Kako je Milan Bandić, ljevičar Račanovog SDP-a i desničar s hercegovačkog krša, još jednom ispričao priču o dva Zagreba

5 06 2017

Zagreb koji šesti put uzastopce bira Milana Bandića za gradonačelnika počinje tamo gdje prestaju neonska svjetla i blještave reklame velegrada, gdje se pije rakija za pet kuna, a ne craft pivo


Screenshot HTV

 

“Sutra u 7 ujutro u Ježdovcu počinje moja kampanja za sedmi gradonačelnički mandat”.

Tim riječima završio je sinoć svoj pobjednički govor Milan Bandić, najdugovječniji gradonačelnik Zagreba u povijesti koji će u ovom šestom mandatu napuniti dva desetljeća upravljanja hrvatskom metropolom. I nije mogao biti više u pravu.

Prvi dan svog šestog mandata  Bandić tako nije otišao na Jelačić plac, niti na Cest is d’ best festival koji se odvija u srcu grada. Nije posjetio mlade na Zrinjevcu, popio kavu u Bogovićevoj, niti prošetao turistima prepunom Tkalčom. Otišao je u Ježdovec, naselje do kojeg bi većina Zagrepčana, kada bi morali tamo ići, konzultirala Google kako se tamo uopće dolazi i na koju autobusnu liniju treba sjesti.

Tamo je Bandićev Zagreb, tamo žive oni koji su ga i ovog puta stavili na čelo grada. Njegov Zagreb nisu Trnje, Trešnjevka ni Gornji Grad. Zagreb koji šesti put uzastopce bira Milana Bandića za gradonačelnika počinje tamo gdje prestaju neonska svjetla i blještave reklame velegrada, tamo gdje nećete susresti korejskog turista niti ulične zabavljače. Tamo gdje se velike zgrade pretvaraju u manje, pa sve manje kućice pohabanih fasada, gdje se umjesto cestom vozi kaldrmom, gdje se u kafićima pije rakija za pet kuna, a ne craft pivo.

Bandićev Bundek, Bandićeve fontane, Bandićev zrak

51.79 posto. Upravo je toliko tog, Bandićevog Zagreba i toga moraju postati svjesne sve “velike” stranke koje žele nešto postići u ovom podijeljenom gradu.

Ježdovec, Kerestinec, Sveta Klara, Sopnica-Jelkovec, Studentski Grad, Dubec, Sesvete, ne zaboravimo i legendarne boratovske Kozari Puteve… Tamo žive oni koji u Bandiću vide spasitelja i to s razlogom. Njih ne zanimaju učeni stranački programi puni začkoljastih fraza i demokratskih teorema. Ne zanima ih ideologija. Oni će se na izborima lako opredijeliti za svog kandidata.

Pogledat će kakva im je u naselju cesta, pa zaključiti da je prije Bandića bila puna rupa ili neaasfaltirana. Dobit će treće dijete i kuvertu s 54 tisuće kuna, više nego što neki od njih zarade čitave godine, ako išta i zarade. Zatreba li im, dobit će socijalnu pomoć. Platit će im se ogrjev, dati hrana u pučkoj kuhinji. Kada jednom tjedno u najboljim trapericama, s čoporom djece krenu “u grad”, pojest će sladoled na Bandićevom Bundeku, ushićeno gledati u šarene Bandićeve fontane ili disati Bandićev zrak jer u njihovim glavama nema svijesti o tome kako to nije Bandićevo, već naše, plaćeno našim novcem. I neizbježno će pritom reći: “Evo, neka netko ne kaže da Bandić ništa ne radi, tko je ovo napravio osim njega”. “Dobar je on čovjek”, “ako si je nešto i uzeo, a kao da drugi nisu, ali bar je iza njega nešto ostalo”.

Nezaposleni, siromašni, manjine, invalidi, majke s djecom, samohrani roditelji, penzići koji se raduju svakoj prigodnoj “Bandićevoj” kuvertici sa 100 kuna “božićnice” ili “uskrsnice”. Kupci “Bandićevih stanova”. To su njegovi glasači. Nema dvojbe kako je Milan Bandić stvorio kult ličnosti koji ne prestaje na granicama Zagreba. Koliko sam puta kao reporter u nekom malom dalmatinskom, slavonskom ili baranjskom mjestu čuo “Što bi mi dali da imamo Bandića, ovaj kraj bi procvao”.

Tramvaji će i dalje voziti

Činjenica je kako Zagreb živi mnogo, mnogo bolje od ostatka Hrvatske. No isto tako je činjenica da bi on tako živio i bez Milana Bandića. Zagreb je golem sustav, grad koji raste, razvija se i bogati po inerciji, zahvaljujući i dalje izrazitoj centraliziranosti zemlje. Grad s najviše poduzetnika, ureda, činovnika, trgovina, razvijenim turizmom, jakim uslužnim sektorom, tisućama kafića, restorana i zalogajnica.

Da Bandić nije gradonačelnik, ne bi se ugasile sve goleme tvrtke u ovom gradu, ministarstva ne bi otišla u Split ili Osijek,  tramvaji ne bi stali. Otpad bi se redovno odvozio, snijeg bi netko ipak “pojeo”, a javna rasvjeta i dalje bi gorjela. Ne bi se, zapravo, dogodilo baš ništa. Kao što se ništa posebno neće dogoditi ni u ovom, šestom mandatu Milana Bandića na čelu grada.  Možda će, opet po inerciji, biti sagrađena žičara i probijena tramvajska pruga do zračne luke. Ali to bi se dogodilo i da je na čelu grada Mrak, jer su to stvari koje same sebe vuku po koncu logičnosti.

Stoga zagrebačka drama ni u jednom trenutku nije bila političke, nego sociološke i kulturološke naravi.

Ovi lokalni izbori kao nikad dosad ispričali su priču o dva Zagreba, svjedočeći tako o podjeli stanovnika metropole. Podjeli na romantične endemske “purgere” kojih je, kao i “fetivih” u Splitu, sve manje. I na “dotepence” poput Bandića koji čine veliku većinu ovog vibrantnog grada. I ta podjela nije loša, ona je uobičajena i prirodna u svakom velikom europskom gradu, gdje se uvijek susreću različiti narodi, rase i kulture. No grad je podijeljen i na one s visokim primanjima, one koji žive u tom mitskom bogatom Zagrebu gdje je plaća barem 6-7 tisuća kuna i one koji, također s razlogom, njurgaju o visokom prirezu od 18 posto kojeg im Bandić izbija iz džepova svakog mjeseca. Na odvjetnike, liječnike, marketinške stručnjake, suce, inžinjere i poduzetnike. I na one koji žive od 2-3 tisuće kuna, ili primanja uopće nemaju, blagajnice, smetlare, čistačice koje ustaju u 4 da bi prvom dnevnom autobusnom linijom u 6 bile na radnom mjestu i prehranile obitelj.

Nekom ruka, drugom poljubac, trećem ruža

Pritom bi bilo pogrešno misliti kako je Bandićev Zagreb ruralan, a onaj Anke Mrak urban. Ne, oba su Zagreba podjednako urbana i ruralna, malograđanska i metropolitanska.

Bandićev je Zagreb i onaj kojem je politike preko glave. I on to dobro zna i koristi. Treba iskreno reći kako HNS i SDP kao da su se natjecali tko će više naštetiti “svojoj” kandidatkinji. Najprije je, uoči prvog kruga, SDP foteljama uvjetovao suradnju i potporu Mrak Taritaš, a onda je u drugom krugu “prisnažio” stranački šef Ivan Vrdoljak svojim zbunjujućim porukama iz kojih se dalo isčitati kako bi mogli u suradnju sa – glasačima ljevice tako mrskim – HDZ-om.

Ne mogu se oteti dojmu kako bi nezavisna kandidatkinja Anka Mrak Taritaš možda danas bila gradonačelnica Zagreba. Kandidatkinji HNS-a Anki Mrak Taritaš to nije pošlo za rukom.

Sigurno joj je ovih tjedana, kada je vidjela izjave iz HNS-a i SDP-a, glavom prošao vapaj – molim vas, prestanite mi pomagati. Jer, kao što kaže Vrdoljak, možda sve to i jest bio spin, ali takav koji je samo naštetio mrak Taritaš i u očima građana pretvorio je u političkog trgovca i marionetu visoke politike, što je ona, treba biti iskren, svojim radom dosad višekratno opovrgla.

I to je još jedna podjela ovog grada. Dok je Mrak-Taritaš bila žrtva svog stranačkog vrha i koalicijskih partnera, Bandić je radio ono što najbolje zna. Kao sumanut hodao je gradom. Obilazio je sva rubna naselja, svakome dao ruku, nekome poljubac, drugome ružu. Usred kampanje morao je na hitnu operaciju kile. U bolničkom krevetu nije izdržao ni dva dana. S bolnim grčem na licu sjedio je na šavovima koji su prijetili pucanjem, ali iz kampanje se nije dao. Neumornim tempom ljubio je novorođenčad, slavio stote rođendane, pojavljivao se tamo gdje je znao da će biti najviše ljudi. Prije nekoliko godina svjedočio sam situaciji u centru grada, na jednom od onih famoznih šatora s kobasicama, gdje se grupica dobro podgrijanih gradskih alkosa družila s kuhanim vinom baš kada je prolazio Bandić sa suradnicima.

“Gospon Bandić, kaj, bute platili rundu”, kroz smijeh su mu dobacili. Vođen nepogrješivim populističkim instinktom, Bandić je odmah prišao, svakome stisnuo ruku, a jednom od svojih suradnika dobacio – daj dečkima piće, kod tebe je lova. Sve to trajalo je par minuta, svita je otišla, a tri gradska pijanca u nevjerici su komentirala “kak je ljubazan i dobar ovaj naš Bandić”.

Baš to Bandić je nastavio raditi i jutros u Ježdovcu. Voditi kampanju.

“Ja bih mogao predavati operativnu politiku na Sorbonni”, rekao je Bandić u izbornoj noći. I vjerojatno je u pravu. Njegov politički stil dosad je nezabilježen i nije isključeno da će se jednog dana predavati kao zaseban politički smjer.

Političar bez ikakvog jasnog političkog stava

U ovih šest mandata Bandić je više puta iskusio političku “kliničku smrt”. Prvi put kada je pijan skrivio prometnu nesreću, zatim kad je izbačen iz SDp-a, a naposljetku i kad je završio iza rešetaka remetinečkog zatvora pod sumnjom na korupciju i kriminal.

Bandić je sve to preživio. Mnogi drugi nisu. Njegov populizam postao je nadstranački fenomen kojeg ne treba brkati s uobičajenom lokal-šerifovštinom iz malih sredina. Milan Bandić postao je kategorija za sebe, političar čiji politički smjer nema obilježja ni ljevice ni desnice, nema zapravo u njemu baš nikakve političke agende niti jasnog političkog stava. Bandić je ljevičar iz doba tvrdog Račanovog SDP-a koji nikad neće dozvoliti promjenu imena Trga maršala Tita. Bandić je i HDZ-u blizak desničar s gordog hercegovačkog krša koji će svake godine dati dozvolu za održavanje gay pridea, ali ga u koloni neće biti. Populist koji će svakog dana u pet ujutro trčati kako bi dokazao da je budan dok “krmeljavi političari spavaju”. Političar koji vješto pliva svim strujama.

Njemu je cilj samo vladati, po mogućnosti doživotno, jer drugog za sebe ne vidi. Plan mu se zasad vrlo uspješno ostvaruje.

Izvor: 100posto.hr,
Autro: Tomislav Kukec

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: