Dejtone moj, budi mi silan i dobro mi stoj

21 11 2016

67825763

Autor: Bakir Hadžiomerović

Odlikaši rođeni u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma danas završavaju fakultete. Upravo je takvih, 80 hiljada pametnih mladih ljudi, samo u 2016. napustilo Bosnu i Hercegovinu. U potrazi za boljim životom, daleko od ove ustajale vukojebine.

Otkako su u vojnoj bazi Wright Petterson, uz kumovanje najmoćnijih svjetskih sila i pod pokroviteljstvom bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman ugasili rat i upalili mir, u ovoj se zemlji preživljava u stan(j)u privremenog smještaja, na prostoru ambiciozno zamišljenom da jednom bude sretno mjesto. Preslabi da zajedno krenemo naprijed, a previše opterećeni prošlošću da bismo se pomakli s dna. U Bosni i Hercegovini se ratovalo tri i po godine. Sedam puta duže svađamo se zbog tog rata. Tu političari koriste baš svaku zgodnu priliku i povod da nas provozaju rikvercom, da kopamo po starim sukobima, ali, kako ono kažu, važno je da ne puca. I da je živa glava na ramenima…

Ni 21 godinu nakon Dejtona Bosna i Hercegovina nije uspjela postati država. Naprotiv, danas, i to glasnije nego ikad, politike podjele traže da se “ponovo sjedne za stol” i da se, valjda hladne glave i bez nepotrebnih tenzija, razgovara kuda i kako dalje. I ono malo dobrog, što je mirnim putem postignuto u protekle dvije decenije, namjerava se srušiti i vratiti na početne, ratne pozicije. Tako Milorad Dodik traži da se njemu i Republici Srpskoj vrate 83 nadležnosti koje su intervencionizmom OHR-a prenesene na državni nivo. Dragan Čović želi i formalno oživjeti Herceg-Bosnu kao zasebni entitet mada ona, u praksi, nikada nije upokojena. Dokaz za to smo doživjeli i u prošli petak kada su na svim teritorijama pod kontrolom HDZ-a, na uličnim banderama i (para)institucijama, osvanule zastave kreirane u dizajnerskoj radionici Mate Bobana. Bakir Izetbegović već odavno na to ne reagira jer ni sam više ne može, a i ne želi, sakriti da mu je “Centar važniji od deset drugih općina”, što će reći da ga zaboli neka stvar za svaki ćošak ove zemlje gdje ne vlada politika u kojoj su on osobno i njegova stranka, presudni faktori.

S ovakvim politikama, te javnim mnijenjem i glasačima koji ih promoviraju, Bosna i Hercegovina može samo nastaviti neumitno propadati. Nažalost, i stranci su od nas digli ruke. Posljednja ozbiljna američko-međunarodna inicijativa o unapređenju nakaradnog bosanskohercegovačkog Ustava, kojeg je dobronamjerni Wolfgang Petritsch s razlogom nazvao “luđačkom košuljom”, dogodila se prije deset godina. Nakon što su “Aprilski paket” srušili Haris Silajdžić i Božo Ljubić sa svojim podanicima iz Stranke za BiH i HDZ-a 1990, uz podršku vojvode Mirka Blagojevića, te prebjega iz SDP-a i SDA, Seada Avdića i Mehmeda Žilića, svjetski čelnici su nas ostavili da se valjamo u vlastitom blatu predrasuda, opstrukcija, nacionalne mržnje, sistemske korupcije i ekonomskog beznađa. Napušteni od civiliziranog svijeta, prepušteni našim vječitim svađama o tome “ko je počeo rat” iz filma Danisa Tanovića, tavorimo na začelju Evrope s tendencijom dodatnog pada. Ima ona tužna pjesma od Indeksa, ono kad dvoje “čekaju voz što doći neće”. E, baš takva vam je sudbina dejtonske Bosne i Hercegovine. I zato ne vidim nijedan razlog da se taj poznati refren ne ugradi u nepostojeći tekst naše državne himne. Himne bez države i riječi koje bi je simbolično opisale…

 

novi.ba


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: