DIJASPORA BIH POSPJEŠUJE I ODRŽAVA PRIVREDNI RAST U DOMOVINI

5 06 2017

Veliki broj onih koje se danas naziva dijasporom dalo je svoj puni doprinos u odbrani domovine tokom agresije, a nakon nje pospješuje i održava njen privredni rast. Njihovo mjesto zauzeli su danas stranački poslušnici koji u „etno-fraku“ podržavani političkim i bankarskim moćnicima vladaju stilom kriminala i velikih diktatora. Ostaje pitanje, koliko obespravljene ‘ratne i posljeratne’ dijaspore krvareći – zakonski, politički, statistički, tjelesno i duhovno – treba i mora još da umre za gore pomenute i sreću domovine?! Ćutanje vlasti, javnosti i medija samo potvrđuje crne slutnje.



Forum dijaspore BiH u Švicarskoj

Piše: Hamdo Čamo

 

Kao i svaka zemlja svijeta tako Bosna i Hercegovina ima određene odnose sa svojom dijasporom koji se uređuju dogovorima, ugovorima i zakonima.  Međusobni odnosi između države i dijaspore dvosmjerna je ulica i u slučaju Bosne i Hercegovine. Obzirom da je tokom i nakon agresije 1992. Republika Bosna i Hercegovina po prvi puta doživjela masovne progone („humanim preseljenjem“[1], čitaj politički dogovoreni egzodus, pokrenuto je i iščupano oko 2,2 miliona stanovnika BiH sa svojih ognjišta), tako da se može govoriti o odnosima prije i odnosima poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nije pretjerano reći da su ovi odnosi više nego dramatični i da se razlikuju od većine zemalja u svijetu i okruženju. Nažalost, pozivajući se na političku a potom i ekonomsku situaciju  u zemlji, same vlasti kažu da ovi odnosi do kraja niti nisu uređeni, još manje istraženi i objašnjeni. Priroda ovog fenomena je dvojaka i uglavnom povezana sa nedostatkom političke volje koja se ne razvijala sa planovima i okvirima, prije svega etno-stranačkih ambicija. Čak i onim najtvrdokornijima, koji tvrde da to nije istina, ako to i ne pokazuje statistika – osjećaji svakog pojedinca-povratnika, bilo čak i u kratkoročnom turističkom aranžamnu, ne mogu se i nije ih moguće sakriti, a oni su u većini slučajeva slični ili isti. Slika posljednjih 20 godina počinje dolaskom na granicu od „Welcome to Republika Srpska“, do bućkuriša zastava (pravilno i nepravilno okrenutih,  postavljenih i nepostavljenih), koje upućuju da se čovjek ne nalazi na tlu države koju je nekada ostavio i koju je – da li davno, da li tokom ili okončanjem agresije – bio prisiljen napustiti. Premda se vlasti vole hvalisati uspjesima, posebno ne svojim, za cijelo vrijeme svoje vladavine nisu uspjeli dovršiti niti jedan započeti kilometar autoputa, a najljepše ulice kojima su dali zvučne etno-nazive, koja bi valjda trebalo da izazovu nekakav pomen i sjećanje, čovjeku ostaju u sjećanju tek kao ružne uspomene na putne kolapse nastale usljed neodržavanja, opće zapuštenosti i brojnosti rupa koje se za razliku od stanovništva iz vremena agresije  nisu „humano preselile i nestale“.

Drugi „nivo odnosa“, zanemari li se okvirni odnos povratka ‚ grad-selo‘, urbana i neurbana sredina, domaće povratnike dočekuju katastarskim i životnim linijama razgraničenja, privatna svojina i privatnost, koje nakon toliko vremena, uz dogovorenu promjenu pravila igre, za vlasnike ne predstavljaju rješenje već dugoročni problem. Jedne čeka prisilna prodaja svojine za daleko umanjenu vrijednost ili ostanak u uvjetima privremene okupacije. Da time sreća u odnosu ‚država-povratnik‘ nije cijela, naviru osjećaji koji tjeraju na povraćanje, jer  gomilu dokumenata čovjek biva prisiljen „vaditi iz gnijezda“ iz kojih je deportovan, silovan, premlaćivan, zatvaran, ubijan. Sučeljavanje sa ‚silama tame‘ za mnoge žrtve, prognanike i povratnike ni u kom slučaju nisu jednostavna, humana najmanje. Toliko o administraciji, političkim mudrolijama i humanosti. Koliko je kilometara hodnika za svaki dokument, potvrdu, svjedodžbu, rješenje, toliko je „sjedeće administracije“ kojoj u petnaestak dana „odmora“, koliko stoji na raspolaganju dijaspori treba sakupiti, što uopće nije potrebno naglašavati jer u pravilu nailazi na zatvorena vrata i gluhe uši. Kada se prođu sve ‚scile i haribde‘, duhovne i svjetovne, po prepis, rješenje, svjedodžbu, umrlica i matični list rođenih,  dolazi se i po par puta. Razlog je da na njima često s namjerom stoji  netačno upisano ime, prezime, godina rođenja, mjesto, slovo ž/z, dž/đ, š/s, č/ć/c, lj/l, nj/n i t.d., za što niko nije spreman prihvatiti odgovornost već ista isključivo leži u nijemom prihvatanju administrativne torture.

Nakon svih pređenih prepreka, poštenu dijasporu očekuju gorke prevare, ismijavanja, dalje zakulisne igre i „dupla plaćanja“. Uostalom, nije li valjana dijaspora onaj „šesti stub i direk“ od kojeg se uvijek očekuje „nešto više“ – što je svim učesnicima „psiho i polit-trilera“ općeprihvaćena normalnost. Shvatajući da je pravne zakone sisematski zamijenila opća korupcija kanalisana etničkim i uvezana porodičnim vezama, shvatite da to ni blizu nije ona država koju ste nekoć ostavili iza sebe. Prijatelji su postali stranci, a prve komšije kao i najbliža rodbina otima i dijeli što nije njihovo. Na kraju, bilo da je riječ o nekom davnom odlasku zbog drugačijih uvjerenja, odlasku trbuhom za kruhom, kao djelić mozaika humanog raseljavanja ili izbjeglištva prinuđenog zakonom sile, dijaspora je uvjetno ne svojom voljom ostala na vjetrometini društvenih tokova, zbivanja i događanja. Pojedinci koji misle na povratak, prisiljeni dešavanjima posljednjih decenija ostaju uzdržani, drugi opet pokušavaju uhvatiti konekciju sa domovinom, pri čemu najbolje prolaze oni koji imaju rodbinu uz pomoć koje, mada politički izolovani, ostaju „u tokovima ekonomskih i društvenih dešavanja“. Oni koji su izgubili porodicu ili koji su ostali sami, nisu ostali žrtve samo  ratnog haosa i agresije već su i u konačnici mira žrtve prema kojima današnji svijet, politički i duhovni, u bilo kom obliku ne pokazuje mrvu pijeteta, poštovanja i milosti.

U međuvremenu, svih ovih godina i decenija, tokom kojih domaći mediji talambasaju hvalospjeve međusobne ljubavi državnih vlasti (čitaj etno-stranačkih ‘lica i naličja’), vjerske i džemat-dijaspore (‚što nas ima mašala‘), ostali nižu uspjeh za uspjehom u tuđim zemljama, dok rezultati u vlastitoj zemlji, to pokazuju iskustva iz praktičnog života, pričaju drugim jezikom. Gledamo li istu sliku, imamo li problema sa vidom i percepcijom ili smo postali toliko različiti i drugačiji? Sjenu na to pitanje baca muk ratnih i poratnih vlasti i njihova neskrivena želja da zemlju s okončanjem agresije napusti što veći broj onih koje su vjerski i politički okvalifikovali nepodobnima, a mješane brakove i njihovu djecu nepoželjnima. Jedan od odgovora leži po zakonu vjerovatnoće, da zapravo nikada i nismo bili jedno i isto? Možda se s nekim novim vjetrom ili nekom novom, nazovi humanom revolucijom, dogode promjene i odnosi, „pa da sve opet sjedne na svoje mjesto“. Takav scenario, ne samo da je moguć, već je i vjerovatan.

Tek novijeg datuma su učestali izvještaji koji govore „o velikom doprinosu dijaspore“ koji se od medija i javnosti u decenijama šutnje ne mogu više sakriti. Riječ je o brojčanim podacima koji govore „ne o pomoći, već doprinosu i investicijama dijaspore da Republika Bosna i Hercegovina preživi“, da preživi decenija općeg haosa, nerada, politikantstva i podijela najdagocjenijeg potencijala kojeg jedna država ima. Podatak da je dijaspora od 2000. -2017. godine u Bosnu i Hercegovinu ‘intravenozno upumpala’ 20 milijardi eura, govori samo za sebe. To su zvanično dokumentovani podaci kojima nažalost nedostaju nezvanične brojke milijardi koje su put do ulaganja i porodica našle drugim, uveliko privatnim kanalima koje je nemoguće kontrolisano zabilježene obznaniti.

Na drugoj strani, sredstva poslata za obnovu i povratak,  sredstva koja nose oznaku «milijardi», prešućuju se i svjesno ostaju nepoznanica do daljega, ali  kao nijemi svjedoci ukazuju sa kolikim novčanim sredstvima raspolažu stranački pojedinci i stranke. To je bolna strana ljudskog karaktera, individualnog i kolektivnog bogaćenja, kao dijela svjesnog podrivanja temeljnih osnova obnove i povratka. Oči takvih besramno su danas uprte u doznake dijaspore, koje su već postale stalni pratilac godišnjih izvještaja, privrednog razvoja, napretka, raspodjele budžeta u sistemu raspoloživih novčanih sredstava. Već su se našli i oni, koji u ushićenju politikanstva najavljuju « slavodobitna vremena rasploganja cjelokupnim penzionim fondom voljene dijaspore». Tragično je i napomenuti šta «etno-frak» nije sve izrodio.

S navedenim brojkama nije kraj ulaganjima koja bh. dijaspora (treća u svijetu) svojim radom gura u nebesa. Nemalo, posebno poglavlje zasulužuju njena vlastita i privatna ulaganja u povratak, obnovu i razvoj. Zauvijek će ostati nezabilježena ulaganja dijaspore kojima svih ovih godina i decenija na životu održava armije radnika u sektorima male privrede, poljoprivrede, raznih grana industrije, građevinstva, ugostiteljstva – kako sezonski, tako i vansezonski.

S ponosom se u domovini čitaju medijski hvalospjevi i izvještaji, bliski eliti etno-vlasti i političara raznog kova i kalibara, kako je „prošle godine dijaspora poslala u BiH 2,5 milijarde konvertibilnih maraka“, kako je „prošle godine dijaspora BiH dostavila doznake u visini od 3,57 milijardi KM“, i tako dalje. Iskreno govoreći, „riječ je o ogromnim ciframa koje doprinose očuvanju stabilnosti i domaće ekonomije?!“ Gdje je u svemu tome dijaspora u Bosni i Hercegovini, jasvnost također zna. Slučajevi krađa i potkradanja sredstava namjenjenih povratnicima, zahvaljujući političkom dogovoru o «humanom preseljenju», posljedice su sistematsko onemogućavanje povratka, svih većih ulaganja kao i kriminalnih stranačkih prebijanja računa preko leđa povratnika koji ukazuje kako nije riječ o slučaju već pravilu, što opet ukazuje da je domovina zemlja, još uvijek daleko od one koja se u okrilju svjetske javnosti pokušava prikazati kao uspješnom, pravnom, na kraju i demokratskom. Nažalost, riječ je tek o uređenju države na principu « zavadi pa vladaj », koja se uprkos ‘mirnom dogovoru’ o podjeli resursa zemlje na zone etničkih interesa još uvijek nalazi na stazama sukoba,  etničke i vjerske netolerancije.

Međunarodna zajednica na strategijskom nivou – smjenjujući intenzitet političkih, bankarskih i drugih pritisaka i instrumenata koja joj stoje na raspolaganju –  slijedi vlastite interese. Interese kontrahenata, tj. strana u sukobu, na čijem nazovi-pomirenju radi, decenijski umjetno održava i podržava, zapravo s promjenjljivim rezultatima, dok država očekivano propada. U međuvremenu, na površinu dolaze drugi prioriteti dok negdašnji, poput prioriteta povratka i stvaranja uvjeta za normalan život i rad povratnika, prepušten je od svih majci prirodi da zarasta u trn i korov.

Tako je nastala priča o dvije Bosne i Hercegovine, one kod kuće i one u inostranstvu. Da li će se boje, zastave i interesi njih dvije jednom susresti i stopiti nije poznato. Starija generacija koja je već dala svoj doprinos susret te vrste možda i ne doživi. Svijet ostaje na mlađima i na  Svjetskom savezu dijaspore BiH koji – mada još boluju od dječijih bolesti –imaju daleko svjetliju budućnost nego što smo je naslijedili mi od generacija ispred nas.

____________________________________

[1] Humano preseljenje predstavlja prisilno pokretanje i premještanje veće grupe stanovništva s jednog geografskog prostora na drugi. Pod „većom grupom“ podrazumijevaju se etničke ili vjerske grupe. Masovni egzodus stanovništva R BiH tokom agresije 1991-1995, ali i nakon nje, najvećim dijelom Bošnjaka (muslimana), koji su nominalno/ statistički / realno većinski narod prostora sa kojih su pomjereni, po masovnosti može se porediti jedino još sa egzodusom / iseljenjem Židova iz starog Egipta. Glavni krivac za prisilno preseljavanja naroda, koja da bi ublažili politički zločin svojih tvoraca i autora nazvaše humanim, jeste nacionalizam. Istina, na prostoru bivše Jugoslavije bilo je više nacionalizama, ali u dogovoru sa hrvatskim „samo je srpski nacionalizam uz pomoć JNA razorio Jugoslaviju”,  izjavila je 2001. godine Sonja Biserko, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Op.a. H.Č.

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: