Film Harisa Pašovića: Nacionalna geografija

18 04 2017

“Nacionalna geografija” premijera srijeda, 19.4.2017. u 19.30h Narodno pozorište. Filmu će prethoditi projekcija kratkog filma “Traganje” o traganju Instituta za nestale osobe u BiH za posmrtinim ostacima žrtava.

NEOPHODNA JE RAZUMNA BUDUĆNOST

“O, ne, opet Srebrenica. Ja više ne mogu…” – ovo je ponekad reakcija na najavu nekog događaja, umjetničkog djela ili publikacije o Srebrenici. Za mnoge Bošnjake, Srebrenica je još uvijek previše bolna tema. Za mnoge Bošnjake, naročito mlade, bol i osjećanje dužnosti u vezi sa Srebrenicom se prepliću sa njihovom željom da žive svoj život, kreativan i radostan. To je kontradikcija, koja zbunjuje i muči. Za mnoge Srbe, Srebrenica je tabu tema. Mnogi Srbi, naročito mladi, ne znaju kako da se postave u odnosu na Srebrenicu. Neki Srbi biraju da ne vjeruju u stvarnost i radije grade fantaziju o svjetskoj konspiraciji protiv Srba i negiraju genocid.

Ipak, neovisno o emocijama i željama, Srebrenica je činjenica. Genocid je najveći zločin. To je zločin koji nas dovodi u pitanje kao ljudsku vrstu. Genocid koji je počinjen nad Bošnjacima u BiH od 1992.-95. je najveći zločin u Evropi nakon holokausta. Srebrenica nije jedino mjesto gdje je genocid počinjen, ali je najveće stratište. Implikacije genocida su mnogostruke – antropološke i metafizičke prije svega, a tek onda pravne, političke i historijske.

Zatočenja hiljada muškaraca, egzekucije i bacanja ubijenih Bošnjaka u masovne grobnice, zatim raskopavanje tih masovnih grobnica i transport dijelova tijela pomješanih sa zemljom i ponovno bacanje u sekundarne masovne grobnice, i ponovno zatrpavanje – opisuje operaciju masovnog zločina. Nije moguće zanemariti genocid. Ne zbog nekog političkog razloga, nego zbog razloga koji se tiču svih ljudi.

Film “Nacionalna geografija” prikazuje geografiju genocida nad Bošnjacima u okolini Srebrenice.

Na fotografijama koje prate izvještaje o masovnim grobnicama, uglavnom se vide raskopana zemlja i forenzičari koji rade. Ne vidi gdje se, zapravo, nalazi ta masovna grobnica. Mi smo snimali na oko 90 lokacija na području dugom preko 100 km. Ono što nas je šokiralo je činjenica da je većina masovnih grobnica oko Srebrenica, bila u naseljenim mjestima; često u dvorištima privatnih kuća; često pored glavnih puteva. Zatočenja, mučenja i streljanja su se dešavala u osnovnim školama ili na poljoprovrednim dobrima. Nije bilo moguće da se takva masivna operacija, kao što je genocid, odvija u tajnosti.

Istražitelji Instituta za nestale osobe pronašli su više od 7.000 posmrtnih ostataka Bošnjaka ubijenih u okolini Srebrenice. Još 1.100 žrtava nije pronađeno. Njihove porodice još žive u nadi. Jedan iracionalan dio u majci se još nada da će se njeno dijete iznenada pojaviti na njenim vratima, bez obzira što se to čini nemogućim. S druge strane, kada se posmrtni ostaci pronađu, onda ubijena osoba bude sahranjena. To je civilizacijski čin – svaki čovjek ima pravo da bude ukopan na dostojanstven, ljudski način. Uskraćivanje tog prava je novi zločin nad tom osobom.

Amor Mašović je ustanovio proces identifikacije svake pojedinačne žrtve. To je prvi put u historiji da se žrtve rata pojedinačno identificiraju. Značaj toga za porodice i za istoriju je neprocjenjiv. Rad Međunarodne komsije za nestale osobe i upotreba DNK analize u identifikaciji je historjski presedan. Bez ovog naučnog procesa, identifikacija bi bila nemoguća za više od 30.000 nestalih osoba u BiH. Još 7.000 ljudi, Bošnjaka, Srba, Hrvata i ljudi drugih nacionalnosti, nije pronađeno. Rad istražitelja i naučnika je sada veoma otežan. Mi ne smijemo odustati od tih ljudi čiji posmrtni ostatici još nisu pronađeni. Mi ne smijemo izdati njih, sebe i civilizaciju time što nećemo istrajti u tom procesu. Čemu će služiti sve presude i sva politika ako ne ispunimo svoju ljudsku dužnost i svoj društveni zadatak, da dostojanstveno ukopamo žrtve i da sačuvamo svjedočanstvo o tome kako i zašto su mučki ubijeni?

Jasno je da život ide dalje. Kao što bilje raste na mjestima gdje su bile masovne grobnice. Ali nije moguće izbrisati sjećanje na ubijene ljude i sjećanje na okrutnost zločinaca. Neko bilje može rasti na mjestima gdje su bile masovne grobnice – žara, korov, čak i kukuruz. Ali, na mnogim mjestima smo vidjeli da pšenica ne može rasti na tim mjestima. Nešto se promijenilo u samoj zemlji.

Srebrenica nije nešto što je bilo i što će proći. To je činjenica s kojom živimo mi, i s kojom će živjeti generacije koje dolaze. Zato je neophodno uspostaviti ispravan lični, socijalni, etički i filozofski odnos prema Srebrenici.

Bošnjaci jesu i biće obilježeni Srebrenicom. Bošnjaci moraju naučiti kako živjeti sa sviješću o genocidu.

Negiranje genocida ne može promijeniti činjenice. Negiranje genocida u slučaju genocida nad Bošnjacima u BiH, šteti prije svega Srbima. Mladi Srbi nemaju veze sa genocidom. Negatori genocida ih uvlače u nešto što nije njihov život i nije njjihova priča. Optužuju ih za saučešništvo u zločinu za koji ovi mladi ljudi nisu ni mogli znati, niti su na bilo koji način odgovorni za njega.

Mi moramo shvatiti značaj genocida izvan političkog i sentimentalnog. Da bi spriječili ekstremizam i da bi ispunili svoj zadatak prema Evropi i svijetu, prema civilizaciji, mi moramo razumjeti činjenice i svjedočiti o ovom najvećem zločinu i njegovim posljedicama.

A mladi Bošnjaci i Srbi, da bi živjeli sretan život, na koji imaju pravo i koji im pripada, moraju zajednički graditi budućnost.

Haris Pašović

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: