Vlade u regionu rade na intenziviranju tenzija

9 09 2016

pa-glavnaslika

Jedan je veliki problem sa pomirenjem, a to je da pomirenje nikada ne može da bude potpuno. To je proces koji nikada neće biti dovršen. Vjerovatno bi se moglo reći da ima više pacifikacije nego pomirenja
Kada je u pitanju pomirenje ima puno izjava političara iz regiona o kojima bi se moglo mnogo govoriti. Napomenuo bih pet tema o tome. Prvo, ima ima raznih shvaćanja o tome šta znači pomirenje, šta bi bio znak da je pomirenje postignuto. Drugo, ima raznih i oprečnih mišljenja o tome da li je potrebno pomirenje, da li je već dovoljno urađeno, da li je to gubitak vremena, da li treba još da se radi…? Ima i izjava nekih političara koji kažu: “Dosta smo gubili vrijeme na to, hajde da se bavimo drugim stvarima.”

Treće, ima priličan broj izjava o tome da političari postavljaju nekakve uslove za pomirenje. Znači da je ponašanje jedne strane uslovljeno ponašanjem neke druge strane: da bi Srbija priznala sve što je urađeno na Kosovu treba da kosovske vlasti isto to urade sa onim što se njima stavi na teret. Ima takvih sličnih konkurentnih pozicija u čitavom regionu.

Šta bi bilo potrebno da bismo mogli da pričamo malo ozbiljnije o pomirenju? Svi ti formalni zahtjevi koji se postavljaju su i te kako potrebni. Ne može se bez njih. Ono što fali je dubina unutar institucija i to znači da treba da se žrtva priznaje, da se izlazi sa činjenicama o tome šta se gdje i kome desilo, i treba kompenzacija za žrtve, i za vojne i za civilne

Četvrto, ima puno izjava gdje jedna strana prebacuje na drugu stranu nekakvu motivaciju, kažu da neki ljudi traže izvinjenje i priznavanje nekih činjenica zbog toga što nešto konkretno očekuju ili zbog toga što imaju konkretan politički cilj. I peto, ima dosta izjava o tome da političari pokušavaju da objasne ili da postavljaju nekakvo tumačenje istorijskog konteksta u kojemu se nasilje desilo.

Tranzicija od autoritarizma

Rekao bih da, vjerovatno, ima dvije vrste konteksta koji se tako postavlja. Prvi kontekst je da se nasilje na neki način opravdava. Drugi način je da se osuđuje i razumije se da uglavnom političari opravdaju zločine koji su počinjeni sa njihove strane, a osuđuju zločine s druge strane. Što i nije neko veliko iznenađenje.
Napomenuo bi još jedan kontekst. Kad se  govori o pomirenju, onda govorimo o tome da je to uslov, mislim u društvenom smislu, da bi se društvo oporavilo od nasilja koje se desilo između različitih grupa kao što je oružani sukob, ali da postoji i problem pomirenja ili razumijevanje nasilja do kojeg je došlo unutar jedne grupe ili jednog društva.

Recimo, autoritarni kontekst u kojemu se nasilje desilo. I tu se postavlja veliko pitanje, jer jedno vrijeme se manje-više podrazumijevalo da su sve zemlje u regionu u nekakvoj tranziciji od autoritarizma, ali mislim da to više nije toliko jasno, da postoji takva tranzicija, ili da se uopšte udaljava od autoritarnih formi vlasti.
Isto bih rekao da je još jedan veliki problem sa pomirenjem, a to je da pomirenje nikada ne može da bude potpuno. To je proces koji nikada neće biti dovršen. Znači, vjerovatno bi se moglo reći da ima više pacifikacije nego pomirenja.

Nekad vlade u regionu, koje su ispunile sve zahtjeve u vezi sa saradnjom sa Tribunalom, znači da su formalno radili sve što se traži od njih, u isto vrijeme imaju mogućnost, koju koriste, da neformalno rade na intenziviranju tenzija

Da pređemo na ulogu Evropske unije i međunarodnih institucija. Rekao bih da je njihova politika, uglavnom, da uzmu taj cilj, ili te ciljeve, znači pomirenje i suočavanje sa prošlošću, i da ih reduciraju na neke konkretne ciljeve koji su formalnog karaktera. Da dam samo jedan uslov kao primjer, a već postoji u Dejtonskom sporazumu, to je obavezujuće za države koje su potpisnice tog sporazuma – nešto što se zove saradnja sa Tribunalom.

A šta konkretno znači saradnja sa Tribunalom? Konkretno znači dvije stvari, prvo ako je neko optužen pred Tribunalom, da bude uhapšen i izručen u Holandiju gde treba da mu bude suđeno, a drugo je da regionalne vlade imaju obavezu na saradnju, osim ako nađu neko opravdanje zašto neće da šalju dokumente koje Tribunal eventualno traži.

Priznavanje žrtava

Ako krenemo od velikog cilja pomirenja i suočavanja sa prošlošću, vlade u regionu imaju ulogu da funkcioniraju ili kao pošta ili kao putnička agencija, i to je jako problematično. Još je jedna stvar problematična. Nekad vlade u regionu, koje su ispunile sve zahtjeve u vezi sa saradnjom sa Tribunalom, znači da su formalno radili sve što se traži od njih, u isto vrijeme imaju mogućnost, koju koriste, da neformalno rade na intenziviranju tenzija. I ima toliko primjera toga u čitavom regionu.

Mislim da je glavna poenta svega toga da se radi o odnosu između međunarodnih aktera i najviših nivoa političke vlasti u regionu. Znači to je komunikacija između međunarodnih institucija i površine. I sve što se radi na površini je superficijalno, je li. Znači ono što se desi ispod toga, iako je jako potrebno, uglavnom se ne radi. Za to ne postoji politička volja.

Šta bi bilo potrebno da bismo mogli da pričamo malo ozbiljnije o pomirenju? Svi ti formalni zahtjevi koji se postavljaju su i te kako potrebni. Ne može se bez njih. Ono što fali je dubina unutar institucija, a to znači da treba priznati žrtve, da se izlazi sa činjenicama o tome šta se gdje i kome desilo, i treba kompenzacija za žrtve, i za vojne i za civilne. Ono što je, vjerovatno, najviše potrebno je priznavanje žrtava. Treba na ličnom nivou uvažavati svačije iskustvo.

Vjerovatno je najteža činjenica u regionu to koliko se ne zna o tome što se desilo za vrijeme sukoba. A to su stvari koje su moguće saznati. Postoje evidencije, koje neke vlade drže još u tajnosti, i treba izaći sa tim. Ono što nije istraženo, treba da bude istraženo. Znači nema govora o pomirenju ukoliko u javnosti nema znanja o činjenicama

Reći ću još nešto, uz rizik da to izgleda fundamentalistički, jer to je opasna riječ – istina, znam istina je ružna riječ i znam da imaju konkurentne istine, ali ja mislim da je vjerovatno najteža činjenica u regionu to koliko se ne zna o tome što se desilo za vrijeme sukoba. A to su stvari koje su moguće saznati. Postoje evidencije, koje neke vlade drže još u tajnosti, i treba izaći sa tim. Ono što nije istraženo, treba da bude istraženo. Znači nema govora o pomirenju ukoliko u javnosti nema znanja o činjenicama.

Četvrto što je potrebno, to je dijalog. Dijalog između institucija koje postoje unutar država i između institucija u različitim državama. Potreban je dijalog između institucija i javnosti i potreban je dijalog između javnosti u pojedinim zemljama i javnosti u drugim zemljama. I peta stvar koja je potrebna, to je angažman. Moraju političari da budu angažirani u ovom projektu, naravno, ali nije dovoljno da političari budu angažirani. Ono što se jako osjeća po čitavom regionu je odsutnost važnih institucija, institucija koje uživaju najveće povjerenje, a to su kulturne, obrazovne i vjerske institucije, koje nisu bile angažovane ili nisu bile angažovane na pozitivan način. Svaka čast izuzecima, ali društvo mora da učestvuje u čitavom tom razgovoru.
Da li pod tim, ako kažem da su to uslovi za pomirenje, da li tražim nešto nemoguće?

Vjerovatno, ali možda bih mogao reći da treba ciljati prema tome što je nemoguće da se ne bi živjelo sa tim što je neizdrživo.

(Autorizirani tekst iz izlaganja na Debati o pomirenju iz ugla lokalnih političara i EU, koju je organizirala Koalicija za REKOM u Sarajevu 25.02.2016.)

avangarda.ba


Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: