NADMUDRIO I STALJINA I ČERČILA! Zašto volimo Tita?

20 11 2016

tito_nadmudrio

Danas se plače za Titom, hrabrije i otvorenije nego ikad u protekla dva desetljeća. A kada nas je napustio zastave na pola koplja vijorile su se na predsjedničkim palatama, kraljevskim dvorcima, sjedištima vlada, zgradama parlamenata i drugim zvaničnim zdanjima širom svijeta.

Dok su u Beogradu još bile u toku pogrebne svečanosti prilikom posljednjeg ispraćaja druga Tita, u Palati nacija u Njujorku sastala se na specijalnu komemorativnu sjednicu Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Bilo je to bez presedana u historiji Sjvetske organizacije da se na njenoj sjednici nađe jedna jedina tačka: odavanje počasti i priznanja preminulom državniku jedne od zemalja članica UN.

Ali, kao što su istakli mnogi govornici, Tito je bio ne samo veliki vođa Jugoslavije, nego državnik svijeta i našeg stoljeća. On je bio najaktivnije prisutan u svim najvažnijim događajima koji su se zbivali u svjetskoj zajednici od samog osnivanja UN i na koje je Titovo državništvo snažno uticalo u mnogim situacijama. Odavanje pošte prvom građaninu Jugoslavije i svijeta, Josipu Brozu Titu, u centru svjetske diplomatije, otpočelo je spuštanjem na pola koplja zastava 152 članice Organizacije ujedinjenih nacija. Svi redovni sastanci raznih organa OUN otvoreni su minutom ćutanja i komemorativnim skupovima.

Yasser Arafat je salutirao vojnički, a Saddam Hussein se pokraj lijesa zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode budući da je iza njega bilo još mnoštvo delegacija

Yasser Arafat je salutirao vojnički, a Saddam Hussein se pokraj lijesa zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode budući da je iza njega bilo još mnoštvo delegacija

 

Mnogo je toga na čemu trebamo biti zahvalni drugu Titu, jer na kraju krajeva i danas živimo u zgradama iz ‘Titina vakta’, vozimo se mahom iskrpljenim jugoslovenskim ulicama, naša djeca idu u iste one škole i vrtiće u koje smo i sami išli i kao da poslije Tita nije ništa ni napravljeno.

Ne mislimo pritom samo na infrastrukturu nego i na kulturu, muziku, književnost i film. Kada zagusti svi se nekako vraćamo u Titovo vrijeme. Pa čak i oni koji su jedva čekali da devedesetih ratuju i ubijaju jedni druge, ni oni to ne bi mogli tako precizno i efektivno odraditi da im nije bilo Titovog oružja. Ispade na kraju da nam je Tito ‘svima valjao’.

Jugoslaviju oslobađali njeni partizani

Svako bavljenje historijskom ulogom Josipa Broza Tita ne može zaobići antifašistički ustanak 1941. i otpor staljinizmu koji je započeo 1948. Ipak, Četrdesetiprva i Četrdesetiosma ne daju odgovor na pitanje po čemu je Broz bio doista velik. Odluka o antifašističkom ustanku je bila hrabra, ali je bila i posljedica jedne strašne historijske situacije koja je nametala radikalne odluke. Valjalo je stati na stranu čovječanstva i civilizacije ili se predati nacističkom zločinu i ludilu. Utoliko 1941. izbora i nije bilo. Izbor nije postojao ni 1948. Zaboravlja se da je sukob inicirao Staljin. Titu nije preostalo ništa drugo nego da svoju državu, partiju i vlast očuva svim sredstvima i pod svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego, kao i 1941., o fizičkom opstanku. U svemu tome Tito je uvijek mislio na samo jednu stvar ‘nezavisnot’ i od istoka i od zapada.

Mnogo toga se dešavalo u periodu 1941-1945, mnogo je toga ispričano i napisano, ali se još uvijek ponešto može pročitati imeđu redova. Naime, očigledno je da su se Tito i njegovi partizani borili u teškim uslovima u kojima je većina stanovništva na samom početku rata bila mobilisana u nacističkim jedinicama ili lokalnim paravojnim formacijama  bliskim  nacistima. Međutim, kada bi slao telegrame u Moskvu, Valter je redovno uljepšavao stanje i govorio o masama antifašista te utvrđivao ideološko jedinstvo sa Sovjetima.

U oktobru 1942. Tito je od Sovjeta po ko zna koji put bezuspješno tražio oružje. “Imamo nevjerovatnu mogućnost povećati partizansku i dobrovoljačku armiju”, ali primiti nove ne mogu zbog oružja. “Ako bi se druga fronta otvorila na Balkanu, bili bismo u mogućnosti uništiti sve komunikacije i isto tako i podići vojsku od najmanje 500.000.” Dogodi li se nešto takvo, 95 posto stanovništva je ionako na strani “Sovjetskog Saveza i saveznika” – očito je Tito uljepšavao stanje. “Naravno, prisutnost jedinica Crvene armije na Balkanu bila bi našim ljudima draža od savezničkih jedinica”, pisao je Tito. “Ne smiješ niti na tren dvojiti da bismo, da je postojala i najmanja mogućnost uputiti materijalnu pomoć tvojoj sjajnoj, herojskoj borbi, to davno učinili. Sovjetski narod, zajedno s vođama, posve stoji na Tvojoj strani, pun divljenja i duboke bratske simpatije…” pisao je Dimitrov, ali pomoći nije bilo. “Kako možete sumnjati… ne gubite srce”, treba izdržati u naporu koji svi narodi koji ljube slobodu neće nikada zaboraviti.

Tito sa Čerčilom/Foto: Agencije

Tito sa Čerčilom/Foto: Agencije

Sve važnije bilo je pokazati da su četnici zatajivali u borbi, bili izdajnici. Strateg u Brozu jasno je razaznavao da će pomoć lakše dolaziti od Britanaca. Poslije susreta sa Vinstonom Čerčilom u augustu 1944. godine Titu je bilo jasno da od omiljene ideje britanskog premijera – iskrcavanje na sjevernom Jadranu – nema ništa. U Jugoslaviju treba da uđe Crvena armija… Ma koliko da je Tito bio impresioniran Čerčilom – a jeste i to mnogo – duboko je odahnuo u Napulju.

Mada je bio svjestan Staljinove makijavelističke realpolitike, uzdao se u čvrsto ideološko savezništvo sa Moskvom. No, tu je postojao i jedan ozbiljan problem: partizani su kontrolirali jadransko zaleđe, ali u Srbiji gotovo da ih nije bilo. A ukoliko Crvena armija oslobodi Srbiju i Beograd bez NOV i POJ, rezultati trogodišnje borbe protiv okupatora bez premca u Evropi mogli su biti dovedeni u pitanje. Tada bi velike sile pobjednice o sudbini Jugoslavije i njenog poslijeratnog uređenja odlučivale shodno svojim interesima i pogodbama bez učešća praktički jedinog pokreta otpora u zemlji?

Oslobađanje glavnog grada bio je ključni vojni, politički i psihološki faktor u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Naravno, jasno je da to ne bi bilo moguće krajem oktobra 1944. bez učešća Crvene armije, ali ni bez Narodnooslobodilačke vojske koja je tri godine vodila antifašistički rat. Simbolično, u noći između 19. na 20. oktobra partizan Mladen Petrović, dok su se još razmjenjivale granate i rafali, razvio je jugoslavensku trobojku sa petokrakom na tada najvišoj zgradi u gradu – palati “Albanija”. Beograd je konačno bio slobodan!

Međutim, Tito nije želio da Crvena armija nastavi svoj proboj i ‘oslobodi’ Jugoslaviju jer je dobro znao šta se dešava u mjestima gdje se nađu ruski vojnici. Masovna silovanja, pljačke i ubistva bile su sastavni dio pobjedničkog kolorita Crvene armije, i ne umanjujući njenu pobjedu nad Nijemcima, ostavljali su gorak okus pobjede kod oslobođenih naroda.

Oslobođenje Beograda/Foto:Agencije

Oslobođenje Beograda/Foto:Agencije

Historijski izvori tvrde kako odnosi između Tita i Staljina nisu bili najbolji, što je najbolje vidljivo nakon Titova govora u Ljubljani 27. maja 1945. godine, kada je Tito naglasio kako više nikada ne želi ovisiti o tuđoj pomoći. Neslaganjem je također rezultirala i činjenica da su sovjetske sile regrutirale velik broj ljudi, uključujući četnike i Bjeloruse u sovjetske obavještajne službe. Staljin je bio suočen s vođom koji je sebe vidio kao možda najznačajnijeg komunistu, nakon sovjetskog vođe.

A istina je da bi uz pomoć sovjetske armije pobjeda nad fašističkim okupatorom bila brža. Vidjet ćemo to i po datumima oslobađanja glavnih gradova pojedinih jugoslovenskih republika. Naime, tek 6-7 mjeseci poslije Beograda oslobođeni su Sarajevo (6. aprila), Zagreb (8. maja), Ljubljana (9.maja). Trajalo je duže, ali je partizansko oslobađanje stanovništvu garantovalo sigurnost sa jedne strane, te osiguravalo buduću nezavisnost zemlje sa druge strane. Podsjećanja radi, Hitler je sebi presudio 30. aprila 1945.

Jovanka Broz smatrala je kako Rusi preuveličavaju svoju ulogu te da su partizani oslobodili Beograd, a sovjetska pomoć je bila ispomoć.

“Rusi su bili na putu za Berlin iz Bugarske, preko Beograda i Budimpešte i njihova uloga u porazu Nijemaca u Beogradu nije bila odlučujuća. Štoviše, sovjetsko ponašanje nakon rata bila je velika glavobolja za Tita.

Josip i Jovanka Broz/Foto: Agencije

Josip i Jovanka Broz/Foto: Agencije

Sovjeti su se ponašali kao okupatorska sila, što je bilo uvredljivo jer smo se mi sami oslobodili. Oblast oko Beograda bila je puna pljačkaša iz Sibira i centralne Azije, koji su mislili da imaju pravo na naše partizanke. Situacija je bila toliko loša da je Milovan Đilas morao osobno otići kod Staljina tražiti da zaustavi silovanja jugoslavenskih žena. I znate što mu je Staljin odgovorio: Momci će uvijek biti momci, bili su u ratu i potrebno im je malo opuštanja”, rekla je Jovanka Broz.

Kasnije se odigrala i 1948. gdje je palo i konačno ‘ne’ Staljinu i njegovom planu da od Jugoslavije napravi ‘stočarsku zemlju’ Sovjetskog saveza. Tada su odbranjeni temelji nezavisnosti Jugoslavije i trasiran put za razvitak jugoslovenskog socijalizma po mjeri čovjeka uz vješto Titovo balansairanje između Istoka i Zapada. Nikada, ni u najtežim ratnim danima Tito nije ni pomišljao sudbinu svoje zemlje i naroda predati ‘međunarodnoj zajednici’, to uopće nije bila opcija, a i kada bi prihvatio međunarodnu pomoć, sve se opet odigravalo pod njegovim nadzorom.

Svaki Titov iskorak donosio bi napredak državi i narodu

Kasnije je tokom vladanja jugoslovenski lider vodio pragmatičnu politiku, ali bez obzira kojoj je strani naginjao u kojem trenutku pravilo je bilo jednostavno – jugoslovenski narod i država su profitirali.

I nesvrstanost je bila svojevrsna intelektualna avantura. Proizišla je iz sposobnosti da se vlastita (mala) zemlja sagleda u globalnom kontekstu. Pluralnost nesvrstanosti, odnosno ideološka šarolikost nesvrstanih zemalja, bila je začudan iskorak iz komunističke dogme i pogled u neke nove vidike. Nesvrstanost je u ime svjetskog mira – kao najveće čovječanske vrednote – okupila države fascinantno raznolikih vrijednosnih sistema, od demokratske Indije, preko antikomunističke Indonezije i socijalističke Jugoslavije, do despotske Etiopije. Broz, koji je svoju političku karijeru započeo 1928. pred zagrebačkim sudom gdje je klicao svjetskoj revoluciji, a svoju vanjskopolitičku karijeru 1945. kao navodni sovjetski satelit, spreman da maršira na Trst, Solun i Celovec, krajem pedesetih godina bio je priznati i iskreni borac za vrednote Ujedinjenih naroda, miroljubivu koegzistenciju različitih ideologija, protivnik nasilja u međunarodnim odnosima i pristaša nepovredivosti granica.

Drugi veliki zaokret zbio se sredinom šezdesetih godina kada je Privrednom reformom napušten državno-planski model, a Brionskim plenumom i centralizam. Tito je bio sposoban da shvati da su etatizam i centralizam, ekonomski i politički potrošeni i neodrživi, nadasve štetni. Kada je inicirao ‘federalizaciju federacije’ – izraz je Bakarićev, ali je odluka bila Titova – oslabio je i sopstvenu vlast. Idejom kolektivnog rukovođenja odustao je od principa vođe koji je imanentan komunističkim režimima i zamijenio ga depersonaliziranom ustavnom institucijom. Samo državnik je sposoban odreći se vlastite moći ili vlastite ideologije zarad nečega u čemu vidi opći interes.

Naser, Nehru i Tito na Brijunima 1956. godine (Foto: AFP)

Naser, Nehru i Tito na Brijunima 1956. godine (Foto: AFP)

Ti su zaokreti, preokreti i iskoraci blagotvorno utjecali na jugoslavensko društvo i svakodnevni život građana. Zemlju su reintegrirali u zapadnu kulturu, pridonijeli osjećaju slobode, oživjeli privredu, a Ustavom iz 1974. otvorili su nesrpskim etničkim grupama priliku da Jugoslaviju počnu doživljavati kao svoju državu.

Bili su to epohalni emancipacijski pothvati. Titova sposobnost da iskorači iz zadanih doktrinarnih i dnevnopolitičkih okvira stvorila je specifičnu kulturu napretka. Jugoslavija je od pedesetih do sedamdesetih godina bivala sve slobodnije i sve bogatije društvo, riječju: jugoslavenski građani živjeli su sve bolje. Navikli su na promjene koje su donosile boljitak. Zato je stagnacija osamdesetih godina bila teška i razočaravajuća.

Zapravo je Titov komunistički režim u Jugoslaviji stvorio građansko društvo, preciznije: stvorio je građane. Ono malo kućevlasnika u Zagrebu koji su konverzirali na njemačkom i ono malo beogradskih veletrgovaca koji su konverzirali na francuskom, bili su isuviše tanak, isuviše provincijalan sloj da bi ih se moglo nazvati građanskom klasom. Temelji građanskog društva u Jugoslaviji udareni su tek šezdesetih godina kada je dovršena urbanizacija i industrijalizacija i kada je počela masovna kupovina sapuna, kalodonta, strojeva za rublje, televizora i automobila, kada su počela putovanja u inozemstvo i kada je, zahvaljujući široko dostupnom obrazovanju, znatan broj ljudi počeo da razmišlja. Jugoslavija više nije bila zemlja Križnog puta i Golog otoka na čijem čelu je bio beskompromisni boljševički avanturist nego relevantna alternativa blokovskoj podjeli i ideologiji blokova, kako sovjetskom totalitarizmu tako i zapadnoj potrošačkoj civilizaciji.

Tito i Hruščov, otopljenje odnosa/Foto: Agencije

Tito i Hruščov, otopljenje odnosa/Foto: Agencije

Neke iskorake Tito je kasnije ublažio ili omalovažio. Udaljio se od Zapada, ali je pazio da se ne pomiri s Istokom na način koji bi bio nepovratan i fatalan.

Sedamdesetih godina poništio je dostignuća jugoslavenskog proljeća koje je započelo 1965. i 1966. Možda i nije imao drugog izbora? Možda je to bila cijena kojom je spriječio sovjetsku invaziju i krvoproliće? To više nisu bile pedesete godine i Zapad zbog Jugoslavije ne bi riskirao svjetski rat nego bi se radije, ako bude stani-pani, na štetu Jugoslavije dogovorio s Moskvom. Tito je zaključio je da je bolje da se s Moskvom dogovara sâm. Valter je poznavao Ruse i plašio se Rusa, nezavisno od svoje nesumnjive emotivne vezanosti za iluzije Velikog Oktobra.

Tito je u donošenju odluka imao na umu i interese i potrebe građana koji su početkom pedesetih godina živjeli u siromaštvu i strahu. Nije htio vladati siromašnim i uplašenim mnoštvom. U konačnici je nebitno je li se pritom rukovodio vladarskom taštinom ili osjećajem odgovornosti. U svakom slučaju važan izvor i oslonac njegove moći bila je podrška građana. Jasno da je Titova briga za njihove interese imala jasne i uske granice. Zaboga, čovjek je bio komunist a ne liberalni demokrat! Ipak, interes građana nije nemilosrdno ignorirao poput drugih komunista ili autokrata. Imao je sluha za legitimitet.

Riješio pitanje Bosne

Bošnjaci redovno zamjeraju Titu kako su tek početkom sedamdestih godina 20. stoljeća priznati kao ravnopravan narod, doduše sa vjerskom odrednicom pisanom velikim početnim slovom. No nikada ne smiju gubiti iz vida kakav bi ih scenarij čekao da ih je ‘oslobađala’  sovjetska Crvena armija, ili da je pušteno na volju kojekakvim srpskim i hrvatskim secesionistima da krčme i dijele Bosnu. Tito, odnosno ZVANOBiH i AVNOJ, definirali su Bosnu i Hercegovinu kao republiku ravnopravnih naroda i građana i to je prvi samostalni ustav naše države, donesen bez vanjskog uplitanja. Granice koje su tada definirane i danas su međunarodne granice nezavisne države BiH.

Pored toga, u vremenu Titove Jugoslavije Bošnjaci su doživjeli najveći ekonomski i kulturni razvoj u svojoj historiji, te su zahvaljujući ekonomskom razvoju i pozitivnom prirodnom priraštaju postali većinski narod uprkos masovnim iseljavanjima koja su obilježila prethodne epohe njihove historije.

Kako je Tito razmišljao o Bosni i Bošnjacima vidimo iz njegovih  vlastitih riječi:

Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”. (Tito, novembar 1943.)

Bosna i Hercegovina je u toku tog rata dala od sebe sve što je mogla dati … Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine” (Tito, novembar 1945.)

Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode Bosne i Hercegovine, već i za našu zajednicu u cjelini. U prošlosti je Bosna i Hercegovina uvijek bila kamen spoticanja. Sa našom narodnooslobodilačkom borbom ona se toga otarasila”. (Tito, novembar 1979.)

Hamdija Pozderac/Foto: Agencije

Hamdija Pozderac/Foto: Agencije

Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drugačije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat.” (Tito u razgovoru sa Hamdijom Pozdercem o ustavnim promjenama 1971. godine.)

Tokom rata, ovdje su se vodile bitke, ne samo za stvaranje nove Jugoslavije, nego također za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu republiku. Stav nekih generala i vođa o ovome nije bio sasvim jasan…Ja se nikada nisam sumnjao u svoj stav o Bosni. Uvijek sam govorio da Bosna i Hercegovina ne može pripadati ovom ili onom, nego samo ljudima  koji su tamo živjeli od pamtivjeka.“ (Josip Broz Tito)

Dakle, u nepovoljnom historijskom trenutku u kojem su se našli, Bošnjaci i BiH su samo zahvaljujući Titovom umijeću i pozitivnom stavu pojedinih partizanskih vođa opstali i razvijali se na svojim vjekovnim ognjištima, budući da je kontekst prije 1941. godine išao na ruku onima koji su htjeli izvršiti konačnu podjelu Bosne ili asimiliranje njenog najmnogobrojnijeg naroda.

Jugoslavija je, bez obzira na sve mane i nedostatke, bila izuzetno pribježište za one koji su tada bili nepoželjni i za zapadne susjede i za istočne komšije. Ako ništa zbog toga, Titu treba zahvaliti, a mnogo je i drugih razloga da ga i danas smatramo ‘najvećim sinom Bosne’.

Unutrašnja politika svih tvorevina na jugoslavenskom prostoru, od 1878., kada su uspostavljene prve države, do danas bila je, na ovaj ili onaj način, determinirana vanjskopolitičkim pritiskom. Sve su ovdašnje državne tvorevine, izuzev dijelom Titove Jugoslavije – bile isuviše slabe da bi bile nezavisne.

Tito je toga bio svjestan, slabost je realno sagledavao i njome se nosio odgovorno i promišljeno. Ekvilibrirao je između Washingtona i Moskve ne bi li iz njihovih pritisaka izvukao najveću korist ili najmanju štetu, ne samo za svoju vlast nego i za građane. Crvena armija, koja je često bila na bivaku ispred jugoslavenskih granica, nikada ih nije prešla. Umjesto nje stizali su filmovi, gramofonske ploče i knjige sa Zapada.

Titovi iskoraci i njegova sposobnost da razmišlja otvorenim umom i njegova elastična percepcija stvarnosti, usporedivi su s Tajnim referatom Hruščova na Dvadesetom kongresu KPSS-a, De Gaulleovim odustankom od Alžira, Istočnom politikom Willyja Brandta ili Nixonovom normalizacijom odnosa s NR Kinom.

Svi političari u državama-nasljednicama Jugoslavije pokazali su se nemaštoviti i nesposobni za državničke pothvate takve magnitude.

 

(Global CIR)


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: