ZUKO DŽUMHUR: PAMTI, HUSO

16 03 2016

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera. Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta…


Zuko Džumhur

Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljade duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud.

U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju. Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi: ´Pamti, Huso…´ Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao: ´Hoću, babo!´ Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je: ´Šta si upamtio, Huso, govori!´ Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti. Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera. Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno…

Pisao: Zuko Džumhur

Izvor: Sarajevo.co.ba

Advertisements

Akcije

Information

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s




%d bloggers like this: