Ajradinovski: “Namig je Homer sa Šar planine”

20 11 2016

Poštovani organizatori, uvažene dame i gospoda, dragi moi Torbeši, Gorani, Bošnjaci… i, nadam se da mi nećete zamjeriti ako po imenu spomenem dva moja prijatelja, dva glavna „krivca“ što smo danas svi mi ovdje, dragi Sadik Idrizi i dragi Namik Dokle, esselamu alejkum, dobro veče, mir mbrama, dobra večer i akšamajrula.

serifff-ajradinov-ski

Dozvolite mi najprije da se zahvalim organizatorima na pozivu i da kažem da mi je velika čast i zadovoljstvo što sam danas ovdje sa Vama na ovaj, rekao bih, historijski događaj. Na promociji romana moga prijatelja i brata Namika Doklea, romana sa jednim simboličnim naslovom: „Kćeri magle“. Kažem simboličnim naslovom, jer ono „kćeri“, kao simbol, moglo bi biti i sestre i majke i nane i nene…Moglo bi biti i sinovi i braća i babovci i babuši.. Možda bi bolje pristajalo jetimi? Jetimi magle, jetimi Gore, Župe, Reke, Skopske Torbešije ili moga Drimkola. Ali možda je ipak najbolje „Kćeri magle“ jer, kako majka priča ućitelju: „O ljudima i djeci sela Bukojna kažu da ih nije rodila majka iz stomaka nego magla sa Kalabaka. Od rođenja do smrti oni su djeca magle. U pelenama od magle ih povijaju kada izađu iz majčine utrobe i u ćefine od magle ih stavljaju kad ih ispraćaju u mezarje“. Takvi insani, takva „djeca magle“, takve „kćeri magle“, rađale su, rađaju i, ako Bog da, rađat će sve do Sudnjeg Dana, ne samo magle Kalabaka i Šar planine, nego i magle Igmana i kršne

Hercegovine, magle Pirina i Rodope, magle Meglena, Tikveša i Solunske glave, kao i magle Krčina, Koraba ili nešeg Strižaka na Jablanici koji svojom maglom dijeli, ali svojim pogledom sa nebeskih visina kao da miluje Golo Brdo u Albaniji i Struški Drimkol u Makedoniji koji, isto kao i Gora, na identičan način su podijeljeni početkom prošlog stolijeća. Zašto kažem ovo? Moje objašnjenje moglo bi trajati satima. Da bi bio kraći, citirat ću jednu frazu iz romana u kojoj učitelj objašnjava djetetu da „Prije više stotina godina na Balkanu je rođena hereza koja se nije slagala sa tadašnjom zvaničnom crkvom…Ta je hereza pustošila mnoge zemlje i plemena, zahvativši i našu Iliriju… U Bugarskoj su ove heretike zvali bogomili, ljubitelji Boga, u Aziji su ih zvali pavlikijani, u Francuskoj albigezi, dok su u Italiji poznati pod imenom albanezi…A ovdje u vašim oblastima zovu se Torbeši, jer putuju i lutaju po svijetu sa torbama na ramenu…“ Ti nekadašnji bogomili imali su još mnogo imena, mnogo sinonima, egzonima, endonima koje ućitelj ne spominje. Ne bih ni ja sad nabrajao, jer ih je mnogo, možda i za Ginisov rekord. Samo ću reći da ti heretici, ti bogomili i danas, poslije hiljadu godina, su tu na Balkanu i po čitavom Dunjaluku i zovu se Torbeši, Pomaci, Gorani i Bošnjaci. U tom smislu roman „Kćeri magle“ sadrži jednu historijsku komponentu, a analogno tome ima i historijski značaj.

Da je roman „Kćeri magle“ od velikog, historijskog značaja, naslutio sam kad mi je moj prijatelj, prof. dr. Sadik Idrizi pričao na početku svog rada na prijevodu, šaljući mi na čitanje neke dijelove i poređujući Namika sa nobelovcem Markesom, autorom romana „Sto godina samoće“. Istu komparaciju sam procitao i u Albanskoj verziji romana koji mi je Namik poklonio u Tirani, Januara ove godine, kad smo se sreli i popili kahvu na mom putu za Kuks, na „Sjećanje na Nazifa Doklea i promociju njegove posthumo izdate knjige „Torbeši Kuksa“. Istu komparaciju sam nedavno, poslije promocije u Sarajevu, pročitao i u jednom kritičkom osvrtu, naslovljen „Dokleov Makondo“, autorice Lamije Milišić, gdje se Namikova Bukojna, kao mjesto samoće, upoređuje sa Markesovim Makondom iz romana „Sto godina samoće“. Na sve ovo, čime se u poptpunosti slažem, ja bih dodao samo jednu bitnu razliku. Naime, dok Markesov Makondo je plod autorove mašte, romantična fikcija i mit, stvoren na početku a uništen na kraju romana, Dokleova Bugojna samo po imenu je fiktivna. U svemu ostalom ona je realnost, nimalo romantična, surova realnost. U njoj ne rastu banane nego kamenje. Možda i zato je neuništiva, baš kao i kamen. Stanovnicima Bugojne i Gore, kao što kaže legenda o Gori, Božijom voljom određeno im je da vole kamen, ali i da budu vječni kao kamen, kao kamen na bogomilskim stećcima. U tom smislu Bugojna kao personifikacija i simbol, kao paradigma i metafora svih našinskih, rekao bih, bogomilskih sela koja trjae ne deset, ne sto, nego hiljadu godina samoće, a Namik Dokle, kao izvrsni narator i precizan hroničar, kao realist u aforističkom stilu, piše hroniku Bugojne. Hroniku poput Kadareovu „Kamenu hroniku“ ili Andrićevu „Travničku hroniku“. S tom razlikom što Torbeši Bugojne (i ne samo Bugojne) ne odlaze novim vlastima sa molbom za “novi identitet“, promjenu imena i prezimena, kao Kadareov Đerđ Pulja i ne osjećaju odbojnost i ksenofobiju kao „Andrićevi Travničani“(i ne samo Travničani).

Naprotiv! Njima su osvajači pokušavali mjenjati identitet, a oni, seljani Bugojne, svojim bogomilskim kosmopolitizmom, torbeškim gostoprimstvom i islamskim merhametom, nesebično su primali sve što je dolazilo njima, ukljućujući i progonjene Čifute koji su donosili neke inovacije kao durbin i „kutiju koja ne zaboravlja“, kako su nazvali gramofon. Tako, po mom skromnom mišljenju, Namik Dokle možda i nadmašuje Markesa, Kadarea i Andrića, a približava se Balzaku, Tolstoju i Homeru. A mi, svi mi koji smo identični sa ljudima iz Bugojne, mi koji smo sudbinski predodređeni da volimo kamen, mi koji smo djeca magle jetimi magle, mi o kojima „kad neko preseli na Ahiret, niko ne pita od čega je umro nego od čega je taj insan živeo“, mi smo dobili našega Markesa, Balzaka, Tolstoja, Homera. Ako je rahmetli Nazif Dokle bio, kako je jedan našinac napiosao, „Orfej sa Šar planine“ ja bih rekao da je Namik Dokle naš „Homer sa Šar planine“. Na kraju, hoću sa Vama da spodijelim jednu moju skrivenu želju. Da roman „Kćeri magle“, jednog dana da bude preveden i na Makedonskom, Bugarskom, Turskom, Francuskom, Engleskom i drugim jezicima, a Namik Dokle da bude kandidovan za „Nobelovu nagradu za književnost. Da uputim dovu dragom Bogu, Allahu dž.š. ili , hubavome Sajbiji, kako je milovao da kaže Namikov i moj brat, rahmetli Nazif Dokle, da nagradi nešeg Namika i na ovom i na Drugom svijetu, a Vas ovdje prisatne da zamolim da, u znaku zahvalnosti što nam je podario ovakvo remek-dijelo i u znaku respekta, ustanemo i da „nešeg Homera“, g- na Namika Doklea, pozdravimo i nagradimo jednim velikim aplauzom!

gorapress.net,
19.11.2016


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: