Bog je netko drugi

31 05 2017

Taj Bog je čista sloboda. Sve drugo nas vodi Nietzscheovu vječnom vraćanju i Heideggerovu pojmu tubitka koji je sam po sebi konačan, no koji kao nuspojavu proizvodi – tjeskobu. Ne tjerajte nas, djecu zvijezda u svoje tjeskobe. Pustite nas da rastemo, da promatramo, da učimo. Ostavite nam na miru djecu i škole. Jednom bi iz njih trebala izaći generacija koja će promijeniti svijet.

Taj Bog nije više Bog koji, dotaknut vjerom, u Kristu udjeljuje milost grešniku, nego taj Bog postaje uvjet moje konačnosti, u dvostrukome smislu: na njemu omjeren iskušavam svoju konačnost, i na njemu omjeren, podnosim svoju konačnost, govorio je Schulz o Decsartesovom Bogu. Na istu stvar upozoravao je i Habermas tvrdeći kako svaka vlast dopušta izvođenje sociokozmičkih pretpostavki, aludirajući kako tim činom preuzimaju legitimitet, funkcije koje kršćanski opravdavaju političke vlasti. Metafizika dvadesetog stoljeća, pokazao nam je Schulz, iako više nema kontinuitet, ima zadržane zakonitosti u Nietzscheovu vječnom vraćanju i Heideggerovu pojmu tubitka koji je sam po sebi konačan, no koji kao nuspojavu proizvodi – tjeskobu.

Za razliku od filozofije metafizike prohujalih stoljeća, Bog je prema rangu različitosti od niže stupnjevanih bića, u našem vremenu izgubio poredak, tj. čovjek je, znanstvenim i društvenim dostignućima, sebe stavio u prvi plan i tako u Descartesovu metafizičkom sistemu poremetio uvriježenu ravnotežu esencije i egzistencije. Od Descartesa do Luthera, Bog se odmaknuo od nositelja umnog poretka do novovjekovne metafizike, koja glasi: Može li ljudska subjektivnost samu sebe utemeljiti? Može li čovjek biti onaj koji ne dvoji o stvarima, već ih svojom voljom postavlja?

Hrvatsko društvo nam poručuje kako religiozni ne mogu u isto vrijeme biti i sekularni. Moderni klerikalni intelektualci tvrdokorno ne odstupaju od te agende, što u konačnici, u niže intelektualno rangiranom kleru stvara svojevrstan tabu, određenu shizofrenu paranoju, koja generira lešinare, isključivost i na koncu radikalnu desnicu u samoj Crkvi koja projekcijama o komunizmu, širi strah, usmjeren ponajprije u svoje redove.

Taj problematičan i pogrešan koncept izjednačava sekularnost sa ateizmom, što je po samoj logici stvari potpuno promašena teza, koju uporno zagovara aktualna vlast i vodeće strukture klera. Sekularizam je naime, političko – društvena doktrina, koja striktno odvaja političko od onog vjerskog, ali vjersko ne niječe, dok je ateizam metafizička doktrina o nepostojanju transcedentalnih poredaka i pojava. Taj sraz, u ionako zaostalim sredinama kao što su naše dovodi do potpune isključivosti, fanatizma, pa i nasilja, kao što smo svjedočili kod postave Frljićeve predstave pred zgradom HNK u Splitu, koji je upravo orkestrirala i organizirala ta frakcija u samoj Crkvi.

Svjedoci smo snažnog otpora katoličke Crkve spram bilo kojeg oblika sekularizma, kojeg se dijelom zbog neukosti i neznanja, dijelom zbog licemjerja, pokušava izjednačiti sa ateizmom. No povijest nam je pokazala, a društvene znanosti dokazale, kako mogu postojati snažni argumenti i to religijski, za sekularizam (kada kler uzima ovlasti u znanosti, školstvu), kao i obrnuto, da ateistički pokreti argumentirano kritiziraju sekularizam, koji u svojim radikalnim inačicama može ugrožavati temeljna ljudska prava i slobode.

Kada bi religija bila maknuta iz društva, kada bi religijska vjerovanja bila pokazana kao lažna, tada bi imali ateističku, a ne sekularnu državu. Taj strah prisutan je u širokim crkvenim krugovima i on je razlog tako radikalnog upliva u obrazovni sistem, pa i u same strukture vlasti, najnovije smjene Ekspertne skupine, kurikularne reforme zorno ga dokazuju i jasno ocrtavaju na mapi Hrvatske, koja postaje bojno polje znanosti i religije.

Kada bi religija imala svoje mjesto, svoj društveni angažman u prostoru koje joj pripada, tada bi govorili o sekularnoj državi koja jasno definira granice između metafizike i fizike, religije i znanosti, vjere i ateizma.

Religiozni, u ovom slučaju kršćani, ako govorimo o istinskim vjernicima, moraju biti ujedno i sekularni.

Zbog toga što im sama vjera, samo kršćanstvo nalaže sekularizam, koji u svom fundamentu sadrži klasične kršćanske vrijednosti; prihvaćanje različitosti, prihvaćanje drugačijih uvjerenja i identiteta. Mješanjem tih pojmova uspješno se religijskim argumentima dala sloboda da donose političke odluke, a samim tim imaju snažan utjecaj na školstvo, napredak i budućnost ove zemlje.

Neovisno o tome koliko građana, vjernika priželjkuje takvu vrstu upliva religijskog u sve sfere života, pa i u politiku, država mora jasno odrediti granice. Ako država to ne uradi, dobijamo Crkvu, koja od dobrovoljnog vjerskog udruženja, postaje autonomna institucija koja ulaskom u sfere vlasti postaje kreatorom zakonodavstva i samim tim, u izravni sukob sa vremenom, koje je kako smo utvrdili u pasusima gore, čovjeka stavilo na poziciju da ne dvoji o stvarima, već ih svojom voljom postavlja.

Drugim riječima, hrvatsko se društvo zaustavilo u evoluciji i snažno, punom parom krenulo – unatrag.

„Nema razloga žaliti što mi je dao svoju volju koja dalje doseže do razuma, volju koja je individualna i potpuno slobodna, jer se sastoji od jedne stvari koja je nedjeljiva, a njena joj narav ne dopušta da joj se bilo što oduzme, a zapravo je ona i šira, to veću zahvalnost dugujem njenom davatelju“, govorio je Descartes istaknuvši kako volja ima mogućnost pogriješiti, no samo kada je to slobodna volja, odvojena od ciljeva drugih koji je nastoje nadmetnuti, tada je ta volja jedinstvena, pravedna i dobra jer je – slobodna.

Sloboda volje mora biti temelj suvremenih država. Inače su te i takve države kazamati, relikti prošlosti i osuđene su na propadanja, eroziju, kako u duhovnom, građanskom, tako i u civilizacijskom smislu, jer ih napredne zemlje prestižu, ekonomski i vremenski superiorno nadilaze, te je samo pitanje vremena kada će se i na koji način urušiti.

Sloboda volje tjera ljudski rod naprijed.

Sloboda, pa čak ako je i pogrešna, temelj je i iz nje se izvlače pouke i iz nje se uči. Slobodna volja je na koncu ono što nam je dao Bog dignuvši ruke i zakovavši svoga sina na križ. Sloboda je od tog trenutka simbol upravo kršćanske vjere, ali sloboda koja ne nameće, već tolerira, poštuje, zna za poniznost i zna za izbor. Izbor koje samo čovječanstvo tjera naprijed, a taj izbor je znanost, koja je ljude dovela do zvijezda, približila ih samom Bogu.

Slobodna volja jest da griješimo, učimo, padamo, da se uzdignemo na najviše vrhunce i padnemo u najveće ponore. A toj slobodi uči nas sekularizam. Izjednačavati sekularno i ateističko podla je ili nadasve glupa intervencija. Čovječanstvo nije, niti će, napredovati sa vjerskim, ali isto tako niti sa ateističkim kazamatima.

Čovječanstvo napredovati može isključivo u slobodi, slobodi  koju garantira sekularizam.

Taj Bog nije više Bog koji, dotaknut vjerom, u Kristu udjeljuje milost grešniku, nego taj Bog postaje uvjet moje konačnosti, u dvostrukome smislu: na njemu omjeren iskušavam svoju konačnost, i na njemu omjeren, podnosim svoju konačnost.

Bog je netko drugi. Bog je nešto drugo.

Taj Bog je čista sloboda. Sve drugo nas vodi Nietzscheovu vječnom vraćanju i Heideggerovu pojmu tubitka koji je sam po sebi konačan, no koji kao nuspojavu proizvodi – tjeskobu. Ne tjerajte nas, djecu zvijezda u svoje tjeskobe. Pustite nas da rastemo, da promatramo, da učimo. Ostavite nam na miru djecu i škole. Jednom bi iz njih trebala izaći generacija koja će promijeniti svijet.

Svijet okrenut zvijezdama.

Izvor: Tacno.net,
Autor: Ivo Anić

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: