Stvaranje Albanije (3. dio)

24 01 2017

Za Osmansko Carstvo su Balkanski ratovi došli u vrlo nezgodnom trenutku. Začetci vojnih reformi koje su proveli mladoturci[1], političke borbe koje su prouzročile promjenu vlasti, Tripolitanski rat, albanske pobune i pobune u Jemenu, kolera koja je harala Carstvom te potresi na Galipolju odvukli su pažnju osmanskih vlasti od kontakata koji su se događali među balkanskim državama.[2] Ministar rata Nazim-paša je nekoliko tjedana prije mobilizacije, radi boljih rezultata na novim izborima, poslao kući 120 000 umornih Anadolaca koji su se dotad bavili albanskim pobunama, a šef generalštaba Ahmet İzzet-paša se nalazio u Jemenu gdje je sudjelovao u gušenju pobune.[3]

Kako se osmanska vojska dijelila na nizamije (redovni vojnici od 20 do 22 godine), ihtiad (aktivna rezerva od 23 do 28 godina), redife (neaktivna rezerva od 29 do 37 godina) i mustafize (jedinice lokalne obrane od 37 do 39 godina), a samo redifi i mustafizi su bili vezani uz teritorij na kojem žive, neučinkovita mobilizacija bila je ključna za kasnije poraze u ratu. U balkanskim državama, s izuzetkom Crne Gore, vojne reforme su uspješno provedene do 1910., mobilizacija je bila iznimno uspješna, postojali su vojni planovi i koordinacija između saveznika, a stupanj opremljenosti vojske je bio na puno višem nivou od onoga u Osmanskom Carstvu.

Većina Albanaca, nakon postignutog dogovora o autonomiji, stala je spremno uz Osmansko Carstvo. Isi Boletiniju je uoči rata Osmansko Carstvo podijelilo 60 000 pušaka.[4] Vardarska armija koja se suprotstavila srpskoj vojsci na zapadu i koja je trebala obraniti Makedoniju bila je brojčano potkapacitirana. Brojke kojima raspolažu povjesničari idu od 58 000 do 65 000.[5] Dobar dio tih vojnika činili su Albanci redifi. Na njih je jurišala glavnina srpske vojske koja je prema srbijanskim podatcima brojila nešto preko 280 000 ljudi.[6] Kosovo i Sandžak je pak branila potpuno neadekvatna vojska koja se sastojala uglavnom od albanskih rezervista (redifa). Bili su tu Tasliđanski odred s dvjema redifskim brigadama, Prištinski odred s dvjema redifskim regimentama te Pećki odred s dvjema regimentama. Na njih je jurišala Treća armija sa 76 000 vojnika, 37 000 ljudi iz Javorske brigade i Ibarske armije te 12 000 Crnogoraca iz Istočne divizije.[7]

Već pri samom prelasku granice Albanci su imali prve sukobe sa srbijanskom vojskom i četnicima te je iz stroja izbačeno 1360 srbijanskih vojnika. U stvaranju mitološke slike nepobjedivog srpskog vojnika ističe se bitka za Vasiljevac u kojoj je prema tadašnjim izvorima 60 srbijanskih četnika pod vodstvom instruktora Crne ruke Vojina Tankosića savladalo 1000 Albanaca.[8]

Obje srbijanske armije napredovale su brzo i bez velikih zastoja sukobljavajući se samo s albanskim jedinicama kojima je nedostajalo streljivo. Treća armija je bez velikih zastoja do 23. listopada 1912. godine osvojila Podujevo i Prištinu te se istoga dana spojila sa crnogorskom vojskom. Do kraja mjeseca osvojeni su Mitrovica, Pljevlja i Peć, a ostatci osmanske vojske povukli su se u albanske planine.

Vardarska armija se pak 23. listopada sukobila sa srbijanskom vojskom u Kumanovskoj bitki koja je prouzročila najveće gubitke od svih bitaka na Vardarskom bojištu. Nakon srbijanske pobjede nastavljeno je osvajanje Makedonije, a Zeki-paša u svojim memoarima ističe kako su se rezervisti nakon tog poraza i vijesti o padu Prištine zaputili kućama ne bi li probali obraniti svoje gradove.[9] Srbijansko osvajanje Makedonije završeno je bitkom za Bitolu od 16. do 19. studenoga 1912. godine.


Zarobljeni turski časnici

Nakon osvajanja Sandžaka i Kosova te bijega ostataka osmanske vojske kroz albanske planine prema moru, srbijanski glavni štab odlučio je stvoriti Albansku vojsku. Podijeljena je na Drinski i Šumadijski puk koji su napredovali različitim pravcima i brojali ukupno 16 000 ljudi. U njihovom napredovanju kroz albanske planine ometao ih je nedostatak hrane, vremenske prilike im nisu išle na ruku te su prilikom izbijanja na Lješ, prema sjećanjima Joycea Caryja koji je otprilike u isto vrijeme došao do mora sa crnogorskom vojskom, izgledali kao vojska kostura.[10] U tom napredovanju srpska vojska nahranjena je od katoličkog svećenika mjesta Bisak, a u selu Oroši hranu im je dao i jedan od glavešina Albanaca Mirdita Mark Djoni.[11] Do kraja studenoga cijela obala od Bojane do Škumbe bila je u rukama srpske i crnogorske vojske.

Paralelno sa savezničkim pobjedama u ratu protiv Osmanlija trajala je diplomatska borba velikih sila oko buduće teritorijalne podjele Balkana. Austro-Ugarska Monarhija i Italija od samog početka zauzele su stav da se na Jadranu ne smije dopustiti pojava novog konkurenta za gospodarenje Jadranskim morem. To je podrazumijevalo zabranu srpskog stacioniranja na Jadranu i sprečavanje širenja Grčke na teritorije gdje su živjeli Albanci. Da bi izbjegli za njih nepovoljne promjene i mogući utjecaj Rusije na zbivanja na Jadranu, dogovorili su da će nakon rata nastati autonomna albanska država. Iako je Srbija u svojim ciljevima imala podršku Rusije i Francuske, bez potpore Velike Britanije koja je pokušavala izbjeći komplikacije i potencijalni sukob velikih sila, prevladala je austro-ugarska strategija i već uoči potpisivanja primirja nakon neuspješnog bugarskog napada na Catalcu bilo je izvjesno da će nastati nekakva autonomna ili samostalna država. Austro-Ugarska Monarhija je mobilizirala vojsku, imala je potporu Njemačke i iako je vojsku mobilizirala i Rusija, borba se nije vodila oko stvaranja Albanije nego oko njenih granica i prisustva srbijanske i crnogorske vojske na potencijalno albanskom teritoriju.

Albanski intelektualci okupljeni u Albanskom nacionalnom pokretu shvatili su da se nema što čekati u trenutcima kada je većina teritorija koji su nastanjivali Albanci došla u ruke Srbije i Crne Gore, kada je Grčka najavila osvajanje Vlore (Valone, Avlone) i kada je postojala podrška Austro-Ugarske Monarhije za autonomiju ili samostalnost albanske države. Održali su niz sastanaka, a konačna odluka o proglašenju samostalnosti došla je 28. studenoga 1912. na Nacionalnoj skupštini u Vlori koju je predvodio Ismail Qemali. Na toj skupštini bilo je 63 delegata iz raznih krajeva, različitih vjerskih pripadnosti.[12] U tom trenutku većina krajeva koji su do rata bili nastanjeni Albancima bila je u rukama balkanskih saveznika i predstojala je velika diplomatska borba za što povoljnije granice koja se vodila između Albanije (Austro-Ugarske Monarhije) s jedne strane te Srbije, Grčke i Crne Gore (Rusije) s druge strane. Usprkos pokušajima, predstavnici albanske vlade nisu sudjelovali na konferenciji u Londonu, ali su uputili memorandum kojim su tražili Kosovo, dio Makedonije (Skopje, Bitolu, Kumanovo i Kostur) te područje oko Janjine na jugu.[13]

Nove krizne situacije u kojima su balkanske države nastojale same uz pomoć svoga oružja odrediti granice bile su crnogorsko osvajanje Skadra (Skodre) te srpsko-albanski sukobi u rujnu i listopadu 1913. godine. Skadar je pao nakon niza neuspješnih pokušaja i strašnih crnogorskih žrtava 23. travnja 1913. godine, kada je Esad-paša prihvatio evakuaciju grada uz dozvolu za iznošenje oružja, opreme i municije. U sukobima oko granice velike sile morale su uputiti ultimatum Srbiji da napusti ponovno zaposjednute albanske krajeve. Ipak, granice su odredile velike sile u prosincu 1913. godine protokolom iz Firence.

Kada pogledamo tijek i rezultate Balkanskih ratova, možemo zaključiti da je nesposobno Osmansko Carstvo, u svojim previranjima i borbama za vlast, dobar dio obrane Kosova, Sandžaka, a djelomično i Makedonije, ostavilo lokalnom albanskom stanovništvu koje se nikako nije moglo suprotstaviti brojnijem i organiziranijem neprijatelju.

Zločini nad Albancima

Zahvaljujući izvještajima austro-ugarskih konzula, koji su u nekim slučajevima upitne kvalitete zbog posve neprijateljskih odnosa Srbije i Crne Gore s Austro-Ugarskom Monarhijom, europsko javno mnijenje bilo je od samih početaka rata upoznato sa zločinima koje su srpska i crnogorska vojska činile nad Albancima. Noel Malcolm u svojoj knjizi o Kosovu bez velikih postavljanja pitanja prenosi te izvještaje s terena. Tako navodi slučaj prevođenja na pravoslavlje 2000 obitelji u okolici Prizrena. Prenio je i priču o ubojstvu i mučenju katoličkog svećenika Angjelka Palića koji je prema tom izvještaju izboden bajunetima jer se nije htio prekrižiti na pravoslavni način.[14] Europsko javno mnijenje se bavilo i slučajem nestanka austro-ugarskog konzula Prohaske iz Prizrena za kojega je Monarhija tvrdila da je mučen i kastriran, a on se nakon nakon vremena pojavio. Nije bio ni zatočen iako su postojale optužbe da je poticao Albance na pobunu i čak pucao na srpsku vojsku s nekog tavana.[15] Bez obzira na tih nekoliko upitnih situacija i na sklonost austro-ugarskih diplomata na terenu da se svide vlasti u Beču, nesporno je da je zločina nad Albancima bilo puno. Skopski nadbiskup Lazer Mjeda procijenio je da je do siječnja 1913. na Kosovu ubijeno 25 000 Albanaca.[16] Na području Gnjilana je 27. veljače 1913. počinjen masakr nad 60 Albanaca.[17] U izvještajima gospođe Durckhaim iz Crvenog križa ministarstvu vanjskih poslova vidljivo je i da su Crnogorci počinili zločine u Rugovi[18], a počinjen je zločin i u Plavu gdje je ubijeno 500 ljudi koji nisu htjeli prihvatiti pravoslavlje.[19]

Nakon postizanja Bukureštanskog mira dolazi do ustanaka u krajevima nastanjenim Makedoncima, Bugarima i Albancima. Posljedica je 260 spaljenih sela, odlazak stanovništva u Albaniju i brojne smrti.[20]

Balkanski ratovi su iscrtali novu kartu jugoistočne Europe. Svaka od država pobjednica usložnila je svoju etničku sliku. Tamo gdje nije provedeno etničko čišćenje i nije uspjela asimilacija, izgubljena je kompaktnost. Iza ratova je ostalo mnogo repova i mnogo neostvarenih želja. Kako je odmah iza njih došao Prvi svjetski rat, neke od balkanskih država su pokušale promijeniti rezultate Balkanskih ratova, a došlo je i do stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. To je donekle promijenilo planove srbijanske vlasti koja je željela kolonizirati Makedoniju i Kosovo doseljenjem Srba u te krajeve. Nova država nudila je i nove mogućnosti. Plodna zemlja u Slavoniji i Vojvodini bila je veći magnet i kolonizacija osvojenih krajeva u Balkanskim ratovima nije u potpunosti uspjela. Kako nemam podatke za Kosovo, ovdje ću se poslužiti podatcima za novoosvojenu Vardarsku Makedoniju. Tamo je do 1941. godine naseljeno 100 000 Srba u domove onih koji su poslije rata otišli u Bugarsku ili Albaniju.[21]


Promjena granica

Bilješke

[1] Jedna od prvih mjera koju su pokušali provesti mladoturci bila je profesionalizacija vojske. Inzistiralo se na školovanju časnika što se kosilo s osmanskom tradicijom u kojoj su zaslužni vojnici bez ikakvih škola postajali ajali (časnici bez obrazovanja). Uslijed te reforme broj časnika se s 27 sveo na tri, četiri u svakoj četi. Uz to u osmanskoj vojsci pojavili su se kršćani i Židovi koji su rijetko kad osmansku vojsku shvaćali svojom. Vidi  Шерифъ-паша, Неколко мисли върху турко-балканската война, Ямболъ, 1915, 8,9.

[2] Despot, Igor, Balkanski ratovi 1912.-1913. i  njihov odjek u Hrvatskoj, Zagreb, 2013, 51.

[3] Isto, 51.

[4] Hall, Richard.C., The Balkan Wars 1912-1913. Prelude to the First World War, London, 2002, 46.

[5] Erickson, Edward J,  Defeat in Detail, The Ottoman Army in the Balkans, 1912-1913, Westport, 2003, 168-172 nalazi da je u borbama sudjelovalo 58 000 boraca, a  Скоко Саво, Војвода Радомир Путник (1), Београд, 1984, 247,248 taj broj podiže na 65 000 vojnika.

[6] Skoko, Savo, „An Analysis of the strategy of vojvoda Putnik during the Balkan Wars“, East Central European Society and the Balkan Wars, War and society in East Central Europe Vol XVIII, New York, 1987, 17,18.

[7] Erickson, 201-204.

[8] Голубић, Мустафа, „Битка на Васиљевцу“,  Дневник победa: Србија у балканским ратовима: 1912-1913, Београд 1988, 54-58.  U trezvenijim analizama Save Skoke ti pogranični sukobi nisu oslikani tako ružičastim tonovima jer je u tim bitkama zahvaljujući nekordinaciji četničkog vojvode Tankosića i zapovjednika Treće srpske armije generala Jankovića Srbija izgubila previše vojnika.

[9] Skoko, 20.

[10] Cary, Joyce, Memoir of the Bobotes, London, 1964, 36.

[11] Станојевић, Влада, „С албанским одредом на море, Моје ратне белешке и слике“, Дневник победа: Србија у балканским ратовима:1912-1913, Београд, 1988, 168,169.

[12] Бобев, Боби, „Въпросът за границите на Албания от обявяването на независимостта до окончателно им утвърждаване“, Европа: народи и граници. Версайският мир и неговото наследство, София, 2010, 59.

[13] Isto, 60.

[14] Malcolm, Noel, Kosovo, kratka povijest, Sarajevo, 2000, 299-300. O istom događaju imamo izvješće u dubrovačkim novinama (tada prosrbijanske orijentacije) u kojem se tvrdi da je istraga pokazala da je Palić ubijen iz velike daljine jer se nije želio zaustaviti na poziv žandarmerije. Vidi Crvena Hrvatska, 19.4.1913.

[15] Horvat, Josip, Prvi svjetski rat, Zagreb, 1967, 94.

[16] Malcolm, 299-300

[17] Државни архив на Македонија, Скопје (ДАМ), Public Record Office, 2145,5. Srbijanska vlast je često za zločine optuživala nereguralne četničke jedinice. Čak je zabilježen slučaj sukoba regularne vojske i četnika u kojem je regularna vojska nastojala zaštiti stanovništvo. Vidi u Trotsky, Leon, The Balkan Wars 1912-13, Marrickville-New York, 1980, 121. Britanski veleposlanik u Srbiji R. Paget je u pismu ministru vanjskih poslova Greyu 9. siječnja 1913. napisao da su mu domaćini tvrdili da su raspustili sve četnike nakon Kumanova i da su muslimani dobrodošli u novoosvojenim krajevima.

[18] ДАМ, Public Record Office, 2145,113.

[19] Judah, Tim, The Serbs, History, Myth& the Destruction of Yugoslavia, New Heaven, London, 2000, 86.

[20] Косев, Кирил,  Подвигът 1912, 1913, София, 1986.

[21] Киселиновски, Стојан, Етничките промени во Македонија (1913-1995), Скопје, 2000, 55.

Autor: Dr Igor Despot,
24/01/2017

Advertisements

Akcije

Information

One response

16 04 2017

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: