SMIJE LI ČOVJEK MISLITI SVOJOM GLAVOM

17 05 2016

Više je nego očito da na svijetu postoje mnogi koji nikada nisu imali prilike doći na ideju da sebi postave pitanje: Smiju li kao ljudska bića, što nesumljivo jesu, misliti svojom glavom, samostalno, neovisno od tisućljetnih običaja, tradicija i zakona? Postavljanje pitanja u mladalačkoj dobi, ali i kasnije, jednostavno leži u prirodi svakog čovjeka.

Obzirom da su drugi već davno postavljali ista pitanja, na globalnim mrežama moguće je pronaći obrađenu tematiku iz više uglova, ali jedan svojom origininalnošću – originalnošću naslova – ukazuje na sebe:

sokrat-c48diniti-dobro


Bogovi ne vole kad ljudi misle svojom glavom!

 

EUTIFRON

Za Sokrata kažu da je bio ružan, niska rasta, neuredan i povremeno pripit, ali unatoč tomu neizmjerno utjecajan među onima koji žele razmišljati… i zato vrlo opasan za tadašnju atensku vlast. Imao je vrlo specifičan način na koji je ljude prisiljavao misliti: postavljao bi im pitanja, uporno bi ih zbunjivao sve dok sami iz sebe ne bi iščeprkali neku istinu o kojoj prije uopće nisu razmišljali… neko njihovo znanje za koje nisu ni slutili da ga imaju. Takva dijaloška metoda u kojoj ispitivač pomaže porađanju spoznaje i znanja iz svoga sugovornika po njemu je dobila naziv SOKRATOVSKI DIJALOG. U Platonovom spisu “Eutifron” primjer je jednog takvog dijaloga u kojem Sokrat razgovara s Eutifronom ispred atenske sudnice u kojoj će malo nakon toga biti osuđen na smrt (zato što je “kvario mladež navodeći ih da razmišljaju”). Sokrat je, dakako, mislio da je to što je radio bilo dobro, a Eutifron ga je uvjeravao da je navođenje ljudi na razmišljanje nešto što je protiv volje bogova. Na kraju je Eutifron ipak došao do onoga što mu Sokrat nije sam želio objašnjavati: “Činiti dobro”, razlikuje se od “Činiti ono što bogovi odobravaju”.

Ne znam što je bolje: način na koji je Sokrat to radio ili rezultati do kojih je dolazio?!

I ne znam što mi je tužnije: što se takva metoda ne koristi i u radu s učenicima ili to što je moćnici koji sebe smatraju suvremenim bogovima zlorabe da bi nas naveli da mislimo onako kako žele da mislimo i povjerujemo u NJIHOVE istine.

Eutifron je jedno od Platonovih djela.

U tom Platonovom djelu glavni protagonisti su svećenik Eutifron i Sokrat.

Raspravljaju o skorašnjem suđenju Sokratu i o tome šta je to pobožno. Kao i u svim ostalim dijalozima Sokratov sagovornik je doveden u stanje nekonzistentnosti i protivriječja. Sokrat ovdje pita nešto veoma zanimljivo, a to je: “Da li je dobro ono što je bogovima milo ili je to bogovima milo zato što je dobro?” Na neki način sugeriše misao; da li su bogovi kriterij dobra ili se oni nekako usmjeravaju ka tome dobru?

Sokrat je vjerovao više u ovo drugo, on se bavio ljudskom mudrošću i bio je izraziti etičar i moralist, ali ne površno i unutar neosnovanih pridika već logički i dosljedno što je pokazao kako svojim životom tako i kroz principe koje je slijedio vezano i za vlastitu smrt.

Eutifron je zanimljivo djelo i kako tako približava nas Sokratu jer kao i većina Platonovih dijela završava u aporiji, ali ovdje se čini da Sokrat uistinu ne hinji neznanje već da ne zna. Baš nas to neznanje približava Sokratu.

U Eutifronu je uistinu moguće da on ne zna što je pobožno, jer tu se radi o božanskoj mudrosti (o spoznavanju cijeline), a ne o onoj kojoj je Sokrat posvetio svoj život: ljudskoj mudrosti tj. čudorednom životu. U sferi epistemologije koja je dokučiva ljudima, radi se zapravo o dosezima i pravilnom poimanju parcijalnih dijelova zbilje.Upravo u tim mikro dijelovima kristalizira se cijelina i bit pojedinačnog, ali ona kao “sveukupnost i sveprisutnost” pripada samo bogu.”Jedino je bog mudar”,a ljude koji se ne istrazivši ljudsko posvećuju nekoj speologiji božanskog Sokrat smatra sumanutima.

Geslo koje je navodno bilo napisano na pročelju hrama u Delfima glasilo je:“Spoznaj sebe samog”.Kod Heraklita je ta spoznaja imala jednu “egoističnu” dimenziju dok je samospoznaja kod Sokrata uvijek uključivala druge;on je propitkivao,ispitivao i sumnjičio one što tvrdiše da nešto znaju.I plod tih propitkivanja bio je uvid u to da ono što su njegovi sugovornici mislili da znaju postaje protivslovno nekim drugim “znanjima” do kojih dolaze u dijalektičkoj raspravi sa Sokratom. Naravno,tu se očekuje neka Sokratova objava,ali ona izostaje.On tvrdi da pita jer ne zna,a jedino što zna je upravo to da ne zna, to zna.“Ja znam, da ništa ne znam.”

„Fide, sed cui, vide!“ (Vjeruj, samo pazi kome vjeruješ!)

Izvor: hamdocamo.wordpress.com/hč

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: