Omerbegović-Arapović: BiH je mnogo više raslojena klasno nego nacionalno

4 11 2016

DEKANESA NA AMERIČKOM UNIVERZITETU

Adisa Omerbegović Arapović

Adisa Omerbegović Arapović

 

U intervjuu za agenciju Patria dr. Adisa Omerbegović Arapović, dekanesa Ekonomskog fakulteta Američkog univerziteta u BiH govori o radu aktuelne vlasti, ekonomskim problemima, korupciji, brojnim finansijskim dubiozama u BiH.

PATRIA: Malo ko je i primijetio paradoks: Mi smo jedina država koja ne može kontrolisati prvih sto dana vlasti. Naime, vlast redovno formiramo nakon pola godine do godinu. Niko nije primijetio da smo u ovom oktobru bili u polovini četverogodišnje vlasti. Kako vi ocjenjujete ovaj njihov dvogodišnji period?

Arapović: Od dvije godine mandata, pola prve godine je potrošeno uzalud, u formiranje nefunkcionirajuće koalicije SDA-DF-HDZ. Pola ove ove godine zbog političke blokade vlasti u Federaciji BiH, pa potom referenduma, izbora i postizbornih preslagivanja, takođe bespovratno gubimo. Dakle polovina dosadašnjeg mandata je bestraga potrošena, a da se niko nije našao odgovornim da se za takvo što izvini građanima ili pokrene neku smjenu, sankciju, ili sl. Drugu polovinu dosadašnjeg mandata, tj. samo efektivnu godinu, obilježio je izražen međunarodoni pritisak da se po svaku cijenu ispune uslovi za aktiviranje SAA ugovora i predaju aplikacije za kandidaturu u EU. To je značilo potpunu politizaciju objave rezultata popisa, ponižavajući sadržaj i kafanski način usaglašavanja mehanizma koordinacije, bezobzirno i neviđeno kafansko dogovaranje o kreditnom zaduženju od milijardu KM, te na kraju mađioničarsko dokazivanje da se reformska agenda provodi na pravi način, samo što to niko ne primjeti osim par ljudi iz vrha vladajućih stranaka.

Sve poborojano je bilo vrlo bitno primarno entitetskim vladama kako bi dobile finansijsku infuziju od MMF-a, jer bi bez tog novca budžeti atrofirali, izborna trka bila nepovoljna, a mantra o uspješnim reformama neodbranjiva. Iza scene, dok je trajala galama oko referenduma i izbora, desila se rasprodaja (privatizacija) nekoliko preduzeća na vrlo sumnjiv način i za neopravdano niske cijene, čime se društvu i državi, potencijalno nanijela velika šteta. Ovo bi moralo biti istraženo od nadležnih organa, jer zbog ovakvih afera, u uređenoj državi, skončavaju političke karijere.

PATRIA: Borba protiv korupcije ne postoji. Imamo tri nacionalne oligarhije, koje su zaštićene nacionalnim predznakom. Korupcija se svodi na: Ne dirajte ništa naše, pa ni naše lopove!  

Arapović: Nemam puno za dodati, osim što smatram da je korupcija posljedica, a ne uzrok ili cilj političkog djelovanja. Kada nemate pravu državotvornu političku snagu, kada se 20 godina svjesno propušta graditi institucije, red i poredak, kada se na svaki mogući način podstiče samovolja pojedinaca u institucijama vlasti, ali i izvan njih kroz klijentelizam, partijska imenovanja i zapošljavanja, logičan ishod je kapilarna politička i finansijska korupcija koja prijeti da uruši pravni poredak i slomi vladavinu zakona, što je barem nominalno na snazi. Sve manje ljudi vjeruje u zakon, a to je početak anarhije.

PATRIA: Nema investicija, jer kapital traži sigurnost, stabilnu i čvrstu pravnu državu i slobodno, otvoreno i pošteno tržište. Kako vi vidite sve ovo stanje?   

Arapović: Tržišna ekonomija se zasniva na jednom teorijskom principu: resursi će biti najbolje iskorišteni ukoliko se glas svih nas koji ‘glasamo’ na tržištu putem mehanizma cijena, sabere u nevidljivu silu potražnje koja se sukobljava sa nevidljivom silom ponude tj. zbira svih ponuđača na tržištu za određeni proizvod ili uslugu i na taj način usmjeravamo resurse u najbolje moguće svrhe. To je ekonomska teorija koja brani slobodno tržište kao superiorni ekonomski sistem, a zasniva se na vjeri da upravo taj mehanizam osigurava da zbir naših individualnih preferencija i interesa koje iskazujemo na tržištu kada ‘glasamo’ putem cijena rezultira i u najboljem mogućem ishodu za širi društveni interes. Dakle, ovaj mehanizam dolazi s pretpostavkom da svi resursi moraju biti optimalno iskorišteni, a da oni to jesu tek kada su upotrijebljeni tamo gdje se postiže najveća ekonomska korist. Ovo je elegantan mehanizam i zaista je u mnogim razvijenim kapitalizmima dao izvanredne rezultate.

Postavlja se pitanje kako to onda da mi dvije dekade nakon uvođenja slobodnog tržišnog mehanizma alokacije resursa, kojih itekako imamo, nismo uspjeli vidjeti veću dobrobit za širu društvenu zajednicu? Razlog leži u osnovama tog „našeg“ ekonomskog modela. Dok je u Jugoslaviji jedna partija odlučivala o raspodjeli resursa i dohotka (tj. ko će šta dobiti iz rezultata ekonomskog sistema kroz plate, profite, itd.) sistem je bio pravedniji za mnoge, i zato nostalgija za bivšim sistemom i dalje provijava u našem društvu. Sada kada se alokacija resursa treba prepustiti slobodnom tržištu, bitne su ključne osobine tog sistema. Bojim se da nikada nismo shvatili šta ta sloboda znači iz ugla odgovornosti vlasti i donosilaca javnih politika. Prva pretpostavka slobodnotržišne ekonomije je vladavina prava i jednakost pred zakonom. Zašto? Sve odluke, ugovori i prava vlasništva moraju se rješavati pred zakonom, brzo i jednako za sve, jer u suprotnom mehanizam ne funkcionira i dobijete divlji, siledžijski kapitalizam, tj. ono što mi živimo 20 godina.

Plastično objašnjeno, tržište umjesto šireg društvenog interesa, radi za one koji imaju prioritet pred zakonom, za one kojima je zakon prilagođen, i za one koji mogu zaobići zakon zarad svog profita. U takav sistem sporadično dolaze i investicije, ali ne one koje su vođene čistom i fer tržišnom utrkom (najbolji proizvodi po najpovoljnijoj cijeni) nego oni proizvodi koji su povoljni za neki lobi, lični ili grupni tal, stranački crni fond, itd. Iz tog razloga, investicije koje su zasnovane na pravoj ekonomskoj logici superiornog iskorištavanja resursa, a fer utrka, znači pravednost, neće doći, jer pravednosti nema i nema povjerenja u jednak tretman pred zakonom. Ukoliko vjerujete da možete doći u zemlju, investirati u pogon i onda postati žrtva reketa, instruiranih inspekcija, krađa i napada, medijskih harangi, koje vam mogu naštetiti, nećete kao investitor ni dolaziti u tu zemlju. Dakle, bez vladavine prava neće biti funcionirajuće tržišne ekononomije u BiH.

PATRIA: Ima li zaštite običnih građana? Šta rade konkurencijska vijeća?  

Arapović: Druga pretpostavka ili osnova razvijenih kapitalizama je zaštita šireg društvenog interesa i svih potrošača, tj. građana, kroz regulaciju tržišta, tamo gdje se pojavljuje tendencija da pojedini igrači na tržištu postanu toliko moćni da mogu diktirati uslove potrošačima i društvu kao cjelini i gdje niti jedan drugi subjekt ili firma ne može učestvovati u trci s njima jer imaju privilegiran ili kvazi-monopolski položaj. U tom slučaju tržište više nije slobodno, a regulator ima obavezu da spriječi manipulacijau cijenama zarad ostvarivanja abnormalnih profita. To je Konkurencijsko vijeće u EU već niz puta pokazalo sa slučajevima Microsoft, Apple, itd. Konkurencijska vijeća dakle moraju biti proaktivna i sprječavati pozicije monopola na bilo kojem tržištu i niko ne smije biti povlašten, osim onih politika koje je država jasno definirala kroz zakon o državnoj pomoći. Nažalost, u BiH vidimo niz primjera koji pokazuju da postoji nefer konkurencija, gdje država tj. grupe i pojedinci na vlasti, štite neke kompanije mjerama i akcijama koje su protiv zakona o konkurenciji i protiv zakona o državnoj pomoći. Investitori neće doći da se takmiče na takvom nefer tržištu jer tržište nije slobodno i fer. Najbolji dokaz za to je pitanje neplaćanja poreza i doprinosa.  Dakle, mi imamo tržišnu ekonomiju u kojoj su distorzije na tržištu motivirane politikom i političkim klijentelizmom.

Da rezimiram, prvo vladavina zakona i fer tržišna utrka zagarantovana zakonom i proaktivnim  regulatorima koji znaju šta im je posao i razumiju mehanizam tržišta, pa tek onda možemo vidjeti društveno poželjne rezultate na slobodnom tržištu, investicije, radna mjesta, zadovoljne i zaštićene radnike i poslodavce.

Upitnik koji ćemo od EU dobiti, na koji trebamo adekvatno odgovoriti, kako bismo dobili kandidatski status, pokazat će koliko nam nedostaje informacija o tržištu, a onda i upravljanja tržištem na moderan način. Morat ćemo napraviti to znanje jer princip konkurentnosti je u Acquisju zaštićen kao jedan od osnovnih principa zajednice kojoj težimo biti članica.

PATRIA: Već dugo upozoravate da nam je valuta nestabilna. Prije svega zbog redovno loše pokrivenosti uvoza izvozom. Zašto niko od političara nije do sada kao prioritetni cilj ekonomske politike ove države promovirao jačanje izvoza radi smanjenja opasno visokog spoljnotrgovinskog debalansa? Valjda bi to morao biti zajednički politički cilj.  

Arapović: Ova zemlja predugo živi značajan makroekonomski spoljni debalans, tj. debalans tekućeg računa, a trgovinski debalans je primarni uzrok istog. Liberalizacija tržišta dobara i kapitala je na sceni već dvije dekade i ta liberalizacija je s jedne strane poslužila kao pogodno tlo da u zemlju dođe strani kapital koji je profitirao primarno kroz bankarski sektor. S druge strane, taj isti kapital je išao ka kreditiranju stanovništva i kompanija u BiH, u posljednje vrijeme sve više i vlada u BiH, i zarađivao je na tome što smo mi trošili, a trošili smo više nego što smo zarađivali. Za ovu pojavu nisu krive banke, nego nedostatak naše ekonomske strategije. Dakle, mi sve ove godine ne razmišljamo da svaki put kada kupimo vodu ili bilo koji drugi proizvod koji uvozimo, plaćajući u stranoj valuti, mi gomilamo trgovinski deficit koji ćemo kad tad morati platiti, tj. vratiti dugove kojima finansiramo tekuću potrošnju koja je iznad naših mogućnosti. Valutni odbor se zasniva na pokriću konvertibilne marke  eurom i to u zadatom omjeru, tako da svaki put kada trošimo eure da bi kupili stranu robu, mi imamo manje pokriće valute osim ako ne dobijemo veći priliv tih istih eura kroz izvoz ili na neki drugi način. Trenutno, mi značajnu sumu strane valute dobijamo svake godine putem doznaka od naše dijaspore, i samo zahvaljujući njima dobili smo u prošloj 2015. godini 3,1 milijardu KM strane valute, a to je nešto više od trećine naših rezervi. Slobodno mogu reći da kada bi bilo do naših političara, valutni odbor bi davno kolabirao pod pritiscima makroekonomskih debalansa. Zahvaljujući pomoći dijaspore, ova zemlja se čupa iz ponora nad kojim visimo sve ove godine zbog neodgovornih politika. Nažalost, izgleda da se niko ozbiljno ne bavi ovim pitanjima u svojim političkim platformama, a posebno je nevjerovatno da se ne shvata da je ovo podjednaki problem za cijelu BiH, sve njene dijelove i građane. Devizne rezerve možemo osigurati samo putem izvoza, ili putem prodaje onoga što imamo – za eure. Nažalost, mislim da idemo putem rasprodaje svega što imamo i da se na taj način trenutne političke elite pokušavaju održati na političkoj sceni. Najgore od svega je da ćemo duži period slušati da je to za naše dobro?! Već smo svjedoci nemuštih pravdanja kada je u pitanju rasprodaja državnog vlasništva u vrijednim i profitabilnim kompanijama, a tek ćemo se vjerovatno naslušati tih izgovora o ekonomskoj opravdanosti rasprodaje svega.

Ko imalo poznaje trenutni ekonomski momenat, pritisak koji naš ekonomski sistem preživljava zbog nedostatka novca i akumuliranog javnog duga, opravdavanja rasprodaje nacionalnog bogatstva zvuče otrcano i degutantno,  i čisto su politikanstvo usmjereno na mase koje će to sve progutati zbog neznanja. Kada prodamo sve što imamo nećemo imati šta založiti, pa neće biti niti stranih kredita, a samim tim možda ćemo biti prepušteni bankrotu koji neminovno dolazi na kraju te balade. A ako se desi sumnja u tektonska pomjeranja ili se desi odliv kapitala iz zemlje, to pravi veliki pritisak na valutu. Zbog istih pritisaka srbijanski dinar je u proteklih 15 godina devalvirao čak 60%, a hrvatska kuna čak 76% i to je umanjilo kupovnu moć, tj. bogatstvo Srbijanaca i Hrvata tačno u tom iznosu.

Valutni odbor između ostalog počiva na principu da se vladi oduzima sposobnost da kreira novac i time obezvrjeđuje valutu širenjem novčane mase. Ali, novac se ne kreira samo kada se isprinta novčanica ili iskuje kovanica, on se kreira i kroz kredit u KM koji nastaje u bankama i od strane vlada koje izdaju obveznice. Dakle, valutu čini nestabilnom svaka pogrešna odluka i nepromišljeni trend, a mi idemo u pogrešnom smjeru dugi niz godina.

PATRIA: Drugi izvor nestabilnosti je, tvrdite, loša pokrivenost KM-a deviznim rezervama?

Arapović: Centralna banka garantuje da nema izdavanja u opticaj nijedne KM u formi novčanice i kovanice bez da za svaki KM ima 0.51 eura u formi deviznih rezervi. Ali vidite čuda, depozita u našoj zemlji ima 16,5 milijardi KM, a deviznih rezervi 8,6 milijardi KM. Već se možemo pitati kako samo pola? Kada se devizne rezerve iskažu u KM-ovima onda bi ih trebalo biti dovoljno da garantuju sve KM-ove u depozitima. Šta se desilo u sistemu? Pa desilo se to da banke kreiraju KM-ove kreditiranjem, vlade kreiraju KM emisijom obveznica i trezorskih zapisa, bez ikakve uloge Centralne banke u toj proizvodnji novca. Novac je širi koncept od fizičkog novca i zato Centralna banka objavljuje podatak o novčanoj masi (M2) koja iznosi 18,8 milijardi KM i ona je pokrivena deviznim rezervama u iznosu od 8,6 milijardi KM ili samo 46%.

U današnjem globalnom monetarnom sistemu najmanje novca je u obliku fizičkog novca, tj. novčanica i kovanica. Iako je u BiH ovaj udio gotovine značajan između ostalog jer izvan bankarskog sistema u svakom trenutku fluktuira oko 3 milijarde KM, dok cijeli bankarski sistem opslužuje samo 500 miliona KM gotovine!? To je ustvari gorivo enormne sive ekonomije.

Ova veća količina šire novčane mase tj. novca postoji i sistem funcionira sve dok depoziti ne žele da se zamijene za EUR-e, mada oni to mogu poželjeti i onda nastupa kriza. Dakle, sve je dobro dok ne dođe do tzv. faza obrata  – reversal. A obrat se dešavao i u drugim zemljama koje imaju valutni odbor, kada se nagomilaju razlozi za obrat. To može biti niz razloga, za neke zemlje to je neodrživa politika kreditiranja banaka, za druge je to neodrživ javni dug, za treće je čista špekulacija zbog političke nestabilnosti ili makroekonomskih debalansa. Dakle, ostaje nam da se molimo da se prevrat ne desi. A prevrat se dešavao i mnogo uspješnijim ekonomijama i mnogo ozbiljnijim vladama.

PATRIA: Javni dug BiH je previsok, premda to politika pokušava minimizirati. On nije ni javni, jer mnogi smatraju da je puno veći od onoga što se prikazuje. Političari uopće nisu u vanjski dug uključili ovu posljednju milijardu od MMF-a, a izgleda ni stotine miliona državnih obveznica koje su prodali.

Arapović: Da, zvanične statistike nekada kaskaju sa po godinu dana zaostatka, tako da je sigurno da posljednja milijarda kredita nije u zvaničnim statistikama javnog i vanjskog duga. Nema zbirnih pokazatelja ni o zaduženjima putem obveznica, trezorskih zapisa, hartija od vrijednosti. Kada pričamo o javnom dugu, ustvari vidimo vrh ledenog brijega, koji zakon o javnom dugu definira kao dug po osnovu bivše štednje i dug vlada. Ali, javni dug ne prave samo vlade. Dug prave i vanbudžetski fondovi, bolnice, kantoni i općine, javna preduzeća itd. Kada bi se ti dugovi sabrali, shvatili bismo šta se radilo tokom dvije dekade političkog klijentelizma, privatnih vlada, zaduživanja, javne pljačke kroz privatizaciju i nabavke, te gomilanja sistemskih grešaka koje se matematički i finansijski fakturišu građanima u obliku javnog duga.

PATRIA: Ključni problem BiH nije samo nezaposlenost. Struktura zaposlenih je katastrofalna, jer postoji ogroman balast u javnoj upravi i javnim preduzećima. Najveći problem je vrlo mali broj zaposlenih. Naime, Hrvatska ima približan broj stanovnika, a 600 hiljada zaposlenih više. 

Arapović: Prvo se moram osvrnuti na činjenicu da je zbog sivog tržišta i onih koji su na biroima za zapošljavanje zavedeni zbog zdravstvene zaštite, statistika o broju nezaposlenih potpuno netačna. Ipak je očigledno da veliki dio, tj. oko polovine radno sposobnog stanovništva nije u radnoj snazi. Bez ulaženja u razloge, ova cifra je prevelika da ne bi označavala strukturalni problem tržišta rada u BiH. Jedna generacija ljudi je izgubljena u neuspjelim i lopovskim privatizacijama, a oni budu vijest tek onda kada štrajkuju glađu i podsjete nas na brojne nepravde koje sijeku živote.  Pitanje je da li su i djeca ljudi izgubljenih u tranziciji na istom putu da nikada ne dobiju šansu da postanu dio druge ili više klase. Sve to je daleko od političkih elita koje ne pripadaju toj klasi, jer je zemlja mnogo više podijeljena u klasnom nego u bilo kojem drugom smislu, mada se preko nacionalizma upravo to pokušava prikriti.

Problem strukture radne snage će postajati sve izraženiji jer kao nacija starimo i imamo problem odlaska mladih i obrazovanih ljudi. Problemi tržišta rada postaju problemi vertikalne mobilnosti i obrazovnog sistema.  Spas je u obrazovanju koje će biti jednako dostupno djeci elite i djeci izgubljenih. Koje će biti podjednako savremeno za sve, na stranom jeziku po mogućnosti, kako bismo bili iole konkurentni na globalnom tržištu. Dakle, niz javnih politika će morati biti usmjereno da riješi problem tržišta rada u BiH. Do tada, možemo razmišljati o prekvalifikacijama i poslovima koji će biti dizajnirani za niskokvalificiranu radnu snagu koju sada imamo. A i za to je potrebno imati investicije i vjeru u ekonomski sistem, a to ćemo moći samo ako napravimo funkcionirajuću tržišnu ekonomiju na premisama o kojima sam govorila ranije.

PATRIA: Već uveliko se govori da mnoge banke imaju katastrofalno stanje sa naplatom kredita. Čak i da su dvije banke zbog toga dovele u pitanje svoje osnovne poslovne funkcije. Svi šute i ne žele ni javno upozoriti na taj problem. Čeka se valjda krah i „juriš na banke“. 

Arapović: Već dvije godine Izvještaj o finansijskoj stabilnosti Centralne banke BiH pokazuje desetak nesistemskih banaka (one čija propast ne bi trebala prouzrokovati širenje rizika u cijelom sistemu, da banaliziram), ali i dvije sistemske banke (one koje mogu uzdrmati cijeli bankarski sistem u slučaju pada) koje imaju veoma veliki procenat nenaplativih kredita (35% i 50% njihovog kreditnog portfolija je nenaplativo). Te banke su dakle uzele depozite i davale kredite na drugoj strani kako bi zaradile profit. U tom procesu su davale kredite jedan dugi niz godina na upitnoj osnovi, bez garancije, uz „budno“ oko regulatora, i kreirale takav rezultat da sada ne mogu naplatiti u slučaju jedne od ovih banaka čak 50% od ukupnog iznosa kredita. To znači da im potencijalno nedostaje i toliki novac da bi vratile depozite onima od kojih su ih uzeli. To je alarmantna situacija zbog reputacijskog rizika koji može biti uzrok ‘juriša na banke’. Niko od odgovornih ne uvjerava javnost da se ovaj problem sistemski rješava, a ako se i rješava mi kao javnost o tome ne znamo ništa.

Jedina naznaka da se neko bavi ovim problemom je Pismo namjera MMF-u gdje se značajan dio mjera odnosi na saniranje rizika u finansijskom sistemu kreiranjem boljeg mehanizma nadgledanja tj. regulacije, ali o tome kako ćemo očistiti bilanse stanja posrnulih banaka se ne govori. To će biti potencijalno dodatno opterećenje za javni dug. Političke elite se uzdaju u neznanje stanovništva i misle da su najveći problem oni koji upozoravaju na problem. To je tako pogrešno, jer šute i oni koji su ugroženi zbog neodgovornog poslovanja nekolicine u bankarskom sektoru, shvatajući da su sad svi u istom brodu koji tone. Ovaj scenarij je već viđen. Mi smo trošili više nego što možemo, banke su bile motivirane da daju kredite tamo gdje nisu trebale, a sve zarad profita. Sad kad je došlo do prevrata kriva je kriza, jer se to navodno dešava zbog krize. Ja, pak, vjerujem da kriza samo ogoli ono što je bilo pogrešno i što je vođeno krivim putem.

Ekonomska nauka je skoro ujedinjena u stavu da finansijski sistem uvijek kreira balone koji su neodrživi, koji uvijek ispušu i sa sobom u ponor povedu i realnu ekonomiju. Naš balon je bila kreditna ekspanzija koja je bila neodrživa, između ostalog i zbog debalansa o kojima sam govorila. Situacija s bankarskim sektorom je dokaz da se pretvaramo da je sve dobro, jer je finansijski sektor trebao biti najbolji proizvod liberalizacije i tržišne ekonomije u BiH. A trenutno ugrožava i valutu jer depoziti koji bježe iz banaka bježe i iz zemlje. Samo, mi nećemo moći pobjeći od ovog problema šutnjom i njihovim guranjem pod tepih.

NAP.ba


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: