TAJNA ISUSOVOG GROBA: Otvoren je nakon 500 godina, hoće li to dovesti do velikog pomirenja?

31 10 2016

Grob Božeg sina otvoren je nakon 500 godina, a svađe nad njim traju dva tisućljeća zbog čega su ključ ulaza morali dati muslimanima na čuvanje

Foto: Reuters

Foto: Reuters

 

Isusov grob – ne tadašnja niša u stijeni, nego samo njezina donja kamena površina na koju je položeno Kristovo tijelo nakon skidanja s križa u kasno popodne u petak 7. travnja 30. godine po našem računanju vremena – izlazi na vidjelo prvi put nakon mnogih stoljeća. Ponovo je podignuta teška mramorna ploča koja nije micana najmanje od 1555, kada su Baziliku Svetoga Groba temeljito popravili franjevci iz Kustodije Svete Zemlje, a možda ni stoljećima ranije.

Naime, na red za rekonstrukciju je stigla i Edikula (Paviljon) unutar Anástasisa, glavnog dijela Bazilike Svetoga Groba. Nad Anástasisom i nad Paviljonom sagrađena je glavna kupola Bazilike. Unutar Edikule je sam Sveti Grob Isusa iz Nazareta.

Sadašnja Edikula sagrađena je prije dva stoljeća, 1808-1810. Znatno ju je uzdrmao potres 1927, pa su je britanske mandatne vlasti 1947 dale učvrstiti vanjskim traverzama (skrivenima od hodočasničkih pogleda). Na pravi, rekonstruktivni popravak trebalo je čekati, eto, 70 godina nakon provizornog popravka i 90 godina nakon potresa. Zašto? Niti je bilo novca (prvo su u radovima, završenima prije 20 godina, popravljani i restaurirani ugroženiji dijelovi, uključujući glavnu kupolu), niti je bilo sloge među braćom u Kristu koja zajednički ravnaju tim zapravo ključnim mjestom svih kršćanskih hodočašća. Samo je vjekovna nesigurnost Jeruzalema postigla da glavna točka hodočašća ne bude grob Isusa Krista u Jeruzalemu nego njegova učenika Šimuna Petra u Rimu.

Stari Grad

Upravo je Bazilika Svetog Groba, poznata i kao Crkva Uskrsnuća, centralna točka svakoga kršćanskog hodočašća u Jeruzalem, jer je podignuta nad trima bliskim točkama: nad mjestom gdje je, po kršćanskoj tradiciji, Isus Nazarećanin raspet na križ i izdahnuo u Veliki Petak, nad kamenom pločom gdje je isti dan pomazan, i nad obližnjim grobom u koji je položen i odakle je, kako vjeruju kršćani, uskrsnuo treći dan, dakle u nedjelju 9. travnja 30. godine, na drugi dan Pashe.

Bazilika je podignuta unutar jeruzalemskoga Staroga Grada, na kraju Vije Dolorose, na vrhu brijega koji se u Isusovo doba zvao Golgota (lubanja), na latinskome Calvaria (Golo brdo). Taj dio je u Isusovo doba bio izvan zidina i tek ga je Herod Agripa obuhvatio novim zidinama (sazidanima 41-44).

Od samog momenta ukopa, a osobito nakon što su Kristovi sljedbenici obznanili da su Marija iz Magdale i Isusova mati Marija iz Nazareta našle grob praznim, kao znak Isusova uskrsnuća od mrtvih, taj je grob bio točka hodočašća koje je iritiralo i tadašnje službeno židovstvo, a i rimske okupacijske vlasti.

Sudbina Svetoga Groba ovisila je zatim o političkim zbivanjima koja su zahvaćala i Jeruzalem.

Rimska vojska je 135 suzbila ustanak koji je vodio Bar Kohba. Za kaznu je car Hadrijan, onaj ljubitelj umjetnosti, naredio da se razori Jeruzalem, da mu se ime promijeni u Aelia Capitolina, da se sravne sa zemljom sva Židovima sveta mjesta i da se na njihovu mjestu podignu hramovi rimskim bozima. Samo jedan od tih hramova podignut je na groblju podno Kalvarije i posvećen, ironično, Veneri. Koje je to mjesto na groblju a sveto (bar nekim ali ne malobrojnim) Židovima? Logika kaže: Isusov grob. I zaista, kad je ondje podignut Venerin hram, kršćani su u kamen na više mjesta urezali grafite: “Ovo je Kristov grob”, čuvajući tako kolektivnu memoriju, uz dlaku državnom kultu i Hadrijanovu postupku, koji bi po današnjim kriterijima bio svrstan u genocid i kulturocid.

Rimski hramovi

Euzebije, biskup u Cezareji, svjedoči da su kršćani u Jeruzalemu u početku IV stoljeća znali da je Isusov grob pod Venerinim hramom.

Na Nicejskom koncilu 325. jeruzalemski biskup Makarije (Jeruzalem još nije imao svoju patrijaršiju nego je mjesni biskup bio sufragan antiohijskog patrijarha) zahtijevao je od cara Konstantina da iz Jeruzalemu ukloni hramove rimskih bogova, poganske s kršćanskog stanovišta. Konstantin je dao ukloniti rimski hram i podno Kalvarije, pa je Isusov grob izišao na vidjelo ponovo 325-326. Tu je došla i Careva mati, sv. carica Helena, tražeći Pravi Križ. Zatim je naredio Makariju da na tom mjestu sagradi crkva, i tako je 335 podignuta prva Bazilika Svetoga Groba, točno 200 godina poslije Hadrijanova zločina.

U tu svrhu je sravnjeno brdašce u kojemu je bio ukopan Kristov grob, zajedno sa svim ostalim grobnicama, ostavivši otvorenom površinu gdje je bilo Isusovo tijelo. I Kalvarija je gotova sva iskopana, ostavljen je samo mali dio kamena na kojemu su dizani križevi, pa je sada označen križem, unutar crkve.

Ta prvotna konstantinovska bazilika bila je sastavljena zapravo od triju spojenih zgrada, izgrađenih svaka nad jednim svetim mjestom. Na zapadu je bila okrugla crkva s kupolom nad Paviljonom koji je natkrivao Kristov grob, zvana Anástasis (Uskrsnuće), u sredini kriptoportik, otvoreno dvorište oko kalvarijskog kamena, a istočno bazilika zvana Martyrium.

Konstantinovska Bazilika Svetoga Groba je oštećena vatrom 614 kad je Hosroe II na čelu Perzijanaca osvojio Jeruzalem i domogao se Pravoga Križa (kako ga je identificirala sv. Helena). Bizantski car Heraklije preoteo je Jeruzalem 630 i vratio Pravi Križ na njegovo mjesto.

Kalif Omar je 638 osvojio Jeruzalem i patrijarhu Sofroniju obećao zaštitu za kršćane, naredivši svojim ratnicima da ne oštećuju ni crkve ni samostane i da se ne useljavaju u njih. Bazilika Svetoga Groba funkcionirala je kao i dotad, dok je potres nije ozbiljno oštetio 746. Novi potres u početku IX stoljeća srušio je kupolu Anástasisa, pa je patrijarh Tomas kupolu obnovio 810.

“Ludi” imam Al-Hakum bi-Amrallah (Abu Ali Mansur) je 18. listopada 1009 dao crkvu srušiti do temelja, a ruševine su zaklonile od rušenja sjeverni i južni zid Anástasisa, što znači da su činile pravo brdo rasuta kamenja. Tek je 1048. sporazum, postignut između Kaira i Bizanta, dopustio da se izgradi niz malih kapela.

Temeljiti popravak

Pola stoljeća kasnije, 15. srpnja 1099., vitezovi angažirani u Prvome križarskom ratu zauzeli su Jeruzalem, pa je Bazilika Svetoga Groba postupno rekonstruirana u sadašnjem obliku, koji je od tada pretrpio samo stanovite dopune. Izgradnja je završena pod kraljicom Melisendom 1149. Od tada je Bazilika Svetog Groba postala uzor i za neke crkvene zgrade u Evropi, npr. za znamenitu Krstionicu u Pisi i Staru katedralu u Bresci, pa Baziliku Groba u Bologni itd. Franjevci su Baziliku temeljito popravili 1555. Požar je 1808. teško oštetio kupolu i dotadašnju Edikulu. U novom požaru 1840. deseci hodočasnika izgaženi su na smrt. Sadašnja kupola izgrađena je 1870.

Sve je zdanje uzdrmano u potresu 1927. Veliki restauratorski radovi započeti su 1959. a posve završeni rekonstrukcijom kupole 1997. Sada je na red došao i Paviljon, pošto su se o modalitetima popravka suglasile sve kršćanske konfesije koje faktički dijele Sveti Grob.

88001-114791-rtr4vur7
Foto: Reuters

 

Iako je Sveti Grob najvažnije kršćansko svetište, ono nije ulilo trajan mir u duše kršćanskih svećenika. Česte tučnjave među njima, najčešće Armenaca i pravoslavnih, a tek nešto rjeđe ali još žešće između pravoslavnih i franjevaca, skandalizirali su i kršćane i muslimane. Još je Saladin 1182 zadužio muslimansku obitelj Gudaja da, kao neutralna, jedina drži ključe jedinog ulaza, na koji nema pravo niti jedna od bratski posvađenih bratskih crkava, a od XVIII stoljeća su turske vlasti zadužile obitelj Nusajba da im pomaže. Tučnjave s čupanjem brada i vučenjem po podovima uzrujale su Turke, pa je sultan Abdulmedžid I izdao 1852 ferman (na Zapadu poznat kao Status quo) koji je 1878 potvrdio i Berlinski kongres, a nastavio se primjenjivati i pod britanskim mandatom i pod izraelskom upravom, te je na snazi faktički i danas.

Na temelju tog fermana vlasništvo nad Bazilikom Svetog Groba kao cjelinom formalno je zajedničko: pravoslavno, katoličko i armensko. Za neke je njezine dijelove točno određeno kome pripadaju. Tako je sama kapela s Isusovim grobom zajednička, kao i Anástasis oko nje, dok pojedine zajednice imaju svoje katove galerije uokolo. Glavna lađa crkve iz križarskog doba pripada pravoslavnima, tj. njihovoj Jeruzalemskoj patrijaršiji, a oltar svete Marije Magdalene s okolnim prostorom, te Kapela Isusova ukazanja Mariji pripadaju katolicima, konkretno franjevačkoj Kustodiji Svete Zemlje. Kalvarija je podijeljena na dva gotovo jednaka dijela, katolički i pravoslavni. Od dvije kripte, jedna je armenska, a druga, posvećena Nalasku Svetoga Križa, katolička. Pored Katoličke crkve i pravoslavne Jeruzalemske patrijaršije, te Armenske apostolske crkve, manje udjele su stekle i zadržavaju Koptska crkva te Sirska crkva (jedina koja se još služi aramejskim, Isusovim materinjim jezikom).

Mjesni poglavari svih njih našli su se – kao izvješćuje National Geographic na svom portalu u prošlu srijedu – oko Edikule kada su radovi počeli.

“Radostan sam što je ozračje posebno, skrovita radost”, prenosi taj portal što je rekao Theóphilos III, grčkopravoslavni patrijarh jeruzalemski (svaka kršćanska crkva koja do sebe drži ima i jeruzalemskog patrijarha, naime). “Ovdje su franjevci, Armenci, pravoslavni, muslimanski čuvari i židovski policajci. Nadamo se i molimo da ovo bude zbiljska poruka kako nemoguće može postati moguće. Svi mi želimo mir i međusobno poštivanje”, pretočio je patrijarh građevinski zahvat u vjersko-političku težnju.

Strateški partner

Odluku o radovima su te kršćanske zajednice donijele u ožujku, očekujući da će rekonstrukcija biti dovršena dogodine u proljeće. U radove će biti investirano više od 4 milijuna eura koje su dali donatori, među njima jordanijski kralj Abdullah II, te Mica Ertegün, pravoslavna grčka udovica turskog poduzetnika u Sjedinjenim Državama Ahmeta Ertegüna (osnivača Atlantic Recordsa), koja je sama dala 1,3 milijuna dolara.

National Geographic se tu našao nimalo slučajno: kao i u više drugih slučajeva, ponudio se biti strateški partner obnove u naknadu za isključivo pravo snimanja i objavljivanja snimaka. A snimci su zaista ekskluzivni: prvi put će svemu svijetu biti dostupno što nijedno ljudsko oko nije vidjelo barem 470 godina, možda ni znatno dulje, a što je nesumnjiva najsvetija točka na Zemlji za 2,6 milijardi kršćana, dakle svakoga trećeg stanovnika svijeta.

Obnovu Edikule i radove u Grobu pod njom vodi atenski Nacionalni metsovianski politehnikum, vjerojatno svjetski najprestižnije grčko sveučilište. Njegovi su stručnjaci prethodno proveli restauratorsku rekonstrukcije atenske Akropole, a onda i carigradske znamenite crkve Sv. Mudrosti (Agía Sophía). Radove u Jeruzalemu vodi prof. Antonía Moropúlou. “Tehnike koje koristimo za dokumentiranje ovoga jedinstvenog spomenika omogućit će svijetu da proučava naše nalaze kao da su i oni sami sišli u Kristov grob”, prenosi njezine riječi National Geographics.

Istraživanje bi moralo omogućiti da se ustanovi izvorni oblik groba (prije pobožnoga konstantinovskog razaranja provedenoga 325-335), te da se bolje razumiju oblici obožavanja koji su tu provođeni. Sljedeći mjesec će National Geographic Channel emitirati dokumentarni film o otvaranju Isusova Svetoga Groba.

Jutarnji.hr,
Autor: Inoslav Bešker,
30.10.2016


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: