Zanima li državu univerzitet Bosanske kraljevine iz 1175. godine?

1 03 2017

Istraživanje u vatikanskim arhivama pokazalo bi da je Bosna imala univerzitet možda i prije 1175. godine, odnosno među prvima u Evropi.


Postoje dokazi da je u Bosni prije osam stoljeća postojao univerzitet, Anadolija – Ilustracija

Prije skoro dvije godine, pomognut od pet državnih institucija, Zoran E. Bibanović napisao je knjigu Prirodno i kulturno naslijeđe Sarajeva, koja sadrži jako mnogo činjenica o onome što baštini glavni grad Bosne i Hercegovine i njegova okolina.

Kao što je to i inače kod nas pravilo, kada su ovakvi, važni sadržaji u pitanju, knjiga je prošla ugluho. Autor zbog toga ne treba brinuti zato što nimalo ne sumnjam da će je, kada se “pročuje”, vrlo brzo poželjeti ne samo svaki turistički vodič nego i svako ko želi saznati mnogo toga ne baš poznatog o Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Bibanović spominje to da je srednjovjekovna Bosna imala više od 350 utvrđenih gradova, a Nacionalni komitet ICOMOS u BiH evidentirao je njih više od 280 u monografiji iz 2012. godine (koja je jedino Oslobođenju bila medijski zanimljiva). Navodi i to da se u povelji Bele IV sarajevski kraj naziva župa Vrhbosna, gdje je bilo središte biskupije i crkva svetog Petra (1239-), za koju se vjeruje da se najvjerovatnije nalazila na današnjoj Brdo džamiji, te spominje da je sačuvan fragment oltara s tekstom “Apostoli Petri Verbos”. Podsjeća na to da se u drugoj polovini 13. stoljeća katolički biskup seli iz Bosne u Đakovo i u nju vraća tek sa dolaskom Austro-Ugarske monarhije (1878).

“Tih šest stoljeća na tlu Bosne i Hercegovine dobri bosanski franjevci su bili jedini čuvari katoličke baštine”, piše Bibanović, koji cijeli odjeljak posvećuje vađenju rude željeza, napominjući da se već 1335. govori o posebnoj varijanti bosanskog štita, a 1419. godine, kao izvrsna roba što stiže iz Bosne u Evropu, tražen je bosanski mač.

Napravljeno u Bosni

U Dubrovniku i u Splitu tih godina prodaje se luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra i sve to nosi oznaku “napravljeno u Bosni”. U knjizi se govori i o srebrnom posuđu, nakitu u vlasništvu bosanskih vladara i feudalaca, koji su, kao i zlato, oni često ostavljali u Dubrovniku na čuvanju. Nije zaobišao ni novac koji su vladari kovali, od Stjepana II Kotromanića, ni trgovanje luksuznom robom, posebno tkaninama plaćanim srebrom.

Jednu od tih tkanina vidjeli smo u ilijaškim Kopošićima, pored bosanskog Dubrovnika, kada su ekshumirani srednjovjekovni grobovi. Stručnjakinja tvrdi da se radi o vanredno dragocjenom nalazu, koji bi, u Engleskoj, recimo, bio senzacija.

“Razni predmeti od srebra bosanske izrade (ad modum bosnensis) bili su veoma traženi izvan Bosne. Izuzetnu i neuobičajenu težinu imao je ženski bosanski pojas od jednog kilograma i 700 grama srebra, koji se prodavao u Dubrovniku”, piše dalje Bibanović, dodajući da je početkom 15. stoljeća, posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika u svijet odlazilo blizu 25 tona srebra godišnje, a, kako je to istražila i Desanka Kovačević-Kojić, do sredine 15. stoljeća godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona.

Univerzitet prije osam stoljeća

Sve ovo mnogima je možda i poznato, ali Bibanovićeva knjiga jedna je od rijetkih, ako ne i jedina, makar u posljednjih 25 godina od nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u kojoj se govori i o tome da je u Bosni prije osam stoljeća postojao univerzitet, o kojem ne postoji mnogo materijalnih tragova, pa ni onaj o njegovom osnivanju.

Prije 15-ak godina za Oslobođenje je o ovom univerzitetu prvi progovorio prof. dr. Enver Imamović, koji je tada iznio i ideju da se podaci za koje se pouzdano zna da su tačni uzmu kao početne godine djelovanja Univerziteta u Sarajevu.

Te podatke prof. Imamović pronašao je u jednom sudskom protokolu iz jula 1388. godine, u kojem se govorilo o sudu inkvizicije pred kojim je odgovarao Jakob Bek, iz Chierija, gradića jugoistočno od Torina.

Jakob je tada izjavio da je prije desetak godina poslan u mjesto koje se zove Bosna i u kojem vlada gospodar koji se zove ban. U tom mjestu, kako je on dalje naveo, postojao je univerzitet na kojem su predavali profesori “magistri”.

Zbog te nauke, Jakob je i dospio na optuženičku klupu.

Bibanović navodi: “Optuženi nije stigao do Bosne jer se putem predomislio, ali je izričito naveo imena osoba za koje je sigurno znao da su ondje bili na naukama: ‘Prije 40 godina, otprilike, ondje je bio Rebelator de Balbis iz Chierija, Ivan Naro i Granom Bencije bili su ondje oko 1360. godine, te Bernard Raskerije negdje oko 1380. godine’.”

No, gdje je to mjesto koje se zove Bosna?

Prof. Imamović govorio nam je o tome da su takvo srednjovjekovno naselje historičari locirali u Visočko polje, a naziv se veže za jedan spis iz 1175. godine, pa se smatra da je to i najstariji spomen Bosne. Iako je pod ovim imenom moguće posmatrati i državu, ali i zbir lokaliteta, kao što su Biskupići (ban Kulin tu je podigao crkvu, a natpis s nje danas se nalazi u Zemaljskom muzeju), Mile (danas Arnautovići, gdje je postojala franjevačka crkva, u kojoj su okrunjeni i pokopani vladari tokom 14. i 15. stoljeća), Moštre, Visoki.

To je bilo središte srednjovjekovne Bosne, a o postojanju univerziteta u njemu, ističe prof. Imamović, ali i neki drugi historičari, govore četiri izvora.

“Vrlo je jasno zašto nema podataka o tom univerzitetu: zbog vjere bosanske, koju izvan granica ne samo da nisu priznavali nego su je i protjerivali”, smatra prof. Imamović, tvrdeći da bi kopanje prvenstveno po vatikanskim arhivama pokazalo da je godina osnivanja bosanskog univerziteta možda i neka prije 1175.

Zna se da su predavanja na njemu držana i na latinskom zato što su slušaoci itekako imali šta naučiti od bosanskih učitelja.

“Studentima nisu izdavane diplome nego je u ceremonijal promocije uključeno upisivanje u indeks učilišta. Jakob Bek tu knjigu zove Liber de Civitate Dei – zapisao je u opširnijem prilogu Đuro Basler 27. 3. 1971. godine u listu Oslobođenje, str. 6”, navodi Bibanović.

U Moštrima se nalazila i kuća krstjana Bosanske crkve, tu je povremeno bio i kraljev dvor, tu su pisane povelje (naprimjer, povelja kralja Tvrtka I Hrvoju Vukčiću iz 1381. godine).

Nažalost, u Bosni i Hercegovini, u vrhovima njene vlasti prije svega, danas prevladavaju ljudi koji se čak bore protiv postojanja Bosne i Hercegovine. Oni bi da je ukinu, ako ikako može danas, na dan njene nezavisnosti, a kamoli da se brinu o dokazima postojanja srednjovjekovnog univerziteta.

Obradovala me zato knjiga g. Zorana Bibanovića, a još više vijest da studenti iz Sarajevskog parlamenta predlažu da autoput A1, onaj koji je neki dan bio skršen klizištem, bude nazvan po Kulinu banu.

Iako bi, naravno, najbolje bilo da je autoput napravljen kako treba, pa ma kako se on zvao, i ovaj prijedlog govori da u Bosni još živi ne samo ona uzrečica “od Kulina bana do našijeh dana” nego i ljubav prema Bosni. I Hercegovini, svakako.

Izvor: Al Jazeera,
Piše:Edina Kamenica

 

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: