Nova hrvatska agresija

7 11 2016

Tvrdnja da je ratni zločin državni interes je olovno teška, a što bi rekao Valentin Inzko, one koji veličaju ratne zločince (automatski) stavlja na pogrešnu stranu historije

vildana12

Piše: Vildana Selimbegović

Dolazak Andreja Plenkovića, novog hrvatskog premijera, u Bosnu i Hercegovinu bio je popločan lijepim obećanjima podrške našoj zemlji na putu ka Europskoj uniji. Sada već članica sa stažom u EU Hrvatska će pomoći BiH, govorio je Plenković, a on sam je odlučan na najkonstruktivniji način pomoći i koheziju BiH i njen europski put i jamstvo ravnopravnosti Hrvata u BiH. Pa iako je bilo različitih promišljanja zbog tolikog akcentiranja (ne)ravnopravnosti najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, iako je pao pokoji (zlobni) komentar o žurbi da se preko Kiseljaka stigne u Mostar, valja priznati da je ogromna većina različitih domaćih javnosti s nadom i vjerom u iskrenost dočekala i ispratila važnog nam susjeda. Svojom je posjetom Plenković a napose onim što je govorio – učinilo se – anulirao nedavni ispad izaslanstva prethodne Vlade, koje je potrčalo u Stolac: nepunu sedmicu nakon izbora koji su na jugu Hercegovine prošli u ozračju incidenta, da ne kažem fizičkih obračuna i grubog kršenja procedure, tadašnji premijerov potpredsjednik Božo Petrov i ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač demonstrirali su zaštitu Hrvata u BiH i prije Centralne izborne komisije naše zemlje donoseći uputstva o daljem postupanju. No i tada su se visoki i iznenadni gosti pozivali na međunarodne norme, tražeći njihovo poštivanje, apelirali čak i na međunarodne institucije da se uključe, da se poštuje ustavnopravni poredak BiH i da se održe izbori u Stocu onako kako je to zajamčeno vladavinom zakona.
O kako je popularna ta vladavina zakona, kako je vole i kako se za nju zdušno umiju zalagati ovi naši domaći, ali i dobrosusjedski nastrojeni političari! Čudo jedno. Sve dok ta vladavina ne zakorači u atar koji smatraju svojim. Šta se onda događa, svjedočili smo skoro pa cijele prošle sedmice, zapravo od časa kada je deset nekadašnjih pripadnika HVO-a uhapšeno pod sumnjom da su što komandovali, što slušali komande zbog kojih su stradali civili u Orašju 1992. godine. Ubijeni civili – među njima i jedan maloljetnik – bili su Srbi, osumnjičeni egzekutori su vlasnici dvojnog državljanstva, ovog domaćeg bosanskohercegovačkog – gdje su rođeni, gdje žive, gdje su se borili u prethodnom ratu i gdje im je i danas adresa stanovanja – i onog europskog, hrvatskog. Možda bi i žrtve, sve slijedom dobrosusjedskih odnosa i specijalnih regionalnih veza, imale dva državljanstva, da su preživjele. Nisu. No, pravo govoreći, o žrtvama se još najmanje zna: njihove živote, snove i nadanja, priče njihovih porodica, ništa se zapravo nije moglo čuti od zaglušujuće kanonade i jurišnih koračnica iz Zagreba. Čak je i Mirogoj – najpoznatije zagrebačko groblje – na sam dan Svih svetih postao govornica za obračun sa pravosuđem BiH. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je u čudu, Plenkovićev uži kabinet i Vijeće nacionalnog spasa danima zasjedaju, hrvatski ambasador u BiH Ivan del Vechio obilazi institucije naše države sav zabrinut za sudbinu uhapšenih, hrvatska država obezbjeđuje pomoć i jednako se hvali vlastitim nacionalnim interesima u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno se zaklinjući da su to baš osumnjičeni?!
Tvrdnja da je ratni zločin državni interes je olovno teška, a što bi rekao Valentin Inzko prije koji dan u svojoj sjajnoj kolumni u Oslobođenju, one koji veličaju ratne zločince (automatski) stavlja na pogrešnu stranu historije. Visoki predstavnik se osvrnuo na potez Narodne skupštine Republike Srpske koja je plaketirala svoje osuđene ratne zločince, hrvatski najviši dužnosnici unaprijed tvrde da su vojnici HVO-a državni interes čak i ako su ubijali civile! Ljudi, pa zar je to moguće, uzviknuo bi legendarni Sinjanin i, kako se to danas lijepo kaže, hrvatski športski novinar. Očito jeste i baš zato bih izdvojila samo tri od bezbroj nemogućih teza koje Bosni i Hercegovini prošle sedmice podastire hrvatska Vlada.
Prva je ona grandiozna, oslobodilačka, koja je – doima se – trebala da nas podsjeti na nesumnjivi ulog Hrvatske vojske na ratištima u Krajini. Riječ je, dakako, o Oluji čije oslobodilačke domete u BiH nikada niko nije sporio, uključujući i komandanta Petog korpusa ARBiH, generala Atifa Dudakovića. No, Oluja nije jedini rezultat djelovanja HV-a u BiH i mada je riječ o nimalo slavnim akcijama, ne znači da se nisu dogodile. “Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh… ja sam vama dao zadaću… To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i potvrdili prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima. To je jedan fijasko!”, grmio je Franjo Tuđman u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, 23. novembra 1993. Ovaj citat iz razgovora naslovljenog kao Potvrda o vođenju rata, dio je Stenograma o podjeli Bosne (Feral Tribune, Dani; 2005.) koji dokumentiraju nimalo časnu ulogu HV-a, ali i državnog vrha Hrvatske tokom rata u BiH. Treba li podsjećati na ofanzive na Mostar, priče o cijepanju grada koji se još nije oporavio od politika što su danima slale granate na Stari most? Vašingtonski sporazum je prekinuo vojna neprijateljstva, ali nije zaustavio Tuđmanove ambicije, o čemu također svjedoče Stenogrami.
Uvjerena sam da tu negdje treba tražiti i razlog zbog kojeg je Vlada Hrvatske 2000. godine donijela uredbu koju su sve naredne vlade prihvaćale kao svoju, a Oslobođenje je prije koji dan podsjetilo na onu sa potpisom SDP-ovog premijera Zorana Milanovića. Uredba je precizna: hrvatskoj se vlasti ne dopadaju formulacije pravosuđa BiH, naročito ona o udruženom zločinačkom pothvatu, što je dovoljan razlog da Vlada RH izda uputstvo o odbijanju zahtjeva iz BiH koji se tiču ratnih zločina?! Što će reći da državi Hrvatskoj, koja ima dovoljno živih svjedoka, da ne kažem Tuđmanovih saučesnika i izvršilaca, nije bila dovoljna odluka BiH da pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu tuži samo Srbiju za agresiju, već u svojim nastojanjima prekrajanja povijesti želi onemogućiti pravosuđe Bosne i Hercegovine da se na svojoj teritoriji obračuna sa zločinima koji su počinjeni nad bosanskohercegovačkim civilima.
I treće i možda i najvažnije. Hrvatske vlasti svojim insistiranjem na odbrani osumnjičenih samo zato što su hrvatske nacionalnosti negiraju pravo žrtava da počinjeni zločin bude kažnjen. Glavni haški tužitelj Serge Brammertz je bio vrlo jasan, također u Oslobođenju prošlog vikenda, no ovakav stav Hrvatske zavređuje pažnju Europske unije. Tim prije što su i BiH i Srbija vrlo zainteresirane za članstvo u EU: Srbija je, koliko god imala vlastitih problema u suočavanju sa Miloševićevim i ostalim avetima prošlosti, smogla snage da u Haag isporuči i Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Bosna i Hercegovina i njezino pravosuđe pokazuju ambicije da se na domaćem terenu suoče sa zločin(c)ima. Otkud pravo Hrvatskoj da se u to miješa? I još gore: da to pokušava onemogućiti. Ili je sve zapravo politička priča i priprema terena za Dayton 2? Ako je tako, odveć je agresivno i nimalo ne doprinosi suživotu u BiH. Niti pomaže putu BiH ka EU.

Oslobođenje,
7.11.2016


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: