Zašto nam je potrebna nauka o neznanju

13 11 2016

apple-256264_640

Ljudi često razmišljaju o neznanju kao o nečemu što treba iskorijeniti ili prevazići, ali upravo je neznanje ono što podstiče razvoj nauke…

Sredinom 1980-ih, profesorica hirurgije na Univerzitetu u Arizoni, Marlys H. Witte, predložila je da se uvede predmet “Uvod u medicinsko i drugo neznanje”. Njena zamisao nije bila dobro prihvaćena; službenik jedne fondacije kojoj se obratila za finansiranje predmeta, rekao je da će radije podnijeti ostavku nego podržati predmet iz neznanja.

Govorili su joj da promijeni naziv predmeta, ali ona nije htjela odustati. Nastavnici isuviše često propuste da naglase koliko je nepoznatog u okviru zadate teme. “Udžbenici posvete 8 do 10 stranica karcinomu pankreasa,” kazala je nekoliko godina kasnije, “a da nikada ne kažu studentima da zapravo znamo veoma malo o tome.” Željela je da njeni studenti razumiju granice znanja i da shvate da pitanja često zaslužuju jednaku pažnju kao i odgovori. Na kraju je Američka medicinska asocijacija finansirala predmet, kojeg se studenti rado sjećaju kao “Neznanje 101.”

Predmeti kao što je ovaj i dalje su rijetki, ali posljednjih godina naučnici su ubjedljivi u tvrdnji da fokusiranje na nepoznato može pobuditi latentnu radoznalost, dok isticanje poznatog može dovesti do iskrivljenog shvatanja znanja.

U 2006. godini, neurolog sa Univerziteta Columbia, Stuart J. Firestein, počeo je držati predmet o naučnom neznanju nakon što je, na svoje zaprepaštenje, otkrio da mnogi njegovi studenti vjeruju da znamo gotovo sve o mozgu. (Posumnjao je da bi udžbenik od 1,414 stranica mogao biti krivac za to.)

Kako tvrdi u svojoj knjizi iz 2012. godine o tome kako neznanje podstiče razvoj nauke, mnoge naučne činjenice jednostavno nisu čvrste i nepromjenjive, već im je zapravo suđeno da budu žestoko osporavane i revidirane od strane budućih generacija. Naučna otkrića nisu rezultat urednog i linearnog proces kako to mnogi studenti zamišljaju, već najčešće podrazumijevaju, prema riječima dr Firestein, “tapkanje u mračnoj sobi, sudaranje sa neidentifikovanim stvarima, traženje jedva uočljivih fantoma.” Pozivajući naučnike iz različitih oblasti da uče svoje studente o tome šta ih uistinu uzbuđuje — ne o hladnim činjenicama,  već o intrigantnim nepoznanicama — dr Firestein pokušava da uspostavi novi odnos.

Predstavljanje neznanja manjim nego što zaista jeste, a znanja solidnijim i stabilnijim navodi studente da pogrešno shvate odnos između pitanja i odgovora.

Ljudi često razmišljaju o neznanju kao o nečemu što treba iskorijeniti ili prevazići, kao da je neznanje jednostavno odsustvo znanja. Ali odgovori ne predstavljaju kraj pitanjima; oni provociraju nova.

Michael Smithson, sociolog sa Australijskog državnog univerziteta koji je ovog ljeta studentima držao online kurs iz neznanja, koristi sljedeću analogiju: Što ostrvo znanja više raste, njegova obala je duža. Prostor gdje se znanje i neznanje susreću se povećava. Što više znamo, možemo više pitati. Odgovori ne pobjeđuju pitanja, već se međusobno umnožavaju. Odgovori rađaju pitanja.

Radoznalost nije tek statička dispozicija, već strast uma koja se neprestano širi.
Mapiranje obale ostrva znanja, da nastavimo sa metaforom, zahtijeva shvatanje psihologije nepoznatog. Obala koja neprestano raste, gdje odgovori rađaju nova pitanja, teren je karakterističan po nejasnim i suprotnim informacijama. Rezultirajuće stanje nesigurnosti, psiholozi pokazuju, čini naše emocije intenzivnijim: ne samo osjećanja uzbuđenosti i iznenađenosti, već i konfuzije i frustracije.

Granično područje između poznatog i nepoznatog je mjesto gdje se borimo protiv vlastitih predrasuda  da bismo prihvatili i istražili podatke koji odstupaju. To je borba koju je Thomas S. Kuhn opisao u svom klasiku iz 1962. godine “Struktura naučnih revolucija.” Nasuprot tome, središte ostrva je sigurno i utješno, što može objasniti zašto se biznisi bore da ostanu inovativni. Kada stvari idu dobro, kompanije “ispadnu iz moda učenja,”, kazao je profesor Gary P. Pisano sa Harvard Business School. Oni bježe od nesigurnosti i idu u unutrašnjost ostvrva.

Nauka o neznanju — ili agnotologija, termin koji je popularizovao Robert N. Proctor, istoričar nauke na Stanfordu — tek je u začeću. Ovo novo polje istraživanja je fragmentisano zbog toga što je relativno mlado i što prelazi granice naučnih disciplina. Ali davanje pažnje nepoznanicama, isticanje slučajeva koji ilustruju plodni odnos između pitanja i odgovora, i istraživanje psihologije nepoznatog je neophodno. Nastavnici bi trebali posvetiti pažnju odnosu između neznanja i kreativnosti i strateške proizvodnje nesigurnosti.

Došlo je vrijeme da “posmatramo neznanje kao redovnu pojavu, a ne kao devijaciju,” hrabro tvrde sociolozi Matthias Gross i Linsey McGoey. Naši studenti će biti radoznaliji i inteligentiji ako, pored činjenica, budu opremljeni i teorijama o neznanju, kao i teorijama o znanju.

Izvor: http://www.nytimes.com,
Prevod: Milica Plavšić,
Objavljeno: 24.08.2015

 


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: