Hrvatska da dokaže da nema zle namjere prema BiH

31 10 2016

Mogu li kurtoazne posjete i opipavanje pulsa Zagreba i Sarajeva prerasti u nešto više?

Andrej Plenković vrlo otvoreno govori o potrebi promjene izbornoga zakonodavstva u Bosni i HercegoviniPredsjedništvo BiH

Andrej Plenković vrlo otvoreno govori o potrebi promjene izbornoga zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, Predsjedništvo BiH

Piše: Davor Gjenero

Ni za jednu novu administraciju nije povoljno kad se svaka izgovorena rečenica vezana uz neku susjednu državu – i u toj državi, i u međunarodnoj zajednici – vrlo pažljivo iščitava i kad se svaki put iznova dvoji postoji li u izgovorenim porukama neki skriveni, maliciozni, smisao. Za odnose dviju, pogotovo susjednih, država, upućenih ekonomski, geopolitički, prometno, socijalnim kontaktima… jedne na drugu, nije dobro niti to da se uvijek moraju ponavljati neke elementarne poruke o tome kako izvršna vlast jedne države integritet i teritorijalnu cjelovitost druge vidi kao veliku vrijednost, kako je zaštita te vrijednosti temelj politike susjede prema toj državi i slično.

Ponavljanje takvih rečenica uskoro se pretvara u frazu, iza koje prestanu stajati realna djela, pa i realni interesi. Ne izrekne li ih “druga strana”, posumnjat će se nije li ona odustala od politike na koju se obvezala, a ako ih ustrajno ponavlja, pojavit će se sumnja što to ponavljanjem fraze politički vrh susjedne države želi prikriti.

Upravo je to problem administracije novog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koja se tek formira, u odnosu na politiku prema Bosni i Hercegovini. Na početku Plenkovićeva mandata Hrvatskoj se dogodilo da, kad je riječ o vanjskoj politici, službeni Zagreb razmišlja prilično jedinstveno. Politička bliskost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Plenkovića daleko je veća nego što je bila ona premijera Ivice Račana i predsjednika Stjepana Mesića, ili ona predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića, a da uopće ne govorimo o razdoblju “konfliktne suradnje” premijera Sanadera i predsjednika Mesića, ili razdoblju punog konflikta između premijera Milanovića i predsjednice Grabar-Kitarović.

Koncept ‘trećeg entiteta’
Ipak, iako su njihove vrijednosti, kad je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini, vrlo bliske onome što je zastupao Mesić, Plenković i Grabar-Kitarović nemaju manevarskog prostora tako otvoreno zagovarati svoje stavove. Uteg koji opterećuje njihove odnose prema Bosni i Hercegovini odnos je prema „sestrinskoj“ stranci Hrvatske demokratske zajednice, koji danas vodi Plenković, a kome je predsjednica pripadala do izbora na dužnost.

Mesić nije bio opterećen nikakvim “obzirima” prema HDZ-u Bosne i Hercegovine i njegovim vođama, a najveći dio njegova mandata tu je stranku vodio njen današnji šef Dragan Čović. Štoviše, oni za sada nemaju manevarskog prostora niti Čoviću jasno reći ono što mu je rekao bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, jedan od najčvršćih zagovornika bosanskohercegovačkog integralizma u hrvatskoj političkoj areni.

Karamarko je vodstvu HDZ-a BiH jasno poručio da koncept “trećeg entiteta”, za koji su se oni zalagali, ne dolazi u obzir, jer da je to koncept koji je moguće provesti samo ratom, da Hrvati u Bosni i Hercegovini za taj rat nemaju snage, a da Hrvatska za nj sigurno neće ratovati. Kao alternativu, jasno im je ponudio suradnju s Bošnjacima u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, dogovor o uređivanju odnosa dvaju konstitutivnih naroda i savezništvo za uspostavljanje konstitutivnosti i Bošnjaka i Hrvata u bh. entitetu Republika Srpska. Na neki se način Karamarko pritom oslanjao na ključnu rečenicu Mesićeve politike prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, onu kako je njihov glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb.

Tako dugo dok “Mostar” ima više utjecaja na oblikovanje političkog života u Hrvatskoj nego što ga služeni Zagreb ima na unutarnju dinamiku među bosanskohercegovačkim Hrvatima, niti premijer Plenković, niti predsjednica Grabar-Kitarović neće imati manevarskog prostora za oštriju i otvoreniju retoriku, za jasnije iznošenja prioriteta kad je riječ o politici Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tako je tradicionalno diplomatični Plenković morao govoriti kao diplomat i u Mostaru, kad su ga novinari pitali što misli o načinu na koji elita Hrvata u Bosni i Hercegovini surađuje s političkom nomenklaturom Milorada Dodika. U odgovoru je, doduše, podsjetio na to da je stav Hrvatske prema referendumu o Danu RS-a što ga je Dodik proveo bio vrlo jasan, a da Hrvatska podupire legitimnu suradnju političkih elita konstitutivnih naroda.

‘Ostavljeni sami s Bošnjacima’
Naravno, nije mogao jasno reći da Hrvatska Čovićevu potporu Dodikovu referendumu, kojim se unutar Bosne i Hercegovine narušava načelo vladavine prava i podrivaju vrijednosti europeizacije države, doživljava kao političku pljusku, a nije mogao reći niti to da bi Zagreb volio na čelu najveće stranke bosanskohercegovačkih Hrvata vidjeti europski orijentiranog političara, koji razumije načela na kojima se zasniva europska integracija i koji je sposoban ta načela unositi u bosanskohercegovački svakodnevni život.

Vrlo je sužen manevarski prostor onoga što Hrvatska može učiniti kako bi doprinijela demokratskoj konsolidaciji Bosne i Hercegovine. Najveći njen doprinos može biti zagovor brze i temeljite europeizacije susjedne države. Današnja administracija u Zagrebu neće glasno govoriti kako “treći entitet ne dolazi u obzir”, iako to misli jednako uvjereno kao što su to mislili i Mesić ili Karamarko. Neće, stoga, raditi ono što je sustavno radio Milanović kao premijer, sklapajući tajne dogovore s Čovićem i njegovom nomenklaturom, ugrađujući ljude od njegova povjerenja u strukturu svojih tijela za suradnju s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar-Kitarović neće pasti na pamet da najavljeno ili nenajavljeno odlaze u Bosnu i Hercegovinu i da pritom izbjegavaju susrete sa službenim državnim vlastima, i ograniče se na komunikaciju s hrvatskom političkom elitom.

Još manje će im pasti na pamet da pomisle, a kamo li da javno kažu, kako, ako Srbi napuste Bosnu i Hercegovinu, onda Hrvatska Hrvate u toj državi ne može “ostaviti same s Bošnjacima”, kao što je to učinio Milanović. Problem Plenkovićeve administracije je i to što međunarodna zajednica na njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini gleda s podjednako podozrenja kao i sama Bosna i Hercegovina. I u diplomatskim se krugovima pažljivo iščitava postoji li neka skrivena namjera u onome što Plenković (i predsjednica Grabar-Kitarović) navodi kao svoje prioritete u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

Takva skrivena namjera ne postoji, ali visok stupanj opreza prema politici hrvatske Vlade, u kombinaciji s temeljnim problemom te politike, činjenicom da prioriteti javnih vlasti u Hrvatskoj nisu ujedno i prioriteti političke elite Hrvata u Bosni i Hercegovini, dovodi do toga da se kao sporne prepoznaju i politike u kojima nema nikakve skrivene zle namjere. Velik problem u odnosu kakav je onaj između Hrvatske i Bosne i Hercegovine uvijek predstavlja činjenica da se neki potezi Zagreba mogu tumačiti kao neprihvatljiv paternalizam, bilo Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bilo Hrvatske prema susjednoj državi.

Formalno opipavanje pulsa
Na primjer, premijer Plenković vrlo otvoreno govori o potrebi promjene izbornoga zakonodavstva u Bosni i Hercegovini i o tome kako ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda valja ostvariti upravo tim promjenama u izbornom sustavu. Je li to miješanje u unutarnje procese u Bosni i Hercegovini? Netko bi vrlo lako mogao zaključiti da ovdje hrvatska politika prelazi granicu dopuštenoga, ali radi se o izjavama koje imaju vrlo “ispravan” motiv – cilj Zagreba je odvratiti političku elitu Hrvata u Bosni i Hercegovini od zagovaranja “trećeg entitete” i uvjeriti ih da je konstitutivnost na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i ravnopravnost moguće ostvariti relativno malim promjenama u izbornom sustavu, a izborni se sustav ionako mora mijenjati zbog presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Seidić-Finci.

Prvi posjet premijera Plenkovića Bosni i Hercegovini ostao je u okvirima kurtoaznoga. Logično je da novi politički akteri, novi premijer i novi ministar vanjskih poslova u sustav nisu ušli s definiranim javnim politikama, a da je put u Sarajevo i Mostar bio prva prilika za formalno opipavanje pulsa.

Otvorena pitanja među državama nisu ni mogla biti na dnevnom redu takvog posjeta. Za njegovo vrednovanje stoga je još rano. Vidjet ćemo hoće li se u narednom kratkom periodu, nakon ovoga prvog otvaranja vrata, naći i neki sadržajni pomaci, hoće li iz Zagreba Sarajevu biti upućena neka otvorena ponuda za suradnju. Ako do toga dođe, vidjet ćemo i to jesu li rezerve prema politici Zagreba, koje proizlaze iz nesretne pretpovijesti, ali i kontroverzi i slabosti suvremenih politika, reducirane ili potisnute. I, konačno, vidjet ćemo i to jesu li hrvatske javne vlasti sposobne utjecati na promjene političkih prioriteta političke elite Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovo pridobivanje za vrijednosti europske integracije za taj slavni prijelaz iz dejtonske u briselsku političku matricu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: