drugačija socijalistička partija i Open Vld. Premijer je, nakon dugotrajnih pregovora, postao Elio di Rupo, lider Socijalističke partije („belgijski Lagumdžija“), uzgred budi kazano prvi gay premijer u historiji Belgije.
U sastav Di Rupove vlade, odnosno „Belgijske platforme“, nisu ušli u sastav „legitimni flamanski predstavnici“. Tri flamanske stranke Nova flamanska alijansa, VB i GROEN! ostale su van vlasti, iako su zajedno imale 56 hiljada glasova više od flamanskih stranaka koje su ušle u vlast.
Činjenicu da nije ispoštovana etnička većina, odnosno da flamanski „legitimni predstavnici“ (koji su dobili najviše flamanskih glasova) nisu ušli u vlast, već one flamanske stranke sa kojima su „francuske“ stranke napravile politički dogovor, po logici HDZ-a i Dražena Pehara – predstavljao bi ukidanje ravnopravnosti Flamanaca u Belgiji, odnosno preglasavanje od strane stranaka s francuskog govornog područja.
Koga predstavlja belgijska vlast
„Belgijska platforma“ bila je na vlasti do izbora 2014. Tada se desilo novo „preglasavanje“. Ovaj put flamanske stranke su izbacile „legitimne predstavnike“ francuskog govornog područja.
Nova flamanska alijansa, te također flamanske stranke CD&V i Open Vld, koalirale su, nakon izbora, sa valonskom strankom Reformski pokret (MR), iako je legitiman predstavnik francuskog govornog područja (Valonska regija i Brisel) bila Socijalistička partija sa skoro 140 hiljada glasova više.
Uzimajući u obzir navedene činjenice, možemo zaključiti da belgijski politički sistem, sa mogućnošću „nametanja predstavnika jednom od naroda“, liči na postojeći političko-izborni okvir u Federaciji BiH, ali ne liči na model, koji predlaže HDZ BiH, kroz izmjene Izbornog zakona, a koji bi osigurao da u vlast ulazi onaj ko dobije najviše glasova od pripadnika „svog“ naroda. Drugim riječima kazano, mjeren parametrima HDZ-a belgijski politički sistem je duboko nepravedan, odnosno otvoren za razne vrste majorizacije i nametanja predstavnika i trebalo bi ga mijenjati.
Belgija se, naime, i slovom svog ustava ne može svrstati u neki model koji bi odgovarao HDZ-u, jer sam belgijski ustav utvrđuje da se vlast izvodi iz zajednice građana i da članovi parlamenta predstavljaju sve belgijske građane, a ne samo one koji su ih izabrali, kao što se jasno kaže u članu 42. Belgijskog ustava: „The members of the two Houses represent the Nation, and not only those who elected them.“
Vjerovatno neupućen u preglasavanja, i „nametanja predstavnika drugim narodima“ prilikom formiranja vlasti 2011. i 2014. godine, Dražen Pehar je naveo belgijski sistem kao dokazni primjer da su politički zahtjevi HDZ-a opravdani i mogući i unutar Evropske unije. Međutim, kada se uzmu u obzir činjenice, a ne želje ovog ili onog političkog subjekta, jasno je da ono što traži HDZ BiH, putem izmjena Izbornog zakona, ne postoji nigdje u Evropskoj uniji, pa ni u Belgiji, na žalost dr. Pehara.
Sadašnja BiH (sa Barryjevim amandmanima i odlukom Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH) sličnija je sa svojim političkim sistemom „multietničkoj federaciji“ i „konsocijaciji“ Belgije, nego ona Bosna i Hercegovina kakvom je zamišlja HDZ-a sa principima svog Izbornog zakona, gdje svako od tri dominantne etničke skupine ima svoju teritoriju da bi mogao birati svoje predstavnike.
Belgija – HDZ-ov Waterloo
Na izborima 2014. godine, presudne glasove u trci između Mladena Ivanića i Željke Cvijanović za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda dali su bošnjački povratnici u Republiku Srpsku, čime su – kako je to govorio i Milorad Dodik – faktički Bošnjaci izabrali srpskog člana Predsjedništva. Ista bi mogućnost bila realna i u slučaju da se formira treći izborni entitet, u kojem bi se birao član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.
U tom smislu, sve dok u RS-u žive Bošnjaci, Hrvati i drugi; sve dok Hrvati i Srbi žive na područjima sa bošnjačkom većinom; sve dok Bošnjaci i Srbi žive na područjima sa hrvatskom većinom – ideja o ukidanju mogućnosti da „drugi“ biraju „naše“ predstavnike je neostvariva.
Jedini način da se osigura da sva tri konstitutivna naroda osiguraju da im niko drugi ne bira predstavnike jeste da se podijele u tri teritorije i da sa svake teritorije budu istrijebljeni svi, koji nisu pripadnici tog naroda, a imaju pravo glasa. To je otprilike ono što je pokušano tokom rata, što nije realizirano ratnim dejstvima i što ne smije biti dopušteno ni u miru.
Možda je zanimljivije polazište za razmišljanje o multietničkoj strukturi vlasti u Bosni i Hercegovini – belgijski princip, po kojem je flamanski blok, iako je imao većinu unutar vladajuće koalicije mjesto premijera prepustio Reformskom pokretu Charlesa Michela, stranci s francuskog govornog područja, koja je u svojoj „jezičkoj zajednici“ druga po snazi (i nema većinu valonsko-briselskih glasova), a tek peta u Belgiji. To znači da se otvori mogućnost formiranja vlasti, u kojoj ne bi bio HDZ čak i kad bi imao većinu „hrvatskih“ glasova, a u kojoj bi bila stranka/koalicija sa hrvatskim predznakom (bosanskohrvatski „Reformski pokret“) sa kojom bi stranke koje se protive HDZ-ovoj agresivnoj politici podjela i podržavanja ratnih zločinaca bile voljnije koalirati, čak po cijenu da joj prepuste poziciju premijera (bh. Charles Michel), iako nema „dovoljnu“ snagu za to unutar koalicije, ali zbog „(multi)etničkog kapitala“.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
Izvor: Vijesti.ba
hamdočamo 