Kako nam je lord Paddy Ashdown razotkrio mračnu stranu politike međunarodne zajednice u BiH

20 06 2017

NE, ROBERT BARRY NIJE BOŠNJAK


Lord Paddy Ashdown

Lord Paddy Ashdown, Visoki predstavnik međunarodne zajednice, pred Helsinškim Komitetom za ljudska prava (SAD-a), u travnju 2009. na sljedeći način govori o Bosni i Hercegovini: „Podjeljena, disfunkcionalna, crna rupa…prostor kojeg si ne možemo priuštiti napustiti ga jer bilo bi odveć destabilizirajuće ako bismo to učinili, ali ujedno, ne možemo napraviti pokret ka potpunoj državnosti. O toj je, smatram, opasnosti riječ.“ Mjesec dana kasnije, u interviewu za Dnevni Avaz, lord Ashdown kaže da se njegov posao (od 2002. do 2006.) u BiH sastojao u tome da se, „postupno razgrade Daytonske strukture“ kako bi se stvorile „učinkovite državne institucije.“

Ove dvije rečenice govore neizmjerno mnogo o ulozi međunarodne zajednice u BiH. Svaka od tih rečenica evocira nekoliko desetina zabrinjavajućih i zanimljivih pitanja. Jesu li navedene dvije rečenice proturječne? Kako je moguće da tobožnji „glavni tumač Daytonskog sporazuma“ kaže da se njegov posao sastojao u razgradnji struktura predviđenih dotičnim sporazumom? Otkud potreba, očevidno implicirana prvom rečenicom, da se na postojanju održava disfunkcionalna ‘crna rupa’? Ujedno, otkud toliki strah od nečega što Ashdown naziva ‘crnom rupom’? I kako možemo uopće objasniti potrebu da se od crne rupe pokuša stvoriti ‘država’ u nekom, kolikogod umjerenom stupnju?

Sva navedena pitanja tiču se ujedno smisla angažmana međunarodne zajednice u BiH. Na osnovu onoga što svojim očima vidim, i onoga što sam o tom angažmanu pročitao, smatram da je zbirni rezultat tog angažmana, za posljednjih cca 27 godina, negativan, i da, sveukupno, možemo prepoznati samo jedan jedini motiv kod ključnih aktera međunarodne zajednice involviranih u daytonskom ‘mirovnom procesu’: „divide ut imperes“ – podijeli da bi vladao. Najjači, odredbeni, igrači međunarodne zajednice podržali su jednu stranu u bh. sukobu, napose u vremenu mirovnog procesa, a bez značajnijeg dugoročnog efekta, kako bi održali bh. zavadu i opravdali vlastiti angažman u BiH te ujedno opravdali poziciju BiH u međunarodnim odnosima kao ‘pijuna’, ‘klijenta’, ili ‘bolesnika’ koji ne može samostalno postojati.

U institucionalnome smislu, međunarodna je zajednica održala stanje rata tako što je, inicijalno, podržala Izetbegovićev anti-daytonski pokret učinjen već 1998., podneskom Ustavnome sudu BiH, kojim je Izetbegović zatražio da se ‘Daytonski ustav’ protumači kao da implicira ‘potpunu konstitutivnost svih naroda na cijelome teritoriju BiH, bez kvalifikacija.’ Na to je međunarodna zajednica reagirala pozitivno, dakle, s odobravanjem, i Ustavni je sud 2000., prevagom međunarodnih sudaca, donio znamenitu odluku U 5/98-III. Dva su ključna obilježja te odluke: oba entiteta postaju multietnički, pri čemu realni odnosi u entitetima postaju posve određeni numeričkim odnosima konstitutivnih većina i manjina (primjerice, ne postoji, osim numeričke, ustavna nužnost da Predsjednik RS bude srpske nacionalnosti); drugo, ‘međunarodna zajednica,’ jednim potezom pera, kao ključni cilj mirovnog sporazuma određuje sljedeću stvar: „multietničko društvo kakvo je postojalo u vremenu prije izbijanja oružanoga sukoba u BiH.“ Oba obilježja, striktno govoreći, posve su neobranjiva. Primjerice, da je „multietničko društvo“ BiH 1991. bilo neproblematično, odnosno neopterećeno nekim društveno-političkim ‘bolestima’, ne bi niti došlo do rata, odnosno, BiH ne bi bio potreban mirovni sporazum i novi Ustav donesen 1995.

Međutim, na osnovi ovih obilježja, dešava se i jedna dodatna stvar: budući da međunarodna zajednica ne uspjeva natjerati domaće aktere da samostalno, kroz državne institucije, usvoje odluku U 5/98-III, kako je izvorno zamišljeno, Visoki Predstavnik Petritsch u travnju 2002. donosi amandmane na ustave entiteta; tim amandmanima je Federacija BiH de facto pretvorena u entitet čijim državnim institucijama (parlamentima i vladom) mogu lako ovladati ‘predstavnici bošnjačkog naroda;’ čak i nominalno (uz izuzetak prava na ‘priziv nacionalnog interesa’ koje uglavnom i nije korišteno) Hrvati, čiji su predstavnici stvorili Federaciju, postaju manjina, a prag se nužne parlamentarne ‘hrvatske’ potpore (glasovi Hrvata u domovima naroda) zakonima donesenima na razini Federacije smanjuje do te mjere da se skoro uopće ne može govoriti o ‘domovima naroda kao kontrolnim zakonodavnim instancama.’ Istovremeno, sličan pokret u Republici Srpskoj ne uspjeva zbog toga što se izjalovilo očekivanje da će, u razdoblju poslije 2000., uslijediti značajniji povratak Bošnjaka-Muslimana, a vjerojatno i Hrvata, u taj entitet.

2011., formirana je tzv. Vlada Platforme u Federaciji, u kojoj nekoliko bošnjačkih stranaka (sa SDP-SDA jezgrom), uz samo simboličku potporu manjih, za Hrvate nereprezentativnih hrvatskih stranaka, uključujući HSP, zapravo preuzima vlast državnim udarom, formiranjem protuustavnog Doma naroda Federacije, i to uz izravnu podršku Visokog predstavnika međunarodne zajednice, Valentina Inzka. Istina o poslije-daytonskoj BiH pokazala se tada u potpunosti.

U Daytonskom „mirovnom procesu“ važnu je ulogu igrao i Robert Barry, čiji su amandmani na Izborni zakon BiH, doneseni kroz mehanizme OSCE nadzora inače predviđenog Daytonskim sporazumom, rezultirali čudnom, i nebranjivom, koncepcijom izbornog predstavljanja ‘konstitutivnih naroda.’ O tome sam detaljno pisao na drugome mjestu pa ću ovdje čitatelja poštedjeti muka upozoravajući samo na jednu stvar: ta je koncepcija omogućila dvokratni izbor jednog dužnosnika u Predsjedništvo BiH koji se zove ‘Željko Komšić’, a koji je u dotičnome predsjedništvu fingirao kao ‘Hrvat’ izabran većinskim bošnjačkim glasom, dakle, ujedno bošnjački predstavnik. To, naravno, ne bi smjelo biti moguće u jednome sustavu koji je zamišljen tako da onemogući diskriminaciju kolektivnih identiteta, posebice onih ključnih navedenih eksplicite u samoj preambuli Daytonskog Ustava (Trakavica oko ovih problema još uvijek traje, a za nju nisu samo i isključivo odgovorne „bošnjačke“ stranke i međunarodna zajednica).

Zbog čega sam naglasio sve prethodno? Nedavno je Haris Imamović, za portal Vijesti.ba, objavio jedan tekst u kojem se većina rečenica iskazanih o ‘međunarodnoj zajednici’ u BiH ne može uskladiti sa realnom poviješću i karakterom angažmana iste zajednice. Imamović je izvrstan književni teoretičar, čitao sam neke njegove tekstove u časopisu Sic., ali, kada je riječ o političkim temama i odnosima, siguran sam da bih bio izrazito nesklon zaposliti ga kao kolumnistu. Evo zašto.

Imamović, vjerujem, krivo prezentira odnos HDZ-a prema međunarodnoj zajednici. Međutim, ne pada mi napamet braniti HDZ, niti pokušavati objasniti Imamoviću zašto vjerujem da se, primjerice, Dragan Čović uopće ne nastoji, niti može, udvarati i udvoriti „međunarodnoj zajednici.“ Međunarodna je zajednica sasvim dovoljno pokazala što misli o BiH-Hrvatima, i njihovim predstavnicima, i koliko joj je bitna ravnopravnost Hrvata u BiH kao dio Daytonskog mirovnog procesa. I dokgod je ponašanje hrvatskih predstavnika pasivno-reaktivno, i dokgod Hrvati biraju predstavnike obilježene takvim obrascima ponašanja, međunarodna će zajednica biti nesklona mijenjati svoju strategiju u BiH.

No, ono što me posebice šokiralo u Imamovićevim analizama jesu dvije stvari: sklonost da se ‘simpatija prema građanskome konceptu’ politike i institucionalnog predstavljanja projicira u totalu u „SAD i EU;“ drugo, izravna teza da obilježje ‘brige o narodima’ (u smislu konstitutivnih naroda BiH) nalazimo u starim, zaostalim društvima i državama, kakav je Sovjetski Savez čije naslijeđe danas nastavlja Ruska Federacija. Imamovićeva je ideja potpuno nebranjiva uzmemo li u obzir opće poznatu činjenicu da najvažnije multietničke federacije i konsocijacije upravo nalazimo u europskome kontekstu: primjerice, Belgiju i Švicarsku. Ujedno, stavljati EU i SAD u isti koš glede odnosa prema BiH znači biti posve nesvjestan dugotrajnog trvenja između upavo američke i europskih koncepcija države, naroda, kolektivnih i individualnih prava, o kojima je Gret Haller, švicarska parlamentarka i bivša ombudsmenica u BiH, napisala zanimljivu knjigu ‘Granice solidarnosti;’ za ključne ideje knjige, zainteresirani čitatelj može pogledati ovaj link

No, dodatno, i važnije, kada se Imamović u jednome trenutku poigrava sa idejom da je angažman međunarodne zajednice takav kakav je ili zbog ‘ljubavi prema Bošnjacima’, ili zbog principijelnosti ‘SAD i EU’, on potpuno ignorira elementarne zakone logike: odnos prema nekom političkom faktoru nije nikada nužno crn ili bijel, ili emotivan ili neemotivan, ili odnos čiste nezainteresirane principijelnosti ili odnos potpune, slijepe ljubavi i identifikacije; taj odnos može biti motiviran tisućama različitih namjera i motiva: primjerice, nemam nikakvih problema zamisliti ‘međunarodnog namjesnika’ kako hini simpatiju prema političkim ciljevima strane A samo i isključivo zbog jednoga motiva: da održi na životu politički sukob između strane A i strane B. U tome smislu, Imamović pravi i pogrešnu sugestiju i griješi na elementarnoj političkoj razini kada postavlja pitanje „Je li Robert Barry Bošnjak?“ Prvo, niti svi Bošnjaci nemaju identične političke stavove. Drugo, Robert Barry ne mora biti Bošnjak da bi mogao podržavati neke političke ideje, strukture, institucije, ili ciljeve, koji su također podržani od strane jednog utjecajnog dijela bošnjačko-muslimanske političke elite. I treće, i najvažnije, kako sam već sugerirao, Barryevo zvanično podržavanje upravo takvih ideja, struktura, institucija, ili ciljeva, uopće ne mora biti dobronamjerno, ili čak utemeljeno na općim, teorijskim politološko-pravnim argumentima. Ono može biti i fiktivno i privremeno, upravo onakvo kakvo je bilo američko podupiranje Izetbegovićeve odluke da povuče svoj potpis sa ‘Lisabonskog (Kutiljerovog) sporazuma’ u ožujku 1992.

Sve to vodi nekim ozbiljnijim i vjerojatno težim pitanjima o BiH, i njezinoj unutarnjoj ‘političkoj misli’ ne samo unutar ‘bošnjačkog’ kulturnog kruga nego i unutar ostalih. Za razliku od SDP, odavno sam svjestan da građanski i nacionalni/etnički koncept politike i prava nisu načelno nespojivi. ‘Građanske vrline’ imaju svoje nužno mjesto u svijetu politike, a s narodima, kod kojih taj tip vrline nije razvijen, pametnome se nije lako identificirati. Međutim, u uobičajenoj „bošnjačkoj“ terminologiji, taj termin („građansko“) ima jedno drugo, ali i posve fluidno značenje, obuhvaćajući pojam ‘apstraktnog, etnički neobilježenog građanina sa univerzalnim ljudskim pravima’, ali i značenje ‘pripadnika većine’, ili ‘apstraktnog državljanina Bosne i Hercegovine’, pa čak i ‘pripadnika bosansko-hercegovačkog demosa’ (kao potencijalno zasebne nacije-etničke skupine).

Uglavnom, čitatelj bi trebao biti svjestan jedne činjenice: zdrave, normalne, razborite, empirijski utemeljene, dobronamjerne refleksije o BiH-odnosima, uključujući temu uloge međunarodne zajednice, nevjerojatno je malo. Većina onoga što je napisano o BiH, i njezinim narodima, u novije vrijeme rijetko nadilazi granice politički posve instrumentalizirane misli, propagande motivirane najprizemnijim političkim interesima. Primjerice, Dejan Jović, sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u posljednjem interviewu portalu Prometej, o BiH izriče stavove koji rijetko nadilaze okvire otvorene demagogije i plitkoga politikantstva, sugerirajući, između ostaloga, jednu verziju ratnodobnoga sofizma  Alije Izetbegovića, da je „BiH uglavnom bošnjačka“ jer „Hrvati i Srbi (BiH) imaju svoje rezervne domovine,“ te da, zbog institucije visokog predstavnika, BiH posjeduje ograničenu (samo) „unutarnju suverenost,“ ali ne i izvanjsku.

Ali, često sam i od strane međunarodnih teoretičara, ili predstavnika, čuo bizarne iskaze tipa: ‘veto mehanizam’ inherentno je štetan, ili čak ‘pluralizam’ (primjerice, pluralna konstitutivnost naroda) inherentno je štetan za BiH, ili čak ‘balkanskim je karakterima inherentno potrebna izvanjska supervizija,’ (sugestija koju implicira prvi Ashdownov iskaz naveden u ovoj kolumni). Nije mi, naravno, bilo nikada teško prepoznati na koji mlin dotični iskazi usmjeravaju vodu i čijim interesima služe. Međutim, fakat je zanimljivo, i teorijski stimulirajuće, naprosto registrirati činjenicu proizvodnje tolike količine društveno-politički neodgovornoga i nepoopćivoga diskursa i u teorijskom i u praktičnom smislu. A upravo je to ono što mi neposredno kazuje da rat u BiH zapravo nikada nije prestao, niti iznutra niti izvana, niti za unutarnje aktere i BiH-narode, niti za izvanjske promatrače i međunarodne namjesnike i predstavnike.

Izvor: Dnevnik.ba

Advertisements

Akcije

Information

One response

23 06 2017
Belgijski model za rješenje „hrvatskog pitanja“ u BiH | hamdočamo

[…] profesor dr. Dražen Pehar objavio je tekst „Kako nam je lord Paddy Ashdown razotkrio mračnu stranu politike međunarodne zajednice u BiH“, u kojem je podvrgnuo univerzitetsko-kliničkoj dijagnozi neke moje stavove o političkim temama […]

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: