FED, rusko zlato i rat u Siriji

19 04 2017

U svom govoru pred američkim Kongresom 1912. je J. P. Morgan rekao da je novac samo zlato, a sve ostalo je samo kredit.


Ruske rezerve zlata kroz povijest

Pod “sve ostalo” je mislio na papirnati novac, kojeg, za razliku od zlata, bilo koja vlada može odštampati u količini koju želi. Već 1913. godine su američke Federalne rezerve, ili privatni bankarski kartel poznatiji kao FED, na sebe preuzele ulogu izdavanja novca. Jedan od glavnih vlasnika tog privatnog bankarskog kartela postaje banka JP Morgan.

Carska Rusija je u to vrijeme posjedovala nevjerojatnih 1400 tona zlata i prema nekim povjesničarima je to bio razlog zbog kojeg je Wall Street organizirao, financirao i proveo revoluciju u Rusiji. Rezultat je da je nakon Oktobarske revolucije teritorij Rusije znatno smanjen, a ruska državna riznica izgubila veći dio svog zlata.

Sovjetski Savez 1928. godine ima samo 150 tona zlata i tada počinje oporavak, da bi SSSR 1940. dosegao rekord i imao 2800 tona zlata. Ostavljajući po strani način vladanja, poraze na jednoj strani i pobjede na drugoj, Josif Visarionovič Staljin umire 1953. i SSSR ostavlja s 2500 tone zlata u riznici. Od tada počinje topljenje zlatnih rezervi i Rusija doseže dno 1991. godine, kada joj ostaje samo 229 tona. Vladimir Putinzemlju preuzima s 414 tona i danas u državnoj riznici Rusija ima 1615 tona zlata, iako je u razdoblje sankcija 2014. ušla s 1094 tone.

Zanimljivo, FED ubrzano počinje štampati dolare i davati ih kao državni dug otprilike u isto vrijeme kada je Oktobarska revolucija počela “jesti” svoje zlato, a Velike depresija se dogodila kada je Staljin odlučio gomilati plemenite metale. Može se raditi o “slučaju”, a možda i ne, kako tvrde neki povjesničari u Rusiji i svijetu.


Ruske rezerve zlata kroz povijest

Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Europa i Rusija bili u ruševinama, američka industrija i poljoprivreda je doslovno procvjetala. Američke zlatne rezerve su u razdoblju od Drugog svjetskog rata, prema službenim podacima, porasle za 60%, iako mnogi postavljaju pitanje stvarnih rezervi fizičkog zlata u trezorima federalnih rezervi.

4. lipnja 1963. američki predsjednik John F. Kennedy potpisuje dekret prema kojem je američka vlada sebi vraća ustavno pravo na izdavanje dolara, čime praktično dokida monopol privatnom bankarskom kartelu Federalnih rezervi.  Kennedy je zapravo ukinuo FED. On se javno obraća naciji i drži govor u kojem kaže kako zemlja ne može biti vlasništvo nekakvih tajnih društvava, jer je to u suprotnosti s istinskom demokracijom. Kennedy je rekao da kao patriot i čovjek koji voli svoju zemlju više ne želi podržati takav sustav.

Nakon toga, 22. studenog 1963. godine, John F. Kennedy je ubijen pod misterioznim i još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Nakon atentata na Kennedya, vlasnici privatnog bankarskog kartela FED postaju najveći ogranak vlasti u Sjedinjenim Državama i financijska sila koja zapravo vlada zemljom.

Takozvani “međunarodni”, ali u stvari privatni sustav SWIFT za bankarske transakcije, daje Federalnim rezervama neograničenu moć i FED de facto postaje vlasnik cjelokupnog globalnog bankarskog sustava. Svaka banka koja odbija poslovati u skladu sa zahtjevima američkog FED-a može biti kažnjena i isključena iz sustava SWIFT. To jest, bilo koja banka u svijetu može biti uništena na zahtjev vlasnika Federalnih rezervi u bilo kojem trenutku. Istina, FED nekoj stranoj banci ne može izreći novčanu kaznu, ali joj može prekinuti aktivnosti, što je još gore.

Ogroman posao kojeg je u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča” opisao Zbigniew Brzezinski je urodio plodom. Baš kao 1917. Rusko carstvo, Rusija je doživjela kolaps 1991. Otprilike iste stvari su se događale Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza, kao što su se događale nakon raspada Ruskog carstva.

Teritorij Rusije je opet znatno smanjen. Čak i ako izuzmemo države koje je “progutao” Sovjetski Savez, koje su samo vratile izgubljenu državnost, na teritoriju Rusije su nove, koje nikada u povijesti nisu postojale.

Dakle, danas kada traje globalno sučeljavanje Washingtona i Moskve i kada kažemo “Sjedinjene Američke Države” vrlo je važno razumjeti što pri tome mislimo. Govorimo li o američkom narodu i svim američkim građanima, ukras u obliku političkih stranaka, Kongresa, Senata i predsjednika ili stvarnim vladarima Sjedinjenih Država, odnosno vlasnicima privatnog bankarskog kartela, takozvanog Sustava Federalnih Rezervi?

Bez da besmisleno odugovlačimo, kada kažemo SAD, onda govorimo o vlasnicima Federalnih rezervi, koji su jedini i pravi vladari u Americi.

U nastojanju da prošire svoju neograničenu financijsku moć diljem svijeta, američki vlasnici, djelujući u ime Sjedinjenih Država, preotimaju vlast u drugim zemljama,  a sve s ciljem njihove financijske i ekonomske kolonizacije. U nekim se zemljama za to koriste vojne metode, a drugdje nenasilne ili politička uzurpacija vlasti, kroz Obojene revolucije, institucionalne državne udare ili izravnim utjecanjem na izbore. Za FED je najbolja opcija kada su na višestranačkim demokratskim izborima svi kandidati njihovi, tako da je potpuno svejedno tko će pobijediti. SAD kao država sudjeluju u organiziranju, financiranju i ukupnom nadzoru svih procesa svrgavanja legitimnih vlast u nekoj zemlji.

U svim tim vojnim ili nevojnim prevratima u drugim zemljama postoji jedno iznenađujuće pravilo. Iz riznice zemalja kojima zavlada Washington način, uvijek postavljanjem marionetske vlade na jedan ili drugi način, zlato redovito nestaje. Samo proteklih nekoliko godina su nestale zlatne rezerve Iraka, Libije i Ukrajine. Američki saveznici su oduzeli zlato gdje god su to mogli učiniti, na bilo koji način.

Na primjer, kroz razmjenu zlatnih rezervi zemlje za svježe tiskane dolare, što se dogodilo u mnogim zemljama, uključujući čak i malu Armeniju, ili izvlačenjem zlata iz zemlje pod izgovorom njegovog sigurnog skladištenja, kao što je to bio slučaj sa zlatnim rezervama mnogih zemalja, uključujući Azerbejdžan, čije se zlato danas nalazi britanskoj banci JPMorgan Chase & Co. Nekada se to događa po modelu prijenosa zlata koje ostaje u zemlji, ali u stvari vlasništvo zapadnih korporacija, što je slučaj u mnogim zemljama. Na kraju se zlato zemljama oduzima prema zahtjevnim propisima Međunarodnog monetarnog fonda, jer sve zemlje koje članice ove međunarodne organizacije plaćaju doprinos za sudjelovanje u radu MMF-a, ali ne u nacionalnim valutama, nego samo fizičkim zlatom.

Treba li podsjetiti da je MMF u biti samo ogranak Federalnih rezervi, zadužen za rad kartela s drugim zemljama. MMF je po strukturi zadužen za nenasilno oduzimanje zlatnih rezervi zemalja izvan Sjedinjenih Država. MMF zbog toga nema pravo prodati zlato zemalja članica bez pristanka američkog Kongresa, koji u ovom slučaju služi kao dekor američke vlasti i privid da su SAD slobodna i suverena država američkog naroda, neovisna o volji vlasnika Federalnih rezervi.

Dakle, vrlo je teško govoriti o američkim zlatnim rezervama, jer njima treba dodati one koje drži MMF. U suprotnom slučaju, odnosno, priče o američkim zlatnim rezervama kao takvima nas dovode u zabludu.

Trenutno, međunarodna zajednica većim dijelom obračunava transakcije u takozvanom američkom dolaru, kojeg tiska američki FED, a koji ne vrijedi ništa.

U Kini, mnogi ekonomisti, neovisno jedan o drugome, počinju pitati Vladu i KP Kine što zemlja misli učiniti za svoj razvoj i koje će od dvije varijante odabrati?

Hoće li Kina i dalje nastavljati davati svoje proizvode SAD-u u zamjenu za ništa i tima povećavati američki dug koji nikada ne može biti otplaćen ili će obustaviti isporuku svojih proizvoda u Ameriku, koja joj svejedno neće moći vratiti dug, a proizvode prodavati vlastitom stanovništvu.

Peking shvaća da je u situaciji u kojoj mu SAD ne mogu vratiti dug druga opcija puno logičnija od prve. Naime, plasmanom roba unutar vlastitih granica Kina će povećati životni standard vlastitog stanovništva. Peking je shvatio i da trgovinskom razmjenom, odnosno uzajamnom razmjenom roba, prehrambenih proizvoda, sirovina i energije, unutar same Kine, ali i s velikim trgovinskim partnerima, lako može odustati od “zelenih papirnatih dolara”, potpuno nepotrebne karike u lancu izračuna roba i usluga.

Kina se ponaša vrlo pažljivo, kako ne bi obezvrijedila dug na tržištu vrijednosnih papira u Sjedinjenim Državama, ali ubrzano povećava svoje zlatne rezerve, koje u strukturi udjela imovine denominirane u američkim dolarima postupno zamjenjuje sa zlatom. U posljednjih nekoliko godina isto čini i Rusija.

U Washingtonu sve to vide i razumiju. Kako bi spriječili propast u trenutku kada su postigli globalnu financijsku hegemoniju, američki vladarima hitno treba rat, a cilj je ne dopustiti da Kina i Rusija stvore vlastitu alternativu sustavu SWIFT koji će se temeljiti na zlatu.

Međutim, nuklearni rat znači sveopće uništenje, stoga je jedino moguće pokrenuti rat iscrpljivanja, protiv Rusije ili Kine, a moguće i protiv obje zemlje odjednom.

Da to neće biti nuklearni rat se vidi u sučeljavanju s Rusijom. Barem za sada, protiv koje se rat iscrpljivanja vodi jednim dijelom i Donbasu, a najvećim na udaljenom ratištu u Siriji.

Naredbu da se pridruže američkoj koaliciji su dobili brojni službeni američki saveznici, a Japan, Turska, Gruzija, Poljska i Ukrajina su ključne zemlje s izravnim utjecajem na ruski teritorij.

U Washingtonu su apsolutno sigurni da će Rusija izgubiti ovaj nenuklearni rat iscrpljivanja. Po njihovom mišljenju, prvi je razlog taj što Rusija na načina za nesmetane isporuke vojnog tereta, osoblja i opreme na udaljeno ratište. A drugo, zato što Rusija, za razliku od Sjedinjenih Država, nema načina da štampa novac kojeg je ostatak svijeta dužan prihvatiti kao pravi novac.

SAD u tome vide veliku priliku i računaju na postojeći sustav izgrađen od strane američkih vlasnika globalnog  financijskog modela, koji bi Washingtonu trebao biti dovoljan za pobjedu u ratu iscrpljivanja. Ako bude trebalo, pokrenut će se i nova utrka u naoružanju, koja je Moskvi gutati velike resurse.

Ali je Washington zaboravio činjenicu da Sirija ne samo da je suverena država sa svojim legitimnim vlastima, nego i država koja je glavni vojni saveznik Rusije na Bliskom istoku. Jedina stvar zbog koje se SAD ustručava od izravne vojne intervencije u Siriji po oprobanom modelu je nepoznanica kakav će biti odgovor Rusije i može li on čak biti nuklearni? Zbog toga su odabrali dugotrajni rat iscrpljivanja u kojem je, po njihovom mišljenju, Rusija osuđena na neizbježnu propast.

Isto tako i upravo s istom shemom Sjedinjene Države i stvarni vladari te zemlje su zainteresirani da rasplamsaju rat iscrpljivanja između Kine i Japana.

No, ovaj odabir je u geopolitičkom smislu Kinu i Rusiju od gospodarskih partnera pretvorio u de facto vojne saveznike.

Sve strane trokuta SAD-Kina-Rusija su dobro svjesne da u slučaju vojnog poraza ili Kina ili Rusije od strane SAD-a nakon prve na red dolazi druga zemlja.

Budući da je nakon poraza slijedi financijsko i gospodarsko davljenje dvije ključne sile, nije dna od dvije ne pristaje na kolonizaciju i odbija sudjelovati u ratu iscrpljivanja protiv Washingtona, koliko god je to moguće.

Na temelju toga se možemo zaključiti da će SAD i dalje postupno povećavati eskalaciju sukoba i vojnu intervenciju u suverenoj Siriji. Ali postupno, jer je primjetno da je svaka nova epizoda Washingtona protiv nacionalnih interesa Rusije u Siriji sve agresivnija. Strategija stvarnih vladara u Washingtonu, onih iza sjene koji su ispred sebe gurnuli Donalda Trumpa, se može opisati kao recept kuhane žabe, koju se stavu u mlaku vodu, koja se polako podgrijava do točke vrenja i žaba umire. Poznata priča u kojoj se voda podgrijava jedan stupanj na sat, kako bi se žaba privikla na toplinu, da na kraju nema snage iskočiti iz tople vode i umire skuhana.

Djelujući u Siriji, korak po korak, ali uvije sve agresivnije, SAD namjeravaju postupno povećavati razinu svoje vojne intervencije u suverenoj zemlji. Ako Moskva prihvati nametnuti rat iscrpljivanja, to će dovesti ne samo do neizbježnog vojnog i političkog poraza Rusije, ali i Kine, nakon čega slijedi financijska i ekonomska kolonizacija iz gore navedenih razloga.

Ali na drugoj strani, ako se Moskva suzdrži od ulaska nametnuti rat iscrpljivanja na teritoriju Sirije, bit će  odsječena s europskog tržišta plina. Naime, u slučaju američke pobjede u Siriji, europsko tržišta plina je umjesto Rusije preuzeti Katar. Jeftini katarski plin koji bi se u EU isporučivao preko plinovoda položenih preko teritorija Sirije bi neminovno doveo do bankrota Gazproma, a to bi za posljedicu imalo povećanje proračunskog deficita Rusije i kao oštar pad životnog standarda ruskog stanovništva.

Vladari u Washingtonu već vide scenarij iz 1917. i 1991. godine i Zapad bi još jednom organizirao, financirao i na kraju svrgnuo legitimne vlasti u Rusiji. Nakon toga bi Rusija još jednom izgubila znatan dio svog teritorija, ali i veliki dio svojih zlatnih rezervi. Ovo je u najbolji slučaj.

U najgorem slučaju, Rusija bi prestala postojati i bila bi podijeljena na više različitih teritorijalnih jedinica, koje bi s vremenom postale male države s vječnim međusobnim sukobima, kojima bi se, naravno, upravljalo iz Washingtona.

U slučaju uspjeha ovog scenarija, sva opskrba ruske nafta i plina za Kinu bi bila obustavljena. Kinesko gospodarstvo bi se zbog blokade isporuka suočilo s nestašicom energije. Nakon nekog vremena, životni standard Kineza bi pao ispod kritične razine siromaštva i gladi. Nakon toga, kinesko stanovništvo bi bilo spremno za provedbu “Obojene revolucije”, baš kao stanovništvo Rusije, uoči 1917. i 1991. godine.

Tako bi privatni kartel pod nazivom FED ostvario svoj glavni cilj i uspostavio bi ne samo neograničenu, nego i dugoročnu financijsku dominaciju u svijetu.

Sudeći po djelima, Washington stavlja Rusiju u vrlo tešku vojnu i političku situaciju. Ulazak Rusije u rat u Siriji je bio nužan, jer samo na taj način može spriječiti najcrnji scenarij. Drugi dio rata je onaj ekonomski i financijski, jer ako izgubi rat iscrpljivanja, raspad Rusije i prestanak postojanja ruske države u njenom sadašnjem obliku je neminovan.

No, svjedočimo i prilično čudnom raspletu. Naime, godišnje izvješće koje je objavio MMF potvrđuje recesiju ruskog gospodarstva u 2016. za samo 0,6%  BDP-a, za 2017. i 2018. se predviđa rast od 1,4%, a inflacija od tek 4,5%, što su brojke čak i bolje od Središnje banke Rusije, a gore od nekih neovisnih ruskih analitičara, koji predviđaju rast od 2%. U svakom slučaju, jako smo daleko od crnih prognoza da će se rusko gospodarstvo pod pritiskom sankcija urušiti, a Kremlj je premijeru Medvedevu dao zadaću da se posebno fokusira na sve sektore ruske ekonomije koji nisu povezani s izvozom sirovih energenata.

Dakle, ostaje bitka u Siriji, gdje američka koalicija bez ikakvog opravdanja krši sve norme međunarodnog prava i predstavlja izravnu prijetnju ne samo opstanku Sirije, nego i integritetu ruske države.

Naravno, američke akcije u Siriji nisu u skladu s međunarodnim pravom i čin su agresije na tu zemlju. No, Washington je u Siriji Rusiju prisilio da djeluje strogo u skladu s novom vojnom doktrinom Ruske Federacije.

To znači da s vojnog aspekta, kako bi se ohladile usijane glave u Washingtonu, Rusiji danas ima puno pravo i zeleno svjetlo legitimne vlade u Damasku, da koristi sve vrste oružja, pa čak i taktičke nuklearne projektile i topništvo. U smislu cijene i rezultata bi najbolji bi obrambeni protuzračni sustavi kratkog dometa “Tor-M2U”.

Nakon što je Washington shvatio da Rusija ima razne opcije, ne samo vojne, nego i političke za rješavanju sirijskog pitanja, te da se tamo ne radi smo o sudbini predsjednika Bashara Al-Assada, nego Sirije općenito i njenog značaja za Rusiju, stvarni vladari Amerike odjednom su uvidjeli bit problema i da neće sve baš teći tako glatko kako su zamislili.

Poznato je da je temelj svake ozbiljne politike zapravo ekonomija. Ako diplomacija uspije obraniti ekonomske interese države i ne mora se posezati za vojnim sredstvima, to je odlično. Ali ako ova nastojanja ne urode plodom, onda vojska i mornarica postaju krila uspješne diplomacije.

Iz tog razloga se Rusija ne može povući i izgubiti rat u Siriji. Time bi označila početak svoje ekonomske propasti,  općeg osiromašenja, dolaska terorizma na teritorij Rusije, čime bi se stvorile idealne okolnosti za svrgavanje “nesposobne vlasti”. Naravno, ne očekujmo s ruske strane vojne akcije kakve provodi Pentagon i spaljenu zemlju u Siriji. Još ćemo svjedočiti smjeni intenziteta diplomatskih i vojnih aktivnosti u rješavanju sirijske krize, ali je sigurno da će se uložiti svi napori da se pobjedi u ovom ratu, jer je ulog puno veći od relativno “male arapske bliskoistočne zemlje”.

 

Izvor: logicno.com

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: