Tahir Mujičić: Nagrada od 100 tisuća kuna je pola plaće direktora koji mi ju je dao

10 11 2016

Taman kad se činilo da se Tahir Mujičić od svega pomalo zamorio, taj se talentiran, duhovit i vrijedan umjetnik, razbudio i, poput pravog gorostasa nacionalne kulture, protegao se i porušio sve oko sebe. U konkurenciji 40 romana ove godine žiri T-portala Mujičićev roman ‘Budi Hamlet, pane Hamlete’ ocijenio je najboljim.

mujicic_tahir8-240913

I tako Tahir opet gazi, od grada do grada na promocijama po dalmatinskim gradovima ovih dana dočekuje ga, na žalost omanja, starija družina iz plemena strasnih čitača lektirnih naslova.

Kako je to njegov roman prvijenac, a u sedmom je desetljeću života, ovaj dramaturg, karikaturist, lutkar, režiser, prevodilac i pjesnik bio je prisiljen nekoliko puta odgovoriti i na pitanje kako je došlo do ovoga ‘Hamleta’. Ispričao je tako da je svemu kumovao razgovor s jednom damom. Ona ga je, naime, pitala čime se bavi, on joj je odgovorio da je književnik. Ali kad joj je potom rekao da piše drame i pjesme, ona mu je odvratila da on onda nije književnik jer ne piše romane. I kad bi netko pomislio da je to samo još jedan geg, kakvim on začini gotovo svaki svoj ozbiljni nastup, Tahir vam otkriva da su upravo žene, kao što je to sasvim slučajno i rečena dama, obilježile čitav njegov život. I valjda zato, čim ga ugledate onakvog s nekih, brat bratu, sto kila obraslih u sijedu bradu, gotovo uzmaknete da nije te nježne jednostavnosti koju sigurno vuče od silnog obiteljskog estrogena.

Cijeli ste život okruženi ženama, koliko vas je to odredilo?

– Ovako vam je to bilo. Moj otac je nakon Drugog svjetskog rata oženio kćerku svog prijatelja koji je morao pobjeći iz Jugoslavije. Kako je to bila obezglavljena obitelj emigranta, otac je s mojom mamom dobio i njene dvije sestre, dvije none i jednu pranonu i dvije tetke joj sa strane. I još mi se rodila sestra. Onda sam bio nesretan cijelo vrijeme, a da pobjegnem od tih ženskih, bavio sam se muškim sportovima, boksao, tukao se, igra na balun… samo da pobjegnem od tog ženskog dijela svoje ličnosti i tako, nećete virovat, oženio sam žensku i – šta mi se dogodi, dobio sam dvije ćere i sad imam dvije unučice, od svake po jednu… Ja sam jedan od rijetkih muškaraca u Hrvatskoj, koji čitav život ima rozu kupaonu, jedini plavi element je moja četkica za zube. Čak ni brijaći aparat nikad nisam morao imat jer ja se ne brijem.

Ja mislim da ste vi živjeli i da i dalje živite kao kralj.

– Ja bi živio kao kralj kad se ne bi nervirao, kad mi bio drugačiji temperament. To mene toliko izbacuje iz takta cijeli život, te ženske oko mene..
.
Ma dajte, žene su vam dale kvalitetu.

mujicic_tahir13-240913_2

– Ja sam napisao knjigu dramskih tekstova koja se zove ‘Nauk od žena’. Ima tri drame i sve tri su o ženama, prva je o staroj curi koja bi se htjela udat i događa se 89. godine, druga je o tek rastavljenoj ženskoj, događa se 93. i muž joj uteka na balvane, a treća je o tri udovice istoga čovjeka. Onda kad sam to napisao, napisao sam svoju žensku biografiju, ono, rodila sam se tu i tu, išla u tu i tu školu, bila sam muškobanjasta… I tada sam raščistio sa ženama.
Nisam baš sigurna da ste raščistili. Sad imate dvije unučice, a starijoj Cviti, posvetili ste zbirku pjesama ‘Zvonjelice fur Cvite’. Pomislio bi čovjek da će to biti nešto bajkovito, kad ono soneti o muško-ženski stvarnim i ovozemaljskim odnosima. Ono kad muže hrče, kad ona zvoca ‘ko će oprat suđe… Kako to?

– Baš zato sam tonapisao da joj ne bi netko podmetnuo kad dođe u godine i počne razmišljat o odnosima muškarca i žene. Tada ne smije povjerovat kad joj kreten počne govorit da je život bajka vječna i da je vjernost neka kategorija… Život se sastoji od najbanalnijih sitnica, a postoje samo trenuci sreće u kojima onda treba znati živjeti.

Ta malena Cvita kao da Vas je rastopila. Pišete joj sonete, inače Vašu omiljenu formu, poznajem neke poludjele djedove. Kako vi tumačite tu ludu ljubav prema unucima?

– To vam je kompenzacija za ono šta ste propustili. Svi očevi su u funkciji navike, otac je lovac i bio je u prolazu, ono, ej mala, bog. Majka je u biološkoj funkciji, ona je ta koja dite nosi, doji, presvlači… Baka je to, dakle, već kao mater proživjela, a djedovi su zapravo pravi očevi. Djed je osoba koja je propustila očinstvo. A zamislite šta se meni danas još događa! Obitelji mojih zetova imaju sve sinove i sad mi unučicu otimlju. Kradu mi je, a to nije u redu.

Koliko Cvita sad ima godina?

– Ima jedanaest.

Napisali ste joj da će vjerojatno moći razumjeti Vaše sonete tek u gimnaziji.

– Da, ako njeni vršnjaci tada još budu uopće išta čitali.

Tu sam Vas čekala. Čitanje umire, a Vi napisali roman.

mujicic_tahir10-240913_2

– Ja sam napisao roman kad sam se umorio od pisanja pjesama. I mogu vam reći da je teže napisati pjesmu nego roman. A djeca su izložena agresiji tehnologije i tzv. pogubmenim zamamnicama, to vam je hrvatski izraz za reklame. Tehnologija će dokrajčiti čitanje i jezik. Danas je sve u skraćenim sadržajima, zašto bi čitali kad imaju informaciju o tome šta trebaju pročitati. I to bezočno sažetu informaciju. Mi smo nekad imali kratke sadržaje za one koji ne stignu čitati pa je tako jedan naš trebao napisati skraćenu Anu Karenjinu koja ima 400 strana. On je to napisao na 600 strana. Al’ nekad se čitalo…

A kad ste Vi sve stigli pročitati i napisati? Golemo je to šta ste napravili. Od teatra do karikature, poezije…

– Morate znati da sam ja bio zaposlen, 19 godina u Vjesniku, zatim četiri godine u stranoj izdavačkoj kući… Sve sam napravio poslijepodne, na večer i za vrijeme godišnjeg odmora.

Pa dobro je to Vaša žena izdržala, govorim to čisto da se vratimo na manje romantične stvari, one o kojima pjevate svojoj Cviti.

– Da. Moja žena je u depresiji. Ma, šalim se. Nemojte misliti da sam ikada bio neodgovoran prema obitelji. To ne. Ali, ja radim brzo i lako i nemam stvaralačku krizu, imam više ideja nego ih stignem realizirati. Svi kažu da je deset posto talent, a ostalo rad. Ne mislim tako. Talent je rijetka i potcijenjena kategorija.

Vi ste pored crtanja i pisanja, talentirani i za jezike. Prevodili ste s njemačkog, ali i izmislili čehatski jezik, odnosno čeho-hrvatski. Oni koji budu čitali Vaš roman naći će ga ondje, a Šibenčani pamte i himnu Dječjeg festivala na tom čudesnom jeziku. Rekli su mi da vas natjeram da mi je otpjevate.

– A vi niste Šibenčanka?

Ne.

– Odmah sam to znao jer ste preženstvena za Šibenčanku! Šibenik je rasadnik najboljih ženskih baritona, sve su im ženske iz Prve muške šibenske.

Zaljubljenik ste i veliki zagovornik dijalekata, prevedite mi onda šta Šibenčanima znači ‘teke’?

– Teke je samo jedan od deminutiva, a di su još teke zercu mrve!

Taj vaš češki je, ustvari, imitacija?

– Da, kad sam bio s lutkarskim kazalištem u Pragu desetak dana, uhvatilo me govorit taj lažni češki. I sad,na Hradčanima dolazi jedna grupa umirovljenika i jedan me pita gdje je Zlata ulička. Ja mu počnem tumačit njemu di je ulica, čovjek me sluša i gleda, gleda, svi gledaju u mene, a onda me on upita: Mluvite vi po ceski? (Govorite li češki) Ja sam reko ‘ne, ja ga imitiram’.

U romanu se spominje ulazak Sovjeta u Prag i Domovinski rat. Radnja se odvija od ‘68. do 91. godine. Uz rat, ima romantične ljubavi, kazališta… Jeste li nostalgični za nekim vremenom i koje godine su bile najljepše u Vašem životu, 70-te, 80-te…

– Znate kad mi je bilo najljepše? Kad sam prvi put operirao kuk 2007. godine. Pobjegao sam u Biograd, ondje su me operirali, tražio sam totalnu anesteziju. Kad sam se probudio, pitao sam ih ‘kad ćete me operirat’, a oni meni vele ‘operirani ste prije deset sati’. Ništa me ne boli, krevet mi do prozora, a pogled na more, na jarbole, na Pašman, u daljini Italija… Čitam knjigu koju volim, kad netko pokuca na vrata s vanjske strane, s balkona, i veli ‘skužajte, ovdje u sobi do vas leži naš prvi tenor, smimo li zapivat?’. Mjesec dana mi je svaku večer na prozoru klapa pjevala, a ispod kreveta sam imao vina. Donosili su mi ga prijatelji, imao sam pod krevetom više vina nego šta sad ima u konobi Kod Viđakovih. Koje divote, čovječe. Zbog oporavka sam bio u Makarskoj, a tamo sam nastavio s Barbijerijem po iću i piću! I niko me nije ‘šego’ i onda shvatiš da ti u najgorim situacijama može biti prelijepo.

Često spominjete to ‘šeganje’, tko Vas to i zbog čega stalno šega? Jel to ono kad Vas žena pošalje u spizu pa pola zaboravite, jer se zadržite u betuli?

– Ha ha, da. Ajme meni, uvijek me šegaju. Di god dođeš neko te šega, od politike do… svega šta te ne zanima. Naša hvarska kazališna družina UHLOD, što je ustvari kratica za ‘Udruga hrvatsko-hvarskij liberalnih opernih otočkih domoljuba’ imala je i ime Šegac busters. Istjerivači šegaca. Ti njega šegaš i gotov je! Ili, evo, trebao bi sad skinuti 20 kila, a ja baš neću. Ne pada mi na pamet. Ja sam to godinama prije skidao kad je imalo smisla i kad je to bilo pitanje estetike. Sad u ovim godinama neću skinuti ni grama. Niti mi estetika zanima niti mi je zdravlje bitno, imam doma mater od 93 godine i nikad ne bi poželio da imam godina k'o ona.

Dobro, ja bi zapalila cigaretu. Hoće li Vam smetati?

– Nikad nisam zapalio cigaretu, ali svi oko mene puše koliko žele, jer nikad nisam bio takozvani antipušački terorist. Pokušavao sam ja pušiti, ali nisam uspio. Ja sam vam živio u sobi s prabakom i bakom, a svaka je pušila jedno 90 cigareta dnevno. Pituravali smo sobu svakih šest mjeseci. A mene su svake dvi ure slale po novih deset cigareta, jer onda su se prodavale refužo, na komade. Trčao sam sa trećeg kata pa se jednom trgovac sažalio na mene i veli mi ‘mali, čuj, reci tim svojim bakama da ti daju da kupiš tisuću komada da više ne moraš trčati svaki čas’.

Vratimo se malo na literaturu. Rekli ste da je za svaku knjigu prije svega važno da se pročita. Neki misle tome pomažu festivali.

– Ja bi ukinuo 90 posto festivala u Hrvatskoj jer smo postali zemlja festivalske kulture. Pogledajte vi naše kazalište. Vele mi, idemo na predstavu. Na koju? Na Hamleta na Dubrovačke ljetne igre. A kako ću ga vidit? Igra tri puta za po sto ljudi, od kojih je većina rodbine glumaca, političara, sponzora, pa tako sve tri večeri. Zar smo mi kazališna zemlja? Ne, takva zemlja ima Hamleta koji se igra u nacionalnoj kući i to 500 puta u godini. Mi smo nekad imali pjesničke večeri u podne u jednoj konobi u šibenskom zaleđu. Poezija zabranjena, marenda na plus 40 obavezna, jela se zimska spiza, masna i tu se vidilo ko prolazi, a ko pada. Toliko o festivalima.

Ipak ljudi krenu čitati poslije festivala…

– Ne. Samo slušaju i ništa ne čitaju. Znate ono kad mi kažu – ajme koji pisac, da vidiš koji ti je to dobar pisac, sluša san ga. A jesi čitao? Veli, nisam. I zato bih volio da moja knjiga nađe put do ljudi, da postigne sporazum s čitateljima. Ja sam imao sreću da su ljudi čitali ono što sam napisao iako me mnoge strukture nisu glasno preporučavale. Vi sad radite ovaj intervju sa mnom zato što je ta knjiga nagrađena pa ste čuli za nju. Inače ne biste.

Kad smo već kod nagrade, koja iznosi 100 tisuća kuna, na što ste ih potrošili?

– To je žalosni i najgori dio cijele ove priče. Ta nagrada je točno pola mjesečne plaće direktora firme koja mi ju je uručila. Pola mjesečne plaće! A ja sam na tom romanu radio tri godine, a gdje je još rad mnogih drugih ljudi koji su radili te tri godine? Taj iznos nekome zvuči nedostižno, ali šta da vam kažem, ja sam te novce razdijelio i pospremio ih u kuverte pa jednu poslao u Elektru, drugu u Plinaru, treću Vodovodu, pokrio sam ovrhe…

Tako bi to uradila i većina mojih kolega danas. I to je, ustvari, horor. A u komunizmu sam zaradio dvije kuće. Samo od mjuzikla ‘O'Kaj’ koji je igrao 14 godina u Zagrebu, stavljajući novac sa strane, zaradio sam za kuću. S tim što se novac dijelio na tri jer predstavu još potpisuju Boris Senker i Nino Škrabe. I još smo 50 posto nas trojica dijelili sa Stipicom Kalodjerom. Crtajući karikature do 18-te godine za sve jugoslavenske listove toliko sam zarađivao… Šoldi su stizali u kuvertama, a ne kao sad na žiro-račune. Kako će danas mladi kreativci uopće raditi, ne znam i iskreno ih žalim.

SILVANA UZINIĆ

O Smoji

– Smoje je za mene poseban, ne samo zbog fenomenalno napisanih dviju serija, već i po tome što je demokratizirao jezik. Uveo je dijalekt u novinarstvo na čemu mu vi u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ morate biti zahvalni. Izborio je vaše pravo da govorite dalmatinski . Dao vam je time slobodu jezika, legalizirao je dijalekt, a potom je nastala umjetnička reportaža koju se njegovali novinari poput Žige i Popadića.

Nostalgija

– Prije si morao pisati k'o konj da bi te nazvali piscem. Danas netko objavi zbirku priča i odmah nakon toga ima nekakvu zbirku zbirke, ono ‘The best off’. Dogodio se diktirani pomak kriterija, čovjeku dođe da pomahnita. Prelazimo na ono što nam je donijela Amerika u kojoj se novinarstvo dogodilo prije književnosti. Ja sam još uvijek bolesno eureopocentričan, odrastao u onome što se zove zapadno-kršćanska civilizacija koja kreće od antičke kulture. Tu smo mi sidro bacili, helenska književnost je meni bitna i ja sam u tihoj ilegali s književnošću i knjigama koje me raduju. Zar da čitam skandinavske krimiće k'o da sam s kruške pao. A kraj tebe drijema jedna velika književnost izrasla na filozofiji ovih prostora kojima ti pripadaš, to je mirta, to je bor, a ne sjeverni medvjed ili fliper.

Dakle, ipak ste nostalgični?

– Da, ali to nije nostalgija za mladošću. Da me pitaš bi li htio biti mlad, ne bih, kunem se. Volim biti star, to pomlađuje, haha… Ali, dobro, neka vremena su, ipak, davala mogućnost za lijepe i romantične stvari.

slobodnadalmacija.hr,
02.10.2013


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: