Ivan Šarčević: “Groblje šutnje” nad Mostarom

23 05 2017

Suočavanje sa zlom prošlošću


Ilustracija / Vijesti.ba

Nama, ipak, ostaje goruće i najvažnije pitanje – podizanje “groblja šutnje” nad vlastitim zločinima. Hoće li se, naime, podići makar jedan spomenik-opomena za žrtve koje su činjene u naše ime?

Ponad Mostara, nedaleko od Goranaca, na Bilima, gradi se veliki kompleks, “Groblje mira” za sve hrvatske žrtve Drugog svjetskoga rata i poraća u Bosni i Hercegovini. Idejni začetnici, voditelji i graditelji ovog mega-projekta su Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Čovićeva HNS-a kojeg vodi Ilija Vrljić i Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće kojom upravlja fra Miljenko-Mića Stojić. Planira se da to bude najveće groblje u Europi, s ni manje ni više nego 50.000 križeva. Završeni su široki pristupni putovi, blagoslovljena je crkvica, izgrađena kosturnica. Odgovorni tvrde kako će dinamika daljnje gradnje, posebno podizanje križeva, ovisiti od financija i od rodbine, jer će, kako prenose neki mediji, trebati kupiti “grobno” mjesto, odnosno križ gdje će stajati ime njihove žrtve.

Kao i sa svim spomenicima ovakvoga sadržaja, tako i s “Grobljem mira”, kako su ga tvorci nazvali, nužno je razlikovati nekoliko razina, koje se – upravo kad su u pitanju žrtve – tale u loncu samorazumljivosti, uznosite nacionalne svijesti, prkosnog religijskog trijumfalizma i jednostranačkog svevlašća, sve do nemogućnosti pa i društvene prešutne zabrane da se o tome išta kritički kaže. O svim bitnim kulturnim, obrazovnim, političkim, religijskim i dr. pitanjima, među bh. Hrvatima zavedena je “grobna” šutnja. Posebno u pitanju karaktera ratova i žrtava. Jer, ima tko misli o svemu i za sve, ima tko sve predstavlja. D. Čović je s HNS-om apsorbirao sav prostor, i onaj duhovni, te pod maskom legalne i legitimne svehrvatske institucionalnosti dirigira tko i što će raditi.

Ipak, pogledajmo koje se sve razine miješaju i tale u navedenom projektu “najvećega europskoga groblja” ponad Mostara: ljudska (humana, obiteljska), zatim aktualno-politička, historiografska, nacionalna, lokal-patriotska, religijska, vjerska, i nimalo nevažna, ekonomska razina. Ovu potonju, lukrativno-financijsku, ostavljamo po strani za kompetentnije.

I.

Ljudska razina zahtijeva poštivanje svakoga mrtvog čovjeka, svake žrtve zbog njezina ne samo tjelesnoga nego osobnoga dostojanstva i metafizičkoga integriteta. Ako je riječ o vjeri, onda se mora zaključiti da je i mrtav čovjek, na kojoj god strani nastradao, slika Božja, sada još više, jer je smrću posve ušao u drugu dimenziju, u Božji prostor, u nesagledivu i nedostupnu tajnu, te ljudsko operiranje s onim svijetom, s dušama i tijelima pokojnih traži maksimalnu skromnost i brižnost. Jer ne znamo ni jesu li se i kako promijenili naši pokojni, što bi nam rekli, kako bi procijenili svoj zemaljski život: kao poziv da ne činimo ono što su oni činili ili kao uzor za nasljedovanje?

Kad je riječ o žrtvama, u zemlji i u narodima koji stalno popravljaju nepomirenu prošlost, uvijek je dakle riječ o izrazito složenom i osjetljivom pitanju. Rijetko se kime možemo tako perverzno “služiti” kao našim mrtvima, kao našim žrtvama. To se, naravno, uvijek bolje vidi kod onih drugih, kod drugoga naroda. Dobro vidimo i vrlo smo kritični kako oni uvećavaju brojke svojih ubijenih, kako manipuliraju njihovim stradanjem, kako nosaju kosti i grobove, grade i sade nacional-realističke kič-spomenike, spomenike strašila i prkosa. Ma uopće nam se ne gleda ako se prikazuje nešto o žrtvama drugih, i ne sluša nam se što to drugi govore o svojim žrtvama.

U svakom slučaju, pokojni, stradali, ubijeni neće se oglasiti, neće ni potvrditi niti opovrći ono što mi o njima mislimo, govorimo i što “za njih” radimo. Oni su nijemi svjedoci teškoga zla, izručeni su živima sve do neograničene mogućnosti manipulacija. Mrtvi su postali objekti a ne subjekti i autoriteti naših zemaljskih poslova. Pretvaramo ih u predmete političkih nadmetanja, osobnih promocija, nekrofilskog resantimana, religijskoga fanatizma i ekonomskog bogaćenja. Jedino su obiteljima žrtve više od sredstva, ali ni svim obiteljima jednako, pa čak ni svim članovima jedne obitelji jednako. Nigdje čovjek nije pošteđen kušnje zla, pa ni kada je riječ o mrtvima. Tu se, kao i u drugim svetinjama, ljudska opakost i zlo mogu najbolje skrivati.

Nužno je, naravno, iskazati humanost, sućut i solidarnost s preživjelim pokoljenjima nastradalih. I moliti za stradale, ako smo vjernici. Zato je prvi korak popisati žrtve, sastaviti njihovu biografiju, objasniti argumentirano i faktografski njihovu pogibiju ili nestanak, potražiti njihov grob i dostojno ih sahraniti. Ovo je polazište koje se ne bi smjelo napadati i poricati. Odsutnost popisa, nijekanje istine, iskrivljivanje činjenica, skrivanje načina i mjesta stradanja, svako otezanje od objave istine, u konačnici je nijekanje činjenice da su mrtvi postojali kao ljudi. To je zadnja razina urušavanja ljudskoga dostojanstva stradalih i izraz skrivanja suučesništva u zlu odgovornih, onih koji makar nešto znaju o žrtvama i onih koji su činili razna tijela i komisije a do iznemoglosti otezali sa skupljanjem imena i podataka žrtava.

Upravo u ovome, s popisom imena i točnim podacima kada, gdje, zašto i od koga je netko ubijen, najviše se kasni. I nakon četvrt stoljeća slobode kad se, eto, više ne mora šutjeti nego se može slobodno govoriti. Time se skriva krivnja odgovornih, a ima ih i među onima koji su najglasniji zagovornici popisa i spomenika. Zato se i dalje napuhuju brojke stradalih, nizaju netočnosti, zarađuje na žrtvama. Baš onako kao što je izostala i lustracija, i dalje se šire neistine, klevete i društvene optužbe o suradnicima i čuvarima komunističkog režima. Štoviše, optužuju se nedužni za pomanjkanje poštovanja prema žrtvama dok ključeve rješenja, kao i uvijek, drže funkcionari na vlasti, najprije političari, i njihova intelektualna i medijska posluga. Zato se i dalje manipulira mrtvima bez imena i lica, bez povijesne istine.

A doista je prepuno ljudi stradalo u vremenu našega transgeneracijskog pamćenja. Nebrojeni su ubijani neljudski, bez prava, bezočno, skriveno. Totalitarne ideologije i režimi su se smjenjivali, ostavljali iza sebe polja smrti i skrivena stratišta, svoje službene istine i nametnute šutnje. No, i danas je slično: pod maskom pijeteta za žrtve, danas vlada podivljala istina, samo naša, o našim žrtvama – šuti se o onome o čemu se previše govorilo, samo o jednim žrtvama i zločinima jednih. A mrtvi – oni i dalje šute. Mnogima se i dalje ne zna ni za grob, ni za način kako su nastradali. Nova groblja i spomenicu se podižu posvuda, i ponad Mostara, dok se druga briše i skrnave, posvuda, i u Mostaru. I nameće se jedna nova šutnja. Još je u ovoj zemlji puno noći iščekivanja, prepuno traganja, prepuno sekundarne muke i patnje, puno gorke šutnje, šikaniranja i nevolja zbog ubijenih i “nestalih u stoljeću” (I. Lovrenović). Još uvijek imaju samo naše žrtve. Oni tamo, “na drugoj strani”, jedva da su ljudi. Oni su pokopani u “groblje šutnje”, u nametnuti zaborav.

II.

Kad je riječ o žrtvama, aktualno-politička razina je iznimno zavodljiva, kliska i zapaljiva. Ona se maskira humanošću i vjerom. Nad žrtvama Hrvata u BiH, kao gotovo na svim drugim područjima, dominantnu vlast ima lokalno-patriotska vrhuška, ovdje hercegovačka dominantna politika, jer je ona zauzela sveopće prvenstvo: prva je u stradanju i hrvatstvu, prva u obrani i herojstvu, prva u kulturi i europskim vrijednostima, prva u vjeri i moralu, prva u svemu, prva i u nacionalističkom sljepilu, odsutnosti samorefleksije i poricanju zle poršlosti. Sve bukti od strasti i nacionalne gorljivosti dokazivanja. I za to ima i medijsku i novčanu logistiku.

Napomenuli smo da se smjenom ideologija i režima jedni spomenici ruše i drugi podižu, jednu šutnju zamjenjuje nova šutnja. No, nigdje totalitarni režimi i nepomirljive ideologije ne slijede i ne kopiraju jedna drugu kao u podizanju spomenika. Na groblju ponad Mostara žele se dignuti spomen-križevi žrtvama komunističkoga terora i istodobno se, tek onako generalno, osuđuju svi totalitaristički režimi i marginalno napominju moguće žrtve nastradale u ime hrvatskoga naroda. Ako se tomu doda da su glavnu hrvatsku stranku – HDZ – dobrim dijelom stvarali upravo komunisti, komunistički kadrovi i nemali broj članova opresivne tajne službe (SDB-a i KOS-a), vrlo prijateljski s velikosrpskim projektom, kao i da danas najveću pomoć i podršku “Groblju mira” daje Dragan Čović, koji sam dolazi iz ideoloških struktura starog režima, to zacijelo govori da podizanje ovog spomen-područja pridonosi osnaženju aktualne vlasti, popravljanju vlastite biografije, zamagljivanju u nužnom suočenju s prošlošću ideološkoga diskontinuiteta. Lokaliziranjem kolektivnog pamćenja na žrtve komunističkoga režima, uspješno se “pozlaćuje” prošlost hercegovačkih protagonista opresivnog komunizma. Proizlazi da su svi hercegovački Hrvati u svim režimima bili samo žrtve. Ovo “groblje” zato ne može postati opomena povijesnih lutanja, ideoloških kontinuiteta i diskontinuiteta, političkih laži i obmana hercegovačke hrvatske politike, a kamoli opomena za zločine svih režima pa onda ni za žrtve koje su nastradale u ime i za vlastiti hrvatski narod.

Smještanje ovog megalomanskoga kompleksa u Hercegovinu, ponad Mostara, ogledalo je današnje hrvatske, bolje kazano herceg-bosanske, sveodređujuće, a ipak samo egoistične lokalpatriotske politike, kao i slika unutarhrvatskoga sukoba koji se metaforički izražava u dva bolna, a posve različita, stratišta: Jasenovcu i Bleiburgu. Riječ je o hrvatskoj, nacionalnoj pa i nacionalističkoj političkoj opciji koja želi odgovoriti na nametnutu šutnju o hrvatskim žrtvama komunističkog terora krajem 2. drugog svjetskog rata i poraća, pa onda sve do 1990., kao da i nije bilo vlastitih zločina, ne samo u onom nego i ovom, u memoriji najsvježijem ratu 90tih godina.

Moćnici koji podižu spomen-područje nad Mostarom, posebno stožernik Čović, ne oglašavaju se dok, na primjer, na sjeveru zemlje, u Gradini kraj Bosanske Gradiške, srpska oligarhija, predvođena Miletom Dodikom, komemorira jasenovačke žrtve ustaškoga terora. Šute dok srpska mitomanija napuhava brojke jasenovačkih žrtava i lamentira nad ugroženim udesom današnjih Srba. Ustvari samom komemoracijom, Dodik i njegova pogrebna svita, otklanjaju suočavanje s nedavnom zločinačkom prošlošću kojom su gospodarile institucije Republike Srpske, a kojima je Dodik danas na čelu. Prošlim srpskim žrtvama opravdava se i poriče nedavna zločinačka prošlost Republike Srpske, područje očišćeno od nesrba, i od bosanskih Hrvata, čijim precima hrvatski stožernik i njegovi pomoćnici, eto, podižu “groblje mira” ponad Mostara. Slična je to metodologija. Ona podrazumijeva drski politički voluntarizam, bešćutni viktimološki makijavelizam i bezbožnu religijsku pozlatu “nevina” naroda, samo da se prekriju vlastiti zločini.

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

III.

Aspekti s kojih promatramo žrtve, spomenike i groblja se miješaju, slijevaju jedna u drugu. Historiografska razina počinje upravo na mjestu na kojem se tuđim žrtvama nameće zaborav, a nad svojim žrtvama pamćenje uzavre do ključanja. Na “Groblju mira” ponad Mostara, sadašnja hrvatska politika, religijski osnažena crkvenim ljudima, “svećenicima nacionalnoga”, slijedi ideološki, a najviše nedavni, komunistički obrazac, protiv kojega s najviše žara ustaju: prešućivanje svojih zločina a veličanje svojih žrtava. U historiografiji se to naziva povijesnim revizionizmom, zato što se povijest ne nadopunja u svojoj činjeničnosti nego iskrivljuje; zato što se pod maskom suosjećanja za vlastite žrtve opravdavaju vlastiti zločini negiranjem ili eventualnim guranjem u prazne fraze osude svih totalitarnih režima i svih zločina. Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije; žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih.

Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta.

Ideologije se ne mogu pomiriti, mire se samo ljudi. A to se kao hoće postići time što se gradi “groblje mira” i što se poziva na Europski parlament i njegovu Deklaraciju o osudi svih totalitarnih ideologija i režima (2009). Nužna osuda ne znači, međutim, da su sve totalitarne ideologije i režimi isti, niti da u jednom čovjeku – izuzev voždova i stožernika i sličnih političkih obraćenika – istodobno mogu biti prisutni ili presvlačiti se oprečni totalitarizmi. Nisu sve žrtve iste, kao što ni zločini nisu isti. Konkretno, u prošlom stoljeću jedni su stradavali na rasnoj i etničkoj “krivnji”, drugi na klasnoj. Rijetki, oni najbolji, stradavali su od oba režima. No, od jednoga su ubijeni. Ideološka podjela za ovaj ili onaj totalitarizam nastavlja se i danas, pa stoga – praksa to stalno pokazuje – ne poštuju se jednako sva stradanja, jer se ne bi tuđe žrtve poricale, umanjivale, jer se ne bi tuđa groblja štetila ni rušila.

Zapravo, licemjerna frazeologija o jednakosti svih totalitarizama i jednakosti svih žrtava, često je maska da ne dođe do stvarne povijesne istine i povrh svega da se ne suočimo s vlastitom zločinačkom prošlošću, s vlastitim totalitarnim režimom. Jer, nisu svi zločini jednaki, ne samo po količini i svireposti, po vremenu i okolnostima, nego nisu ni sve žrtve jednake. U konačnici, tko tako govori, preuzima ulogu vrhovnoga suca, preuzima ulogu samoga Boga. Bog jedini mrtve raspoređuje gdje će stajati, tako se barem vjeruje, i ne ugurava ih u lonac nove ideologije, lažnog mirenja nacifašizma i antifašizma. Ideologije se ne mire, one se osuđuju; ljudi se mire ako doista osude najprije svoju ideologiju i najprije izraze sućut žrtvama vlastitog totalitarnog režima.

IV.

U području religioznoga događaju se najmračnija izopačenja i manipulacije žrtvama. Nigdje se ne ostvaruje takva perverzna simbioza religijskog i političkog, nigdje se etničko tako ne pobožanstvenjuje, nigdje se ne niječe ona Isusova zapovijed: Caru carevo, Bogu Božje, kao u odnosu prema žrtvama. Religiozno se u ovakvim slučajevima nudi kao duhovna, metafizička maska, kao “božanska” zaštita i opravdavanje čisto ljudskih, zemaljskih, svjetovnih projekata i političkih režima. Nacija postaje božanstvom. Religioznim se nacionalizam podiže na razinu nedodirljivoga, svetoga, tabuiziranoga i mitskoga.

Iz kršćanskih razloga groblje nad Mostarom ne bi se trebalo zvati grobljem, jer nije groblje, jer osim kosturnice, neće biti sahranjivani ljudi. Prvenstveno se radi o etnonacionalnom, hrvatskom spomeniku a ne o katoličkom groblju. Stoga bi umjesto križeva, kršćanskoga simbola, primjerenije bilo da stoje nacionalni simboli, zastave, grbovi ili slično. Ovim se ne niječe vjera u Boga mnogih koji su nevino nastradali i s molitvom i pouzdanjem u Krista napustili ovaj svijet. Ipak ovo nije katoličko groblje, nego nacionalni spomenik.

Naravno, sve je moguće, i ateizam u srcu svetinje, ako zemaljska dobra, poput etničkoga, zauzmu mjesto apsoluta i Boga (usp. Gaudium et spes, br. 19). Uostalom, puno je križeva bez Isusa. I nisu svi koji su nastradali bili vjernici, iako su bili Hrvati. Uostalom, u povijesti ima različitih križeva, križeva bez Isusa. I na Golgoti, kada je razapet Isus, bila su razapeta još dva čovjeka, evanđelja ih nazivaju “razbojnicima”. Nisu svi križevi križevi ljubavi i spasenja i nemaju isto značenje s Isusovim križem.

Nisu ni svi “križni putovi” Isusov Put križa. Niti su sve žrtve mučenici, nisu ni svi ubijeni za života slijedili evanđelje i bili poslušni Isusovim zapovijedima. Među onima koji su ubijeni, bez prava, s oduzetim dostojanstvom i neljudski, među tim žrtvama ima doista stvarnih mučenika, istinskih Kristovih svjedoka. No, mnogi nisu ubijeni iz religiozne mržnje (in odium fidei), nego iz nacionalne i klasne mržnje, i jer su sami činili zlo drugima ili podržavali i čuvali zločinački režim, činili suprotno od onoga što Krist traži.

Zoran primjer žrtve a ne mučenika jest i fra Radoslav Glavaš, jedan među 66-toricom hercegovačkih franjevaca koje su partizani – u nehumanoj i sistematski, s vrha isplaniranoj odmazdi – mučki ubili na završetku rata. Ovaj franjevac jest žrtva komunističke osvete, ali teško da može biti mučenik za vjeru, jer je od početka sjedio u Budakovu ministarstvu za kulturu i bogoštovlje, u zločinačkom režimu NDH, usprkos i zabrani vrhovne uprave Franjevačkoga reda (srpanj 1941.) da se franjevci ne smiju uključivati u ustaški režim, niti na bilo koji način sudjelovati u pljačkanju i progonu Srba, Židova, Roma i “neprijatelja” ustaškoga režima, usprkos i “bratskim” opomenama koje mu je slao fra Dominik Mandić, hercegovački franjevac, tada član vrhovne franjevačke uprave u Rimu.

Nisu, dakle, sve naše žrtve istodobno i mučenici, niti su sve naše žrtve iste. Na nesreću, ovo pitanje se utapa u dnevnu politiku i ideologiju nacionalističkoga beščašća, u etnofiletizam i religijski nacionalizam. Možda će biti jasnije ako se ovo pitanje okrene i prebaci na područje onih drugih, recimo na područje najgorega suvremenoga spoja religije i politike, na područje političke religije islamskoga terorizma. Samoubilački teroristi koji u smrt povlače nedužne ljude, i za koje islamski fanatici vjeruju da idu izravno u raj, ni u kojem smislu nisu mučenici vjere, nego sotonsko iskrivljenje vjere, đavolsko bezboštvo u srcu vjere. To se, međutim, kod drugih vidi, jer smo slijepi da kod nas vidimo svoje zločince i đavolske sluge, koji su druge povukli i gurnuli u smrt, te da oni nisu nikakvi heroji, mučenici i sveci.

V.

Još dugo će trajati naši međusobni sukobi oko nepomirene prošlosti. I sve u ime bezgrešne nacije, nabolje vjere i Boga koji je samo uz nas, sve u jedno sveto ime. Ostat će mnoga neodgovorena pitanja. I ono ekonomsko za koje neki kažu da je glavno i prvo, te da je “Groblje mira” nad Mostarom samo velika zarada. Jer gdjegod je na sceni politička religija, ondje se vrti novac, ondje se vrte judini srebrnjaci, ondje ima puno lažnih suza, dežurnih zagovornika žrtava koje šute, profesionalnih političkih narikača.

Nama, ipak, ostaje goruće i najvažnije pitanje – podizanje “groblja šutnje” nad vlastitim zločinima. Hoće li se, naime, podići makar jedan spomenik-opomena za žrtve koje su činjene u naše ime? Ovo će, naravno, neki nazvati mazohizmom, mržnjom prema svome narodu. U evanđelju stoji da je Isus prekorio svoj opaki naraštaj što podiže spomenike prorocima koje su ubijali njihovi očevi. Ali što s evanđeljem? Pa evanđelje slabi nacionalni ponos i demoralizira etničku borbenost. Evanđelje, Božja riječ se odnosi na druge, ne na nas. Zna se to od Abela, proroka Jeremije do Isusa. Hoće li se itko od odgovornih osmjeliti da se makar jednom upita što je sve uzrokovalo vlastite zločine a onda i tolike žrtve kojima se podiže “groblje” ponad Mostara?

Više od 70 godina vlada teška patološka šutnja, šutnja koju nisu nametnuli komunisti, nego mi sami sebi – grobljanska šutnja nad pitanjem: Tko je i zašto zaveo tolike ljude, Hrvate, da napuste svoje zavičaje od Sovića do Popova polja kao i brojne krajeve Bosne, Hrvatske, i odveo ih na Bleiburško polje i ondje ih izručio na nemilost pobjednicima rata, ratnim neprijateljima? I zašto oni koji su ih tako žrtvovali nikada nisu odgovarali ni pred sudom svoga naroda ni svoje Crkve? Kakva je bila strategija ratovanja, kakva strategija predaje, kakva zapovjedna odgovornost glavešina poražene vojske? Uvijek dođe kraj izvana nametnutih šutnji, jer nema totalnoga zločina, nema totalne šutnje. No, za duhovno zdravlje, osobno i kolektivno, najopasnije su vlastite, sebi nametnute šutnje, zablude i obmane. S njima se može živjeti vječno, s njima se odlazi u groblje!

U Katoličkoj crkvi se posljednjih desetljeća, posebno od blaženog pape Ivana Pavla II., traži da vjernici – osobno i zajednički – čiste svoju memoriju. No i ovdje se ovaj poziv razumijeva i krivo tumači samo kao čuvanje pamćenja na svoja stradanja, gradi se parcijalni žrtvenički identitet. Spomenuti papa je govorom o čišćenju memorije i nužnoj katarzi mislio ponajprije na vlastite zločine i grijehe. U poznatom Mea culpa, papa je u ime cijele Crkve priznao i zatražio oproštenje od grijeha prošlosti koje su vjernici u ime Crkve počinili, od križarskih ratova i inkvizicije, odnosa prema ženama i znanstvenicima, te na drugim područjima. Čišćenje pamćenja, prema evanđeoskoj i crkvenoj praksi, nipošto ne znači veličanje svoje prošlosti a nametanje zaborava i šutnje na ono što smo kao pojedinci, narod i crkvena institucija činili drugima, nego kako da to bolno, opasno i subverzivno sjećanje na vlastite zločine postane opomena, kajanje, nadoknada nepravde, oslobađajuća istina i stvaralačka snaga za novu budućnost.

Među rijetkim narodima na svijetu, njemački narod – koji je velikim dijelom pristao uz Hitlera i ideologiju nacizma, uz totalitarni režim koji je uklonio milijune nedužnih – uspio se suočiti sa svojom zlom prošlošću, kao i sa svojim ogromnim stradanjima te stvaralački pretvoriti svoju tešku prošlost u pozitivnu energiju. Ne samo što je osudio svoje zločine, pokajao se za njih, nadoknadio koliko se moglo nepravde i nanesene štete drugima, nego je taj isti njemački narod čak podigao spomenike kao opomenu (Mahnmal) zločinima počinjenim u ime tog istog njemačkog naroda. U suočavanju s vlastitom prošlošću njemački narod je tako nadišao sam sebe uspostavljajući visoke kriterije za kršćanske vrednote i europske vrijednosti. A tim se vrednotama i vrijednostima neprimjereno i licemjerno kite toliki vezani za žrtve u hrvatskoj politici i Crkvi, predstavljaju se lažno da su njihovi nositelji.

Naravno, suočavanje s prošlošću, čišćenje pamćenja i unutaretnička katarza, nikada nije završen posao, ni za Nijemce. A tek za nas? Čovjekova sklonost opravdavanju vlastitoga zločina, vječna je i zavodljiva kušnja. Nije li to, u svojoj biti, i novo “groblje” ponad Mostara – samo još jedno veliko groblje šutnje o vlastitim zločinima i grijesima daljnje i nedavne prošlosti?

Autor: Ivan Šarčević

Prometej.ba

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: