Vedrana Rudan: Svijetom vladaju bešćutne zvijeri

5 11 2016

Moji čitatelji prazne svoju agresiju čitajući moje tekstove umjesto da svom bankaru ili poslodavcu razvale glavu. Naravno da ubijanjem poslodavaca i paljenjem banaka ne bismo daleko stigli ali bismo naše gospodare ipak malo uznemirili.

Vedrana Rudan, FOTO: FACEBOOK

Vedrana Rudan, FOTO: FACEBOOK

 

Jedanaesta knjiga a ujedno sedmi roman Vedrane Rudan, „Muškarac u grlu“ predstavlja ovu provokativnu spisateljicu u dosad najzrelijem izdanju. Kroz odnos glavne junakinje s nekoliko različitih muškaraca, Vedrana Rudan bez dlake na jeziku otvara nekoliko tematskih okvira koje u svojoj prozi ranije nije doticala. Ispod spoljašnjeg sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu uspijemo da ostvarimo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima. Naracija je brza, duhovita, lucidna; radnja romana smiješna i tužna ujedno. Roman „Muškarac u grlu“ objavila je Laguna, a na minulom beogradskom Sajmu knjiga ovo je bio jedan od najčitanijih naslova.

Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je deset knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dvije knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz. Vedrana Rudan piše na svom blogu http://www.rudan.info. Ima sto šezdeset hiljada sljedbenika a stranica je pogledana preko deset miliona puta. Živi u Rijeci s mužem stalno, a s unukom povremeno.

Pođimo redom, prvo nešto o onoj  poznatoj, da je ne pominjem, rečenici sa početka romana  “Muškarac u grlu”. Zbog čega baš ta rečenica? Kakvu ste joj funkciju namijenili upravo na početku?

–   Kakvo pitanje? Knjiga počinje najobičnijom rečenicom, zašto je niste spomenuli, „Digao mi se“. Šta je u njoj toliko posebno? Da li bi vas rečenica na početku moje knjige „Brišem nos“ manje uznemirila, a ako bi, zašto? Nevjerojatno je koliko ljudi vidi ogromnu razliku između spominjanja spolnih organa i nosa, primjerice. Mislim da to više govori o njima nego o nosu ili, u ovom slučaju, k….  Crkva nam je prodala priču da je međunožje najprljaviji dio našeg tijela na koga imaju pravo samo katolički svećenici, posebno kad su dječica u pitanju. Da ipak odgovorim na pitanje. Nisam ja započela knjigu tom rečenicom. Nju mi je diktirao junak priče. Svi pisci ovoga svijeta znaju da oni ne kreiraju svijet svojih junaka nego da su samo zapisivači njihovih rečenica. Usput, da sam muškarac početak sa „Digao mi se“, bio bi vam normalan.

U ovoj knjizi puno pišete o seksu, o onom na čemu leži održanje ljudske vrste. I to je vjerovatno u redu. Ipak, moram Vas pitati: šta Vas  motiviše da se u ovoj mjeri bavite ovim temama?

–    Ja u ovoj knjizi sigurno ne pišem o seksu u kontekstu „održavanja ljudske vrste“ nego kao o radnji koja više ili manje usrećuje čovjeka. Kad bi se ljudi diljem svijeta seksali samo da bi „održali vrstu“, dakle, kad bi im seks bio zadatak, „vrsta“ se sigurno ne bi održala. Seks je, po meni, tako misle i junaci moje knjige, prije svega užitak, kad jest i ako jest užitak. Ja nikad nisam, u davna vremena dok sam se još valjala sa dečkima po šumama i gorama, mislila kako to činim da bi Hrvatska bila mnogoljudnija zemlja.

Kroz lik Ksenije postavljate mnoga pitanja  koja se tiču čak i  najintimnijih sfera ljudskog života. Možete li nam reći koliko su vaša tumačenja tih pitanja podudarna sa tumačenjima Ksenije iz ovog romana?  

–   Ksenija je mnogo mlađa od mene i ludo hrabra. Često mijenja muškarce, eksperimentira, bira, odbacuje i ne razbija previše glavu oko toga. Nisam bila takva ni kad sam bila mlada. Konzervativno sam odgojena. Ja sam zaista vjerovala u princa na bijelom konju, u  jednog  princa na bijelom konju s kim ću provesti život. Danas znam da na svijetu ima mnogo više konja nego prinčeva, da treba biti izbirljiv i dugo birati. Ja sam ipak naletjela na princa, zaobišli su me mnogi konji. Jednostavno, imala sam i imam sreću. Ksenija nema ili misli da je nema. Ne želim prepričavati sadržaj. Neka moje drage čitateljice iz Crne Gore kupe knjigu. Ma, neka je kupi i neki „čovjek“.

U ovoj knjizi dotakli ste se suštinskih tema o svrhi ljudskog življenja. Pa kad smo već kod toga: ima li čovjek pravo i na svoju nesreću? Ili je ljudska nesreća produkt “prava” moćnika koji hoće da unesrećuje druge ljude?

–   Ljudsko biće bi trebalo imati pravo na sreću. Nažalost, svijetom ne vladaju topla ljudska bića nego bešćutne zvijeri. Kako u maloj Crnoj Gori ili maloj Hrvatskoj tako i u velikoj Americi. Običan čovjek ima pravo samo na nesreću osim ako se poneki od njih sam ne izbori za komadić sreće. Mislim da je sreća kad spoznaš što te „malo“ može razveseliti. Lijep dan, zdravo dijete, žena koju voliš, posao, zdravlje… Doduše, danas to više nisu male stvari. Postaju ogromne jer sve ima svoju cijenu. Odlazak liječniku pedeset eura, najobičniji lijek trideset eura, školske knjige sto pedeset eura… Teško je danas biti sretan jer živimo u najgorem od svih vremena. Postali smo robovi, svijetom upravljaju korporacije, potpuno je svejedno da li živiš u Budvi ili Njujorku, tvoje su patnje iste. Rješenje ne vidim. Ljudi se bore za opstanak, nemaju vremena za dizanje revolucije a i neprijatelj nema lice. Na koga ćeš nasrnuti da bi ti bilo bolje? Na Kokakolu?

Vaš me odgovor prosto primorava da Vas pitam: koliko našim životima upravlja slučajnost, a koliko predodređenost?

–   Nema tu slučajnost. Predodređeni smo da se rodimo kao robovi, da živimo kao robovi i da umremo poput robova. Onima koji to ne mogu prihvatiti preostaje da si spraše metak u čelo, ostali čekaju ulaz u carstvo nebesko. Blago njima.

Čini li Vam se da su žene u Vašim knjigama privilegovanije od muškaraca?

–   Takvo pitanje može postaviti samo muškarac koji je potpuno slijep za privilegije u kojima uživa. U mojim knjigama kao i u životu žene nisu privilegirane u odnosu prema muškarcima osim u ovoj knjizi ali to je zato jer su u „Muškarcu u grlu“ žene bogate. Samo bogata žena može biti jednaka muškarcu a bogata može biti ako joj to omogući muškarac pa se tako vrtimo u krug. I vrtjet ćemo se, kako mi se čini, do kraja svijeta. Danas je ženama gore nego je to bilo u Jugoslaviji. Neravnopravnije su, muškarci ih, govorim o Hrvatskoj, ubijaju poput štakora. Bar tridesetak komada godišnje, nitko to ne broji. Koliko ih prebiju dnevno nitko ne zna. Doduše, najnovija istraživanja su pokazala da se isto dešava u Švedskoj gdje žene imaju najviše ljudskih prava na svijetu. Njihovi muškarci to ne mogu podnijeti pa ih masakriraju. Eto utjehe za nas Balkanke. U svakom kutku kugle zemaljske mi žene smo gubitnice u spoju sa muškarcem. Kad shvatimo da nam muškarci ne trebaju, da ne bi trebali biti centar naših života, progledat ćemo. Doduše, u njihovim je rukama lova i moć tako da nam je sljepilo možda ipak bolje rješenje.

Kakve su posljedice otvorenog pisanja o politici, korupciji, seksu…?

–   Mislite, što se meni loše događa zato jer pišem kako pišem? Baš ništa. Oni o kojima na svom sajtu http://www.rudan.info, pogledan je preko 10 milijuna puta, pišem sve najgore, političari, katolički svećenici, tajkuni, ne razmišljaju o meni. Totalno sam nebitna. Možda im i činim uslugu. Moji čitatelji prazne svoju agresiju čitajući moje tekstove umjesto da svom bankaru ili poslodavcu razvale glavu. Naravno da ubijanjem poslodavaca i paljenjem banaka ne bismo daleko stigli ali bismo naše gospodare ipak malo uznemirili. Zahvaljujući fejsbuku danas se revolucije dižu histeričnim tipkanjem i maštovitim psovanjem što zločincima savršeno odgovara. Postoji li ipak rješenje? Postoji. Svjetski rat koji bi istrijebio ljudsku vrstu učinio bi najveći mogući korak za mir u svijetu.

Koje su od ove tri sfere otvorenog pisanja najisplativije? Ili najopasnije; ukoliko u književnosti postoje isplative i opasne sfere kojima se pisci mogu baviti?

–   U sferi pisanja jedino je isplativo pisati onako kako ti gazda kaže. Ti si gazdin rob, gazda je vlasnik tržišta, on zna što je bitno a što nebitno, tu nema mnogo izbora. Svi koji pišu za dušu su financijski gubitnici ali im je duša puna. Spadam među te. Užitak slobodnog pisanja, to možeš samo na blogu, ne može se kupiti novcem.

Često se pominju i takozvani režimski pisci. Meni nikad nije bilo sasvim jasno o kakvim je to piscima riječ. Da li oni uopšte postoje i ako postoje kako oni izgledaju, djeluju… O čemu oni pišu?

–   Naravno da postoje režimski pisci. Pišu biografije svojih gospodara, zalažu se za teze političara koji vladaju njihovom zemljom, veličaju „heroje“ iz svoje „veličanstvene prošlosti“, izgubljene ratove pretvaraju u pobjede… Najmanje pišu o ljubavi. Eto recepta. Kad u knjižari naletite na roman o ljubavi budite sigurni da to nije režimski roman osim ako to nije knjiga o ljubavi koju svi  Crnogorci osjećaju prema Njemu.

Pisac, ko je to?

–   Pisac, pravi pisac ne „režimski“ je sretno ljudsko biće koje radi ono što voli daleko od ljudi i sasvim blizu, blizu mačke. Moja se zove Pepica.

Jednom ste rekli da se od Amerike ne može pobjeći. Možete li to pojasniti?  Ili: kakva je sudbina onih koji to ipak hoće da urade?

–   Sigurna sam da to nikome ne treba objašnjavati. To bi bilo isto kao da ste me pitali može li se pobjeći od smrti. Svi koji požele pobjeći od smrti na kraju ipak umru. Tako je i sa Amerikom. Sve koji pokušavaju pobjeći od nje ona pretvara u prah i pepeo. Amerika je, zasad, naša sudbina. Ja sam ipak sigurna da tako neće ostati dovijeka. Jasno mi je da poslije Amerike dolazi Amerika, možda malo drugačija ali ipak Amerika. Spadam među one koji žele i vole i nadaju se promjeni. I promjena na gore je promjena. DOSTA MI JE AMERIKE!

Pisac, pravi pisac ne „režimski“ je sretno ljudsko biće koje radi ono što voli daleko od ljudi i sasvim blizu, blizu mačke. Moja se zove Pepica

Ljubav je dragocjena i rijetka

Jednom ste kazali da je ženi važno da bude voljena, a da je voljeti neisplativo. Na koju ste vrstu neisplativosti mislili?

–   Voljeti jest neisplativo jer je ljubav prije svega davanje.

Onaj tko više voli, uvijek jedno više voli, više i daje. Ulog mu se stoga „ne isplati“.

Ako znaš u što se upuštaš, ne donosi svaki ulog dobitak, ako uživaš u igri, ljubav se uvijek isplati. Ne kažem da nisam rekla rečenicu koju ste spomenuli ali ljudi se mijenjaju. Kako stariš uviđaš koliko je ljubav bitna u životu. Po meni, najbitnija.

Sve možeš kupiti lovom, ljude, zdravlje, lude automobile, vile, mjesto predsjednika Amerike ali pravu ljubav ne možeš. Zato je toliko dragocjena i toliko rijetka.
Ova moja knjiga govori o tome kako ponekad prekasno spoznamo da smo voljeli. Voljeli sa velikim V. Ako sam rekla da je ženi važno voljeti ispravit ću se. Čovjeku je važno voljeti. Dakle, i muškarcu i ženi. Kad sam posljednji put bila u Podgorici primijetila sam da je kod vas muškarac „čovjek“ a žena je žena. Za mene su „čovjek“ i jedno i drugo.

 

vijesti.me
Autorica: Vujica Ognjenović


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: