Milorad Dodik, Vučić, Šešelj i Mate Boban porijeklom su bosanski Vlasi

22 11 2016

vucic-i-dodik-696x398

Ako u južnoslavenskoj historiji i leksici postoji najsloženija i najnerazumljivija riječ, ne samo u historijskom već i u etnološkom, antropogeografskom, lingvističkom, onomastičkom, kulturološkom ili politološkom smislu, nema nikakve sumnje da je to riječ Vlah. To je riječ za čiju cjelovitu spoznaju nije dovoljan jedan ljudski život

Piše: Ibrahim Pašić

To je riječ koja je sa svojim nosiocima Vlasima stoljećima putovala kroz sve zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope, od Grčke do Poljske, i koja je u jezicima mnogih zemalja, u historiji, stočarstvu, kulturi, onomastici, antroponimiji, toponimiji, zoonimiji, običajima, folkloru, muzici itd., ostavljala brojne tragove.

U naučnom smislu, riječ se zasigurno ne može savladati na osnovu jedne pročitane knjige, stoga što se njena težina mjeri s više desetina knjiga i pojedinačnih radova napisanih ne samo na južnoslavenskim jezicima već i na svim važnijim jezicima svijeta! Za valjano razumijevanje riječi nužno je i elementarno poznavanje znatnog broja mrtvih i živih jezika: klasičnog latinskog, vulgarnolatinskog (raguzejskog, srednjodalmatskog, krčkog, istroromanskog), ilirskog, gotskog, tračkog, albanskog, makedonskog, bugarskog, njemačkog, francuskog, rumunskog itd.

Kako su se Vlasi integrirali u bosansko društvo

Čija je riječ i otkud potječe riječ Vlah? Kako piše Petar Skok (1881–1956), “Vlah je praslavenska (?) posuđenica iz gotskog *walhs, starovisokonjemački walah, walh, novonjemački velsch. U germanske jezike ušla je ta riječ od imena keltskog naroda Volcae (Caesar), Volkai (Strabo, Prolomej). Ta riječ u keltskom dijalektu (gäli upor. engl. Wales, Cornwall), pridjev folc u značenju celer, alacer, brz’, a dovodi se u etimologijsku vezu s našom vlas jer su nosili veliku kosu (upor. Arecomici). U slavenske jezike došla je po svoj prilici iz balkansko-gotskog (Ulfila) na donjem Dunavu, gdje se Slaveni prvi put između 4. i 5. vijeka upoznavaju s Romanima na donjodunavskom limesu”.

Ne samo prosječno obrazovan čovjek već se i znanstvenik treba dobro zamisliti pa da u potpunosti razumije sadržaj samo četiri naprijed navedene rečenice Petra Skoka – da o brojnim knjigama i pojedinačnih radovima o Vlasima i ne govorimo!

Rumunija (prema lat. Romanus) je zemlja nastala na prostoru nekadašnje rimske provincije Dacije. Jedna od pokrajina Rumunije zove se Vlaška, a dobila je ime po Vlasima. Historičari i lingvisti, na čelu s Gustavom Weigandom (1860–1930) smatraju da su Vlasi u periodu seobe naroda, pod pritiskom Slavena koji su u 5. i 6. vijeku nadolazili s istoka, s prostora današnje Rumunije (Oltenija) potisnuti ka jugozapadu, te da su prešli Dunav i došli na Balkan naselivši prostor geografskog trokuta između gradova Sofija – Skoplje – Niš (Linguisticher Atlas der dacorumänischen Sprachgebiets, Leipzig 1908). Na tom prostoru mirovali su 4 stoljeća i u međuvremenu se miješali s Albancima, Grcima i ostacima Ilira i Tračana, kada je u aromunski jezik ušlo dosta albanskih, grčkih, ilirskih i tračkih riječi. Navedeni Vlasi poznati su kao meglenski ili aromunski Vlasi. U 10. stoljeću sa svojim lahko pokretljivim stadima krenuli su u nove seobe kojima su preplavili Balkan. Jedan krak vlaških seoba vodio je iz četverostoljetne postojbine u pravcu Istočnog Balkana, a drugi ka Zapadnom Balkanu – preko Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do Ćićarije u Istri, čiji je naziv aromunsko-vlaškog porijekla. U srednjovjekovnoj Bosni Vlasi su se pomiješali s ostacima iliro-romanskog, gotskog i tračkog stanovništva, koje se za vrijeme slavenskih naseljavanja povuklo u planine. Uglavnom su se bavili stočarstvom i trgovinom. U periodu razvijenog feudalizma integrirali su se u potpunosti u bosansko društvo, i na ovom i na onom svijetu, prihvatajući od Dobrih Bošnjana bosanski jezik i memorijalnu kulturu podizanja stećaka iznad svojih grobova.

U srednjovjekovnoj Srbiji bio je zabranjen brak između Vlaha i Srba. U povelji srpskog kralja Milutina, izdanoj oko 1315. godine Manastiru svetog Stefana u Banjskoj, stoji: “Srbin da se ne ženi među Vlasima. Ako se pak oženi bez znanja igumana, da se uhvati i sveže i on i Vlah od koga bude uzeo ženu, te da se vrati silom opet na očevo mesto.” Na drugoj strani, Vlasi u srednjovjekovnoj Bosni bili su zaštićeni i ravnopravni s bosanskom vlastelom. Druga žena bosanskog kralja Ostoje (1398–1404) zvala se Kujava i njeno je ime femininum od imena kraljevih Vlaha Kujavića. Kralj Tvrtko (oko 1338–1391) također je imao svoje “kraljeve Vlahe”, a u nastojanju da se Vlasima predstavi kao njihov istinski gospodar u svoj vladarski titular uvrstio je vlaško ime Mirče.

Novu i posljednju epizodu vlaških seoba pokrenule su u 14. stoljeću Osmanlije. Brojni ratovi i epidemije kuge desetkovali su bosanskohercegovačko stanovništvo, a na puste i upražnjene zemlje Turci su sistemski naseljavali Vlahe. Kao i u srednjovjekovnoj Bosni, i u Osmanskom carstvu bili su povlašteni i zaštićeni. Organizirani u vlaške stočarske katune, Turcima su plaćali porez filuriju, čiji je novčani iznos bio manji od poreza koji su plaćali zemljoradnici. Uzimali su učešća u turskim poluvojnim formacijama akindžijama i martolozima, a jedan broj vlaških knezova postajali su “kršćani spahije”. Znatan broj bosanskih Vlaha prešao je s vremenom na islam.

Za vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od Sumarnog popisa sandžaka Bosna iz 1468/69. godine do 17. vijeka, u desetini osmanskih deftera popisane su stotine bosanskohercegovačkih naselja s njihovim poreskim obveznicima Vlasima. Defteri sadržavaju brojne poimenične popise bosanskih Vlaha, čija imena nikad niko nije uspio u cijelosti pobrojati iz razloga što je njihov broj – ogroman. Pritom, važno je napomenuti da ni u jednom defteru, ili bilo kojem drugom osmanskom izvoru, riječ Vlah nije pogrdan naziv za bosanske Srbe, kako se to u novije vrijeme u srpskom nacionalnom korpusu smatra. Sredinom 19. vijeka i pod utjecajem velikosrpske propagande, u interesu stvaranja Velike Srbije, riječ se počela tumačiti kao “pogrdan naziv za bosanske Srbe”.

Kako su od bosanskih Vlaha postali bosanski Srbi

Jedan od najpoznatijih bosanskih osmanista i dugogodišnji direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu Ahmed S. Aličić (1934–2014) o Vlasima piše: “Vlah – pripadnik stočarske socijalne strukture bosanskog društva osmanlijske epohe i označavaju se kao raja – Vlasi. Izvorno etničko porijeklo Vlaha je romano-vlaško i arbanaško. Bili su ravnopravan dio proizvodne klase u doba Bosanske kraljevine. U nekim srednjovjekovnim državama, kao što je Srbija, bili su potpuno diskriminirani u svom statusu i pravima. Bili su građani drugog reda. U Ugarskoj su imali isti status kao i u Bosni. (…) Današnji tzv. bosanski katolici i bosanski pravoslavci su 100% ovoga vlaškog porijekla. Neki su mobilizirani u devširmi, ali se mali broj njih vratio u Bosnu. Jedan mali dio današnjih bosanskih muslimana je također ovog porijekla.”

Razmatrajući etničku strukturu bosanskohercegovačkog stanovništva na osnovu osmanskih izvora, osmanisti su saglasni u tome da etnike Srbin i Hrvat osmanski izvori Bosne uopće ne poznaju. S tim u vezi, Aličić piše: “Kako pravoslavlja nije bilo u Bosni do dolaska Osmanlija, današnji pravoslavci, alias, današnji Srbi, isključivo su vlaškog porijekla. Prema tome, očito je da pravoslavlje nije historijska religija srednjovjekovne bosanske države, a kako su Srbi u Bosni postali tek poslije austrougarske okupacije Bosne, jasno je da ni današnji Srbi, jer njih kao narod određuje isključivo pripadništvo pravoslavlju, nisu historijski narod ove zemlje. Kao narod nemaju nijednu drugu socijalnu ili društvenu odrednicu. Njih su sa sobom vodili Osmanlije i naseljavali tamo gdje je falilo stanovništva, a i oni sami su se kretali od mjesta do mjesta, tražeći bolju pašu. Osmanlijske vlasti im u tome nisu smetale. Naprotiv, poticale su ih na to zbog svoga interesa, ekonomskog i vojničkog. Osmanlijska država im je osigurala slobodu vjere i podizanja pravoslavnih crkava, kojih u Bosni nije nikada ranije bilo, što je često dovodilo i do brže sedentarizacije ovog socijalnog sloja i njegovog prelaženje na zemljoradnju. Uglavnom su, tek kao zemljoradnici, prelazili na islam. Oni su se uklapali u bosansko društvo, potpuno ravnopravno sa svim drugim stanovništvom Bosne, i postajali su Bošnjaci. Taj proces nije bio spor, naročito u nekim područjima Hercegovine.”

Historijski narodi ne nastaju naprasno već evolutivno, što se u novije vrijeme događa i s bosanskim Srbima i što valja poštovati. A kako su od bosanskih Vlaha postali bosanski Srbi, o tome piše srpski historičar Vladislav Skarić (1869 –1943). Da bi bosanski Vlasi postali Srbi, u Sarajevu je 1863. godine osnovano tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah, a uvođenje naziva Srbin. Osnovali su ga i vodili srpski popovi, trgovci i učitelji, na čelu sa svećenikom Teofilom Petranovićem. Društvo je nužno djelovalo tajno, iz razloga što bi javno promoviranje i uvođenje u etničku nomenklaturu naziva Srbin nedvosmisleno ukazivalo na politički motiviranu srbizaciju bosanskih pravoslavaca i na teritorijalne pretenzije Kneževine Srbije prema Bosni i Hercegovini, koje počinju s 1844. godinom i Načertanijama Ilije Garašanina, koje se prikrivalo od šire javnosti.

Kako navodi Skarić, članovi Društva, “ne smejući u varoši javno agitovati, izlazili bi pazarnim danom izvan varoši u susret seljacima, pa bi ih dočekivali i učili ih da se ne zovu drugačije nego Srbi”. Razumije se, politički motivirana propaganda imala je izgleda na uspjeh jedino uz uvjet da se nepismeni srpski seljaci uvjere da je Vlah “pogrdan naziv za Srbe” te da su njegovi autori “zlonamjerni Bošnjaci” (“Turci”). I od tada pa do danas, “Vlah” je postao i ostao “pogrdan naziv za Srbe”. Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine (od 1929. Kraljevine Jugoslavije) pa do 1992. godine, Srbi su došli u poziciju da etničku oznaku Vlah upućenu Srbinu i kazneno sankcioniraju. Mnogi su Bošnjaci zbog riječi Vlah prekršajno kažnjavani i završavali su u zatvoru.

Srpskoj asimilaciji Vlaha prethodio je neuspio pokušaj da se i Bošnjaci preimenuju u Vlahe zbog toga što su do 1863. godine svi bosanski pravoslavci bili Vlasi. S tim u vezi, Vuk Karadžić (1787–1864) u svom Srpskom rječniku istumačenom njemačkijem i latinskijem riječima iz 1852. godine pojam Vlah objašnjava na sljedeći način: “Vlah, 2) Srbi zakona turskog u Bosni i Hercegovini, a tako i oni zakona rimskog, kako u Bosni i Hercegovini tako i u carstvu Austrijskome.” Međutim, preimenovanje Bošnjaka “Vlaha” u “Srbe zakona turskog”, odnosno u “Srbe vjere turske”, nije uspjelo zahvaljujući islamu. Muslimanska vjera Bošnjaka bitno razlikuje od kršćanske vjere Srba i Vlaha.

Potomci bosanskih Vlaha

Jedan od najpoznatijih hrvatskih onomastičara Petar Šimunović (1933–2014) pokazao je u svojim naučnim radovima da u onomastičkim procesima bilo koji etnik, kao što je etnik Srbin, ne nastaje tako što narodi sami sebe imenuju. U pravilu, etnike imenuju ili nadijevaju drugi koji na taj način pokazuju da se razlikuju od nekih drugih i drugačijih. Stoga, preimenovanje bosanskih Vlaha u Srbe poteklo je od “drugih”, odnosno, od politički motiviranih Srbijanaca (Srba) iz Srbije, u kontekstu srbizacije Bosne i Hercegovine, čija je posljednja politička posljedica stvaranje savremene Republike Srpske. Međutim, nauka je nauka, a politika je politika. Mnogi potomci bosanskih pravoslavnih Vlaha, koji se počesto deklariraju kao najveći Srbi, od historije i onomastike ne mogu sakriti svoje vlaške korijene. Evo nekoliko primjera.

Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Srbije, starinom potječe iz sela Čipuljići kod Bugojna. To je vlaško selo nekadašnjih kalajdžija, koje je krajem 19. i početkom 20. vijeka istraživao Rumun Teodor Filipesku, visoki činovnik u tzv. Puncovnom uredu za zlato i srebro osnovanom u Sarajevu 13. aprila 1896. godine. U Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1902. godine objavio je znanstveni rad pod naslovom Kalajdžije u Čipulićima. U tom radu Filipesku informira da su od ukupno 450 stanovnika Čipuljića (kod Filipeskua “Čipulići” s karakterističnim vlaškim sufiksom –ul) ”2/3 same kalajdžije”. Između sebe su kalajdžije govorile jednim posebnim jezikom za koji je saznao “da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori”. Filipesku je od kalajdžija čuo i popisao desetinu aromunskih riječi, na osnovu kojih je zaključio da je “kalajdžijski jezik identičan s rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu” te “da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI i početkom XVII stoljeća u Bosnu naselili”.

freshpress.info


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: