Brodolomi savremenog svijeta

22 06 2017

U venecijanskoj crkvi Santa Maria della Pietà 17. juna predstavljen je katalog koji prati slikarski opus “Exodus” Safeta Zeca, a održan je i okrugli sto


Safet Zec, Exodus

Uistinu ne znam koji bi se savremeni umjetnik odvažio sastaviti poemu poput one Safeta Zeca u venecijanskoj Crkvi svete Samilosti (Chiesa della Pietà). Naracija, jedinstvena po svojoj zamisli i po intenzitetu prikrivenih osjećanja i formalne ekspresivnosti; jedinstvena po etičkoj napetosti i po originalnosti formalnih rješenja; jedinstvena po zalaganju i ljudskosti, po dostojanstvu i dubini misli.

Počeo je od intuicije, Safet: pamtim ga sve od najranijih trenutaka ove avanture. Uznemiren, pa čak i tjeskoban u svom ateljeu u kvartu San Francesco della Vigna, poput lava u kavezu: borio se goloruk sa svojim avetima satkanim od sjećanja, dojmova, patnji; uznemiren i možda još neodlučan o tome kako kanalisati snažni i potencijalno devastirajući val koji ga je udario, nijem i zatvoren, u trenutku u kome ga jedna neodoljiva i bolna snaga podstiče da izađe iz stanja apatije kako bi uzeo svoje instrumente i izašao na otvoreno. I, uistinu, on se borio, kao Jakov sa anđelom: činilo se da se vidi tijelo na tijelu kao u Delacroixovom narativu u Kapeli svetih anđela Saint-Sulpice u Parizu. Bila je to istinska bitka do posljednje kapi krvi i nije bilo sumnje da je Safet odolijevao vragu koji ga je odvlačio, protiv njegove volje, prema bojnom polju. Mjesecima je radio na svojim ženskim likovima koji nas, svi zajedno, podsjećaju na Niku sa Samotrake: ta živahna i dinamična tijela u ravnoteži između dimenzije mita i lakoće sna. Bilo je to doba pauze i razmišljanja za našeg umjetnika, neka vrsta arkadskog trenutka, ne nepromišljenog ili površnog, nego spokojnog i svijetlog. Svi smo ga ohrabrivali da se takmiči/izmjeri sa optimizmom i nadom, nakon najočajnijeg i najtamnijeg doba, iako i dalje sjajnog.

Splav čovječanstva

Ali vrag ga je dozivao, anđeo ga je pogodio u kuk, kao u priči o Jakovu u Knjizi Geneze: borio se sa Bogom i sa ljudima, borio se i pobijedio je, prešao je potok Penuel, ali nije mogao pobjeći od svoje sudbine “vidio sam Boga licem u lice, a ipak moj život je ostao spašen”. Još šepajući, kao Jakov koji postaje Izrael, nanovo je krenuo na put svojih iskustava, pobijedio je svoje aveti i svoje anđele i vratio se na put.

Potom, postupno, pronašao je put. Shvatili smo to onda kada je počeo pretvarati svoje aveti u crteže, skice, akvarele, kolaže u jedan izvanredni album, gotovo radni dnevnik (koji je jedno od najdragocjenijih djela izloženih na ovoj izložbi), paćenički brodski dnevnik jedne prijeteće plovidbe ka nečemu što je još uvijek bilo nepoznanica.

Preostajalo je, stoga, odlučiti putem kog figurativnog ključa pretočiti svoju misao u formu, kojom narativnom dinamikom izložiti ju i kako načiniti prijelom jedne veličanstvene kantate primoravajući ju silom, unutar jedne mjere, jedne ritmičke dinamike, na strukturne okvire, bogate smislom, međutim, i dalje slobodne da se izlijevaju preko okvira i poplavljuju prostor, život, na koncu, predstavljenih likova, ništa manje nego umjetnikov život, i život nas koji gledamo.

Proistekao je iz toga, malo-pomalo (ali u ovom napredovanju ne namjeravam aludirati na neki čin niti miran, niti pacifičan, još manje očekivan), jedan slikovni ciklus na više nivoa, mučni splet tijela i udova koji je, zajedno, priča i alegorija, instalacija i opomena, meditacija i ljutiti krik.
Ova Zecova konstrukcija u Chiesa della Pietà, uistinu golema i strašna, u koju se slijevaju sva njegova iskustva i njegova lična drama, njegovo užasavanje ratom i samilost prema žrtvama, bilo kog jezika, boje, nacije i etničke grupe, ali ujedinjene u očaju budućnosti, u neizlječivoj ludosti rata, mrtvih, gubitaka, nasilja čovjeka nad čovjekom.

Zec je ovaj put iscrtao izazov za sebe samog i za svoje instrumente izražaja, ono slikarstvo, ukupno i herojsko, humanističko i iskreno koje ga je dovelo do vrhova figurativnog vizionara, a koje je sada već svojstvenost njegove poetike.

U crkvi Chiesa della Pietà, na obali Riva degli Schiavoni, prvi put povjerenoj jednom savremeniku koji ne skriva svoje duboke veze sa velikom tradicijom klasike i manirizma, sa Tintorettovim bijesom, ništa manje sa Piazzettaovim i Tiepolovim pretjerivanjem (zastupljenim u crkvi sa slavnim remek-djelima), Zec je sklopio svoje pismo o najvećoj drami čovječanstva, preneraženog i haotičnog nakon holokausta i krvoprolića Drugog svjetskog rata, tom egzodusu na hiljade dječaka i djevojčica, žena, muškaraca koji tragično obilježava naše godine i naše dane.

Ne možemo ne vidjeti kako se u ovom prikazu bez premca slijevaju užasi kojima su mnogi umjetnici, mnogi pisci i pjesnici, mnogi obični ljudi, svjedočili stoljećima. Od deportacija na asirskim i babilonskim uzvisinama, do pokolja o kojima svjedoči Trajanov stub, od bitaka i pokolja predstavljenih na srednjovjekovnim tapiserijama i na bezbrojnim gotskim freskama, do mnogih epizoda sakralne i svjetovne historije na nebrojenim platnima renesansnih umjetnika, a potom i baroknih, i nadalje, nadalje, preko XIX vijeka i njega samog, također često dramatičnog i tragičnog, sve do Guernicae i nadalje.

Zec je odabrao ono što karakterizira u našim danima epohalnu migraciju kojoj kontinuirano asistiramo, ove čamce, ove šalupe, ove proklete splavove na kojima se naguravaju stotine i hiljade bića tretiranih onako kako se to samo moglo dogoditi u najgorim lagerima novije historije, i nikada nismo ni pomislili da ćemo to morati nanovo vidjeti.
Rekao sam splav, ne slučajno: niko ne zaboravlja užas opisan na čuvenoj slici koju je Gericault posvetio brodolomu iz 1816, “Splav Meduza”.

Sjećanje na to predstavljanje, na ona tijela, živa, mrtva i umiruća, napuštena u moru, koja se drže za komade drveta, u nemilosti valova, bilo je, u izvjesnom smislu, preokret/il giro di boa u pripremanju “Exodusa”. Ova drama jedne morske epizode je proširena i multiplicirana u panelima Safeta Zeca gdje jedna vrsta velike barke – koja postaje splav jednog čovječanstva, uvrijeđenog i poniženog – prevozi masu ljudi i aveti, utvara i noćnih mora, dovučenih i guranih u vihoru bez počinka, kao u jednom od Danteovih krugova, ka sudbini koju će samo pogled nekolicine djece, opružene prema primarnoj svjetlosti, moći možda spasiti od neizbježne osuđenosti na smrt.

Zecovo slikarstvo je uvijek puno, velikodušno, strastveno; višegodišnji mrak u koji se smješta Safetov splav evocira nas upravo na “izgubljeni zrak” i “crnu auru” pejzaža pakla, ističu se ili se isprepliću bjeline svjetlosti koje smo upoznali u njegovom recentnijem opusu “zagrljaja” i neraspremljenih kreveta, u njegovim strastima i iskazima, u njegovim avetima prepunim maestralne i bezvremenske anatomije.

Čudo stvaranja

Težak i jedinstven poduhvat, izazov tegoban, ali potreban na putu ovog svjedoka u potrazi za smislom postojanja, za znakovima istine.
Ono što najviše impresionira u Zecovom radu – pored rastrganih svjedočenja koje nam nudi o tragedijama današnjice – je, stoga, zapanjujuća tehnika kojom raspolaže sa vidljivom i maestralnom lakoćom. Tijela koja čine ove scene smještaju se sa takvom prirodnošću u prostor koji im se dodjeljuje, a Safet, kojeg niko ne uspijeva nikada vidjeti u magičnom trenutku u kome potez postaje znak, ima ulogu nijemog i blagog Demiurga, ili reditelja kojem je dovoljno jedno klimanje glave, potez jedne ruke kojim čini da se anatomski splet od koga se sastoji njegov univerzum smjesti poslušno na platno postajući krv i meso, strast i samilost.

Ima tu zasigurno jedna vrsta skromnosti u njemu, koji nikada neće biti gestualni umjetnik, koja brani i štiti upravo ovaj trenutak, koja ga ne pretvara u prostu teatralnost. I nije slučajno što je njegova tišina, tokom mjeseci elaboriranja i realiziranja “Egzodusa”, bila neobično neprobojna i stroga kako bi jedan prostor “diskrecije” očuvao, upravo sramežljivo, njegovo intimno prisvajanje ove teme i njeno prevođenje u oblike i boje.
I cjelokupni, sada već dugi itinerer njegovog truda kao slikara i grafičara je sliven u gradnji ove epske i lirske poeme o jednom vremenu, zapanjujućem i poniznom, samilosnom i tjeskobnom.

Pripremanje ove poeme mjesecima je držalo Zeca zatvorenim u kliještima kreativne, mučeničke i apsolutne hitnosti. Pripremao je velika platna, koja nisu platna jer su originalni rezultat njegove zanatske vještine, s jedne strane, a s druge su neotuđive pozadine njegovih scena i njegovih likova, tako konkretnih i tako šarolikih, tako nesavršenih i tako govorljivih kao odlomci iz života i historije, presjeci ljubavi i pozornice tragedija; pripremao je tako platna i dešavala se, pretresajući po fragmentima, kontinuirana naracija koja je viđena u svojoj čudesnoj sveukupnosti samo onda kada su, u Chiesa della Pietà, platna postavljena i stavljena u niz. I desilo se samo u tom trenutku, da smo svi mi, tu prisutni, spoznali složenost te cjeline i potrebu za njom. Vjerujem da se isto dešava reditelju na kraju montaže filma: ali Safet igra sve strane i sve uloge: njegova su ideja, scenarij, dijalozi, gluma, svjetlo, montaža. Samo onda se pitamo kako se moglo desiti da, pred našim očima koje nisu vidjele, pred našim rezonima koje nisu razumijevali, nakon naših kritika koje su zamuckivale, zapravo se obistinivalo čudo stvaranja, komponiranje oprečnosti, rađanje ovog umjetničkog djela.

I bilo je, na kraju, ne manje iznenađujuće konstatirati da su ova platna-ne-platna smještena sa prirodnošću jednog preciznog mehanizma kao što je sat, u prostor i u kontekst jedne od najljepših venecijanskih crkava XVIII stoljeća, po arhitektonskoj jasnoći i izuzetno mudroj igri sa svjetlošću; po Tiepolovim freskama, po oltarnim palama Piazzettae i njegovih sljedbenika. Nakon što je ušao na vrhovima prstiju, Zec svakodnevno vodi dijalog sa majstorima koji su mu prethodili, plete i obogaćuje zavidnu mrežu relacija i odnosa, konfrontacija i razmjene sa protagonistima jednog neponovljivog doba venecijanske umjetnosti.

Ali zasigurno ne odustaje od svoje poruke, od glasnog objavljivanja vlastitog svjedočanstva, od odlučnog pokušaja da protrese onu ravnodušnost i onu kulturnu i moralnu lijenost koja još uvijek onemogućava ogromnom broju narodã i vladã da vide patnju i smrt u blještavim bjelinama, ali sada već avetinjskim, jedne šačice brodolomaca prepuštenih samim sebi.

Izvor: Oslobođenje.ba

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: