Mira Furlan: Gluma je bila prostor mojih najvećih ushita, ali i najvećih nezadovoljstava i nesreće

14 06 2017


Mira Furlan

Glumačkim angažmanom u drami HNK Ivana pl. Zajca “Kasandra”, postavljenoj prema istoimenom romanu njemačke spisateljice Christe Wolf, Mira Furlan se ponovo vratila glumačkoj igri na ovim prostorima, na kojima je ostavila neizbrisiv trag. Ovom predstavom, a ne zaboravljamo ni interpretaciju Medeje na Brijunima 2002. godine s Ulyssesom, riječki HNK Ivana pl. Zajca najavio je kako će Mira u sljedeće dvije sezone učestvovati u još nekim projektima, dok je riječki intendant Oliver Frljić istakao kako činjenica da Nada Kokotović i Mira Furlan rade u Rijeci za njega predstavlja neku vrstu pozorišnog praznika. Šta je njoj značio profesionalni povratak u pozorište na ovim prostorima, na koncu i igranje na maternjem jeziku, Mira Furlan je ekskluzivno za “Azru” govorila iz svog kalifornijskog doma, gdje živi posljednje dvije i po decenije.

– Kasandru sam radila prije godinu i po, u međuvremenu sam u Rijeci radila i drugu predstavu “Jesenju sonatu” Ingmara Bergmana. Bilo je dobro vratiti se na neki način svojoj mladosti, kazalištu, igranju na svom jeziku. Ali, sve je to prošlost. S riječkim HNK imam dogovor o mogućim budućim projektima. Nemam takozvani stalni kazališni angažman u tom niti u bilo kojem drugom kazalištu, niti u bilo kojoj drugoj instituciji. Sloboda, kao što znamo, nema cijenu. Nastojat ću održati takvu poziciju; ona mi je jako važna – kaže glumačka diva za naš magazin. U vrijeme dok smo dogovarale ovaj intervju Mira je upravo završila snimanje filma “Burning at Both Ends”.

– Priča je smještena u Pariz za vrijeme njemačke okupacije 1943., scenarij me potresao, jer govori o ljudskoj solidarnosti koja prevazilazi etničke i klasne granice, kao i o potrebi pobune protiv nepravde, makar cijena te pobune bila i smrt. Naoko već davno i često ispričana priča. Ali, u ovim vremenima, kad nepravda, glupost i nasilje stalno i uvijek iznova pobjeđuju, svaka takva priča je itekako potrebna. Nažalost.  Bismarck je o tome jako dobro rekao: “Od historije učimo to da od nje ništa ne možemo naučiti.”.

Dolazite u Ameriku, s koferom uspomena i glumačkim statusom u tadašnjoj Jugoslaviji, kakav u gradu u kojem danas živite s porodicom, naprimjer, uživaju imena kao što su: Meryl Streep, Michelle Pfeiffer, Deane Ketaon… no, na američkim kastinzima tako velika karijera koju ste ostvarili se ne broji toliko. Koliko je trebalo proći vremena da dobijete svog prvog agenta? I koji je bio prijelomni trenutak u Vašoj američkoj karijeri?

– Amerika je, kao što znamo, vrlo zatvorena zemlja, koju ne zanima ništa osim nje same. Mislim da većina Amerikanaca ne zna gdje je tačno bila zemlja zvana Jugoslavija. Kao što ne znaju ni gdje su nove zemlje nastale na tom prostoru. Sve je to za većinu ovdašnjeg stanovništva nepoznanica. Ne znam statistiku, ali znam da je ogroman broj Amerikanaca koji nemaju pasoš, jer im, naprosto, nikad nije palo na pamet da putuju izvan svoje ogromne zemlje, izvan svog velikog otoka. Tako da je za njih priča o nekom, navodno, visokom statusu u nekoj opskurnoj zemlji za koju nisu čuli ni dok je postojala, a kamoli kad je prestala postojati, jedna potpuno neuvjerljiva i mutna priča.

Emigracija je teška disciplina, jer čovjek mora neminovno promijeniti vlastiti stav i pristati na tuđu sliku o sebi. Stvari se bitno mijenjaju i tu promjenu treba prihvatiti. To nije lako. Hvala vam, u svakom slučaju, za divne riječi o mom “statusu”, lijepo ih je čuti.

Koliko one imaju stvarne težine, čak i na prostoru bivše Jugoslavije, to je druga priča. Ja to više ne znam. Srećom, nikad nisam “vjerovala vlastitom publicitetu”, kao što se jedne prilike duhovito izrazio Groucho Marx. Sve su to vanjske slike koje s pravom istinom nemaju veze.

Koliko je u Americi danas teško i koliko se tamo može napraviti nešto dobro i izvan velikog studijskog sistema?

– Veliko mi pitanje postavljate. Ja zaista na takva pitanja ne bih znala odgovoriti. Ima ovdje, kao što znate, mnogo dobrih, pametnih “malih” filmova (jedan sam upravo gledala prije neki tjedan, film se zove “Lovers” i u njemu igra divna Debra Winger, kao i genijalni glumac i dramski pisac Tracy Letts). Kako doći do njih, to ne znam.

Je li uvijek samo gluma bila prostor u kojem ste se osjećali sretno i ispunjeno, onako do kraja? 

– Ne, apsolutno ne. Ima mnogo drugih prostora u kojima sam se povremeno osjećala “sretno i ispunjeno”, kao što kažete. Gluma je bila prostor najvećih ushita, ali i najvećih nezadovoljstava i nesreće. To je, valjda, zato što sam u mladosti bila maksimalno “investirana” u tu profesiju. Što je i dobro i loše. Tokom života sam, ipak, nešto naučila (barem se tome nadam). Glavna lekcija za tip ljudi kao što sam ja jeste nauk o odmicanju od doživljaja. Odmak, rezerva, promatranje umjesto učestvovanja. Teška, ali neophodna disciplina za život.

Napisali ste dramski tekst za predstavu “Dok nas smrt ne razdvoji”, koji govori o Zagrebu i 70-im godinama prošlog stoljeća. Objavili i knjigu eseja, kolumni, koje ste svojevremeno pisali za “Feral”. Dugo ste posvećeni i pisanju autobiografije. Kad možemo očekivati Vašu autobiografiju, i planirate li i dalje baviti se pisanjem dramskog teksta? 

– Moja knjiga je, zapravo, napisana i sad je u fazi montaže i redukcije ogromne količine materijala. Napisala sam je na engleskom i pokušat ću je izdati ovdje. U bivšoj domovini ima toliko otežavajućih okolnosti za mene, da mi je teško u ovom trenutku misliti o izdavanju knjige na tom prostoru, upravo zato što me tamo svi znaju. Tokom svojih nedavnih boravaka u Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen  senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od devedesetih kad sam otišla, da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam šta tražiti. To je tužna pomisao. Ali, nažalost, istinita. A istinu treba prihvatiti. Nemamo drugog izbora.

U kojoj fazi svoga života ste se pomirili s prošlošću, oprostili joj i prihvatili sadašnjost sa svim onim što ona nosi? 

– Pravo je pitanje: jesam li se zaista pomirila s prošlošću, jesam li joj “oprostila” i jesam li uspjela prihvatiti sadašnjost? Odgovor: Radim na tome.

U braku ste s rediteljem Goranom Gajićem, koji je u Americi izgradio zavidnu karijeru. Kako izgleda svakodnevica dvoje umjetnika? 

– Ovih dana se bavimo svojim vrtom. To ovog puta ne mislim metaforički (u smislu Voltaireovog savjeta na kraju “Candide” da čovjeku ne preostaje drugo nego da se okrene obrađivanju svog vrta, da – drugim riječima – gleda svoja posla), nego konkretno: čupamo bršljan i borimo se protiv podivljalih bambusa. To je glavna akcija ovih dana.

Iskusili ste i evropsku i američku produkciju. Kakva je pozicija umjetnika danas? 

– U prijedlogu Trumpovog budžeta se ukidaju sve subvencije za umjetnike i umjetnost. One su u Americi i prije Trumpa bile gotovo nepostojeće. Umjetnici se čine potpuno nepotrebni u društvu u kojem živimo (tu ne mislim samo na Ameriku) i u vremenu u kojem živimo. Ne samo nepotrebni, nego i štetni i opasni. Oni bi stalno nešto propitivali, nešto prigovarali, nešto kritizirali. Kako nema drugog boga na Planeti osim novca, što je izbor Trumpa kristalno jasno pokazao, umjetnike možda treba protjerati na neku drugu planetu, da ne smetaju. Možda na Mars?

Svaka osoba greške može praviti u poslu, prijateljstvu… no, roditeljska uloga, da je ne nazovem zahtjevnim poslom, traži što manje grešaka. Kojom činjenicom se naročito ponosite kada je riječ o odgoju sina i odnosa koji ste uspjeli izgraditi?

– Zanimljiv stav. Ali neodrživ u stvarnom životu. Naravno da griješimo i da ćemo uvijek griješiti. To nam je u ljudskoj prirodi. To je naša zadatost. Krive procjene, krive odluke, krivi smjerovi. Roditeljstvo mi se ne čini kao izuzetak u tom smislu. Uostalom, nikad ne znaš je li nešto što ti se čini da je bilo “pogrešno” zaista to i bilo. To će tek vrijeme pokazati. Drugim riječima, znat ćeš onda kad već bude prekasno. Kako da išta znamo? Niko nas nikada nije učio kako biti roditelj. Niko nas nikada nije učio kako biti čovjek, uostalom. Jedino što čovjek može jeste da proba raditi najbolje što zna i može u datom trenutku. Za ishod stvari ionako nismo odgovorni. To je u domeni viših sila, koje ne možemo kontrolirati.

S djecom se, uostalom, sve ionako mijenja. U času kad pomisliš: “Hvala Bogu, sad je dobro”, stvar se naglo mijenja i tebi opet ništa nije jasno. Odgoj djece je dobra škola  za koristan nauk o tome da stvari nisu pod našom kontrolom. A ako čak ni stvari nisu pod našom kontrolom, šta onda tek reći o djeci, odnosno ljudima?

U čemu, izuzev svog posla, pronalazite naročito zadovoljstvo i sreću?

– Gnijezdo kolibrija u vrtu u kojem su se prije neki dan izlegla tri minijaturna bića. Pogled na rascvjetale makove. (Ovdje su ove zime padale velike kiše pa je nakon toga uslijedio “super bloom”, tj. cvijeće je poludjelo i taj “super cvat” u Californiji je bio vidljiv i iz svemira!). Joga. Hodanje po šumi. Šetnje uz more. Čitanje, čitanje, čitanje. Dobre i pametne knjige. Muzika, naravno. Muzika, muzika, muzika. Čaša dobrog crnog vina u predvečerje. Moji rijetki, ali zato još dragocjeniji i još draži prijatelji. I na kraju: činjenica da još postojim i da mogu micati rukama i nogama. Tu činjenicu treba slaviti svakog dana. Barem sam to uspjela naučiti.

Izvor: AZRA,

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: