Duraković: Svjedoke je paralelno s nama i MUP obrađivao, zastrašivao ih, pa čak i isljednički maltretirao!

22 06 2017

Feljton o političkim ubistvima: “Slobodna Bosna” 1998.: Zašto je opasan Munir Alibabić Munja (94)

Opisujući kako je Predsjedništvo BiH 1994. godine formiralo komisiju da ispita navode Munira Alibabića Munje o nezakonitostima u MUP-u, “Slobodna Bosna” u nastavku teksta od 10. septembra 1998. godine donosi informaciju kako je i Nijaz Duraković pokušao izbjeći da bude predsjednik te komisije.

Gdje je pečat

– I Duraković se pokušao “izvući” govoreći da Predsjedništvo niti je postavljalo niti je razrješavalo moćnike javne i tajne policije. Inače, pet članova Predsjedništva: Duraković, Pejanović, Komšić, Ljujić-Mijatović i Kljuić, odranije su bili nezadovoljni odnosom policije prema Predsjedništvu, jer od policije nisu dobivali nikakve relevantne informacije, osim banalnih analitičkih izvještaja i komentara novinskih napisa. Preciznu analizu i prave informacije dobijao je samo Alija Izetbegović.

Nijaz Duraković kaže: “Insistirao sam da pravnik uđe u komisiju i Izetbegović je predložio Izeta Muhamedagića, koji je bio na visokoj funkciji u SDA. On se i prije rata bavio advokaturom. Na insistiranje Bakira Alispahića, u komisiju je ubačen Hasib Dazdarević. Tročlana komisija je saslušala oko 100 svjedoka oko droge i kriminala. Sve se snimalo, audio-zapisom, a visoki funkcioneri koji su svjedočili su snimani i video-zapisom: Bakir Alispahić, Enver Mujezinović, Nedžad Ugljen…

Tokom prva tri dana rada komisije, analizirajući sve relevantne dokumente, operativne izvještaje i izvještaje agenata sa terena, ustanovili smo da desetak stavki Munira Alibabića nije bilo moguće dokazati. Iznenadilo me da jedan dugogodišnji policajac navodi takve optužbe bez jačih dokaza. Recimo, priloženo je dosta inkriminirajućih dokumenata, ali bez pečata. To nismo mogli uzeti kao valjan dokaz, mada sam znao da su oni možda i valjani.”

Čuvao se “snajpera”

Poslije 15 dana rada komisije Izetbegović je pozvao Nijaza Durakovića i pitao zašto je komisija toliko odužila rad. Duraković je odgovorio kako je tokom 15 dana rada pronađeno toliko kriminalnih radnji za koje bi desetine ljudi iz MUP-a trebalo poslati u zatvor i da su na putu da otkriju mnogo veće kriminalne radnje i zloupotrebe položaja. Zbog toga je zatražio još malo vremena da završe posao.

– “Moj lični utisak je da je paralelno sa nama i MUP obrađivao svjedoke, zastrašivao ih, pa čak i isljednički maltretirao. Javljali su mi se mnogi koji su noću hapšeni, maltretirani i bili prinuđeni da mijenjaju svoj prvobitni iskaz. Nekoliko njih je nakon toga promijenilo iskaz, naročito u vezi sa manipuliranjem drogom i invalidima odvedenim u Split, a koji su trebali ići na liječenje u zapadne zemlje, zatim švercom automobilima, hranom, čudnim “uvozom” i prolazom različitih ljudi kroz tunel. Svu dokumentaciju sam fotokopirao i sklonio na sigurno mjesto u Austrijsku državnu banku u Beču i o tome sam obavijestio Predsjedništvo. Htio sam da se zaštitim da me ne pogodi “četnički snajper” – opisao je ratni član Predsjedništva RBiH Nijaz Duraković u “Slobodnoj Bosni” od 10. septembra 1998. godine.


Duraković, Pejanović, Komšić, Kljujić i Ljujić-Mijatović: Bili nezadovoljni odnosom policije prema Predsjedništvu

Ono što je objavljeno u javnosti nema veze sa nalazima komisije, glavni problem bio kako se obratiti javnosti

Kada je pravljen finalni izvještaj, članovi Komisije su se sukobili. Duraković je htio da se napravi precizan izvještaj na temelju nalaza do kojih su došli. Dazdarević i Muhamedagić su nastojali amortizirati oštricu svake formulacije. To je bio najmukotrpniji dio posla. Napravili su 14. 9. 1994. kompromisni izvještaj koji je i kao takav imao argumenata za smjenu skoro svih čelnih ljudi MUP-a.

Tokom zamorne rasprave razmatrana je stavka po stavka izvještaja i Predsjedništvo se podijelilo. Nalazima komisije nisu bili zadovoljni Izetbegović i Ganić.

Glavni problem je bio kako se obratiti javnosti. Naglašeno je da izvještaj ima karakter državne tajne i ne treba se objavljivati. Za javnost je predviđeno “umiveno” saopštenje, za što je zadužen Ivo Komšić.

Nijaz Duraković objašnjava: “Ono što je objavljeno u javnosti nema veze sa nalazima Komisije i realnim stanjem, a Komšić, koji je bio zadužen za saopštenje, nije bio upućen u slučaj. Taj izvještaj bi se mogao čitati kao – bilo je nepravilnosti. Ali, prema nalazu komisije, Alibabić nije mogao sve navode dokumentirati, što ne znači da oni nisu bili tačni”  – objavila je “Slobodna Bosna” u tekstu od 10. septembra 1998. godine

(Sutra: “Slobodna Bosna” o tome kako je Ademović Garapliji tvrdio da državni vrh preko Herende nabavlja drogu, a da je Herenda uživao povjerenje Bakira Izetbegovića)

Izvor: Dnevni Avaz,
Autor: E. D. A.

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: