Bolnica Evropa

17 06 2017

EVROPA

Putovanje u okviru EU je postalo lakše. Ali, kada bolestan čovjek mora da putuje Evropom, može da doživi neočekivane stvari – pa i da vidi zapanjujuće sličnosti između Njemačke i Grčke.

Nedavno sam se okliznula na jednom kamenu i teško povrijedila skočni zglob. I to ne u Berlinu, već u malom grčkom mjestu Maniju na Peloponezu. Izgleda da je granice unutra EU ponekad lakše preći nego administrativne i regionalne granice unutar jedne zemlje. Da bih vozilom hitne pomoći bila prevezena u najbližu bolnicu u Kalamati, na regionalnoj granici su me prebacili u drugo vozilo, koje je samo zbog mene poslato iz Kalamate. Kasnije, u Berlinu, prijatelji su me na aerodromu dočekali usred noći i sami prevezli u bolnicu, jer berlinska bolnička služba nije bila ovlašćena da preuzme pacijenta u saveznoj pokrajini Brandeburgu u kojoj se nalazi aerodrom.

U finansijskoj krizi, rođaci su nezamjenljivi

Ali, ja sam htjela i morala da dođem u Berlin. Tri dana u grčkoj bolnici su me ubijedila da se operaciji ipak podvrgnem u Njemačkoj. I pored izvrsno školovanih ljekara o kojima sam čula samo dobro, užasnule su me posljedice grčke finansijske krize u zdravstvu. Personala ima malo, i on je preuzeo na sebe sve zadatke, ne samo medicinske, već i čišćenje, i bio je potpuno preopterećen.

Nije bilo najosnovnijih pomagala poput invalidskih kolica, štaka, zavoja. Pacijenti koji ne mogu da hodaju automatski dobijaju kateter i antibiotik, ukoliko uz njih nije neki rođak koji može da im pomaže. Utjeha su bili obroci. Dvaput dnevno sam dobijala ukusno spravljenu domaću hranu.

I poslije operacije, bez rođaka ili prijatelja se ne može. Članovi porodice su stanovali kod svojih bolesnika, spavali na montažnim krevetima i dežurali na neudobnim stolicama, donosili svojim bližnjim sve što treba i kupovali lijekove i materijal u gradu. Iznureno osoblje je bio obeshrabreno, nestrpljivo i ne naročito ljubazno. Bile su to prilike kakve sam prije nekoliko godina već doživjela dok je moj otac u Rumuniji bio bolestan. Tamo je još za preživljavanje bilo neophodno i podmićivanje bolničkog osoblja.

Bolnica kao preduzeće

Kada sam stigla u berlinsku bolnicu, osjećala sam se kao da sam u raju. Ljubazno, strpljivo osoblje spremno da pomogne. Visoko specijalizovani hirurzi koji su dvaput dnevno dolazili u vizite. Medicinske sestre i njegovatelji koji su se sa enormnom posvećenošću brinuli o pacijentima. Bili su tu i fizioterapeuti, maseri, higijensko i drugo pomoćno osoblje. Svakog dana čista spavaćica, svježa posteljina, peškiri, krpe. Za svakog pacijenta: telefon, televizor, kolica, štake. Čaj i kafa na raspolaganju u svako doba dana i noći. Čak je u blizini bio i jedan kafe.

Prvi problemi su počeli sa ishranom. Obroke je obezbjeđivao jedan ketering-servis koji kao da ne samo što nije imao pojma o pravilima ishrane za bolesnike, već nije bio ni mnogo oduševljen za kuvanje.  I redovno je, na primjer, oboljelima od celijačne bolesti isporučivao ono što ne smiju da jedu. Ponekad je čak na fakturi bio napisan znak pitanja. Bilo je to jelo koje nije baš pomagalo brzom ozdravljenju.

Žalite se, savjetovale su medicinske sestre. Pacijenti su klijenti. A klijent je kralj. Bolnica je preduzeće koje mora da ostvari profit. Bolnice izlaze na berzu. Postoji paušala koja se obračunava ne prema procesu oporavka pacijenta, već prema njegovoj profitabilnosti. Što brže pacijent napusti bolnicu, to je profitabilniji.

Profit iznad svega?

Ali, kuda sa pacijentom poslije teške operacije noge i koji ne može sam da se stara o sebi kod kuće, iako još nema 75 godina? Upala sam u rupu u sistemu i postala pacijentkinja koja odbija da napusti bolnicu dok se za nju ne nađe rješenje. A onda je rješenje nađeno. Prešla sam na odjeljenje za „prelaznu njegu”. Bolnice moraju da vode računa o ocjenama koje im daju pacijenti. A ako je pacijent uporan, za izuzetne slučajeve se uvijek i nađu posebna rješenja.

No, izgeda mi da niko ko aktivno radi u zdravstvu, bilo da je riječ o ljekarima ili medicinskim sestrama, njegovateljima ili drugom osoblju, nije saglasan sa tretiranjem pacijenata kao klijenata i sa transformacijom bolnica u preduzeća koja prave profit. Možda bi bilo korisno da se ojačaju komunikacija, međusobna podrška i solidarnost među pacijentima, ljudima kojima je potrebna pomoć, i medicinskih radnika. Naposlijetku, pacijent bi trebalo da se osjeća prihvaćenim, i ne smije da izgubi povjerenje; njegovo liječenje je glavni cilj.

Karmen-Frančeska Banciu je rumunsko-njemačka spisateljica. Od novembra 1990. živi u Berlinu i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 2006. piše i na njemačkom jeziku. Objavila je više knjiga.

Izvor: DW.com

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: