Čanak za Patriju: Dodikovi posljednji potezi su veoma opasni i mogu završiti pogubno

28 10 2016

PREDSJEDNIK LSV

Nenad Čanak (Foto: Facebook)

Nenad Čanak (Foto: Facebook)

 

Nenad Čanak (57), predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine,  završio je ekonomski fakultet, a onda počeo profesionalnu muzičku karijeru kao flautista, što samo djelimično pokazuje širinu njegovih životnih pogleda. Bavio se marketingom, spoljnom trgovinom, čak i mikroračunarskim mrežama. U politici uvijek istupa hrabro sa svojim stavovima i uvijek je duhovit i inventivan. U ekskluzivnom intervjuu za agenciju Patria govori o problemima Srbije, koja je još u potrazi za svojom međunarodnom pozicijom. Govori o onome što opterećuje i  komplicira odnose naše dvije države, o tome zašto još nemamo pravog mira, o rehabilitacijama zločinaca iz Drugog svjetskog rata, o novom Hladnom ratu, o vezama Dodikovog referenduma i crnogorskih izbora…

Patria: Politika Srbije ne prestaje da se miješa u odnose u Bosni i Hercegovini. Ponekad ovdje mislimo da se sve to događa jer Srbija, pa i Hrvatska, žele pokazivati svoju važnost praveći probleme Bosni, pa ih onda rješavajući. Da nema njihovih političkih poslušnika u Bosni, kome bi te dvije države uopšte bile važne? To mi liči na uličnu tuču. Kad dvojica biju jednog, pa im se pridruže treći i četvrti da im pomogne.

Čanak: U velikoj mjeri mogu da se složim sa ovom izjavom, iz jednostavnog razloga što ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj osnovna ideja koja je postojala u vrijeme Miloševića i Tuđmana nije razotkrivena i odbačena. I zbog toga je ta denacifikacija Srbije, drugim riječima demiloševićevizacija i Srbije i Hrvatske, kao njenog, u određenom smislu, odraza u ogledalu, neophodna da bi se dovelo do trajnog mira na zapadnom Balkanu i do trajnog rješenja pitanja integriteta Bosne i Hercegovine.

Patria: Kad kažete denacifikacija, Vi mislite prije svega na lustraciju?

Čanak: Da, lustracija ljudi, ali i neka „ideološka“ lustracija. U tom smislu da se jedna ideologija mora razgolititi kao štetna. Jer, da Njemačka nije zabranila Nacional-socijalističku njemačku radničku partiju, ideologiju krvi i tla, zabranila isticanje njenih simbola, zabranila isticanje njenih oznaka i obilježja i znamenja, ta država bi danas bila prepuna kukastih krstova i slika Adolfa Hitlera. Upravo je sve to zabranjeno, da se to ne bi ponovo desilo. Šta god ja mislio o Haškom tribunalu, tamo ima ljudi različitog etničkog porijekla, optuženih za najmonstruoznije zločine, a koje neki i dalje smatraju za svoje heroje. To sve mora da se razjasni i osudi. A, budući da to nije učinjeno, logično je da se stvar nastavlja tamo gdje je stala 1995. godine. Prekid rata nije kraj rata. Jer smo mi, ustvari, Dejtonskim sporazumom i svime što se desilo, samo imali nastavak rata drugim sredstvima.

Patria: Upravo zbog takvog odnosa prema BiH, nacionalističke politike pobjeđuju na izborima i u Srbiji, i u Hrvatskoj, a ne samo u Bosni. Jedni drugima tako održavaju pozicije. Dakle, nije riječ samo o političkom radikalizmu Srbije, nego o jednoj opasnoj nacionalističkoj balkanskoj mreži, gdje jedni bez drugog ne mogu. I tu je Bosna glavni ključ mira. Ko odvoji Bosnu od negativnih utjecaja Srbije i Hrvatske, riješio je sve probleme Balkana.

Čanak: Nije riješio sve probleme, ali rješava probleme Srbije i Hrvatske. A, Srbija, Hrvatska i Bosna onda prestaju da budu primjer za niz drugih sličnih sredina koje možda danas ne vidimo tako, ali mogu da budu sutra vrlo slične, kapisle na balkanskom buretu baruta.

Patria: Od raspada Jugoslavije Beograd krivi Bosnu za separatizam i želi je podijeliti. Da je neko želio obnoviti Jugoslaviju čuvao bi i branio upravo Bosnu i Hercegovinu. Bosna je centar Balkana. Nije uzalud izraz u svim jugoslovenskim nacijama „Uradi to i to i mirna Bosna“.

Čanak: Prva stvar koja je učinjena, podsjetit ću vas, nije bila pokušaj podjele BiH, nego ukidanje autonomije Vojvodine takozvanom „jogurt revolucijom“, odnosno ustavnim pučem 1988. godine. Time je narušen ustavnopravni sistem SFRJ. Jugoslavija se branila u Vojvodini, zato što je Vojvodina uvijek bila mrtva straža srpskom nacionalizmu. Međutim, kada se to desilo, nije bilo nekakvog vizionarstva da se shvati šta ide dalje. Svi oni koji su poslije plaćali užasne cijene ratovima i nacionalističkim ispadima, prije svega srpskog a poslije i svih ostalih nacionalizama, moraju da se zapitaju šta su učinili dok je gorjelo u tuđem dvorištu, prije nego što je požar došao do njih? Znate, u Miloševićevom Ustavu, Ustavu Srbije iz 1990. godine, posljednja alineja glasi: „U slučaju da odredbe ovog Ustava dođu u suprotnost sa Ustavom SFRJ primjenjivat će se odredbe ovog Ustava.“ Drugim riječima, Srbija je prva republika koja se odvojila od Jugoslavije. SFRJ je morala da odreaguje na taj Ustav, morala je uslijediti koordinirana reakcija svih ostalih republika protiv takvog djelovanja. Ipak, niko nije branio Jugoslaviju na način na koji se jedino mogla braniti, a to je postaviti pitanje ustavnosti Ustava Srbije i postaviti pitanje ustavnosti postupanja Slobodana Miloševića.

Patria: Imamo li mi pred sobom novi Hladni rat? Ovdje su nam 1992. podgrijavali bosanski lonac, a sad bi nas „hladili“  ratom. Ako se sjetimo Jalte, onda je granica bila Drina. Moramo li se opet dijeliti. Znate onu izjavu evropskog političara, dok su balkanske izbjeglice dolazile u Evropu: „Ko im je kriv što su kuću pravili na raskršću“. A mi, nažalost, jesmo i na granici i na raskršću.

Čanak: Postoji na ovim našim prostorima jedna fantastična opsjednutost tim osjećajem da se sudbina kroji negdje drugdje i da velike sile odlučuju o sudbinama malih država, te da je to otprilike konačnost  svih naših nadanja i težnji. A zaboravlja se da je mala Jugoslavija 1948. godine mogla da kaže velikom Staljinu – ne. Naravno da su bile druge okolnosti, da je to bilo neposredno poslije rata kada je Jugoslavija imala 800.000 ljudi pod oružjem itd. Ali, siguran sam da i najmanji broj ljudi koji veruju u ispravnost svog cilja, može nešto da učini.

Znate li kakva je to sličnost, šta povezuje Mahatmu Gandija, Budu, Isusa i Osamu bin Ladena? Odgovor je vrlo jednostavan. Sva četiri ova čovjeka su bili spremni da umru za svoje ideje. Ja ne tražim ni od koga da umre za svoje ideje, ali se pitam koliko je ljudi danas spremno u ovoj Evropi, u ovoj Srbiji, u ovoj Bosni, u ovoj Hrvatskoj da živi za svoje ideje?

Patria: U Srbiji se i dvije decenije poslije ne vidi provjetravanje političke scene i suočavanje sa istinom kao put ka pomirenju. Beogradski mediji dvadesetak godina nisu progovorili o počinjenim zločinima u BiH. Čitav sukob Srbije sa prošlošću odvija se u nekoj upornoj svađi i raspravama o Tribunalu u Hagu. Kao da su ratovali sa tamošnjim tužiocima i sucima.

Čanak: Kada bi se počela rasplitati mreža doušnika i jataka Ratka Mladića i Radovana Karadžića, eto samo te dvojice, kada bismo mogli da dođemo do toga zašto se kriju ti jataci, ko su oni bili, ko ih je finansirao, ko su im bili inspiratori, došli bismo do toga ko su ti koji su u stvari istinski stajali iza cijelog zločinačkog projekta koji je koštao egzistencije milione ljudi, a glave stotine hiljada ljudi.

Ali to nije učinjeno i, koliko ja vidim, nema niko čak ni da postavi to pitanje. Naravno ja govorim o Srbiji jer sam čovjek iz Srbije, ali sa druge strane to bi svako morao u svojoj sredini da postavi kao pitanje šta se tu zaista dogodilo?

Jer, prema mojima saznanjima, Milošević i Tuđman su bukvalno u dogovoru  vodili rat u Hrvatskoj, gde su Vukovar i vukovarska tragedija služili tome da Hrvatska  dobije međunarodno priznanje. On nije bio nijednog  trenutka u obruču, nego je bio u potkovici i uvek je postojao izlaz iz Vukovara koji je Tuđman blokirao, držeći kao taoce tamošnje ljude. JNA je više puta ulazila i izlazila iz Vukovara, pošto nije još bilo vrijeme da Vukovar padne, jer nije Hrvatska priznata. Isto tako je Milošević rekao i da ga se ne tiče sudbina Srba u Krajini. Dakle, kada se sve to zna, onda je potpuno jasno da su ljudi koji su sve to platili glavom i egzistencijom, bili pijuni u većoj igri.

Nažalost, sad smo imali prilike da vidimo Crnu Goru kao primjer sukoba zapadnih i ruskih interesa. Gde su se ruske službe bavile time da se sruši Milo Đukanović, organizujući stvari do ranga oružane pobune. A zašto? Zato da bi se poslije Dodikove pobjede, koja je  bila prva u tom lancu,  srušila Crna Gora, te između Republike Srpske i Crne Gore uklještila Srbija i stvorio jedan prostor koji izlazi na more i  jednostavno može zauzeti potpuno druga politička pozicija prema EU.

To bih mogao porediti samo sa kubanskom krizom, početkom šezdesetih, samo što bi u ovom slučaju SAD bile EU, a Kuba bi bio neki trijumvirat Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Međutim, time što u Crnoj Gori stvari nisu išle tako glatko, najedanput će se pojačati pritisci na Srbiju. I zato imate sada uzlet pritisaka na one koji se ne slažu sa ruskim hegemonizmom na Balkanu i imate ponovo to tutnjanje nacionalističkih bubnjeva. Jednostavno, danas se pokušava od Balkana napraviti, u određenom smislu, ono što je  bio korejski ili vijetnamski rat – sukob dvije polovine planete na nekom  mjestu gde će nedužno lokalno stanovništvo da strada.

Patria: Napisali ste jednu zanimljivu knjigu „Ratovi tek dolaze“. Analizirali ste kako dolazi do ratova u ovom regionu. Liči li vam ovo stanje danas na neko ponavljanje historije?   

Čanak: Nije to ponavljanje istorije. Jednostavno, istorija se nije završila. Rat je prekinut ali nije završen. Da jeste završen, bila bi napravljena rekapitulacija: šta je to što je dovelo do rata, koje su to ideje bile i ko su bili njihovi promoteri, a  ko su oni koji su ih sprovodili. I bilo bi lustracije.

Patria: Vi ste i jedan od onih koji su u Srbiji govorili protiv rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića. Na jednoj strani je očigledna relativizacija zločina i odbijanje da se prihvati istina onome što se dogodilo u BiH, a na drugoj se posthumno dijele rehabilitacije zločinaca. Je li vam poznato da je neko iz demokratskog i antifašističkog svijeta reagirao na ovaj očigledan revizionizam u Srbiji? Konačno, kuda sve to vodi?

Čanak: Nisam  primijetio neke velike reakcije zato što, ponavljam, sve  se to svodi ponovo na političke trgovine, a ne na insistiranje na istini kao vrhovnom arbitru.

Iz kabineta Tomislava Nikolića, aktuelnog predsjednika Republike Srbije, a koji je 1993. godine proglašen četničkim vojvodom na Romaniji i nikada se nije odrekao te titule, prije koju godinu je traženo da u defileu povodom Dana oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu marširaju i četničke jedinice. Jer, bože moj, četnici su rehabilitovani u Skupštini Srbije, pa su postali isto oslobodilačka snaga kao i partizani. Liga socijaldemokrata Vojvodine je na to posprdno predlagala da četnici učestvuju u tom defileu, ali spram svoje historijske uloge – odnosno tako što će ići na čelu kolone sa rukama dignutim u vis, u znak predaje. Relativiziranjem narodnooslobodilačke  borbe, pokušava se relativizirati ono što je suštinski dovelo do pobjede u Drugom svjetskom ratu, a to je antifašizam. A, to nije  pitanje da li volite kafu, kavu ili kahvu sa više ili manje šećera, nego je to  pitanje da li ćete preživjeti ili nećete. I zbog toga, vraćam se na moju tezu o  Mahatmi Gandiju i Osami bin Ladenu, za svoja ubjeđenja se mora živjeti. I mora se biti svjestan da, ako se ubjeđenja ne brane riječju danas, moraće se braniti puškom sutra.

Patria: Tragično je kada niko na Zapadu ne reagira na taj historijski revizionizam, a komično kada Rusija poziva revizioniste na svoje parade pobjede nad fašizmom. Uvijek je žrtva istina. Na Balkanu prvo ubiješ istinu a onda kreneš u ratove. Ili se ovdje izgleda ubija istina i prije i poslije rata?    

Čanak: Istina na Balkanu je samo duh koji luta ulicama gradova prepunih ožiljaka, nebrojenih ratova. Zaboravlja se da je cijela planeta gledala opsadu Sarajeva, najdužu opsadu jednoga grada u modernim vremenima i čudila se kako je to moguće.

A istovremeno je sve to moglo biti riješeno sa samo malo više angažmana  i energičnosti u rješavanju tog problema. Do srebreničke tragedije ne bi došlo da holandski bataljon nije bio prepušten sam sebi. Ko ima pravo da pošalje ljude pod beretkama Ujedinjenih nacija tako da ih Karadžićeva i Mladićeva vojska razoružava i vezuje za bandere? Zar onda nije jasno koliko je široko razuđena krivica za sve što se desilo na Balkanu u proteklih 30 godina? Razuđena je i to van granica  ne samo bivše Jugoslavije, nego i van evropskog kontinenta.

Patria: Vi ste se družili sa Miloradom Dodikom u nekom ratnom vremenu. Tada je bio opozicija svim nacionalistima. Mnogi u BiH, koji ga poznaju, smatraju da je on nacionalista po političkim ciljevima, da javno priča jedno a u suštini pristaje na sve reforme i stabilan put BiH prema Evropi. 

Čanak: Mileta Dodika sam upoznao u najtežim ratnim vremenima u Švedskoj, gdje su njegovi stavovi bili veoma jasno socijaldemokratski i gdje je on pokazivao, u odnosu na Karadžićev režim, jedan ozbiljan integritet i ozbiljnu ličnu hrabrost. Šta se poslije dogodilo, ja to ne znam. Treba biti svjestan da vas u politici, oni koji vas podržavaju do jedne mjere slijede, a poslije toga počnu da vas guraju ispred sebe. I onda više i kada primijetite da idete u provaliju  ne možete da se zaustavite.

Mislim da su njegovi posljednji potezi, naročito ovo igranje sa referendumom i teze o nemogućnosti opstanka cjelovite BiH, bez obzira na način njenog unutrašnjeg uređenja i njene organizacije, veoma opasne. Možda to nekome lijepo zvuči na prvo slušanje, ali će se to na duži rok završiti veoma pogubno. On bi morao da jako povede  računa o svojim postupcima, jer je na njemu ogromna odgovornost. Znate, odgovornost nije u gašenju požara, nego je odgovornost u tome ne upaliti šibicu.  A on je već dobru lomaču potpalio.

Patria: Vi ste poslanik u Skupštini Srbije, diplomirali ste ekonomiju. Kad ćemo krenuti u razvoj i bolju budućnost? Ko su ljudi koji nas mogu povesti u budućnost? Jednom je Duško Radović rekao: Ovo nije život, ovo je samo pauziranje života. Čini mi se da ne živimo nego starimo i odumiremo, ne idemo naprijed nego u najboljem slučaju stojimo u mjestu ili bježimo što dalje od ovih svojih država. Koliko ovo užasno stanje može trajati?

Čanak: Zemlje koje ne vode računa o svom stanovništvu i o svom progresu jednostavno nestanu. I to će se desiti i nama ako ne budemo imali svijest da se tome mora pristupiti mnogo  aktivnije. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete da se još voze golfovi „dvojke“.  Oni su bili simbol jedne države koja je prestala da postoji prije 26 godina. Pa, kad se Kuba modernizuje, ovde će biti turistička destinacija gde će ljudi moći da vide kako je izgledao Golf „dvojka“?! A i to ima ograničen rok trajanja. Ljudi koji se iseljavaju i odlaze, izgubljeni su za svoju zemlju. Oni je neće podići na noge. Može je podići na noge samo neko ko je tu, ko tu bude radio i nešto stvorio.

NAP.ba


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: