STRAH OD LETENJA I PRIRODNA SMRT: Kako su likvidirani “ugledni Bošnjaci”: Što nas više ubijaju, sve nas je manje!

17 11 2016

Danas u kolektivnoj memoriji Bošnjaka (na čemu predano radi i politika i njoj lojalna “inteligencija” koristeći amaterske, odokativne dokaze), atentat na “našeg Džemu”, kao dokaz zločina nad Bošnjacima, je opće mjesto nacionalne žrtve, neupitno i “zakovano”

dzema

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Poljski tužitelji ovih su dana ekshumirali posmrtne ostatke Lecha Kaszyinskog, bivšeg predsjednika Poljske, koji je prije više od šest godina, sa još stotinjak najviših civilnih i vojnih zvaničnika ove zemlje, poginuo u avionskoj nesreći kod Smolenska na zapadu Rusije.

Visoka poljska delegacija putovala je na obilježavanje stradanja hiljada Poljaka likvidiranih po Staljinovom naređenju 1940. godine.

Premda je službena istraga, mješovita poljsko-ruska, ustanovila da je uzrok pada aviona loše vrijeme i greška pilota, koji se oglušio o naredbe ruske kontrole leta da ne slijeće na aerodrom u Smolensku, poljske vlasti se ne mire sa tom verzijom tragedije.

Vladajuća stranka Prava i pravde, odnosno njen predsjednik Jaroslaw Kaszynski, brat-blizanac poginulog Lecha i najmoćniji čovjek Poljske, uvjereni su da je u rušenje aviona upletena Rusija i žele to dokazati ponovnom ekshumacijom tijela pokojnog predsjednika.

Čak devedeset posto građana Poljske ne podržava ekshumaciju.

Šest godina prije udesa aviona poljskog državnog vrha, u februaru 2004. godine, nadomak Mostara srušio se avion Vlade Makedonije u kojem je poginuo predsjednik Boris Trajkovski i još osam putnika i članova posade. Istraga o uzrocima pada aviona trajala je godinama, vodili su je lokalni bosanskohercegovački i međunarodni istražni timovi i rezultat je bio takav da je uzrok pada aviona također našao u lošem vremenu i mogućoj grešci pilota.

Ni službena vlast u Makedoniji nije bila saglasna sa rezultatima istrage, pa je formiran parlamentarni odbor kako bi prikupio nove informacije koje su trebale otkriti “prave rezultate”, odnosno potvrditi da se avion nije srušio, nego da je srušen.

DVA PUT SE NE ŠALJE PREDSJEDNIK NA OBDUKCIJU…

Dobio sam posljednjih desetak godina više pisama od nekih članova tog makedonskog parlmentarnog odbora u kojim su (budući smo o toj tragediji njihovog predsjednika iscrpno i istraživački pisali nakon što se ona dogodila), tražili da im dostavim neka nova saznanja, pretpostavljajući da ih imam.

Shvatio sam da bi ta “nova saznanja” trebala ukazivati na eventualnu odgovornost, odnosno zavjeru, jedne evropske zemlje (Francuske) za ubistvo predsjednika Trajkovskog. Tačno je da je na mostarskom aerodromu korišten radar francuskih pripadnika SFOR-a, istina je, također, da su mjesto tragedije osiguravali francuski vojnici, međutim ništa opipljivo, konkretno, nije ukazivalo na zavjereničku pozadinu pada makedonskog aviona.

No, mit o “ubijenom predsjedniku” još uvijek, i nakon 12 godina, živi u dobrom dijelu makedonske javnosti i (vladajućih) političkih struktura.

Hrvatska prošlost, istina, nije, poput poljske i makedonske, opterećena “ubijenim predsjednikom”, ali itekako jeste senzibilizirana na “otrovanog kardinala Stepinca”. Prošle nedjelje je tjednik “Nacional” objavio vjerodostojnu medicinsku dokumentaciju koja pobija višedecenijske, uporne tvrdnje službene (državne i crkvene, ako tu uopće ima razlike) historiografije, da je bivši zagrebački nadbiskup sustavno trovan u zatvoru od čega je i umro.

Kontroverzni kardinal, dokazao je “Nacional”, umro je od zloćudnog karcinoma. No, ta verzija kardinalove smrti, može se čuti, mogla bi usporiti, ili čak dovesti u pitanje Stepinčevo proglašenje svecom koje se očekuje od Vatikana!?

Sveci ne umiru, kao mi obični smrtnici od nekakvih trivijalnih, makar i zloćudnih bolesti, za njih su rezervirani pakleni bezbožnički otrovi!

Pišući nedavno o odbijanju poljskih vlasti da uvaže službenu istinu o užasnoj tragediji predsjedničkog aviona, bugarski politolog i briljantni publicist Ivan Krastev napisao je kako “Stranka zakona i pravde uveliko profitira u anketama od teorije zavjere o padu aviona u

Smolensku 2010. To vjerovanje je najjači indikator da neko podržava stranku Kaszynskog”. (“Journal od demokracy”, 30.10.)

ŠTA TO PADA? PADA VLADA!

Početkom naredne godine navršit će se 40 godina od pogibije Džemala Bijedića, bivšeg predsjednika Vlade SFRJ, u avionskoj nesreći kod Kreševa.

Teorija zavjere, mit o atentatu, a ne avionskoj nesreći, koji je došao glave “Titovom nasljedniku” kao da nikada nije bio življi unutar bošnjačkog nacionalnog i političkog bića. Tačno je, u komunizmu su takav razgovor i diskusija bila potisnuti u porodične, džamijsko-minderske, zabačene socijalne i nacionalne kutove, gotovo narodnu predaju, ali ne treba potcijeniti ni broj onih koji su vjerovali u službenu verziju istrage koja je vođena – ponovo loše vrijeme i nesnalaženje pilota.

Danas u kolektivnoj memoriji Bošnjaka (na čemu predano radi i politika i njoj lojalna “inteligencija” koristeći amaterske, odokativne dokaze), atentat na “našeg Džemu”, kao dokaz zločina nad Bošnjacima, je opće mjesto nacionalne žrtve, neupitno i “zakovano”.

Negdje u ratu objavljena je memoarska knjiga jednog neobično živopisnog đuturuma, Sakiba Đulabića, naslovljena “Bio sam Spahin sekretar”.

Đulabić je sve do izlaska te knjige bio najpoznatiji po tome što je kao jedan od čelnika FK “Sarajevo” na neobično maštovit, ingeniozan način, preveslao u Zavidovićima roditelje mladića Safeta Sušića i sina im, umjesto u Beograd, odvukao u Sarajevo.

U knjizi dedo Đulabić otkriva da je prije onoga rata bio osobni sekretar Mehmeda Spahe, lidera Jugoslovenske muslimanske organizacije. Otkrio je i da je, mimo (i protiv!) svih do tada poznatih činjenica, Spaho otrovan u Beogradu! 

(Kao kardinal Alojzije Stepinac, otprilike).

U posljednjih nekoliiko godina razvila se u bošnjačkoj historiografiji, meomoaristici, publicistici posebna grana, nazovimo je, posluživši se terminom profesora Ivana Čolovića, koji je koristio i Tarik Haverić, “divlja historiografija”, koja je trajno konfrontirana s oficijelnim (“komunističkim”, a to po nacionalističkoj inerciji znači “srpskim”) interpretacijama pojedinih događaja, a osobito ličnosti važnih za Bosnu, a pogotovo Bošnjake.

Zahvaljujući toj “divljoj historiografiji”, dobili smo čitavu galeriju mrtvih uglednih Bošnjaka koji nisu umrli prirodnom smrću, kako se to tvrdilo i vjerovalo, nego su “ubijeni”. Mak Dizdar, Skender Kulenović, Meša Selimović…, pobrojimo samo neka od tih imena su “ubijeni, likvidirani”.

Naravno zbog toga što su ugledni i još više što su “Bošnjaci”. (Iako se neki od njih nisu izjašnjavali kao Bošnjaci, ni kao muslimani).

MASOVNA GROBNICA ZA UGLEDNE BOŠNJAKE

U posljednje se vrijeme i u teoriji i u politici (Angela Merkel je to nedavno koristila) govori da je doba u kojem živimo – “post-faktičko”, dakle da su činjenice postale suvišne, nepotrebne.

Profesorica Vesna Pešić je upotrijebila još oštriji termin “kontra-faktičko doba”- dakle kada se neka “istina” ne podudara sa činjenicama, to gore po činjenice. Već spominjani Ivan Krastev u svojoj studiji piše kako “je vjerovanje da je predsjednik Lech Kaszynski ubijen u IZAZVANOJ nesreći doprinijelo konsolidaciji poljskog “Mi”.

To “Mi” je spremno da trpi za Poljsku. Teorija zavjere o padu aviona u Smolensku eksploatisala je duboko nepovjerenje Poljaka prema svakoj zvaničnoj verziji bilo kojeg događaja i uklapa se u njihovo viđenje samih sebe kao žrtve historije”…

 

P.S.

U nedavno emitriranom serijalu “Pozderci” na Federalnoj televiziji prikazano je i predavanje Hasana Čengića, drugog najmoćnijeg SDA-ovog političara u povijesti stranke. Čengić, tako, mladim SDA-ovcima, od kojih niko nije ni rođen u vrijeme smrti Hamdije Pozderca, naširoko, iz glave, govori da je Pozderac ubijen, pa se poziva na rekla-kazala mahalska naklapanja i na slučajne svjedoke iz bolnice u kojoj je (već ubijeni?) Pozderac umro.

Pozderac je, veli Čengić, ubijen (zna se već od koga, UDBE, Srba..) jer je bio Bošnjak i jer se borio za ravnopravnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Barem su dvije, a možda i čitave tri stvari tu, blago rečeno, protivrječne i “kontra-faktičke”:

1. Stranka demokratske akcije (čiji je Čengić bio glavni operativac i kadrovik) dobila je izbore 1990. godine na platformi antikomunizma, jer su komunisti, kako je tvrdila SDA, pa i muslimani među njima (a Hamdija Pozderac je bio među najistaknutijim) decenijama radili protiv interesa muslimana i Bosne i Hercegovine;

2. Jedina planirana i organizirana ubojstva političkih protivnika, uglavnom “komunjara”, pripremana su u terorističkom kampu “Pogorelica”, gdje su instruktori iz Irana za čiji je dolazak najzaslužniji upravo Čengić, trenirali domaće policajce-teroriste tehnikama likvidacija.

3. Kako to da su Hamdiju Pozderca ubili isti oni srpski nacionalisti i islamofobi, okupljeni oko SANU, Društva književnika Srbije, koji su se tih godina zalagali za oslobađanje nevino osuđenih “muslimanskih intelektualaca” u Sarajevskom procesu 1983. godine?!

Slobodna Bosna


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: