Šuta: Nakon godina preživljavanja u Hrvatskoj, u Irskoj živim

5 11 2016


Dnevnik: Ivanka Šuta

 

Ovotjedni dnevnik vodila je Ivanka Šuta, nekadašnja novinarka iz Hrvatske sa novom adresom u Irskoj.

Prvo skoči pa reci hop. E, kad bih ja to znala. Uglavnom je kod mene obrnuto. Nakon 20 godina novinarstva, odlučila sam napustiti sve, obitelj, posao, državu i sve što se napustiti dalo. I krenula u novu priču. Kako će ona izgledati i gdje će odvesti, nemam pojma. A nije ni važno. Sve dok imam osjećaj da živim. Onaj osjećaj koji mi je Hrvatska ukrala, pogotovo tih zadnjih godina preživljavanja u Lijepoj našoj. Irska je trenutno moj dom. Umjesto pisanja tekstova i fotografiranja, danas pravim sendviče u jednoj od najpoznatijih tvrtki na svijetu, Microsoftu.

Da je pamet prijelazna, ja bih svijetlila od svih onih koji me tu okružuju. Često ljudi pitaju jesam li sretna s poslom. Kad već pitate, ja bih da sam bogata, ležim na nekoj egzotičnoj plaži, pijem koktele i filozofiram o životu. Budući da sam jednom davno shvatila da nisam, odlučila sam sve promijeniti, pogotovo kad sam pročitala tekst Pabla Nerude “Lagano umire” ili “Ne zaboravi biti sretan”. I za sada se tako i ponašam.

Pablo Neruda: “Lagano umire…” ili “Ne zaboravi biti sretan”

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta…

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Subota, 29. listopada

Dan je počeo sivo, kao i mnogi drugi u Irskoj. Ali nešto mu se “dogodilo u glavi” pa je odlučio biti sunčan. Kao i ja uostalom. Te male životne stvari me podsjete kako sve u žvotu može biti i ovako i onako, i kako se sve brzo mijenja. Btw, irsko vrijeme je nadaleko poznato. U jednom danu se izmijene sva četiri godišnja doba. Zadnje vrijeme je prilično stabilno i suho, za divno čudo.

Nedjelja, 30. listopada

Kako sam zapravo krenila u Irsku? A kupila kartu. Može li jednostavnije od toga? Dakle, nakon podužeg razmišljanja o odlasku, prijateljica Edita i ja jednog vrućeg ljetnog dana, pune frustracija od hrvatske stvarnosti, samo smo se pogledale… Hoćemo li kupiti kartu? Da. Za gdje? Irska! Može. I tako je krenilo. Kupile karte. I što sad? A ništa. Narednih par dana mislile što ćemo i kako ćemo. I zaključile – jednostavno. I tako smo se spakirale i stigle u Dublin.

faf41bc-dcb3-4e76-a024-8385fad5e2b6_w610_r0_s

Statua Jamesa Joycea, Dublin

U Dublinu smo provele tri dana u jednom Bed&breakfastu i odatle tražile smještaj. Kad smo ga našle, počele tražiti posao. I tako je počela avantura. Ne pretjerujem nimalo kad kažem avantura. Ali nije mi žao ni minute. Od tada sam, dakle u skoro godinu dana, promijenila tri posla. I to je ovdje normalno. Idete tamo gdje mislite da će vam biti bolje, a posla srećom ima. Imam tri slobodna dana. Kako je vikend i Halloween, skupilo se “days off”. Nema veze, važno da je praznik plaćen. Danas sređivanje stana i kava s prijateljicom. Meni dosta.

Ponedjeljak, 31. listopada

Stvarno ću se morati povezati s Hrvatima u dijaspori i pitati je li i oni imaju potrebu manje spavati ovdje u Irskoj i probuditi se odmorni i naspavani. U Hrvatskoj mi ni san nije bio dobar. Do čega je to – sam vrag će znati. I da, i pun mjesec ovdje drukčije djeluje. Možda je stvar u tome što malo Jadransko more ne može parirati Atlantiku. Veze između tekućina, punog mjeseca i ljudskog organizma, pretpostavljam znate. Ja znam. Dapače, osjećam itekako.

Kad sam kod dijaspore, one u Irskoj, imamo nekoliko Facebook grupa i razmjenjujemo iskustva, pomažemo si međusobno, oglašavamo prodaje, kupnje, rentanja, poslove… I više nego dobar servis. S druge pak strane nije da tražim domaće ljude za druženje. Tražim samo ljude. Nije bitno koji su. Naravno, ima i onih iz Hrvatske. Ali i iz Indije, Španjolske, Poljske, Brazila, Zimbabvea, Italije, Irske naravno, i da ne nabrajam dalje… Osjećam se bogato. Sa svim tim ljudima u svom životu.

Sjetim se zajedničkog prijatelja urednice ove rubrike Mirjane i mene, dragog glumca Zdenka Jelčića. Kaže mi jednom prilikom: “Koke, ja ti nemam novaca. Ali da, nedaj Bože, trebam hitnu operaciju srca, ja znam onog profesora, koji zna onog ministra, koji zna onog pravnika, koji zna najboljeg kirurga. I mene bi ti sigurno operirao najbolji kirurg”. Odmah mu uzvratim: “Čuj, ni ja nemam novaca. Ali ja znam tebe, ti znaš onog profesora, koji zna…” Hahahaa, možete misliti kako je reagirao. Smijali smo se na ovu, kako je rekao, vlašku snalažljivost. Eto, to je moja misao za danas.

Bogata sam koliko ljudi imam za prijatelje. Jedni će mi doći uskoro na ručak. Uvijek me vesele ta druženja uz dobro jelo, bez žurbe u društvu dragih ljudi. I da, ako u ljudima tražite samo ljude, bez njihove nacionalnosti, rase, krvnih zrnaca i drugih tričarija, svugdje ćete se osjećati kao kući. Obitelj može biti vrlo elastičan pojam. A i pravi dom vam u tom slučaju neće toliko nedostajati.

Utorak, 1. studenog

Čitam baš knjigu “Crijeva sa šarmom” mlade znanstvenice Giulije Enders o “svemu o jednom podcijenjenom organu”. Nevjerojatno je kako se sve mijenja sa samo jednim otkrićem. Jedna rečenica u toj knjizi kaže: “Zlo obično ima jedno zajedničko svojstvo: ono želi sve najbolje… ali samo za sebe”.

Halloween u Irskoj… Moje kolege s posla bili su vrlo uzbuđeni zbog ovog praznika. Maske su se pripremale danima, angažirali visažisti, dogovarali partyji… Ljudi se jednostavno dobro zabavljaju i koriste legende i tradiciju da bi si uljepšali život. I onda, kako to obično biva, odeš na Facebook jer imaš, kako je praznik, previše slobodnog vremena. I vidiš kako zlo ima jedno zajedničko svojstvo…

hd2a79b-24cc-4671-8b43-add7aafb9b57_cx0_cy0_cw89_w610_r1_s_r1

Halloween

Većina ljudi u Hrvatskoj baš ne prihvaća ovaj praznik, dapače vrlo su negativni u svojim komentarima nazivajući ga zapadnjačkim zlom. Za neke mora postojati samo jedna istina, samo jedan način, samo jedna religija… I sve što izlazi izvan toga, nije prihvaćeno. I onda se zlo pokaže u svom najboljem svjetlu. Ili najgorem, kako hoćete. Odustala sam od pokušaja objašnjavanja da nas raznolikosti čine zanimljivima, da je svijet baš radi njih dobro mjesto za život.

Srijeda, 2. studenog

Ustajanje u 6.00, na poslu u 7.30, krećem s poslom u 8.00. Priprema i organizacija sendvič bara u kojem radim. Rekli bi neki “ne'š ti posla praviti sendviče”. Srećom da sam imala dobrog mentora, mladog 23-godišnjeg Alexa iz Poljske, inteligentnog, samouvjerenog, organiziranog, koji mi je s puno strpljenja, logike i volje, objasnio što sve moram raditi da bi stvari funkcionirale.

U Irskoj što god da radite, osigurana vam je obuka. Ako se pokažete dobri u poslu možete napredovati. Najniža plaća je 9,15 eura po satu, a sindikati se trenutno bore da se taj minimum poveća na preko 11 eura. Plaće se isplaćuju tjedno ili svaka dva tjedna. Ako se odlučite doći raditi u Irsku, minimum onoga što trebate je znanje engleskog jezika, barem toliko da možete ostvariti osnovnu komunicikaciju. Što se novaca tiče, nekih 1.500 eura je potrebno da biste započeli život ovdje.

Odradila sam svoj radni dan. Imam dvije pauze, 15-minutnu za doručak koja mi je plaćena i polusatnu za ručak koja nije plaćena. Eh, da, ako napredujete i postanete supervizor ili menadžer, ako je gužva radit ćete i dalje sve one poslovne koje ste radili i prije promaknuća. Tako ćete u hotelu vidjeti menadžera koji čisti wc ili nosi kufere, jednako kao i bilo koji drugi radnik.

Završavam radni dan i odlučujem se ići kući, u stan koji dijelim s još troje ljudi. S prijateljicom Editom s početka ove priče i dva dječka, jedan iz Južne Afrike, drugi s Mauricijusa. Njih poznajem još od prve posjete Irskoj, prošle godine kad sam šestomjesečni boravak prekinula tromjesečnim boravkom u Hrvatskoj preko ljeta.

Četvrtak, 3. studenog

Skinuli mi krizni porez s plaće, ali to se brzo vrati nakon što se neke stvari riješe s irskom poreznom upravom. O kakvom se porezu radi, nemam pojma. Za poreze sam uvijek bila preglupa. Ni Hrvatska me još ne pušta iz ralja svog poreznog sustava. Ali vidim da je naša zemlja jedna od rijetkih koja želi duplo oporezivati svoje građane koji žive u inozemstvu. Zadnje vrijeme se digla buka oko toga, i sada se pokušava to riješiti. Porez, valjda, plaćam tamo gdje zarađujem za život.

Da biste ovdje započeli raditi neki posao potreban vam je PPS broj (tj. Personal public service number) i bankovni račun. Za naše građane je to malo tricky. Jer da biste dobili posao trebate imati PPS broj, a da biste dobili PPS broj trebate imati posao. Međutim, većina poslodavaca ovdje će vam izići u susret oko toga ako ste na interview za posao došli s informacijom kada imate zakazan sastanak za PPS broj, što se vrlo brzo i jednostavno ugovori preko interneta.

Mirovinu ćete u Irskoj ostvariti ako skupite deset godina rada, i onda vam je zajamčeno minimalno 800 eura mjesečno. Irci cijene rad i nema podcjenjivanja bilo kojeg zanimanja. Eh, da, nakon završne smjene danas odem u ured i pitam što s tim mojim kriznim porezom. Susretljivi kakvi jesu, iz ureda odmah zovu poreznu da bi to riješili. Na žalost, već je prošlo radno vrijeme porezne. Kažu da će mi to riješiti odmah ujutro. Nije prvi put da svoj birokratski problem prijavim nadležnima, i to više zapravo nije moj problem. Ako me pitate je li u Hrvatskoj postoji išta što mrzim, da, postoji. Birokracija.

Petak, 4. studenog

Petak, dan kao i svaki drugi. Aaa… ne više. Konačno odradila zadnji dan u tjednu i veselim se vikendu. U novinarstvu tu kategoriju nisam poznavala. Ni vikenda, ni kako bi stari ljudi rekli, ni sveca ni petka. Sada ipak imam normalniji životni ritam, svoje radno vrijeme i svoje vikende. Navikavam se na red u zemlji u kojoj živim i na svoj vlastiti red.

Je li Irska moja nova domovina? Pa to još ne znam. Irci su, inače, jako otvoreni ljudi, uvijek spremni pomoći, prvi put kad vas vide ispričat će vam sve o sebi. Pitala sam se zašto je to tako; da u prvom razgovoru saznam da je netko liječeni alkoholičar, da je bio u zatvoru, da ima brata HIV pozitivnog, da ima problema sa živcima… sve ono što se u Hrvatskoj krije ko zmija noge.

Nakon nekog vremena sam shvatila zašto. Jer nema osuđivanja, jer je to vaš vlastiti život i imate pravo na njega kakav god da je. Irce ćete možda doživjeti i kao čudne. Uvijek prelaze cestu na crveno, usred zime šeću vani u kratkim hlačama, dočekuju goste na tramvajskoj stanici u pidžami. Ali su otvoreni, iskreni i temperamentni. Kažu: “Živimo na otoku, moramo se pomagati”.

Postoji i ona druga strana priče: Irci koji ne žele raditi za satnicu za koju rade došljaci, puno je beskućnika, puno je nezaposlenih samohranih majki… Svi oni koriste socijalnu pomoć od koje jako dobro žive. Znam za slučaj strankinje koja je došla roditi u Irsku, odsjela u hotelu s pet zvjezdica i čeka da ostvari prava koja ima samo s osnovu toga što je tu rodila. A država će joj dati stan, dječji doplatak, sve za dijete: od pelena do kolica. Od novca i pomoći koju dobije od države, ona i ne mora raditi. A često živi sa svojim nevjenčanim partnerom.

dd3a-2453-46f5-b36f-50eb9d56b224_cx0_cy5_cw100_w610_r1_s_r1

Prizor iz Dublina

Irci su inače veliki putnici. Za Hrvatsku svi znaju, i svi je percipiraju kao prekrasnu zemlju punu sunca i predivne prirode. Za sada im neću reći da jedino što toj zemlji fali je svijest i pamet. Ona kolektivna svijest koja bi morala dovesti do pameti koja bi vodila tu malu, zalutalu, nesretnu zemlju, koja će uvijek biti moja koliko god se ja na nju ljutila.

Slobodnaevropa.org


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: